postcards…
The world moves with me

Parada ponosa

Parada : Svečana priredba kojoj je cilj da se nešto pokaže ili istakne (izvor Vujaklija)
Ponos : Emocija ili osećaj velikog zadovoljstva samim sobom, kao i poštovanje samog sebe u “celini” (izvor Vikipedija)

Nedelja popodne. Sunčan i topao dan. Možda malo više nego što sam očekivala od sredine septembra. Još jedan dan proveden sa majstorima. Umorna sam. Više psihički nego fizički. Htela bih jedan dan bez misli o stanu, radovima, majstorima, nameštaju. Htela bih jedan dan samo za šetnju i spavanje rezervisan. Dan dobiti neću. Nerado pristajem na par popodnevnih sati. Nedelja popodne znači gužvu u gradu. Dan bi značio zelenilo i prirodu. Osećam se prevareno, no ipak krećem u šetnju.

Penjemo se Makedonskom iz pravca Politike. Na uglu sa Dečanskom odlučujemo da krenemo levo, da se prošetamo Bulevarom. Da odemo do Vuka. Posle ćemo odlučiti kuda dalje.

Kod Nušićeve nas dočekuje blokada i policajci. Bacam pogled ka Trgu Nikole Pašića. Zavidim ono malo prolaznika koji su na ulicama.
– Hoću tamo! U onaj prazni Beograd! Ajmo Nušićevom na gore, pa da probamo s Terazija iz Srpskih Vladara.

Mi tamo, kad, zamisli, i tamo blokade.
– Možda možemo podzemnim prolazom?
– Pa nisu valjda toliko glupi?
– A to bi te začudilo?

Spuštamo se Balkanskom. Najzad krećemo stepenicama, da preprečimo do Terazija. Izlazimo napolje i nalazimo sebe s druge strane barikada. Na kraju se ipak čudim koliko su glupi. Ili nehajni. Ili… ma sve je to i tako predstava.

Neću ni da mislim o tome. O njima. Našli smo se u praznom Beogradu. Tek negde, na kraju, oko Slavije vide se kola i ljudi. Po ulici Srpskih Vladara tek pokoji prolaznik, stanar, ili neki sanjar kojeg barikade nisu mogle sprečiti.

Zaista nisam htela da mislim o tome. Zaista nisam. Ali ma koliko se trudila da ignorišem svet oko sebe, on neće da ignoriše mene. Nije mi jasno zašto su ulice blokirane? Negde u razgovoru s Miljanom dođoh do zaključka da je to zarad bezbednosti učesnika parade. Nekom se to može učiniti logično. Ali za moj nenasilni mozak to nije imalo nikakvog smisla. Zar bi neko fizički napao gej osobu? Zar neko može toliko da mrzi?

Onda se setih kako sam pre nekog vremena srela Vučića u Zemunu. I setih se želje da ga gađam onom kaldrmom po kojoj sam hodala. Toliko sam se tresla od besa i mržnje da sam na kraju i glavobolju dobila. Zapravo možeš nekog da mrziš toliko. Treba samo još da budeš lud pa da kreneš nečim da ga gađaš.

Vučić je za mene manifestacija svog zla koje se dešavalo devedesetih. Možda nas je Sloba u rat gurnuo, ali je Šešelj sa malim od Šešelja, danas poznatijim kao Vučić, najjače dolivao ulje na vatru mržnje. I bez obzira na svo to zlo, i bez obzira na svu apatiju i mizeriju koju su oni posle njih izazvali, zahvaljujući kojima je mali od Šešelja i mogao da se povampiri, ja sam odlučila da progutam sav bes i mržnju. Ja sam odlučila da ne bacim taj kamen u Zemunu.

No izgleda da je kamen ili nešto još ubojitije, opcija za neke. I izgleda da zbog toga država misli da paradu treba izolovati. Ko će se baviti obrazovanjem, informisanjem, tolerancijom, manirima? Zar nije lakše, jeftinije i brže samo postaviti ogradu? Na kraju krajeva nekog moramo kriviti, nekoga moramo mrzeti. Protiv nekoga se moramo ujediniti. I uvek je za to najlakše, najbolje i najefikasnije izabrati one kojih je procentualno malo. Onda sigurno pobeđujemo. Zar ne?

Naše društvo je odlučilo da je normalno mrzeti gej populaciju jer oni… (dopiši štagod, ja stvarno ne mogu da smislim ni jedan razlog zašto bi ih neko mrzeo). Ja imam neke prijatelje i poznanike koji vole osobe istog pola. Oni imaju sjajan smisao za humor, imaju ista interesovanja kao ja, gledamo iste filmove, slušamo istu muziku, čitamo iste knjige, penjemo iste planine. Upoznala sam i gomilu gej ljudi koji su bili totalni smarači, dosadni, naporni, baš kao i većina strejt osoba. Između ovih koje rado srećem i s njima provodim vreme, i ovih koji me smaraju, ne postoji ništa što bih ja mogla da nađem kao zajednički imenilac ili drugačije nego kod strejt osoba. Čovek je čovek ili je govno. On je dosadan ili je zabavan. On je pametan ili je glup. On je jak ili je slab.

Ja pažljivo biram svoje društvo. Malo je ljudi kojima se istinski radujem. Malo je onih koje zovem prijateljima. I malo je onih kojima poklanjam svoje dragoceno vreme. Malo je zapravo ljudi vrednih moje pažnje. A ljudi dobijaju moju pažnju ako me vesele, ako su inteligentni, ako su nezavisni, kritični, jaki, ako imaju određena interesovanja i strasti. To s kim dele svoje telo, na koji način to rade i kako se generalno osećaju prema tom mesu koje drži njihovu dušu mi je potpuno nebitno. Smatram prostim i nevaspitanim voditi brigu o tuđem životu, o nečijoj intimi i privatnosti. Vrata postoje da bi nekada bila zatvorena. I onog momenta kada ih neko zatvori, maniri, dobar odgoj, pristojnost i poštovanje treba da nas spreče da ih otvorimo.

Na žalost, gej populacija se od svoje rane mladosti suočava sa tim pritiskom nepostojanja vrata. Od ranog detinjstva, preko “veselih” tinejdžerskih godina, pa sve do groba, prati ih to odsustvo vrata. Svi se bave najintimnijim delovima njihovog života. Ljudima oko njih je mnogo bitnije gde je bio njihov jezik i šta se dešava s njihovim polnim organom, nego šta im tišti dušu, šta ih raduje, šta ih interesuje ili kakve muke muče njihove mozgove. Ljudi oko njih se bolesno i perverzno, izopačeno i nasilno, bave njima od onog momenta kad postanu svesni sebe. Odrastanje u takvim uslovima na mnoge ostavlja trajne posledice. Nije uopšte čudno da mnogi od njih teže ekstremnom ponašanju ili ekstremnom vizuelnom izražavanju. Sigurna sam da svako ko se imalo interesuje za psihologiju, može da razume ove mehanizme. Oni su odraz u ogledalu društva u kojem odrastaju, u kojem žive i umiru. Tek kada ih okolina prihvati, i oni će biti u stanju da prihvate sebe. Jer, na žalost, većini ljudi je potrebna potvrda okoline. Većina je nesamostalna i previše slaba da preseče konce sa svetom oko sebe. Sviđalo se to strejt fašistima ili ne, gej ljudi su uglavnom iste šonje kao i oni. I njima treba grupa kojoj će da pripadaju.

Jedna takva grupa je te nedelje šetala ulicama Beograda. Paradirala je svoj ponos tim praznim delovima grada zabarikadiranim od strane policije. Država im je obezbedila utopijski delić Beograda u kojem su mogli da budu ono što jesu. Na toj svečanoj priredbi doduše nije bilo publike. Tek pokoji prolaznik, što stavovnik tog dela grada, što budala poput nas. Vesela povorka nam je presekla put u Kneza Miloša. Vijorile su se zastave u duginim bojama. Imali su čak i kamion sa kojeg su, u stilu velikih svetskih karnevala, mahali ženskasti muškarci. Ili su to čak bile muškaste žene. Ko će ga znati. Nisam zagledala. Bavila sam se ostalim učesnicima kolone i njihovim parolama: “I pederi su radnici”, “Queers against Capitalism”, “Premijerko, kako je živeti sa svim povlasticama”…

Nisam mogla da se oduzmem utisku besmislenosti čitave predstave. Jer predstava se pravi za publiku, a publike nije bilo. Nije mi bilo jasno zašto pristaju da budu deo tog cirkusa koji je država napravila od svega? Zašto pristaju da ostaju u tim granicama? Zašto ne probiju barikade i ne krenu Knez Mihajlovom?

Sa zvučnika je treštao neki loš pop. Privukao mi je pažnju stih, koji se vrteo pre par godina: “poljubila sam devojku i svidelo mi se”. Ozbiljno? Tako se boriš protiv ugnjetavanja? Tako se boriš protiv nepravde? Protiv sistema? Zar se tako menja svet? Njima treba pank. Njima treba bes. Sa tih zvučnika treba da trešte Propagandhi sa Homophobes Are Just Pissed ‘Cause They Can’t Get Laid, No Means No sa Hunt The She Beast, NOFX sa I’m a Transvest-lite, Rise Against sa Make it Stop, Against Me! sa True Trans Soul Rebel

A onda sam se setila one kaldrme u Zemunu. Setila sam se onog kamena koji nikad nisam bacila. Osetih nemoć. Osetih saosećanje. Prođe mi kroz glavu da njima treba samo malo pažnje i ljubavi. Da im treba saosećanja. Razumevanja. Odlučih da zaboravim na sve svoje velike misli. Da za momenat postanem jedna osoba manje koja će ih osuđivati. Seksualnost im nikada nisam uzimala za zlo, ali muzički ukus jesam. Odlučih da pevam u svojoj glavi svoje pesme, a uz njih hodam.

Šetali smo do Manježa. Park je bio opasan dodatnom ogradom. Policija ispred ograde. Logor u logoru. Onaj malopređašni pokušaj ignorisanja realnosti je propao. Stvari su onakve kakve jesu. I ova stvarnost mi se činila previše tegobnom. Ograde ipak ne mogu da ignorišem. Ne mogu sebe da nateram da uđem u taj ograđeni, klaustofobični prostor ma koliko se trudila. Plašila me je ta scena kojoj sam prisustvovala. Plašili su me ti uniformisani likovi. Čiji su oni psi? Šta će sledeće da im bude naređeno? Imam li ja poverenja u tog što im izdaje naređenja? Tog koga služe? Taj isti je napravio i onaj veći i ovaj manji tor. Taj neko mi ne deluje kao čovek od poverenja. Taj neko nije neko kome mogu verovati.

Udaljili smo se s nekim čudnim miksom osećanja straha, tuge i razočarenja. Ni trunku ponosa nisam osećala. Nastavila sam da paradiram praznim ulicama Beograda strah koji su mi uterali u kosti.

Post je napisan: 17.09.19
Nema komentara
Kategorije: Serbia
Tags: , , , , , , ,

Recept za savršen Beograd

Potrebni sastojci:

  1. Ciglana. Po mogućstvu napuštena i zapuštena. Ili kakva slična građevina.
  2. Livada. Nepokošena.
  3. Metal. U bilo kom obliku. Zavaren. Zašrafljen. Zakovan. Razbacan.
  4. Sprej. U svim nijansama.
  5. Ljudi. Maštoviti. Daroviti. Kreativni. Malo drugačiji. Mogu biti i pomalo besni i/ili izgubljeni u vremenu i prostoru.

Uputstvo za pripremu:

  1. Staviti na gomilu prikupljene ljude. Sve ih dobro izmešati dok se ne pretvore u (ne)skladnu gomilu.
  2. Pustiti ih na livadu ili zatvoriti u zapušteni i napušteni prostor, u zavisnosti od vremenskih uslova.
  3. Dajte im neki alat. I puno boje.
  4. Onda ih ostavite tako da se igraju, dok ne naprave nešto.

Uputstvo za serviranje:

Šta god da stvore, rasporedite naokolo. Po livadi. Ili u napuštenom i zapuštenom prostoru. Ili po zidovima, spoljnim i unutrašnjim.

Uputstvo za konzumiranje:

Šetaj naokolo. Penji se gde možeš. Zaviruj gde stigneš. Otvori sva zatvorena vrata. Proveri detaljno svaki kutak. I sve što vidiš, dobro osmotri iz svih uglova.

Napomena:

Recept je preuzet iz Ciglane, i već je isproban od strane Kluba ljubitelja teške industrije. Ovaj njihov savršeni Beograd nalazi se u Višnjici. Dovoljno daleko da vas mrzi do tamo da se cimate, i dovoljno blizu da odete kad se konačno nakanite. I poput kakvog je malog ostrva u sred ničega. Što ga čini za nijansu još posebnijim. Mi smo bili u maju, jedne sunčane nedelje, pre poslednjeg, skoro završenog Dev9t festivala. Mesto me je neverovatno podsetilo na jedan deo Seula, o kojem sam već pisala. Mule je čitavo naselje i daleko je od napuštenosti, ali te metalne sklupture i zidovi prekriveni grafitima, imaju mnogo toga zajedničko, iako se nalaze na dva različita dela sveta. Očigledno da kreativnost nema granica.

A za kraj, umalo da zaboravim, napravite što više slika, jer slika je pola recepta.

Post je napisan: 21.06.17
Nema komentara
Kategorije: Serbia
Tags: , , , , , , ,

Ti znaš

Ti znaš da ja ne verujem u ljubav na prvi pogled
Ali verujem u težak rad
A ljubav je baš zahtevna za održavati
Treba je svaki dan zalivati
Poput biljke
Da ne uvene
Dodavati nežnosti
Staro lišće potkresivati
Pupoljke negovati
Cvetove mirisati
Slatke plodove sakupljati

Ne verujem ni u srodne duše
Ali ne daj da te to rastuži
Ja sam od milijardi duša izabrala baš tvoju
Jer si ti na njoj tako vredno radio
Divnom je napravio
Sjajnijom od svih ostalih
Toplijom
Umiljatijom
Posebnom

Ne verujem ni u srećan život dok nas smrt ne rastavi
Ali ti znaš da ja verujem u nas
U te dve skitnice što odlučiše da skitaju zajedno
Da se nikada ne skrase
Da budu jedno drugome dom
Potpora
Snaga
Da vide svet
I da taj svet vidi njih
Tako u paru
Zagrljene

Ne verujem da te je je bog poslao
Niti vanzemaljci
Ne verujem ni da si ono krilo koje mi nedostaje
Jer ne verujem u krila
Ni boga
Ni vanzemaljce

Ti znaš da ja verujem u tebe
Više nego što sam ikada verovala u ikoga
Za razliku od boga, i vanzemaljaca, ti si uvek tu
Da poturiš leđa kada je teško
Da ponudiš zagrljaj kada sam preosetljiva
Rame za plakanje
Prijatelj za bodrenje
Za smejanje
I pijančenje
Jastuk za spavanje
Saputnik na putovanjima
Sapatnik u teškoćama
Ti si razlog za povratke

Ti znaš mene
Uporno stojiš tu
Već deset godina
Brineš
Paziš
Voliš
Bez granica
I uslova
Čineći me beskrajno srećnom

Hvala ti na tome

Post je napisan: 10.12.14
7 komentara
Kategorije: Serbia
Tags: , , , , ,

Savska mahala

Već treću godinu zaredom dolazimo u Beograd na brzaka. Mada da budem preciznija, već nekih 7 godina nisam provela kvalitetno vreme u Beogradu. Ako se ne varam, nakon preseljenja u Nemačku, dve godine čak uopšte nismo ni dolazili. Ponekad ugrabimo prepodne ili popodne slobodno i to je otprilike to. Ostalo ode na familiju. Po koje veče na izlazak sa prijateljima. Ali i ovo jako retko, jer mi smo već ljudi u godinama. Nama se oči oko 10 uveče već sklapaju.

Ove godine smo uspeli da ugrabimo jedno prepodne. I to jutro smo odvojili za šetnju po Savskoj mahali, među Beograđanima poznatijom kao Savamala. Ja sam oduvek imala čudan odnos prema ovom delu Beograda. Mrzela sam ga i volela nekako istovremeno. Zbog sve te buke, zagađenog vazduha i gužve bio mi je malo previše uznemiravajući kad poželim da se negde prošetam. Uvek nekako i poluvlažan, prljav, smrdljiv. I dan danas, kad pomislim na taj deo grada, ja čujem autobus ili kamion koji skreće s Brankovog mosta ili zvuk onih drndavih, starih tramvaja i njihovih preglasnih zvona. Opet, uz Savu je, i mnogo sam volela da šetam po tom delu obale. Krenem skroz od Kalemegdana, prođem ispod jednog, drugog, trećeg mosta i završim na Adi. To je toliko davno bilo, da četvrti nije ni bio u izgradnji kada sam poslednji put tom stazom šetala. A čini mi se da sam bar stotinu puta prošetala tuda. No eto, i pored toga, ne mogu da se setim pojedinih delova.

Onda je neko napravio taj Mikser festival i promenio sliku Savamale koju sam ja uglavnom gradila između 1997. i 2001. Mislim, ona je i dalje jednako bučna, i one zgrade se i dalje ljušte od zapuštenosti i vlage, ali malo je bar taj prizemni deo postao šareniji i veseliji od silnih grafita i lokala koji u međuvremenu nikoše. Iako ti grafiti tu stoje već godinama. Bar neki od njih. Ja sam tek ove godine našla vremena da ih obiđem i uživam u njima po prvi put. I baš mi se nekako dopada u šta se pretvara taj deo grada. Iskreno se nadam da taj deo nije obuhvaćen onim modernim planom Beograda na vodi. Ja se sve trudim da ostanem neinformisana o istom, da bih se što manje jedila.

No eto čak i ako je sravne sa zemljom, ostaće mi bar ovogodišnje slike, kad onih iz prošlog veka nemam.

Od Beograda do Kladova

Dok sam živela u Srbiji uvek mi je nedostajalo para ili vremena za putovanja po zemlji. Postojao je taj kratak vremenski period kada sam konačno našla normalan posao i još uvek živela s mojima, te sam sve zarađene pare mogla da štedim na ostvarenje svog velikog putničkog sna. No nakon ostvarenja istog, brže bolje se odselih od mojih u večito priželjkivanu samostalnost. Ta samostalnost beše slatka, no totalno besparna, te sam morala da zaboravim na putovanja na malo duži period. Do para se ponovo došlo tek nakon napuštanja lepe naše. Te tako zauvek osta u meni ta iskra tuge što malo više ne proputovah Srbijom.
Sada, kada para ima, nedostaje mi vremena. Nekome ko živi daleko od familije, odmori u domovini predstavljaju više mučenje nego zadovoljstvo. Cela poseta se svede na jurcanje od jedne kuće do druge, i bezuspešnih pokušaja da nadoknadite svo propušteno vreme sa decom koja prebrzo rastu i odraslima koji prebrzo stare. Uvek mi se čini neukusno i odveć sebično da odvojim neki dan u Srbiji da negde skoknemo. Kad idem sama za Srbiju u tome nikako ne uspevam, kad odem s Miljanom to mi malo lakše polazi za rukom. Problem je samo, što nas dvoje odemo za Srbiju zajedno jednom u dve godine na čitavih 7 dana, te odvojiti i jedan dan predstavlja uspeh.

Ovogodišnji jednodnevni izlet odlučili smo da provedemo obilazeći istorijska blaga uz Dunav. Ja sam kao i obično planirala da krenemo u šest ujutru, no svi ostali nisu, te je put još pre početka odložen za tri sata. Doduše, ja sam to i tako planirala sama sa sobom te se to kašnjenje i ne može zvati kašnjnjem. Taman je ta razlika u vremenu dobrodošla za pravljenje sendviča i polaganog ispijanja prve jutarnje kafe. Zapravo, ta razlika u vremenu je toliko trajala da smo se pojavili na startnoj poziciji pola sata pre zakazanog vremena, te smo to vreme iskoristili za polagano ispijanje druge jutarnje kafe.
Pre puta ja sam imala želju da vidim Lepenski Vir i “onu” uklesanu glavu na rumunskoj strani Dunava. Naravno, i da doznam konačno čija je to glava koju sam sasvim slučajno videla na nekoj slici, nekada. A nisam imala baš mnogo vremena da se njom bavim pre puta. Da se, dakle naslutiti da se i nisam baš preterano pripremila za put.
Naša prva stanica bilo je arheološko nalazište u blizini Požarevca – Viminacijum. Na ovom lokalitetu nekada se nalazio rimski vojni logor i grad. Nas su na tom mestu dočekale tri natkrivene ruševine i vodič koji nas je sproveo po njima pričajući o istoriji ovog mesta ali i o problemima s kojima se arheolozi u Srbiji susreću. U prvoj, koju smo posetili, nalaze se ostaci mauzoleja u kojem veruju da je sahranjen car Hostilijan. No ono što je bitnije od cara su pronađene freske na osnovu kojih je moguće pratiti prelazak iz paganstva u hrišćanstvo na tim prostorima. U jednoj od grobnica nalazi se freska sa viminacijumskom Monalizom koju tako zovu zbog osmeha koji devojka sa freske ima.

Zatim smo posetili ostatke severne kapije i terme. Terme su me posebno fascinirale zbog mozaika čiji su tragovi i danas vidljivi. Naizgled ništa fascinantno. Cigllice poređane u obliku pčelinjeg saća i pravougaone ciglice naslagane kao parket u većini domova. No ako pomislite da je te ciglice neko ređao pre više od 15 vekova, postaje mnogo impozantnije. Vodič nam je pričao o problemima s kojima se susreću zbog nekulture lokalnog stanovništva i sveopšte bespomoći države da zaštiti arheološko blago Srbije. I sami smo, na žalost, bili svedoci vrlo neprijatne situacije. Naime, kada smo napuštali prekrivene terme susreli smo se sa grupom od tri starije baba-tetke, sredovečnog “gospodina” i malo starijeg deteta. Vodič je pristojno pozdravio starije žene i krenuo da objašnjava da ulaz nije dozvoljen bez vodiča i da moraju da kupe kartu na recepciji. U tom se približio sredovečni nevaspitanko i na vodičevo “Izvolite”, besno odbrusio “Izvolite, šta?… ovo je moja njiva, ja dov’o tetku da vidi ostatke… moje ovo, moje ono…”. Bi mi nekako jadno muka, osetih strašnu tugu i povukoh se sa strane. Pomislih, e Srbijo, nisi ti još ni na nivou petovekovnog Rima. No iznenađujuće, i pored toga, ceo kompleks je bio u izuzetno dobrom stanju. Trenutno su iskopavali amfiteatar i završavali zgradu koja će služiti kao muzej/hotel/dorm za studente arhitekture u budućnosti. Sudeći po zvaničnom sajtu sve ovo je trebalo odavno biti završeno, no ipak impozantno je što su bar donekle uspeli da zaštite ono što je već iskopano. Na lokalitetu je nađen i skelet mamutice koji iz nekog razloga nismo mogli da vidimo, no iskreno totalno šokirana ponašanjem sredovečnog nevaspitanka zaboravih zašto.

Pored nalazišta nalazi se i vidikovac na površinski kop Drvno, koji je u meni izazvao jednako divljenje kao i arheološko nalazište.
Naše sledeće odredište bili su ostaci srednjovekovne tvrđave Golubac. Tvrđava je podignuta na liticama, na ulasku u Đerdapsku klisuru i deluje jednako impozantno bilo da je gledate s puta ili se ispenjete na vrh pa s nje gledate u pravcu puta. Ja nisam ljubitelj dvoraca, tvrđava i kula ukoliko su očuvane, nadograđivane ili obnovljene, ali ruševine u meni izazivaju totalno ushićenje. Penjanje po ruševinama i zavlačenje po prolazima mi pričinjavaju nesvakidašnje zadovoljstvo. Moram priznati da sam se totalno smorila kada sam pročitala da je u planu rekonstrukcija ove tvrđave. Apsolutno ne razumem tu potrebu čovekovu da rekonstruiše ruševine, a sve to samo zarad turizma. Nije li upravo lepše da na putu uz Dunav, nabasate na ostatke neke ruševine, napravite pauzu za ručak u njenom hladu, izverete se po okolnim liticama, zavučete u pokoju rupu i nastavite kuda ste krenuli? Umesto toga, za par godina, prolazeći istim ovim putem, moraću da platim ulaz u rekonstruisanu građevinu u okviru koje će neko verovatno da posadi preskupi restoran, a prijatna hladovina biće zamenjena betoniranim parkingom. No, mi smo još uvek imali sreće, da je zateknemo u obliku ruševine i uživamo u njoj pred nastavak puta ka Lepenskom Viru.

Lepenski Vir je zapravo bila prva stanica na kojoj smo se zaustavili a o kojoj sam ja zapravo nešto i znala. Iz nekog razloga, svo znanje o ovom mezolitskom i neolitskom nalazištu, je odlučilo da se zadrži u mojoj glavi još od časova istorije. Moje interesovanje za istoriju je drastično opadalo tamo negde s pojavom Hrista. Nekako mi se istorija od tog perioda činila mračnom, odveć predvidljivom i nimalo mističnom. A i čovek je valjda u to vreme bio glup na prepoznatljiv način, sličan ovom današnjem te mi se sve to bilo manje interesantno. I pored sve pripremljenosti, prijatno me je iznenadio ceo ambijent u kojem je muzej smešten, rekonstrukcija naselja i jedne od “kuća”.

Nakon Lepenskog Vira uputismo se dalje, ka Kladovu, u potrazi za misterioznom glavom. Ah, moje nepripremljenosti. Tek nakon povratka s puta otkrih da smo promašili Trajanovu kapiju, koja je po izvorima tačno preko puta glave (na srpskoj strani). No i glavu umalo da promašimo, mada mi još uvek nije jasno kako, jer to čudo je ogromno. Primera radi, nos je dug 7 metara. Ova glava, kako konačno naučih, predstavlja glavu rumunskog kralja Decebala koji je nakon poraza od Trajana izvršio samoubistvo. Trajan ga je već mrtvog, skratio za glavu i poneo je sa sobom u Rim. Glava je klesana deset godina. Završena je 2004, ima preko 40 metara i najveća je klesana skluptura u Evropi. Za to neverovatno umetničko delo treba zahvaliti rumunskom buržuju koji je za nju izdvojio preko milion evra. Na žalost, veče nas je već stizalo, te se ne zaustavismo da je slikamo.

Nekako smo taj poslednji, najlepši deo, puta kroz klisuru zbrzali jer je već krenuo da pada mrak a nas je čekao dug put kući. U Kladovu se zaustavismo samo na kratko, no dovoljno dugo da primetimo ovaj znak i grešku na njemu. Ko je nađe dobija…
Dobija zaovoljstvo što je našao :)

Više slika možete naći u mojoj galeriji.