postcards…
The world moves with me

Letovanje u Kambodži

Depresivne nemačke zime su nas terale da se svakog decembra spakujemo i nestanemo iz zemlje na bar 3 nedelje. Prethodna je zvanično zabeležena kao najtamnija od kada se meri vreme, te smo tako između novembra i maja proveli skoro 6 nedelja van tadašnje domovine. Ta zima nam je stavila do znanja da mi nismo baš sazdani od materijala koji bi mogao podneti takve životne uslove i podsetila nas da je vreme da se selimo, u toplije krajeve. Još negde tamo u oktobru dok smo životarili u amsterdamskom hotelu čekajući dan kada ćemo poleteti za Singapur, Miljana su podsetili da treba da iskoristi dve nedelje svog odmora iz 2013. do kraja godine. To nas je malko dočekalo nespremne. Taj dvomesečni amsterdamski hotelski život je već nekako bio kao odmor, znali smo da će novembar biti mesec traženja stana po Singapuru, a decembar useljavanja i raspakivanja te nam godišnji odmor nije baš padao na pamet. Tada sam po prvi put zapravo primetila da mi ni jedan jedini dan godišnjeg odmora od kada radimo nismo proveli kod kuće. Godišnji odmor nikada nije bilo nešto što se traći na raspakivanje kutija npr. Zapravo ta pomisao da imamo dve nedelje i da ostanemo u prostoru u kojem trenutno obitavamo me je blago užasnula. Činilo se kao neprihvatljiva opcija. Ne znam zašto doduše.

S druge strane bili smo do guše u poslu što je značilo da nemamo mnogo vremena za planiranje, a nikakvu spontanu ideju gde da idemo nismo imali. Problem je bio i u tome što ovaj deo sveta i nije baš prijateljski nastrojen prema srpskom pasošu. Dobijanje vize za većinu naših singapurskih suseda je formalnost, ali nam se ni formalnostima nije bavilo u tom momentu. Jedina zemlja u blizini za koju nam ne treba viza a nije obasuta snegom ili kišom u decembru, bila je Kambodža. Učinila se savršenom u tom momentu. Oboje smo se zaljubili u nju onomad kada smo putovali za Angkor i svakako planirali da je posetimo opet. Te su tako karte kupljene još tog oktobra i čamile u mejlu do decembra.

I decembar konačno dođe. Početak naše, kako će se ispostaviti kasnije, najusporenije dve nedelje na odmoru se konačno približio. Nije baš sve od početka bio opušteno. Prvo smo uspeli da zakasnimo na avion. Opet. To nam je već drugi put i počinjem već da se brinem. Ako ste se ikada pitali ko su ti idioti što kasne na letove sad ih znate. Sledeći let je bio tek oko 3-4 popodne, što je bilo nekih 10 sati kasnije. Singapurski aerodrom nije zabavan ako ste u japankama, i haljinici na bretele. Hladno je. Previše. Kao i svuda na zatvorenom jer oni baš vole da odvrnu tu klimu. Izaći napolje opet nije zabavno jer praktično izlazite na autoput koji je opet zaklonjen drugim autoputem koji visi iznad njega. Ovde su i autoputevi višespratni. Napolju je usled toga silna sparina i smrdi na izduvne gasove. Zašto jednostavno nismo seli na voz i otišli bilo gde van aerodroma stvarno ne znam. U tih deset sati smo uspeli da se nasmrzavamo, pojedemo loš doručak i gori ručak i odgjedamo Džuliju i Džuliju jer na aerodromu postoji bioskop a ona je bila na repertoaru.
No, to kašnjenje je jedina stvar koja je izazvala bilo koju neprijatnost u te dve nedelje. Iz nekog razloga ja se generalno osećam rasterećenije i opuštenije nego ikad ranije. I kad sam mislila da više od toga ne može, desila mi se Kambodža. Naš prvobitni put u ovu zemlju bio je deo Vijetnam-Kambodža-Tajland ture i kako je došla posle Vijetnama koji me je psihički samleo, Kambodža mi se tada činila kao najdivnija zemlja na svetu. Ne toliko sama zemlja, čak naprotiv, nego njeni ljudi. Meni se činilo da Kambodžance čovek može komotno da koristi kao melem za rane. Ja bih se prosto topila svaki put kada mi se neko od njih nasmeši. Nisam mogla sebi oprostiti što onomad nisam svo svoje vreme u toj zemlji provela. I već pre samog puta znala sam da ću u svakom momentu uživati.

Mesečeva luka

Sihanukvil (ក្រុងព្រះសីហនុ – Krong Preah Sihanouk) – naše prvo odredište i grad sa kraljevim imenom. Imenom oca današnjeg kralja – Norodoma Sihanuka. Čoveka čija su politička uverenja varirala koliko i raspoloženje žene u PMS-u. Onaj koji se u isto vreme borio za kolonijalno oslobođenje, podržavao Crvene Kmere, pa malo Kineze, pa malo Vijetnamce, pa Amerikance, manje-više taj je baš voleo da se savija kako vetar duva. Uz to je kažu voleo da svira i pravi filmove, sve to preko grbače naroda. Ali sve što je narodno je i njegovo, jer on je ipak kralj. Pre nego što su gradu promenili ime u njegovu čast, grad je imao mnogo romantičnije ime: Mesečeva luka. Takođe i Šivina luka, iz čijeg je imena ovaj mesec i izveden ali podnaslov jasno ukazuje na mog favorita.
Ovaj grad je poznato turističko naselje. Ima dugačke peskovite plaže načičkane ležaljkama, kafićima, i belim turistima sa tamnijim lokalkama. Na jednoj od plaža smo upoznali i lokalku koja nudi pedikir i manikir. Na isti nismo pristali ali smo se s njom potanko o svemu napričali. Te smo saznali da ima dve ćerke Lili i Lulu, kakve je starkelje po plaži startuju i kako ona eto i ne bi baš bila fizički probirljiva ali joj je jasno da svi oni traže samo zabavu za jednu noć te ih sve odreda odbija. A Kambodžanke su po njenim rečima vrlo naivne, lakoverne i romantične žene. No ono što mene silno zabavlja po Kambodži je to divljenje koje lokalke pokazuju prema našoj koži i želja da je fizički dodiruju. Te sam tako bila mažena i štipkana koliko nisam od malena. Ja sam se u nju zaljubila od prvog momenta zbog osmeha, a kada mi reče kako se slatko smejem i da se zbog toga od nas ne bi razdvajala da je deca ne čekaju, raspilavila sam se na onom pesku.

Malo smo zapravo vremena proveli u gradu. Prva četiri dana smo potrošili na ronilački trening tj. kurs posle kojeg dobijete sertifikat koji vam omogućava da ronite gde vam je volja. Bez njega ronilački centri ne žele da vam iznajmljuju opremu niti da vas vode na ronilačke ture. Ja i ronjenje baš i nismo u nekoj ludoj ljubavi. To je jedna od stvari koja me nikada preterano nije privlačila. Lepše mi je da gledam ceo taj podvodni šarenoliki svet na TV-u nego bezbojni uživo. Miljan je s druge strane lud za istim, i to je verovatno jedna od retkih stvari oko koje mi ne gajimo ista interesovanja. No, ljubav je ljubav i ako mužić hoće zeca, zeca će i dobiti. Ipak, ako on voli nešto, a ja volim njega prirodno je nekako da i ja zavolim to nešto tj. da se bar potrudim da zavolim. Dva, od ta četiri dana smo proveli na brodu roneći oko lokalnih ostrva. Ja sam uspela da razbudim ceo brod i unesem paniku u toku noći budeći se vriskom iz noćne more koja me je opsela. Uz to sam uspela da ispovraćam ceo želudac u povratku jer nas je uhvatila neka olujica na moru. Taj deo bi bio čak i smešan da se nisam osećala kao povraćka koja je izlazila iz mene. U jednom momentu dok sam nagnuta preko ograde praznila svoj stomak, primetih da još njih dvoje rade istu stvar. Izgledali smo kao likovi iz crtaća, tako naređani. No samo ronilačko iskustvo nije bilo loše uopšte. Ovaj deo Tajlandskog zaliva i nije baš poznat po nekoj nesvakidašnjoj podvodnoj lepoti. Naprotiv, poznat je po prevelikoj eksploatisanosti mora, te velikih riba praktično nema uopšte. Ono u čemu sam ja zaista uživala je osećaj lebdenja koji sam imala u vodi. Identičan je mojoj ideji o osećaju koji bih imala da sam se kojim slučajem rodila kao ptica. Iako nisam imala tu sreću da lebdim u vazduhu, nekako sam to upravo tako zamišljala. I dok me je taj podvodni svet ostavio manje više ravnodušnom, kretanje kroz njega mi je pričinilo neverovatno zadovoljstvo. I već sa nestrpljenjem čekam sledeću priliku da zaronim ponovo.
Iako je Sihanukvil najmanje hvaljen od strane bekpekerskih vodiča, optužujući ga da je previše komercijalan i pretrpan turistima, meni je nekako ostao u divnom sećanju. Činilo mi se da su Kambodžanci u njemu nekako dodatno opušteni, nasmejani i uslužni u poređenju sa drugim mestima.

Kampot

Kampot se nalazi jugoistočno od Sihanukvila, ka granici sa Vijetnamom. Grad je malo uvučen u kopno te ne izlazi na more, niti ima tu morsku atmosferu. Jako smo se kratko zadržali u njemu. Stigli smo popodne iz Sihanukvila i već narednog dana krenuli dalje za Kep. Ovaj grad se nalazi u blizini Bokor planine koju smo prvobitno nameravali da posetimo, ali smo od izleta odustali to veče. Shvatili smo da ćemo morati da žrtvujemo dan na ostrvu ili u glavnom gradu za taj izlet, a to mi se baš i nije radilo. Planina je čuvena po magli koja je prekriva u jako kratkom vremenu i istom brzinom napušta, po spomeniku na vrhu, napuštrnom hotelu/kazinu i vodopadima. Na žalost po kambodžanskoj divljini ne možete mnogo da lunjate. Šume su i dalje pune bombi i veći deo praktično neprohodan. Do svih ovih znamenitosti se stiže putem i za nas bez samostalnog prevoza to pi značilo priključenju nekoj turi ili plaćanje vodiča i prevoza do tamo. Sve to mi se nekako nije radilo na taj način. Problem, ako se problemom može nazvati, je što sam o celoj planini prvo čitala kod Sneže na blogu. A ona putuje bajsom. Nekako mi se činilo nestvarno da zabijem šator negde tamo na vrhu brda, ako je moguće s pogledom koji je ona imala, i zanoćim na tom čarobnom mestu. Sa vodičem za vratom ili vozačem s kojim moram da se pregonim oko susreta i vremena, činilo mi se da ništa od toga ne bi bilo približno onome što sam zamislila. Tako da se odlazak na ostrvo i gubljenje po prestonici činilo daleko privlačnije.

Krabagrad

Kep je Kampotov komšija i poznat je po svojoj pijaci kojom dominiraju krabe. Odavno nisam posetila pravu pijacu, te mi je prijalo tumaranje po istoj. Zabijali smo lokalcima objektive u lice i tezge, smešili se i klimali glavom do besvesti, ali hranu jeli nismo. Ja i komadi mesa ne idemo zajedno, a za ostalo mi se nije rizikovalo da kvarim stomak. Pretpostavljam da je za nekoga ko voli ribu i morske plodove pijaca u Kepu rajsko mesto. Od pijace ka istoku vodi duga staza uz more. Sa leve strane su nam ostajale oronule, napuštene stare zgrade mestimično zarasle u zelenilo i naseljene majmunskim porodicama. Život ponovo počinje kada se stigne do glavne gradske plaže. Plaža je minijaturna, i u decembru opsednuta belim turistima. Još smo neko vreme šetali ka luci dok nas sunce nije primoralo da se vratimo u svoj privremeni dom. Vreme je konačno bilo da provedemo bar ostatak tog jednog dana ležeći u hladovini kraj bazena i čitajući knjigu. Sebe smo u toku boravka u Kepu počastili odsedanjem u kompleksu sa luksuznijim bungalovima, sve pod izgovorom da ispraćamo staru i dočekujemo novu godinu upravo dok smo tamo. Novu godinu smo, kao i sve pre nje, dočekali spavajući jer smo se zanesvestili od umora već negde oko 10 uveče.

Zečje ostrvo

Zečje ostrvo (កោះទន្សាយ, Koh Thonsáy) se nalazi nadomak Kepa. Toliko je malo da se može obići bez problema peške. Ima svega tri plaže, po koju kuću i nekoliko bungalova za one koji bi na ostrvu da zanoće. Jedna od plaža je zaista prekrasna i jedina plaža u Kambodži koju bih ja nazvala lepom. Ima zapravo lepih i u Sihanukvilu ali kao što rekoh one su uglavnom preposećene, pa ne mogu baš ni da dođu do izražaja. Ova plaža je jedna od onih čija voda je toliko čista da kada sednete u plićak jata ribica vas momentalno okruži. Ovo mesto je kao stvoreno za meditaciju, polagano celodnevno opuštanje, za sedenje i gledanje u daljinu, dug zagrljaj, sanjarenje. Ostrvo bez vode i struje, pokojim ribarom i ribarkom lađom, ostavljeno da postoji u nekoj svojoj paralelnoj dimenziji.

Penino brdo

Peni (ne ona iz Bing Benga) je dama koja je po legendi krenula na reku da zahvati vodu i na reci našla trulo drvo lumbanga kako plovi. U njemu je bilo 5 statua Bude, četiri bronzane i jedna kamena. Te statue su smestili u hram na vrhu brdašca te otuda i ime Penino brdo ili Pnom Pen (ភ្នំពេញ). Zanimljivo je da Kambodžanci vole svemu da daju opisna imena. Sam jezik je takav da će radije reći “ono za kuvanje” nego lonac. Ovde naravno karikiram čisto da bi bilo jasnije. Pnom Pen je pravi azijski grad; bučan, zagađen, prljav, živ, uzburkan, i u pojedinim delovima ulickan. U ulickane delove i turističke atrakcije nismo zalazili. Kad si u Aziji treba uživati u azijskim stvarima. Te smo tako bez ikakvog cilja i plana lunjali po gradu, zavirujući u mesta koja su nam se činila zanimljivim. U jednom momentu smo poželeli doduše da svratimo u palatu ali nas nisu pustili jer moja majica nije imala rukave. Oni su se uvredili što bih ja tako nedolična u palatu, a ja sam se uvredila što oni od mene očekuju da nosim rukave na +30 stepeni. Smatrala sam da je moj trud da suknjicu zamenim pantalonama, a japanke patikama već dovoljna žrtva. Do sporazuma nije došlo, te smo tako propustili ulazak u palatu. Tu negde baš oko palate zalutasmo u lokalni hram. Sam hram je deo kompleksa u kojem se nalaze grobnice i domovi za budiste. Atmosfera u kompleksu nije baš monaška. Bilo je poprilično smeća oko grobnica. Pored jedne čak i govno. To što su grobnice zašiljene i visoke nije smetalo nekome da svoje nezadovoljstvo iskaže kenjanjem pored. Ceo kompleks je mini grad za sebe, sa uređenim okućnicama, prostrtim vešom, minijaturnim radnjama, usnulim kučićima. Monasi su mahom bili mladi, zavaljeni u hladu kojekuda, obično nosa zabijenog u mobilni na kojem su nešto kuckali. Fejsbuk nije zaobišao ni budističke hramove. Okolo je iz nekog razloga bilo puno policajaca koji su raspojasani, zavaljeni na trotoaru igrali karte u hladovini. Na jednoj od statua, visila je policijska uniforma, kao da je upravo za tu svrhu i pravljena. U jednoj od okućnica nizale su se baštenske figure u raznoraznim božanskim obličjima. Monasi bi nam se javljali poneki nudeći da poziraju za slikanje. Drugi opet nisu bili mnogo zainteresovani za nas. Ceo taj svet je bio istrgnut iz ostatka Pnom Pena. Nismo u prestonici radili, niti videli ništa konkretno a opet čini mi se da smo ušli u samu dušu grada.

Čitavo vreme u Kambodži činilo mi se upravo tako. S jedne strane ovaj put će ostati upamćen kao jedan na kojem se nije baš mnogo dešavalo spolja. No za onaj unutrašnji deo, po radosti kojom je ispunjavao dušu bio je više nego uzbudljiv i buran. Eh, taj nasmejani, blagi i prijatni kambodžanski narod mi je i dalje jedan od najbližih srcu. Na sreću sad smo blizu, te ćemo ih uskoro obići opet.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Lepotice Angkora

Ako bi pravila statistike o motivima koji se pojavljuju na mojim slikama iz Angkora, ženske figure uklesane u zidove bi uveliko premašivale sve ostale. Angkor je mesto na kojem će se vaše oči umoriti od detalja. Došetaćete do impozantnog hrama, susresti se sa zidovima u potpunosti prekrivenim reljefima, na svakom reljefu milion i jedan detalj, svako lice potpuno drugačije, svaka haljina drugačije naborana, oko svakog vrata drugačiji ukras. No najlepše od svih lica su lica devata i apsara. Nebeske lepotice, sa zavodljivim osmesima gledaće na vas sa dugačkih zidova stojeći smerno ili plešući zavodljivo.

Apsare su nebeske nimfe, na reljefima obično razigrane oko bogova ili pak izdvojene kao poseban detalj na stubovima hramova. Ove oslikane na stubovima su i najveće koje ćete naći u okviru Angkora, najviše do četrdesetak centimetara dugačke. Na reljefima simbolizuju blaženstvo, raj ili pobedu. Imaju karakterističan položaj; stoje na jednoj nozi blago povijenoj, dok je druga podignuta višlje takođe povijena u kolenu dodirujući prstima stopala nogu na kojoj stoje u predelu kolena. Ruke su pri tome obično savijene u laktovima i nesimetrično uzdignute iznad glave. Drugi karakteristističan položaj je sa jednom izdignutom rukom i drugom koja dodiruje telo tik iznad kuka. Kmerski narodni ples sadrži iste elemente i stoga ga i zovu ples apsara.

Devate za razliku od apsara uglavnom mirno stoje. Kada su isklesane u nizu, obično područuju jedna drugu. Izgledaju kao mladice krenule na korzo u šetnju. Česti su motivi na ulaznim kapijama hrama, ili na dovratku. Iako njihovo ime upućuje na boginje (reč deva na indijskom označava boginju), njihova uloga je mnogo sličnija anđelima čuvarima. Samo na Angkor Vatu ih ima 1796. Ove kamene lepotice su visoke do 110cm i svaka od njih ima drugačije lice, ogrlice, haljine, krune. Svaka od njih ima isti blaženi, spokojni osmeh koji će zaštiti hram od svakog zla i nesreće.
Ovaj smireni, majčinski osmeh pun mudrosti na njihovim liscima je moj omiljeni detalj sa Angkora.

Monasi i Angkor

Da moram da naslikam Angkor, bile bi mi dovoljne plava za nebo, zelena za drveće i travu, siva za ruševine, i narandžasta za budističke monahe. Kao i deca, monasi vole da poziraju. Vole i da se smeše na slikama.

Za razliku od dece ne pružaju ruku i ne traže dolar. Neki od njih znaju da izvade fotoaparat i slikaju svetlu turističku decu. Naši majmunčići su njima egzotični koliko i njihovi nama. Turistička deca takođe ne pružaju ruku i ne traže dolar. I turistička deca vole da poziraju smešeći se.
Angkor je mesto puno osmeha.

Deca i Angkor: Crtice o dolaru

Deca su ukras sveta – bar ih je tako opevao Ljubivoje Ršumović. Ne znam za svet, ali deca su definitivno ukras Angkora.

– Dolar, jedan dolar – gleda me svojim krupnim okama. Pruža svoje rukice ka meni. U jednoj šaci svežanj upletenih narukvica. Drugu šaku drži otvorenu kao da prosi, čekajući da joj spustim dolar u šaku.

– Odakle ste? – upita nas, posle bezuspešnog ubeđivanja da kupimo kafu ili čaj.
– Iz Srbije – smešimo se. Već sam čitala o tome da deca na Ankoru često fasciniraju turiste, svojim znanjem glavnih gradova. Još jedan način da se turisti omekša srce i taj prokleti dolar lakše sklizne iz njegove ruke.
– Iz ???? – izvila je svoju slatku glavicu ka meni pokušavajući da razazna.
– S-r-b-i-j-a – ponavljam još par puta na više jezika.
Odmahuje glavom, nikad čula očigledno.
– Jel to u Evropi?
– Aha
– A koji je glavni grad? – vrema je da svoje znanje proširi za sledećeg turistu.
– Beograd – ponavljam polako – B-e-o-g-r-a-d – a zatim opet, na više jezika.
Ona začudo uspeva da pravilno izgovori iz prve. Smešim joj se, no dolar i dalje na vadim. Bar još njih desetak vreba sa svih strana. Ako dam njoj, tražiće svi redom. A toliko sitnih para nemam.

Pojavio se sa tom kravom niotkuda. Tražili smo dobar ugao da uslikamo ruševine. Čim je primetio da nam je privukao pažnju, popeo se na njena leđa, da pozira. Jedna, druga, treća slika. Kada se konačno umorio od poziranja, pruži ruku ka nama.
– Dolar?
Predvidljivo.

No i pored uporne potrage za dolarom deca na Angkoru ne izazivaju ni tugu ni sažaljenje. Ti zarazni osmesi na njihovim licima ne spadaju kakva god da je vaša krajnja reakcija. Ukoliko im na osmeh uzvratite osmehom, odgovoriće vam glasnijim kikotanjem. Kada se i sami zakikoćete, oni će razdragano prsnuti u smeh. Koliko god se trudili, njihovu razdraganost ćete teško nadjačati. Na svu sreću deca na Angkoru još uvek nisu naučila kako da se smeše za dolar. Osmesi se na Angkoru ne prodaju :)

Brodom po zemlji Kmera

Naša krajnja i jedina destinacija u Kambodži bio je Angkor Vat (Angkor Wat). Do njega smo doplovili brodom iz Vijetnama. Doduše ne direktno. Najpre smo od Čau Doca (Chau Doc) do Pnom Pena (Phnom Penh) plovili brzim brodom. Odatle autobusom stigli do Batambanga (Battambang) i sledeće jutro opet brodom, ovog puta sporim, otplovili za Sijam Rep (Siem Reap). Ovo protrčavanje kroz Kambodžu ću sebi teško oprostiti, jer ova divna zemlja zaista zaslužuje mnogo više pažnje.
Odmah po napuštanju Vijetnama razlika je bila vidljiva na svakom koraku. Uleteli smo u totalno drugu klimatsku zonu. Najednom sunce, temperature od 30+ stepeni, zelena pirinčana polja i nasmejani ljudi. Kambodža je zemlja osmeha i gostoljubivih ljudi. Ljudi često svoje siromaštvo ili ratne nesreće koriste kao dobar izgovor da budu podli, namrgođeni, podmitljivi, neljubazni, nadrndani, depresivni, grubi i nevaspitani. Dabome da je za sve to neko drugi kriv i da siroti narod nema drugog izbora nego da bude mizeran. Toga smo se nagledali u Vijetnamu. Doduše, to je jedna od stvari zbog koje čovek ne mora da odlazi iz Srbije, toga će se na pretek i tamo nagledati.
Malo koja zemlja je u novijoj istoriji (poslednjih stotinak godina) doživela krvoproliće i pakao koji su zadesili Kambodžance. Tokom sedamdesetih i osamdesetih gotovo trećina stanovništva je izginula, ili umrla od gladi i bolesti, najpre usled bombardovanja Amerikanaca, a zatim i zbog vladavine Crvenih Kmera. Danas, većina Kambodžanaca živi u bedi. Bosonoga deca su česta pojava na ulici, higijena je daleko od nivoa pristojnosti, no nekako i pored svega svi ti ljudi ne deluju ni najmanje smrknuto ili depresivno. Odnekle još uvek svi oni crpe neku nadu, ili jednostavno ne traže mnogo od života.

Prvi deo plovidbe, po Bazak reci (Bassac) trajao je svega oko tri-četiri sata. U glavi mi je konstantno odzvanjo Darko Rundek:

Ja cijeli život sanjam
kako odlazim uz rijeku
starim parobrodom
koji vozi sol
i da nosim jednu davnu
nikad prežaljenu ljubav…….
……. dok živim
život koji nisam birao sam
o suhom vjetru s juga
moja duša sanja……

Nisam ga slušala, zamišljala sam njegov glas gledajući sav taj život na reci. Goluždrava decu su izletala iz kuće, sjurivala niz obale veselo mašući za nama i vičući iz petnih žila “bye, bye…”. Žene kraj reke, zauzete pranjem veša, poneki brodić sa ribarima bez mreža i štapova, samo dugački najlon, usečen u šake sa udicom na kraju. Svuda uz reku kuće izdignute na visoke grede, često zaklonjene samo tankim drvetom ili razapetim platnima, starim kutijama, često otvorene sa jedne strane tako da radoznalci mogu da zvirnu u njihovu unutrašnjost, gotovo praznu. Kuće koje podsećaju na čaplje pri niskom vodostaju, sa svojim tankim nogama koje ih drže visoko iznad površine vode. Prolazimo pored dvojice dečkića koji kupaju naizmenično kravu i sebe. Krava je stajala u vodi mirno, nezainteresovana za njih dvojicu, za brodove koji prolaze pored nje. Iz vode joj je izvirivao gornji deo trupa. Deca su je naimenično polivala vodom, pentrala se po njenim klizavim leđima, klizila u vodu i neumorno cičala od sreće.

Vreme je proletelo, i dok sam još uvek pokušavala da presaberem utiske, već smo bili u Pnom Penu. Na obali nas dočeka milion i jedan vozač tuk-tuka nudeći svoje usluge. Za razliku od vijetnamskih, ovi kambodžanski su motorizovani sa specijalno projektovanim prikolicama za putnike, pokatkad sa čitavom maskom koja se prebacuje preko motora, no češće jednostavno kukom vezanom za motor. Nakon kratke rasprave sa neljubaznim vozačem koji nije želeo da prihvati činjenicu da želimo da odšetamo do autobuske stanice, nastavišmo put preko uzavrelog asfalta. Nakon prijatne prolećne temperature u Vijetnamu, na kambodžanskim ulicama smo se kuvali.
Kasnije na autobuskoj stanici ulazeći u autobus, osetih nečije ruke kako mi prelaze preko golih nogu. Bila sam u nekom kratkom šorcu. Okrenuh se naglo, no ne videh nikoga iza sebe. Zatim spustih pogled i ugledah “njega”. Balavog, bosonogog, namrštenog jer ga sunce zaslepljuje i povrh svega radoznalog. Nasmeših se. Setila sam se sebe sa nekih dvanestak godina, u Beogradu, za vreme maratona. Sedeli smo na klupi na Tašmajdanu, a do nas dvojica Afrikanaca. Mislim da je to bio prvi put da sam videla pripadnike druge rase. Gledala sam ih zadivljeno. Delovali su mi tako drugačije, egzotično. Poželela sam da im dodirnem kožu, delovala je grubo i debelo naspram moje. No nisam se usudila, bila sam “prevelika” za tako iskrenu, radoznalu reakciju. Zato pogledah ovo derle sa iskrenim simpatijam, pružih mu ruku, dozvoljavajući mu da je opipa. Izgleda da ga je to uplašilo, te se samo sakri iza mamine suknje. Kako je sa nama putovao dobar deo puta, osetih njegovu ruku na svojim nogama, svaki put kada smo se zaustavljali da pravimo pauze, pri ulasku i izlasku iz autobusa.

Kada konačno pristigosmo u Batambang bio je već mrkli mrak. I opet more tuk-tukova oko nas. Ovoga puta prihvatismo jednog od njih sa sve hotelom koji je reklamirao. Na slici je hotel delovao besprekorno. Sumnjala sam da će nas tako nešto dočekati, za svega 12 dolara za noć. No ispostavilo se da je luksuz i veći nego što su slike bile u stanju da predstave. Ogromna soba (recimo, bar četiri puta veća od najveće evropske). Svaki komad nameštaja, umetničko delo za sebe. Na kraju mi bi žao, što ćemo u hotelu ostati samo jednu noć.
Nakon bogovskog sna i predivnog doručka, nastavili smo put sporim brodom ka Sijam Repu. Na svim kambodžanskim rekama postoje takozvani spori i brzi brodovi. Ovi brzu su uglavnom namenjeni turistima i mnogo su moderniji, imaju kožna sedišta/fotelje prava stakla na kabini i koštaju mnogo više od sporih brodova. Spori obslužuju lokalce, i radoznale turiste – dabome. Brodovi su uglavnom drveni, sa neudobnim klupama (Al’ ko mari? I onako smo vreme provodili na krovu) i platnenim zastorima da vas vetar ili pomahnitalo granje ne ubiju.
Svi pisani i nepisani vodiči su obećavali nezaboravnu uživanciju u plovidbi po Sangker reci na delu između Batambanga i Siam Repa. I bez ikakvog preterivanja, svaki delić puta je bio neponovljivo iskustvo.

U prvom delu, reka je još uvek bila prilično široka, obale niske, zaravljene, sa tek pokojim drvetom. Ljudi su živeli na svojim brodićima. Celo domaćinstvo je bilo smešteno na svega par metara kvadratnih. Deca su nam i dalje veselo odmahivala, ispraćala nas svojim pozdravima. Na jednom od čamaca ugledah dete. Kako nas je spazio izletelo je iz improvizovane kabino vukući nešto u svojim rukama. Na kraju se pojavi na vrhu čamca sa ogromnom belom mačkom. Držao ju je u visini, za prednje šape. Ona je visila, lenjo zevajući dok je on mahao njenim šapicama. Nailazili smo na čitava brodska naselja, sa sve prodavnicama, restoranima i zanatlijama na vodi. Na jednom “doku” čučala su deca, nanizana kao golubovi na strujnim vodovima, skačući naglavačke u reku. Čim nas ugledaše, veselo poskakaše svi do jednog mašući u našem pravcu.
Drugi deo puta je pre ličio na široko, poplavljeno polje. Neka rečna trava je izvirala iz vode, i sve je delovalo beskrajno, kao da tlo nigde ne postoji. Tu videsmo i neobične brodove sa ogromnim lukovima (verovatno neka pomagala za pecanje). Jasno se sećam svoje fasciniranosti tim čudnim konstrukcijama. No na žalost niko nije imao jasnu predstavu čemu to služi.
Nakon ovih poplavljenih polja, reka je krenula da se sužava. Tesnac je bio dovoljno širok da kroz njega prolazi jedan uži brod. Na obalama je raslo žbunje sa gustim granjem, koje nas je teralo da siđemo u kabinu jer je šiblje nemilosrdno ostavljalo ogrebotine po našem telu. Put kroz ovu divljinu je bio vijugav i dosta spor jer se naš brodić teško provlačio.
I na kraju nas dočeka morska širina, tj. jezero Tonle Sap. Jezero je zapravo početak, a ne kraj svega. Iz njega ističe istoimena reka, koja se kasnije uliva u Mekong. Ovo je najveće jezero u Jugoistočnoj Aziji. U toku kišne sezone usled velikog dotoka vode sa Himalaja, Mekong pumpa vodu u Tonle Sap reku, koja menja svoj tok i ponaša se kao pritoka, a ne otoka jezera. U vreme sušne sezone reka otiče iz jezera, vraća vodu u Mekong i ostavlja praktično suvo korito. Površina jezera se drastično smanjuje/povećava iz jedne u drugu sezonu.

Nedaleko od jezera nalazi se Sijam Rep, do koga smo opet morali tuk-tukom. Sijam Rep je bio naš domaćin u narednih par dana i polazna stanica naših poseta Angkor Vatu. Za razliku od drugih kambodžanskih gradova Sijam Rep je u izuzetno dobrom stanju. S obzirom da u njemu živi ogroman broj naučnika i istraživača koji su svoj život podredili izučavanju Angor Vata, i usled ogromnog broja turista koji ovaj istorijski kompleks privlači to je sasvim razumljibo. Centar grada me je podsećao na šoping sela po Nemačkoj. Načičkane, nakinđurene kućice čiji lokali naizmenično nude hranu, piće i masažu. Prezasićeni azijskom hranom, mi smo četiri dana proveli jedući picu u nekom restoranu brze hrane, azijskoj verziji pizza-hut-a. Bili smo željni testa i krompira. Zanimljivo je da nakon povratka iz Azije, a ima tome sada već 3 meseca nijednom nisam obarila pirinač. Pre puta sam svaki drugi dan jela pirinač sa soja sosom i ljutom papričicom. Nasumičnom šetnjom po gradu, našli smo i nekoliko izuzetnih galerija sa slikama lokalnih majstora inspirisanih Angor Vatom. Kako smo naše obilaske Angor Vata počinjali oko 5 ujutru, za noćna ludovanja po Sijam Repu nismo imali mnogo vremena. Samo ime grada u prevodu znači “sijamski (lokalno ime za Tajlanđane) poraz” i odnosi se na pobedu koji su Kmeri izvojevali nad komšijama u 17. veku. No više o Kmerima i Angor Vatu u narednom postu.