postcards…
The world moves with me

Selimo se :)

Jutros je došao čovek iz agencije za seljenje. Majstorski, bez ijednog suvišnog pokreta, praktično plešući, zapakovao je gotovo sve što posedujemo u 17 kutija. Ostao je jedan kofer klasičan putnički, jedan paket od 191cm krajnje neobičnog oblika i jedan malo manji, sličan od 176cm. Ovaj klasični je tu da opsluži ova dva neklasična dok se ponovo ne sretnu sa svojih 17 kutija.

Ova dva neobična poneće u sebi ljubav i nadu, doživljene sreće i radosti, prevaziđene tuge i brige, sećanja na mnoge ljude i predele. Onaj klasični što ide sa njima, poneće manje romantične gaće i čarape, po koju čistu košulju i pantalone.

Ova dva neobična, napiće se sutra sa nekim dragim ljudima češkim pivom, a u petak prošetati poslednji put pred odlazak ulicama Brna do autobuske stanice, nešto kasnije sesti u avion i nastaviti svoju šetnju prvi put zajedno ulicama Frankfurta. Držaće se za ruke i slušati Lude Krawe, euforično gledati novi grad kujući neke svoje lude planove.

A onda će ovaj manji neobični paket krenuti da vam šalje razglednice iz Nemačke. U početku uglavnom iz Frankfurta na Majni, a kasnije… E za kasnije ćemo videti, to sve zavisi kakve lude planove će iskovati ovi paketi u svojim šetnjama ;).

Post je napisan: 29.10.08
10 komentara
Kategorije: Czech Republic Start
Tags: , , , , , ,

Eh, ta Češka: vize, boravišne i policija za strance…

U jednom postu, pre malo više od godinu dana zaključila sam da bih mogla da provedem ostatak života u Češkoj da ne maštam o tome da odem negde mnogo dalje.
Danas, nakon dve godine provedene u ovoj zemlji, mogu vam reći da sam pogrešila.

Na stranu karakter i navike Čeha, koje mi ruku na srce nikada i nisu istinski smetali jer seljaka (ne mislim na ljude sa sela), šabana i budala ima svuda. Pijani beskućnici, izgubljene depresivne duše, ljudi bez nade i sreće i tako preplavljuju svet, te i njih na stranu. Ma navikne se čovek i na život bez dobrog sira, jogurta i baštenskog povrća. Mene u ovoj zemlji muči nešto mnogo gore – birokratija.

Češka je zemlja na vetrojebini. Na sudaru između onoga što su Rusi doneli, što su oduvek bili i pod njima uspeli da sačuvaju i onoga što bi voleli da budu. I nije im lako. Dok spolja gledano, stvari izgledaju ulickano i doterano, iznutra je i dalje sve trulo. Biti stranac u Češkoj nije lako. Biti Srbin, Vijetnamac ili Ukrajinac je još teže. I nema to mnogo veze s tim da li nas ili ne Česi vole, ima veze s tim da smo mi pripadnici ostalih, onih kojima viza treba da bi kročili bilo gde van granica svoje zemlje. I u ovom postu okrenuću se upravo tome.

Da bi legalno boravili u Češkoj potreban vam je neki tip papira koji će vam to omogućiti. Sve ispod 90 dana je jednostavno, lako i potpuno isto kao i za bilo koju drugu zemlju u Šengenu. Jer za taj period i dobijate šengensku vizu i slobodni ste da putujete gde god poželite po zemljama koje su u već navedenom sporazumu. Moja iskustva pokazuju, da su službenici češke ambasade u Beogradu mnogo ljubazniji od kolega u ambasadama ostalih zemalja Šengena. No, svako ko je ikada ušao i u jednu ambasadu zna da su takve stvari uglavnom izuzetno subjektivne, te jedna ista teta koja je iz nekog razloga bila jako fina i ljubazna prema meni, iz ko zna kakvih pobuda može biti jako neljubazna prema nekom drugom.
Po šengenskom sporazumu, na prostoru Šengena možete boraviti najviše 90 dana u periodu od 6 meseci. Ovo pravilo Česi vrlo često narušavaju i u specijalnim slučajevima će vam izdavati Šengen vizu i češće nego što je dozvoljeno. Uglavnom, ako nisu u stanju da vam završe dugu ili boravišnu, a vaš poslodavac insistira da ste mu izuzetno potrebni u Češkoj. Meni se npr. izdali čak četiri Šengen vize (4×90 dana) zaredom jer sam imala problem sa dugom vizom, što je u totalnom neskladu sa šengenskim sporazumom.

Sranja nastaju zapravo onog momenta kada odlučite da provedete u Češkoj više od 90 dana. Najuobičajeniji način je da tražite boravišnu dozvolu, pre koje će vam izdati dugu vizu ili ti vizu za period iznad 90 dana do 365 dana. Ovo je takozvani D tip vize i izdaje se samo za zemlju u kojoj tražite boravište. Tj. u Češkoj češka, Nemačkoj nemačka itd. (to nije šengenska viza i s njom ne možete putovati po ostalim zemljama Šengena). Nakon isteka D tipa vize dobićete boravišnu dozvolu.

Za bilo koji tip Šengen vize zahtevi se podnose u ambasadi date zemlje i tamo se obrađuju. Za boravišne i druge tipove dozvola zahtevi se podnose ili u ambasadi ili u policiji za strance u Češkoj to već zavisi da li je u pitanju produženje, po kom osnovu je tražite itd ali se zahtevi obrađuju u policiji za strance u Češkoj. Do sada, ja sam podnosila zahteve za boravište u Češkoj (i to po dva različita osnova; prvi put zaposlenje, drugi put spajanje porodice) i za boravište u Nemačkoj (spajanje porodice). Dokumentacija koju su mi tražili i jedni i drugi je potpuno ista, kao i celokupna procedura, pa pretpostavljam da je ova procedura indentična za sve zemlje Šengena.

A gde je onda problem ako je procedura svuda ista?

Problema je nekoliko.
Prvi i najveći je da se Češka prvi put susreće sa emigracijom tolikog broja ljudi. Nemci npr. su davno to već preživljavali. Dalje, Česi su ili bezobrazni ili glupi te dati problem ne žele ili neumeju da reše. Ja lično, navijam za ovo prvo.
Česi su opet izuzetno zatvoreni i ksenofobični. Oni vas zapravo uopšte ne žele u svojoj zemlji. Otvorili su granice, uveli gomilu olakšica za strane investitore, dobili gomilu para ali i sve te emigrante koje ne žele. Jer pored pokojeg Francuza ili Amerikanca kojeg bi bilo dobro zavesti i za njega se udati tu je i more rumunskih Roma, Indijaca koje poistovećuju sa ovim prethodnim, Ukrajinaca, Vijetnamaca, Poljaka, Bugara, ostalih Rumuna, i sve više Srba. Od Roma pa nadalje, totalno neprivlačnih za investiciju zvanu brak i sl. Naravno, čast izuzecima, gde mlade Čehinje ostaju uplakane jer im večito nasmejani i vedri Indijci, željni novih životnih iskustava lome srca :D
Drugi veliki problem je da novodošli američki kapital ne namerava da ovde ostaje večno a on upravo i dovlači najveći broj emigranata. Te vas američke firme tretiraju kao vrlo lako zamenljivu i potrošnu robu te se o kvalitetu života novodošlog emigranta ni najmanje ne brine. Dobio si pare, šta bi još ti tu hteo?

Kada spojite ova dva gore, dobićete emigranta koji je verovatno zadovoljan svojim primanjima, ali jako nesrećan zato što su mu žena i deca na bar par stotina kilometara od njega i treba da protekne bar godina dana, a ne retko i više da se spoje, o mučenicima u vanbračnim zajednicama da ne pričamo. Pa čak ako je dotični emigrant iz EU, Amerike i sl. pa bi sa pasošima žena i deca mogla i da se švercuju sa dolascima i odlascima, njih još gora birokratija čeka ako požele da kupe kuću, stan, pošalju decu u vrtić (koji ne postoji za mlađe od 3 god, inače) itd.

E onda, recimo i da dođete do tenutka kada konačno legalno boravite u Češkoj duže od 90 dana čeka vas šlag na torti u vidu Policije za strance. To je pakao na zemlji u kojem žive zli Česi koji se bave posebnim vidom sporta: Ubiti u emigrantu bilo kakvu želju da ostane u Češkoj duže od isteka boravišne dozvole koju će mu izdati. Ova sportska disciplina ima vrlo jednostavna pravila:
– ni slučajno ne pričaj na engleskom jeziku (na kvarno, više puta ustanovila da ga znaju, većina)
– pusti stoku da se pobija u redu do 8h kada otvaraju ured. Red se hvata od 20h prethodnog dana do 4h na dan kada želite da uđete u policiju, zavisno od grada u kome se Policija za strance nalazi. Jedna od prednosti života van Praga. Mi smo recimo u redu čekali od 5h ujutru, sve završili do 10h, inače rade do 12h.
– onda u 5 do osam, pošalji specijalce da prave red, urlanjem, guranjem i ostalim finim metodama.
– sa mučenikom koji dočeka da dođe do šaltera ponašaj se što neljubaznije.

Čekanje i guranje u redu je inače za emigranta izuzetno korisno iskustvo koje ga oslobađa predrasuda o jednom narodu i omogućava da iste stvori o nekom drugom narodu. Evo recimo, ja sam čekajući u redu, poželela da se Černobil opet desi, ali ovog puta da pobije sve Ukrajince, a da su Vijetnamci divan narod koji od jutros u mom srcu zauzima posebno mesto. To, gde su Česi što su nam to jutrošnje druženje omogućili sramota me je i da izgovorim.

E sad, svo ovo gurkanje u redu Amerikanci nisu hteli dugo da trpe, pa su se žalili, pisali članke itd. Zaplašeni odlaskom istih, Česi su problem rešili tako što što su otvorili novi ured samo za Amerikance, EU i mislim da važi i za one sa belim Šengenom, da bruku očima ne gledaju. Sada je naravno svima mnogo lakše, sem pripadnicima trećeg sveta čiji sam i ja ponosni član :D

Uz sve to došlo je i do niza novih zakona, koja služe da prave dodatnu konfuziju među nama manje jednakima jer se onim više jednakim i tako gleda kroz prste. Istina je doduše da se razne nevladine organizacije, borci za ljudska prava i sl. bore za našu stvar i dalje te možda se kroz koju godinu i desi neko čudo, samo na sreću mene tu više neće biti da ga gledam.
Da stvari idu na bolje svedoči i sajt češke ambasade na kojem sada zamisli možete i naći informaciji o dokumentaciji koja je neophodna kao i informacije na koji tip papira imate pravo i koliko se na iste čeka.
Zato o tome nisam ni pisala, koga interesuje neka pogleda stranu:

http://www.mzv.cz/wwwo/?zu=belgrade

Jedno od mogućih rešenja je traženje boravka na osnovu preduzetništva, čak i ako niste preduzetnik. Može biti spas sa vanbračne zajednice i sl.
Na kraju vam uvek ostaje i mogućnost da sačuvate malo dostojanstva, plaćajući silne pare advokatima da vam papire srede i stojačima u redu da se za vas laktaju.

Zaključak: Ako vam se napušta rodna Srbija po svaku cenu a ne možete da nađete ništa na zapadnom zapadu, namučite se u Češkoj za početak, posle dve godine ćete se lako mrdnuti negde zapadnije. Ali dobro pripremite nerve za čudo zvano policija za strance. Sve ostalo ćete lakše preživeti. Za one sa jačim stomakom preporučujem da pogledaju snimke sa YouTube-a:

http://www.youtube.com/watch?v=LuG6AQUIl9o
– policija za strance, iznutra
http://www.youtube.com/watch?v=RRQDK_fGSrw – policija za strance, spolja

Slike iz Brna

5. oktobar 2070.

Sedim zavaljena u samoljuljajućoj stolici za bakice. Ja se naravno još uvek ne osećam tako, ali moj sin je iz nekog razloga zaključio da bi ta stolica bila idealni rođendanski poklon za mene, te se ja već nekih desetak godina pretvaram kako sam se silno obradovala. Gledam Miljana sa desne strane kako leži zavaljen u lebdećoj ležaljci i spava. Opet. Sa sve upaljenim displejem na čelu. Stalno zaboravlja da ga isključi. A doktori tvrde da mnogo zrače i da nije zdravo držati ih uključene duže od pola dana. Te displeje smo ugradili za proslavu pedesetogodišnjice braka. Znate one male što ispisuju rendom love notes tipa: “Do groba tvoj” i slične budalaštine. Moj se zaglavio pre desetak dana na: “Zajedno i posle smrti” a nikako da nađem vremena da odem do električara da to pogleda. A moraću i do programera, ima neki bug pa što si stariji sve se više vrte poruke sa rečima grob, smrt, starost i tako te neprikladne reči za ove godine.

Ispred mene unučići. Ljubi ih baka. Željno iščekuju da po milioniti put pričam kako smo se te davne 2008. nekim čudom još uvek nalazili u tadašnjoj nezavisnoj Češkoj, danas poznatijoj kao Zapadna Pokrajna Velike Nikad Jače Rusije. Čudo jedno kako se istorija stalno ponavlja. No, i prorok Neca je to davno najavljivao.

– … tada smo živeli u tom Brnu, mali grad sa nikakvim noćnim životom. A baka je tako volela taj noćni život.

– Bako, bako – upada najmladji. Ljubi ga baka. – Jel to ona zemlja gde svi piju pivo?

– aha.. baš ta. Dakle… Gde sam ono stala? … E da, tamo je deki bilo posebno dosadno. Baka, ko baka, ona bi se i snašla ali deki je baš bilo dosadno. I onda su baka i deka često išli u okolne šume.

– Bako, bako.. – opet najmlađi. Ljubi ga baka. – A jel ste tamo brali pečurke?

– Kako si glup mali. – dodaje srednji s bezobraznim izrazom na licu. Ljubi ga baka. – Zna se šta se radi u šuuuuumici… hihihi…

– Ju!, za šta ti baku smatraš? To su bile pitome okologradske šumice. To na šta ti ciljaš mladiću, radi se u gustim borovim šumama. A toga u Češkoj nije bilo.

– To je znači bilo posle… kada ste se preselili u okolinu Crne šume… hahahah – Ne posustaje mali bezobraznik. Ljubi ga baka.

Pravim ljutiti izraz lica, ali mi kao i obično ne polazi za rukom te se nakon pet minuta i dalje svi cepamo od smeha.

– E dakle… – nastavljam dalje kroz smeh – u tim šetnjama smo zaista uživali. I često smo nosili fotoaparat kako bi slikali.

– Deda je tada bio u fazi nude fotografije a baka flower fazi… pa su vežbali u šuuuumici……..hihihihihi…. – upada ovog puta najstariji. Ljubi ga baka.

– hahaha… Ma daću ja tebi. – pretim bezuspešno.

– Bako daj bre da gledamo te slike. – požuruje me najmlađi. Ljubi ga baka.

– Bar te flower… hihihihihi… – dodaje najstariji. Ljubi ga baka.

– Pokazaće ti deka posle nešto i iz njegovog opusa.- Uspavani lepotan nam se konačno probudio.

– hahahaha…. hihihihi… – zaori se slatko dečije kikotanje kućom.

Zatim se svi sjatiše oko mojih nogu da baka pusti na projektoru slike. Ušuškavam ih polako. Smanjujem jačinu svetla i palim projektor. Gledam u mraku kako im se cakle okice i uživam, dok oni s pažnjom prate svaku sliku, lebdeći kroz prostor i vreme u tu davnu 2008.

A evo malog dela i za vas… Iz bakinog opusa, naravno ;)




Srbi osvajaju Vankovku

Opet sam u Srbiji.

Uglavnom bez emocija. Od kada sam prestala da radim i krenula u proceduru dobijanja čeških papira na osnovu spajanja porodice, više sam ovde, nego tamo. Gde ovde znači Srbija, a tamo Češka.

Od tog januara, do danas, Česi su uveli neke novine u celu proceduru, te se ceo proces odugovlači bez ikakve nade da će ikada biti završen. Počela sam da primenjujem zen jin jan jen ili kakve već metode, stanem pred ogledalo svako jutro i kažem sebi: “Super mi je. Ja sam srećna i ništa me ovo s vizom ne pogađa. Ja baš hoću da stojim sad pred ovim ogledalom. To je moja odluka. Nema to apsolutno nikakve veze s tim što ne mogu da budem u Češkoj.” I onda se iskezim da mi se svi zubi vide.

Ustvari, te metode sam primenjivala do juče. Jutros sam se setila Ruške Jakić i rekla sebi, sva čupava sa pastom oko usta: “Dobro jutro lepotice.” A onda umrla od smeha i shvatila da je Ruška zakon, jebeš istočnjačku filozofiju. Ovo me bar zasmejava.

I tako, već neko vreme zbog ovih muka oko papira a i sve one frke oko posla, Česi i Češka mi nekako postadoše strani i daleki. Ne bih baš upotrebila reč omrznuti, ali mi svakako više ni boravak tamo ne pričinjava isto zadovoljstvo. Kad god dođem u Srbiju ja imam običaj da kukam prijateljima, kako nam je država ovakva i onakva, vidi ove krš puteve, te snimi prevoz po gradu, te što su jebeni stanovi u Bg toliko skupi (jeftiniji su u nekim delovima Nice nego na Novom Beogradu, zaista), te zašto se sve okolo bespravno gradi, te zašto svaka budala ima pravo glasa i sl. Ranije, posle sve ove pljuvačine krenem da hvalim Češku; kako kod njih prevoz stiže u minut, te kako je sve sređeno, te kako imam fine bakice u komšiluku koje me tako slatko gledaju svako jutro, te kako su im šume i livide divne itd, itd.

Da tako je bilo ranije, sada kad dođem u Srbiju i ispljujem onaj deo sa istim žarom kao i ranije, opletem i po Česima; koliko im treba da promene jebeni zakon, koji moroni dovedu 800.000 ljudi godišnje a imaju iste procedure kao kada ih je dolazilo 10, i zašto u ostatku EU može nešto a Česi izmišljaju toplu vodu itd., itd.

Poenta je da mnogo zvocam. Ide to i s godinama, sad mi je punih trideset, a i žena sam :P

Istina je i to da odavno nisam ništa lepo napisala o Česima, a ima mnogo toga. U draft-u mi već duže vreme čuče neki nedovršeni postovi o nekim divnim Česima.

I jutros, ćaskam s drugom na Facebook-u. On je trenutno u Brnu, ali bi trebalo da se seli, traži novi posao itd. Krene neka priča, nimalo slatka, o životu u Češkoj i on mi pred kraj pošalje sliku uz komentar: “Eto da ne ispadne kako samo nešto loše o njima pričamo. Srbi osvajaju Vankovku”.

Ovaj pešački most se inače nalazi u Brnu. Spaja Tesko (onaj giga mega, engleski valjda?, supermarket) i Vankovku (poznati tržni centar u Brnu). Na tom mestu sam čekala bus, koji nikada ne kasni ;), kada sam išla na posao.

Pretpostavljam, da je ovo nešto od skoro, posle češkog priznavanja Kosova. Iako imam vrlo rezervisan stav na tu temu, nije da me ovaj gest nije dirnuo. Pitanje je samo, da li je gest baš češki? Mislim, možda su ga obesili i neki Srbi, sada ih i onako u Češkoj ima već podosta. Prvo mi se činilo da mora da je češki, jer neko kome je srpski maternji jezik teško bi napisao: Česi uvek sa Srbima… Ali, kada sam ponovo pročitala samo srpski deo: Česi uvek sa Srbima, Vlada nije narod. Hmmm, zvuči kao tipičan srpski predizborni shit, zar ne? A i ta Politikina ćirilica… hmmm….hmmm….

Kako god, ja bih vam Dragi Česi poručila: Ako nas baš volite, probajte da to pokažete tako što ćete nam olakšati procedure za dobijanje papira. Neki od nas bi vam za to bili mnogo zahvalniji.

Eto, nikad zadovoljna :)

P:S.: Slika preuzeta i malo isečena odavde: http://i26.tinypic.com/34sozo1.jpg

Post je napisan: 14.07.08
10 komentara
Kategorije: Czech Republic Serbia
Tags: , , , ,

Pedalinom po Vltavi


U subotu smo bili u Pragu. Čim smo stigli svratismo na burek (samo ću da kažem da ja pravim bolji ;)) mada ni ovaj nije bio za baciti. Praški Srbi su nam objasnili da ima negde da se kupi i bolji, te će me Miljan sledeći put kada budemo išli za Prag verovatno terati da tražimo isti. Onako, preko zalogaja, uspeli su da iskukaju kako nigde jogurta kao u Srbiji i kakav je to jogurt ako nije tečan. No, sve su to zli jezici, češki jogurt jeste gust, ali mu je ukus bolji nego srpskom. I te kako se vredi zbog njega makljati s kašičicom.


Nakon doručka, a pre ručka, uspeli smo da obiđemo nekoliko kafana. Bilo bi ih i više, da jedan od saputnika nije bio prvi put u Pragu pa smo se kao i trudili da mu nešto pokažemo. Na kraju se i sam smorio od žarkoga sunca, pa smo ostatak oko-podneva proveli po kafanama, i naravno na putu do istih. Bio bi to totalno pivski dan da jedan od domaćina nije predložio da iznajmimo pedalinu i provozamo se po Vltavi. Na kraju smo u toj vožnji uživali samo Miljan i ja, i to mi pružilo priliku da napravim par fotografija. Bilo mi je bezveze da ih smaram po gradu kliktanjem. Ja inače to radim baš manijački, gora sam od svih Japanaca zajedno.




U principu ja nisam osoba koja preterano uživa na rekama, ali ovu “atrakciju” definitivno ne treba propustiti u Pragu. Još ako imate pored sebe kavaljera, koji će sam da pedalira da bi vi mogli da uživate na suncu… sreći kraja nema. Naravno, posle pedaliranja, opet završišmo na pivu, a posle ću da se licemerno rugam Česima kako mnogo piju :P