postcards…
The world moves with me

Trinidadski zeleniš

Kuba je vrlo pitoma zemlja. Na njoj žive pitomi ljudi i bezopasne živuljke. Čovek bi pomislio idealno mesto za duge šetnje kroz valovite predele. No, na Kubi je zabranjeno šetkati se po toj divljini bez pratnje vodiča. Zvanično vam je zabranjeno i da unesete GPS uređaj, a mape nenaseljenih mesta je nemoguće kupiti. Postoje turističke mape, sa ucrtanim hacijendama ukoliko krenete u obilazak starih plantaža šećera ili duvana, no one su neprecizne i često ne oslikavaju prave razdaljine na terenu.
Jedini način da vidite prirodu je da posetite lokalnu turističku agenciju i tamo se direktno raspitate o mogućim izletima. Trenutna ponuda zavisi od vremenskih uslova, raspoloživih vodiča i taksista koji će vas prevesti do željene destinacije, ali u mnogome i od zaposlenih. Zaposleni su uglavnom izuzetno ljubazni i predusetljivi, pričljivi i druželjubivi. No bez obzira na sve, na Kubi ne treba očekivati čuda, a pod čudom bi se već podrazumevalo da nađete Kubanca voljnog da šeta više od 10km. Naši pregovori u agencijama su uvek proticali gotovo identično. Te primera radi evo jednog kratkog dela iz našeg razgovora sa devojkom u Trinidadu dok smo pokušavali da nađemo vodiča za park Topes de Collantes.

– Evo imamo ovu turu, onu turu, ovakvu turu, takvu turu…
– A da li je moguće da idemo sami s vodičem, bez grupe?
– Znate to je mnogo skuplje. (obično ispadne do 30% skuplje, na Kubi generalno ne treba računati na izlet za dvoje jeftiniji od 100 dolara). Ali onda možete da se dogovorite sa vodičem šta god želite.
– Hm, a jel bi bilo onda moguće da krenemo od ovih vodopada, ka ovim gore, pa spojimo sa obilaskom starih šećernih mlinova i možda uključimo i ovaj ovde deo? – Pokazujemo joj prstom na karti razne delove parka.
– Teško u jednom danu, tu ima bar 20km.
– ???
– ?!
– Pa koliko imaju ove pojedinačne ture?
– Oko 5-6km
– I nema šanse da šetamo duže od toga?
– A koliko biste vi hteli?
– Pedesetak – Dodajemo uz osmeh, očekujući već čuđenje od nje.
Devojka počinje da se smeje, iskreno, glasno, potpuno razdragano. Osećala sam se kao da smo joj ulepšali dan. Toliko se slatko smejala da i mi prsnusmo u smeh sa njom.
– Hahahaha… volela bih da vidim Kubanca koji bi šetao 50km… hahahaha… pa to ne postoji…. hahahaha… vi Evropljani ste tako čudni… hahahaha… volite sve što mi Kubanci ne volimo prirodu, šetnju, životinje… probaću da vam nađem nekog ali mislim da su mi šanse nikakve.
A onda je krenula neumorno da okreće brojeve, povremeno se ponovo smejući na telefonu. Verovatno je i njenim sagovornicima onaj vic o 50km bio jako smešan. Na kraju poslednjeg razgovora je delovala prilično zadovoljno.
– Našla sam jednog koji uopšte hoće da ide sutra. Zbog kiše, kažu da je blato ogromno i da je kolima nemoguće ispeti se na vrh.
Dužinu puta koju ćemo preći peške nije više spominjala. Tada je već bilo jasno i njoj i nama da od duge pešačke ture nema ništa. Na kraju razgovora nisam baš shavatila ni šta ćemo sve obići sutradan. No nekako mi se to i nije činilo preterano bitno.

Sutradan su vodič i taksista došli u zakazano vreme po nas. Imena sam im na žalost zaboravila. Naš vodič nije imao više od četrdesetak godina. Radio je kao profesor engleskog godinama, ali je odlučio da promeni profesiju, kao i mnogi drugi Kubanci, jer turizam donosi mnogo više para. Njegov manjak znanja o biljnom i životinjskom svetu je bio očigledan. Prilikom obilaska nam je uglavnom skretao pažnju na glavne znamenitosti kubanskih šuma. Možda to i ne bi bilo tako očigledno da mi nismo imali vodiča koji je po struci botaničar dok smo šetali vijetnamskim šumama. No i pored toga nama se izuzetno dopao zbog svoje vesele naravi i napora da nam ispuni dan i pored nemogućnosti da nas usled lošeg vremena sprovede po svim planiranim delovima parka. Kubanci imaju izuzetno široko opšte obrazovanje. Sa visokoškolovanim Kubancem gotovo da ne postoji tema o kojoj ne biste mogli satima razglabati. On je bio prilično razgovorljiv i radoznao, postavljajući nam milion i jedno pitanje o skorijoj istoriji Jugoslavije i Srbije, pokušavajući to da poredi sa stanjem na Kubi. Delovao je prilično razočarano nakon mojih komentara da ljudi ne žive bolje i da naše kamere (koje su iz nekog razloga privlačile sve Kubance) i put za Kubu nisu kupljeni od prosečnih srpskih plata.
Kao malo dete raspitivao se o snegu, i čudio se mom manjku entuzijazma kada je skijanje u pitanju. On bi voleo da vidi sneg, ali ne veruje da će ikada biti u prilici. Čak i ako Raul ukine zabranu putovanja u inostranstvo teško da će ikada skupiti dovoljno para. Upitah ga šta još želi da vidi sem snega. Oči su mu se zablistale u momentu. A onda, za mene pomalo iznenađujuće, uskliknu s oduševljenjem:
– Egipatske piramide!
Od svih svetskih čuda, meni su piramide oduvek bile najmanje zanimljive i stalno odlažem gledanje istih. Dok sam se ja čudila (u sebi, naravno) on je u transu deklamovao istorijske podatke o piramidama, mumijama, egipatskim vladarima. Bez imalo sete na kraju dodade, kako će njegov sin zato jednoga dana obići sva ta čuda. Nasmeših se i samo dodadoh kratko da se meni pre desetak godina činilo da nikada nigde iz Srbije neću mrdnuti, pa eto ipak obiđoh toliko zemalja te da možda ni on neće morati da se oslanja na sinovljevu dobru volju.

Šetali smo po delu parka poznatom kao Guanayara uz Melodičnu reku (Río Melidioso) do vodopada Rosa (Cascada El Rocío). Reka na svom putu pravi nekoliko manjih vodopada i moguće je kupati se u bazenima kraj njih, no za mene je voda bila previše hladna. Put vodi kroz šumu i polja kafe u kojoj nam je vodič skrenuo pažnju na pticu Tokororo (Priotelus temnurus) koja živi samo na kubanskim ostrvima i ima karakteristične boje perja plavu, belu i crvenu odakle i potiče ime – kubanska trobojka. Gledajući u ptice oko nas sapletoh se te nas vodič nauči da kada zapneš na Kubi običaj je da se smotanku kaže: slatki krompir, ili kopaš slatki krompir jer su se u godinama najveće bede Kubanci prehranjivali slatkim krompirom a on se iz zemlje izbija vrhom stopala.

Put do parka od Trinidada vodi zemljanim putem. S obzirom da je vreme bilo promenjlivo sa kišom naš vozač je imao silne muke da nas izvuče iz svog tog blata. Često bi udarao rukom po volanu i bodrio svog džipa tepajući mu Palmiče (Palmiche) na šta bi se on i vodič svaki put zakikotali. Objasnili su nam da je Palmiče konj crtanog junaka pukovnika Elpidia (Elpidio Valdés). Ovaj crtani je delo Huana Padrona (Juan Padrón) koji se smatra začetnikom kubanskog crtanog filma. Crtani je nastao 1970. Radnja je smeštena pred kraj 19. veka i glavni junaci se bore protiv španskih kolonista. Na ovom linku možete pogledati kako su se Elpidio i Palmiče upoznali i neke od njihovih dogodovština. Priča nam se toliko dopala da smo veselo uz vozača svako malo uzvikivali Palmiče.
Nakon ručka po završetku prve u nizu mini šetnji krenuli smo ka poznatoj bašti divova (Jardin de Gigantes) u kojoj se nalazi preko 300 vrsta drveća sa najvećim mahagoni drvetom na Kubi. Drveće je toliko veliko da je u šumi prilično mračno, imali smo utisak da pada mrak. Dva dela su spojena starim visećim mostom a ceo kompleks se nalazi kraj vile koja je trenutno u prilično orušenom stanju no nekadašnja lepota je i dalje vidljiva. Kao i sve čuvene kubanske staze i ova je duga svega kilometar.
Naše poslednje odredište bila je Kuća kafe (Casa de Café) u kojoj je moguće degustirati lokalnu kafu u obliku raznih napitaka i posetiti mini muzej koji prikazuje tradicionalni način obrade i skladištenja kafe. Sadrži i kratku istoriju o kafi generalno i poreklu kafe na Kubi. Kako smo mi kupili neki suludi aparat za kafu malo pre našeg polaska na Kubu ja sam se preozbiljno bavila kafom u tom periodu te mi je sve to bilo već poznato no ipak zanimljiva pričica za one koji je nisu ranije čuli:

Dakle… veruje se da je kafu otkrio mladi čuvar koza u Jemenu koji je primetio da se njegove koze čudno ponašaju nakon konzumiranja crvenog semenja. Radoznalo momče je odlučilo da i samo proba par zrna i odmah opazio da je umor koji je osećao, odjednom nestao. Od tada, milioni ljudi širom sveta nakon ustajanja iz kreveta, prvo popiju kafu pa tek onda otvore oči.

Veruje se da je najstarija vrsta kafe, ona koju zovemo arabika stara i nekoliko hiljada godina. Kako se do 16. veka sva kafa konzumirana u Evropi proizvodila u Jemenu, evropsko tržište je zavisilo od Arapa. Holanđani su se dosetili da pokradu par džakova i u saradnji sa Francuzima rašire proizvodnju kafe po Aziji i Antilima uz pomoć svih onih silnih robova koje su u međuvremenu porobili.

I eto tako dođe kafa i do Kube.

Meni je degustirana kafa bila prejaka, kratki espreso je bio prekiseo. Cena za sto grama je bila slična ceni kafe u specijalizovanim radnjama po Nemačkoj koje same mešaju i prže zrna kafe, te sam odustala od kupovine. Doduše kafeni koktel koji smo pili je bio poprilično interesantan i sasvim opravdao svoju previsoku evropsku cenu.

Nakon posete muzeju vratismo se u Trinidad. Na putu ka Trinidadu smo im spomenuli da tražimo taksi koji bi nas prevezao do našeg sledećeg odredišta, jer bi put do istog bio prilično komplikovan. Ono što smo već naučili na Kubi bilo je da će se ljudi polomiti da vam pomognu ukoliko su imali vremena da vas “upoznaju” na neki način. Još dok smo se vozili ka pansionu taksista je pokušavao da nam nađe nekog preko radio veze, no bez uspeha. Obećali su nam na rastanku da će se raspitati i javiti ako nešto nađu u međuvremenu. Na naše zaprepašćenje, taman što smo se istuširali i krenuli u večernju šetnju ispred pansiona se zaustavio kombi u kojem je pored vozača sedeo naš vodič, sav srećan nam objašnjavajući kako nam je našao prevoz do sledećeg odredišta. Put će trajati više nego duplo kraće i koštaće nas manje nego prevoz autobusom. Još jednom pomislih kako se stvari čudno vrednuju u toj zemlji zbog poremećene duple valute. No eto, zahvaljujući tome, bar na prevozu, obostrano i turisti i lokalci mogu da profitiraju.

Trinidad

To jutro sam ustala na desnu nogu. Nikada nisam čula da neko koristi ovaj izraz ranije, ali čini mi se da on najbolje oslikava stanje koje je suprotno od onog koje ljudi opisuju izrazom “ustao sam na levu nogu”. Svako jutro na Kubi sam zapravo počinjala desnom nogom. Te je ovo jutro bilo kao i svako prethodno. Dan smo počeli rano, standardno lošim kubanskim doručkom. Posle njega je usledilo jednočasovno čekanje taksija koji je trebao da nas prebaci s naših rajskih ostrva do Morona, odakle je trebalo da uhvatimo autobus za Trinidad. U Moronu su stvari krenule “neočekivanim” tokom. Imali smo malih komplikacija s prevozom, što je zapravo sasvim očekivano na Kubi te se nismo mnogo nasekirali. Odjednom sam samo osetila da me svi ti ljudi koji poskakuju oko mene, nudeći kojekakav prevoz silno zamaraju, te odlučih da sednem. Dragi mi se tu obenoške pridruži, te smo neko vreme sedeli na ivici trotoara zureći u mapu grada, i razmišljajući šta nam je činiti. Ozbiljne i duboke misli su nam često prekidali isti oni likovi od kojih smo samo par minuta ranije pobegli sa stanice. Te na kraju odlučismo da krenemo ka centru grada i tamo natenane odlučimo kada i kako ćemo do Trinidada stići. Gledajući plan grada, shvatili smo da smo na putu do centra obišli sve što bi nam jedan vodič preporučio da vidimo a kako ni nismo imali jarku želju da se zadržavamo, jedino logično nam se činio da potražimo neki taksi koji će nas prevesti do Trinidada. Jedan od najvećih paradoksa na Kubi, zbog dvostruke valute i odvojenih autobusa za turiste, je da će vas vožnja taksijem koštati koliko i autobuska karta ukoliko nađete bar jednog saputnika. Još veći paradoks je da će taksisata od para koje je dobio od nas za tu vožnju moći da hrani celu porodicu bar 2-3 meseca. Te se tako naše kratke muke pretvoriše u sasvim prijatnu vožnju do željenog odredišta sa sve taksistinim zalaganjem da nam nađe odgovarajući smeštaj bez uplitanja lokalnih prevaranata. Dan jednostavno nije mogao da se završi bolje.

Sutradan smo ustali rano i opet na desnu nogu. Doručak je takođe odlučio da nastavi tradiciju te je bio loš kao i svi pre njega. Taj doručak i nije toliko loš, ali i najveći obožavaoci jaja, sasušenog belog hleba, nezrelog ananasa i bljutave papaje bi se umorili da moraju to da jedu svako jutro. Nakon tog standardnog doručka, krenuli smo u obilazak grada. Volim te rane jutarnje šetnje, dok većina još uvek spava ušuškana u toploj postelji. Trinidad je star grad. Preživeo je gusare, zlatno šećerno doba i rat za nezavisnost. I pored burne istorije, uži centar grada se malo menjao. Kuće su tipične španske kolonijalne sa visokim tavanicama i ravnim krovovima, simetrične, obično s dvokrilnim vratima u sredini i visokim prozorima sa strane. Kuće su u živim bojama, te iako vrlo proste čine se izuzetno lepim. Kako temperature u ovim krajevima nikada nisu niske, prozori nisu ustakljeni. Sa spoljne strane zaštićeni su rešetkama a sa unutrašnje drvenim šalonima koji su preko dana širom otvoreni te možete da zavirite u svaku kuću pored koje prođete. U tim ranim jutarnjim satima, šaloni su na svim kućama bili zatvoreni. Tek po koji ranoranilac sedeo je na visoko izdignutom pragu svoje kuće i u tišini pušio. Uživali smo par sati u šetnji pustim šarenim ulicama. A onda, činilo mi se kao po dogovoru, ceo grad je ponovo bio na nogama. Ulice su odjednom preplavili ljudi dolazeći sa svih strana. Odlučili smo da se malo sklonimo tom užurbanom narodu s puta, te smo krenuli u obilazak galerija. Kuba je pretrpana galerijama, što dobrim, što onim lošijim. Nije lako naći nešto kvalitetnje po povoljnim cenama. Na žalost većina slika koja nam se dopala je premašivala budžet koji smo planirali za umetnost te smo veći deo oko podneva proveli zujeći čežljivo u slike po onim boljim galerijama, ulazeći po više puta u neke od njih i beznadežno se cenkali. Na kraju, više nismo znali šta nam se sviđa pa smo prezasićeni umetnošću seli na stepenište glavnog trga sa željom da malo predahnemo. Oko nas su se lokalna deca zabavljala puštanjem zmajeva. Jedan od klinaca je bio izuzetno nadaren. Ja nikada nisam uspela da ovladam tom veštinom kao dete, te sam ga pomalo ljubomorno gledala dok je spretno vukao konce. Svaki put kada se činilo da će se zmaj sručiti na krov, on je uspevao da ga podigne. Ubrzo su se i druga deca pridružila te su krenuli da obaraju zmajeve jedni drugima i meni se to više nije činilo kao preterana zabava.

Malo dalje u lokalnoj kafani, dok smo ispijali kafu, pridružio nam se sredovečni gospodin, filmski elegantan sa svojim slamenim šeširom i čistoj beloj košulji. Pričao nam je o Kubi, o revoluciji, o tome kako je jednom sreo Čea i delegaciju iz Jugoslavije dok je radio kao portir jednog hotela. Pričao je polako, tihim ispucalim glasom, onim koji obično imaju pušači. Pričao nam je i o čudima kubanske medicine, o svojoj porodici i kubanskoj budućnosti. Otišao je tiho, kao što je i došao više izvinjavajući se nego opraštajući se, dok se rukovao na rastanku.
Kasnije to popodne, naišli smo na grupu lokalaca koji su igrali domine. Na Kubi ljudi dosta vremena provode na ulici, ispred svojih kuća. Za razliku od Azijata oni ne jedu i ne pripremaju obroke na ulici, ali se okupljali druženja radi. Tako su se i ova četiri dominaša okupila oko stola koji je jedan od njih izneo ispred kuće. Nisu izgledali ni najmanje zbunjeno što im virimo u domine preko ramena sporadično ih slikajući. Jedan od njih je bio posebno druželjubiv i oran za ćeretanje uveravajući nas kako smo se već sreli to jutro. Ostali smo s njima dok nisu završili partiju, iščekujući pobednika. Moj favorit, na žalost, nije pobedio. Za razliku od puštanja zmaja, domine su mi prilično išle od ruke, no ipak se nisam usudila na partiju sa iskusnim kubanskim uličnim blejačima. Ti ljudi ipak imaju svo vreme ovog sveta da usavršavaju svoje domino veštine, a ja sam moju poslednju partiju odigrala pre više od dvadeset godina.

Da ne bi narušavali već ustaljenu naviku ustajanja na desnu nogu taj dan smo završili sa tradicionalno lošom večerom. Jednoglasno smo došli do zaključka, nakon višečasovnog razmišljana, da ta sreća koja nas prati mora biti nekako povezana sa monotonim obrocima. A ta večera, kao i doručak i nije tako loša, ali i najveći obožavalac pirinča, tamnog pasulja i piletine bi se umorio da to mora da jede svako veče.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Kubanske plaže

Umorih se od silnih političkih aktivnosti u zemlji bivšoj, zemlji sadašnjoj i svetu, te reko da skoknem malo do plaže da se opustim.

Moram da priznam da ja ne spadam u one ljude koji moraju da idu na more svake godine. Obala mora ili okeana mi nije ništa fascinantnija od drugih oblika reljefa. Klasične morske aktivnosti mi na primer ne pričinjavaju nikakvo preterano zadovoljstvo. Ako se već nađem pored neke “beskrajne” vode, najveće uživanje mi je da otplivam dovoljno daleko da ne razaznajem objekte na plaži i provedem sat-dva plutajući, uživajući u toj otcepljenosti od sveta. Ili da ustanem pre petlova i krenem u višekilometarsku šetnju plažom. Bilo kakve druge aktivnosti, tipa bacakanje po plićaku, ronjenje, vožnja brodićima od jedne do druge uvale, prženje na suncu itd. za mene je samo napor. Silno me zabavlja Miljanova potreba da na primer, nosi peraja na put, dok ja ne vidim ni svrhu nosenja peškira na plažu.
No pošto nas je dvoje, a moja lepša polovina voli more na način na koji ga vole deca, odlazak na Kubu je podrazumevao i obilazak kubanske obale. Te sam se pre puta bacila na detaljno istraživanje kubanskih plaža. Nekako mi se, čitajući o ostrvcima razbacanim po Karipskom moru Kajo Koko (Cayo Coco) učinio kao savršen izbor. Nacionalni park s retkim vrstama, relativno jeftini hoteli, nasipani veštački putevi koji spajaju razbacana ostrva i čuvena plaža Pilar (Playa Pilar) obećavali su idiličan odmor.

Ostrvo Koko pripada arhipelagu Kraljevi vrtovi (Jardines del Rey). Kubanci nemaju slobodan pristup ovim koralnim ostrvima. Pristup je dozvoljen samo zaposlenima na ostrvu. Ovo je uobičajena praksa na većini turističkih ostrva sa hotelskim kompleksima. U pojedine hotele ne možete ući ako ne posedujete odgovarajući pasoš. Te tako postoje hoteli u kojima su samo Italijani dobrodošli. Iskreno mislim da ništa posebno nećete propustiti ako jednostavno zaobiđete kubanske turističke komplekse. Gotovo sve plaže na glavnom ostrvu su javne, otvorene i za turiste i za lokalce, i izuzetno lepe. Uglavnom su na svega par kilometara od većih gradova u kojima je jeftinije odsesti i do njih postoji lokalni prevoz ili neka jeftina taksi varijanta.
Moja želja da ipak odem na ova ostrva proistekla je iz želje da uživam u njihovoj netaknutoj prirodi. Očekivala sam netaknutu romantičnu divljinu jer su ova ostrva bila nenaseljena dok nisu krenuli da grade skupe hotelske komplekse po njima. Ovo je doduše samo delimično ispunilo moja očekivanja. Priroda jeste divlja, ali nimalo očaravajuća, relativno nisko sagorelo rastinje koje ne može da posluži kao zaklon od sunca. Plaže koje ne pripadaju hotelaima su uglavnom prenatrpane smećem koje je verovatno more nanelo sa turistički eksploatisanih delova ostrva. Sreća u nesreći je da su gotovo svi hoteli bili poluprazni u vreme našeg boravka te su hotelske plaže bile gotovo puste. Kako su hoteli relativno načičkani jedni pored drugih, bilo je moguće šetati kilometrima uz sređenu obalu. Sređenu, samo u smislu čistoće. Na tim plažama gotovo ne postoji nikakva usluga (srećom), ili je toliko retka da je ja nisam ni primetila, verovatno jer su svi hoteli all-inclusive pa turisti nisu raspoloženi za dodatne troškove jer je sve i tako uključeno u cenu hotela. S druge strane, imali smo tu sreću očigledno, da totalno neplanski dođemo u najnepopularnije vreme. Vreme smo uglavnom provodili šetajući uz obalu. Vremenski uslovi su za mene bili idealni. Opet neko, ko je došao da leži na plaži i kupa se u moru, će verovatno proklinjati dugo svoju lošu sreću zbog konstantnih oblaka, upornog vetra i povremene kiše. No ja mislim da ne postoji romantičnija slika od oblačnog neba, beskrajne peščane plaže i te specifične plave boje koju more ima usled nedostatka svetla. Sve deluje nekako duboko, daleko i usamljeno, pomalo setno.
Cene smeštaja na ostrvu su bile vrlo prijatno iznenađenje. Raspitujući se o cenama pre puta bilo je nemoguće iskopati all-inclusive hotel, a samo takvi na ostrvima postoje, jeftiniji od 100 evra. No kada smo došli do recepcije najjeftinijeg od njih, ispostavilo se da je cena svega nekih 50 evra za oboje. S obzirom koliko su prevoz, hrana, piće i smeštaj skupi ako plaćate u turističkim dolarima, 25 evra dnevno po osobi je bila više nego povoljna cena. Po Koko ostrvu, od hotela do hotela, i susednom Guiljermo (Cayo Guillermo) na kojem se nalazi čuvena Pilar plaža saobraća turistički autobus, a s obzirom na obično očajnu konekciju to mi se dodatno činilo bitno prilikom planiranja puta.

Plaža Pilar će verovatno prosečnog obožavaoca peščanih plaža ostaviti bez daha. Sitni, gotovo beli pesak i svetlo plava boja plitkog mora se neće mnogo razlikovati sa slika koje ste možda videli na razglednicama ili turističkim magazinima. Ako ste strasni plivač, kao i svaka druga peščana plaža, za vas će se kupanje na ovoj plaži pretvoriti u noćnu moru. Posebno što je ona obeležena onim plutajućim stiroporom koji ima tendenciju da vam ograničava daljinu plivanja a iz nekog razloga čuvari plaže daju sebi za pravo da vas opominju da ne plivate dalje od toga. Kao strasan plivač, a kao nestrasan sunčar (onaj što voli da se sunča) ili plićakar (onaj što voli da se brčka u plićaku) jasno je da ja verovatno nisam najbolja osoba za peščane plažne putopise. Ipak, od silnog stresa i umora, koji su nas gotovo samleli pred put na Kubu, trodnevni boravak na ovom ostrvu bio je pun pogodak. Sati provedeni u ležanju u debelom hladu s knjigom u rukama dok je bilo sunca i duge plažne šetnje po oblačnom i kišovitom vremenu su nam oporavile telo za predstojeće skitnje po Kubi.

Za razliku od ovih izolovanih turističkih plaža, plažu Del Este na istoku Havane ne bi trebalo propustiti. Prosto je neverovatno da se jedan takav dragulj nalazi blizu prebučne, prezagađene, uzavrele Havane. Ova plaža je javna i na njoj ćete sretati lokalce. Do ove plaže postoji organizovan prevoz od centra Havane. Toliko je dugačka da bez obzira na broj ljudi ne može biti prenatrpana. Mnogo je lepša od hotelskih plaža na ostrvu Koko ili se bar meni tako činilo od silnog šoka posle haosa u Havani. Bila mi je smešna jedna lokalna familija koja je došla sa zetom Amerikancem da uživa na plaži. Niko se sem njega i ćerkice nije kupao. Ostali su piknikovali na plaži jer je njima more bilo previše hladno za kupanje, a ja iskreno nikada nisam umočila svoje telo niušta toplije.
Jedna od najačih slika koja me prati sa Kube su upravo ove duge peščane plaže. Neki drugačiji miris mora i svežina vazduha zbog izolovanosti ovih ostrva. Verovatno bih se pri sledećoj poseti zadržala isključivo na glavnom ostrvu daleko od turističkih kompleksa, no usled silne radoznalosti, to prvog puta nije bilo moguće. No ipak ukoliko niste obožavalac all-inclusive hotela jedan dan na ovim ostrvima je više nego dovoljan.

Više slika možete naći u mojoj galeriji:
Cayo Coco
Playa Pilar
Playas Del Este

Izveštaj sa kubanske auto-deponije

Ako Kuba može da se pohvali da nečega ima u izobilju to bi definitivno bili američki automobili iz pedesetih, malo novije Lade, predivne plaže, guzate žene i cigare. Uz sve ostalo ovaj pridev bi bio neupotrebljiv.
Kada je svojevremeno Fidel izvojevao svoju veliku pobedu i krenuo da razvija novu Kubu, uveo je set zakona koji su trebali da učine sve Kubance jednakima. Neki taj njegov cilj doživljavaju plemenitim, dok ga drugi osuđuju. Meni je lično Fidel, sa ove distance, izuzetno simpatičan jer me podseća na decu koja veruju u snove bez obzira na surovu realnost koja ih okružuje. I to veruje, baš onako naivno, od sveg srca. Kao što već rekoh, sve to deluje lepo ako se posmatra sa dovoljne udaljenosti, no nekako moja izuzetno individualistična i svojeglava narav odbija ideju da su ljudi isti i da im trebaju iste stvari te bi joj takvoj odrastanje na Kubi verovatno predstavljalo noćnu moru. Posebno, onaj zakon koji bi mi branio da slobodno putujem van granica Raja. Doduše, većina stvari koje je Fidel uveo me ne bi pogodila ni najmanje. Kao strasni nevozač ostala bih apsolutno ravnodušna zbog zakon po kojem je Kubancima dozvoljeno da trguju samo automobila koji su se zatekli na ostrvu pre revolucije 1959. To je jedan od razloga zašto je Kuba pretvorena u auto-deponiju i pored toga što verovatno ne postoji ni jedno takvo mesto na čitavom ostrvu u formi u kojoj ga poznaje zapadnjački svet. Naravno, tu kolekciju od preko 60.000 praistorijskih automobila možete zvati i auto-muzejom ako ste romantične duše. No ta romantika brzo iščezava kada se na uzavrelim havanskim bulevarima nadišete izduvnih gasova. A ništa se ne crni i ne smrdi kao izduvni gasovi jednog oldtajmera.

Većina ovih starih automobila koji se mogu videti na ulicama ne izglade preterano romantično. Ono što je moguće videti na slikama raznih turističkih magazina je samo mali i prilično nerealni deo kubanskog voznog parka. Doduše, postoje na Kubi i noviji automobili, uglavnom u vlasništvu hotela i taxi udruženja. Ruku na srce, mi nismo imali ni najmanju želju da se vozimo kubanskom starudijom. Kada su stvari koje je čovek stvorio u pitanju, mi smo oboje veliki fanovi svega novog, tehnički naprednog i udobnog pre svega. Ti stari američki i ruski automobili ne obećavaju ništa od toga. Na naše neoduševljenje jednom prilikom su nam poslali stara američka kola da nas prevezu od pansiona do luke gde smo trebali da se ukrcamo na brod. Malo šta mi je od enterijera ostalo u sećanju. Sa sedišta sam toliko poskakivala da mi se glava na svakih deset metara sudarala sa krovom. Sećam se gvozdenih zavarenih šipki koje su pridržavale orginalnu konstrukciju s kojima su se moja kolena strasno ljubila pri ovim poskakivanjima. Kao da mi već nije bilo muka od te bolesne sado-mazo veze koju je moja glava razvila s krovom. Sreća u nesreći je da je put bio dug svega 5-6 km.

No vratimo se Fidelovom zakonu. Dakle kupo-prodaja je bila dozvoljena samo starudijom od pre 1959. Neki, malo jednakiji od jednakih, koji su svojim radom posebno prinosili razvoju i ugledu Kube su dobijali ruske Lade od države. Te njihov broj na kubanskim ulicama ne zaostaje za američkim automobilima iako nesrazmerno manje zauzimaju mesta na turističkim prospektima. Po ovom zakonu su automobili Kubanaca koji napuste zemlju prelazili u vlasništvo države. Porodica nije imala pravo da ih zadrži. Nakon duge Fidelove vladavine, na vlast je došao Raul a sa njim i neki novi zakoni. Jedan od njih, koji je stupio na snagu u oktobru prošle godine, je i zakon po kojem je kupo-prodaja automobila ponovo slobodna.

Sada bi naivni i romantični mogli pomisliti da će to nešto drastično da promeni, no teško da će prosečan Kubanac sa svojim primanjima od nekih 20 dolara mesečno sebi moći da priušti nešto novije na četiri točka u skorije vreme. Od kada je novi zakon stupio na snagu cene “novih” polovnih automobila su podivljale, te nije retkost da polovni model košta više nego novi na zapadu. Te uzimajući ovo u obzir ne treba žuriti na kubansku auto-deponiju biće ona tamo još dugo vremena.

La Habana (Havana)

Ja se retko kada opredeljujem za “posetite metropole” tip putovanja. U velike gradove putujem ili po potrebi da završim neki posao ili da posetim nekoga. Problem je što su veliki gradovi toliko veliki da iako vidim “sve” imam taj čudan osećaj da nisam videla ništa. S druge strane, ako mi grad služi samo kao polazno mesto za obilazak prirode, nacionalnog parka ili nekog dela obale ovaj osećaj se gubi. Valjda onda celom tom gradu pristupam rasterećenije, od početka s pomirljivom idejom: eto tu smo na par sati ili dana bez ikakvih nerealnih očekivanja da imamo dovoljno vremena da sve vidimo, te hajde onda da uživamo u šetnjama nasumično izabranim ulicama. U Havanu smo upravo tako otputovali. Služila je kao mesto u kojem smo se odmarali posle sletanja i pripremali za poletanje.
Kada putujete sa istoka na zapad i preletite par vremenskih zona vašem telu treba neko vreme da shvati da je sedam ujutru a ne podne. Što je zapravo izuzetno zgodna stvar, jer bez ikakvih napora ustajete rano i imate ceo dan pred sobom za gluvarenje. A s obzirom da je Havana dvomilionski grad, trebaće vam dosta vremena da istabanate svim njenim ulicama.

Pre odlaska na neko mesto ja se uvek dobro informišem o tome šta tamo negde mogu videti, raditi, očekivati. I nekako i pored dobre pripreme uvek ostanem zatečena i silno iznenađena onim što me dočeka. Obično, sve to izgleda drugačije od slike koju sam ja u svojoj glavi projektovala. Sa Havanom je začuđujuće bilo drugačije. Ona je izgledala upravo onako kako sam je zamislila. Zanimljivo je da je prvi komentar mog muža bio da je nije zamišljao toliko “raspalu”. Doduše kasnije se ispostavilo da su zgrade koje je on video kao ruševine, bile zapravo zgrade u fazi renoviranja u nedeljno popodne.
Ruku na srce, prosečna havanska zgrada i jeste u fazi poluraspada sa čađavim fasadama čiji se malter, poput pregorele turističke kože, ljušti u slojevima. Prosečna havanska zgrada je ukrašena balkonima sa kojih se viori čist veš u svim bojama duge, podsećajući na turističke zastave po evropskim gradovima. Tu i tamo promoli se koja čovečija ili pseća glava, promatrajući vas poluzainteresovano sa visine. Najbolji način da vidite unutrašnjost je da odsednete u nekom od stanova koji nude privatni smeštaj. Mi smo promenili dva domaćina u Havani. Ono što je bilo zajedničko za oba stana su ekstremno visoke tavanice, preko 4-5 metara, hladni podovi, kao i za naše uslove nepojmljiva količina plastičnog cveća, plastičnog voća i porcelanskih lutkica. Visoke tavanice i pločice obezbeđuju hlad u ovim kućama i u najtoplijim danima, dok su cveće i porcelan neiscpran izvor šala na račun domaćinovog (ne)ukusa.
U većim ulicama je uglavnom nepodnošljivo vruće i zagušljivo u toku toplijih dana. Iako većina zgrada formira arkade, koje štite od direktnog sunca i kiše, otpadni gasovi iz starih automobila u kombinaciji sa uzavrelim asfaltom nemilosrdno guše. Uske ulice su toliko pretrpane ljudima i parkiranim automobilima, decom koja igraju bejzbol, da je normalan saobraćaj kroz njih gotovo nemoguć.

Kada bih morala da se odlučim za meni omiljeni deo Havane to bi definitivno bio Vedado. Najveći deo promenade Malecon pripada ovom delu Havane. Rane jutarnje i kasne večernje šetnje Melaconom, uz more ostaće mi najdraža uspomena iz Havane. Ovaj deo Havane ima dosta očuvanih zgrada ali za razliku od centralnog dela mnogo manje turista, tako da su šetnje mnogo prijatnije. Posebno su zanimljive i žive ulice oko univerziteta (Universidad de La Habana) i istočno od njega ka centralnom delu Havane. Ovom delu pripada i Memorijal Hose Martiju, koji je na žalost bio zatvoren u vreme naše posete. S njega se pruža lep pogled ka čuvenom muralu Čea i manje čuvenom muralu Kamila. Manje čuvenom jer je izgrađen tek 2009. Na žalost, pogled na ostatak Havane s tog mesta i nije preterano impresivan, beton, ružne višespratnice iz novijih vremena i turistički autobusi.

Habana Vieja je najturističkiji deo Havane, no ne bi je trebalo zaobići. Ona je bitna iz dva razloga. Prvi je da će vam dati sliku koliko je Havana zaista lepa i koliko bi čarobno izgledala da se sve zgrade renoviraju poput onih u ulicama Obispo i Mercaderes. Drugi, to je jedno od retkih mesta gde ćete pojesti pristojan obrok, po zapadnjačkim standardima sa sve zapadnjačkim cenama. Ja nisam gurman, ali čak je i meni pirinač sa pasuljom uspeo da dojadi posle deset dana.

Kada je kulturni život Havane u pitanju malo šta smo zapravo videli. U potrazi za cigarama, koje smo se naravno setili da kupimo zadnji dan koji je sasvim slučajno bio i državni praznik, završismo u muzeju cigara. To mesto je zaista simpatičan muzej koji izlaže istoriju duvanske industrije, raznih alata i naravno cigara, tabakera, kutija za cigare itd. Svaki komad je malo umetničko delo. No, i pored toga ponašanje zaposlenih je u nama brzo ubilo osećaj krivice što muzejima nismo ostavili više prostora. Iako je ulaz u muzej besplatan, zaposleni će vas na brzinu sprovesti po muzeju ne ostavljajući vas ni 5 minuta nasamo, konstantno vas podsećajući da možete i treba da slikate, i na izlazu tražiti 10 dolara bakšiša. Ovo iskustvo mi je bilo zapravo jako interesantno. Apsolutno mi je bio jasan onaj deo, gde se gospođa trudi da zaradi bakšiš pa čak i onaj gde je ona već zacrtala visinu istog. Ono što mi je zaista fasciniralo je način na koji ona misli da jedan prosečan čovek želi da poseti muzej. Za muzej te veličine u Berlinu, ja bih recimo odvojila bar par sati sa sve kaficom između, uglavnom bez slikanja. Ja muzejske eksponate ne slikam sem ako baš nisam odlučila da napišem post na blogu, pa čisto da ga zašarenim.
Kada je muzika u pitanju, u Havani smo i taj deo dobrim delom propustili. Ulični svirači su česta pojava i muzika se praktikuje na svakom trgu od rane zore do kasno u noć, te nekako usled toga nismo osećali neku preteranu potrebu za noćnim izlascima po čuvenim salsa klubovima. Meni se lično salsa kao ples preterano ni ne sviđa. Kada gledam par kako pleše podsećaju me na loš brak, bez emocija i strasti i sa puno svađe. Čini mi se da se ta dva tela previše divlje bacakaju u prostoru bez ikakve međusobne privlačnosti. Nekako mi je prostački divlji bez one zavodljivosti koju ima tango na primer. Naša poseta Kubi bi prošla bez kluba sa živom muzikom s plesom da nismo slučajno u jednoj večernjoj šetnji naleteli na španski restoran sa flamenko igračima i živom muzikom. Koliko mi se salsa ne sviđa toliko me flamenko ostavlja bez daha. Nisam sigurna da li su igrači zaista bili toliko dobri, ili su kokteli učinili svoje, a možda i činjenica da nam je to bilo poslednje veče pred povratak s Kube, no to veče će mi ostati u sećanju kao jedno od najlepših na Kubi.