Slab sam vam ja putopisac. Nedostaje objektivnosti ovim mojim pričama. Sve su uvijene u šareni papir, poput kakvih bombona. Previše sladunjave u poređenju s realnošću. Odveć lepršave i bezbrižne. No, ja nekako ne umem drugačije. Rekoh vam kako svako moje putovanje počinje snovima. E pa tako i ovi postovi počinju kada mi misli odlepršaju iz ovih realnih prizemnih sfera, u neke višlje, ispunjene oblacima. I kako tako zaglavljena među oblacima da vidim išta objektivno i realno? Nikako.

Sem realnosti, u poslednje vreme mi ponestaje i reči. Novih, drugačijih, do sada neupotrebljivanih. Stil mi stagnira. Ne, ne stagnira, previše sam blaga prema sebi. Degradira. Sve je gori. To sigurno ima veze s tim što se ne sećam kada sam na maternjem jeziku pročitala neko “neozbiljno” štivo, a da nisu statusi mojih prijatelja na Fejsbuku. Prvi put sam to primetila pre dve-tri godine kad mi je šaka dopala knjiga Lutajući Bokelj, Nikole Malovića. Knjiga mi se uopšte nije dopala, glavni lik je otelotvorenje šabana i njegova razmišljanja su izazivala dijareju. Ali jezik! Reči tog čoveka. Ima jedan dug pasus u knjizi gde on opisuje kako je Boka izgledala posle zemljotresa. Taj pasus je zauzeo više od strane i u njemu pisac opisuje manje-više razrušen grad. Ali koliko taj čovek različitih epiteta može da upotrebi da opiše ruinu je apsolutno fantastično. Nakon čitanja te knjige bilo mi je sasvim jasno da je moja moć izražavanja zapravo vrlo ograničena. I od tada se nije nimalo razvila.

Ovo je baš dug uvod za post koji sledi i koji se direktno ne bavi kvalitetom mog pisanja. A nije ni da će se nešto bitnije promeniti u budućnosti. No ipak poželeh da se čitaocima izvinim na svojoj zloj navici da proguram milion i jednu sporednu misao sa nečim što bi se putopisom moglo nazvati. Od svakog putopisa moram napraviti neku polu-sladunjavu, polu-tugaljivu baladu, već zavisi od trenutnog raspoloženja. No eto čitaoče, drugačije ne umem. A nisam sasvim sigurna, ni da drugačije pisati želim. No ovde evo prestajem i u sledećem pasusu sa postom zaista počinjem.

Preskočiću priču o tome kako sam se to jutro probudila i razvlačila s Miljanom po krevetu, time sam bar pet postova do sada počinjala. Preleteću odmah do ulaza u Sigatoka park. Preskočila bih i ulaz da se na njemu nije nalazilo tamnoputo čeljade od dva metra i sto kila, koje je svoje noge ukrštalo kao japanska tinejdžerka, ljubazno se smešeći. Gledao nas je svojim ogromnim živahnim okama, gladeći kratko podšišanu kovrdžavu kosu. Žao mi bi što mu kosa nije duža, jer da bi se taj momenat savršeno komičnim nazvao morao je jednom rukom vrteti kovrdže oko kažiprsta i drugom prekrivati stidljivo usta. Pogled mi se ukrsti s Miljanovim. Bilo je jasno da su i njemu slične misli kroz glavu prolazile. To čeljade je bio jedini zaposleni u parku kojeg smo tog dana sreli, te nas je za početak posadio pored table sa mapom objašnjavajući šta sve u parku možemo naći. A onda nas konačno ispratio pogledom dok mu nismo nestali iz vida.

Put počinje drvenim stepenicama koje vode kroz gusto rastinje. To dosta kratko traje i nakon njega se izlazi na uzvišicu te nam je more već tog momenta bilo na vidiku. Dine su još uvek bile skrivene od naših pogleda. Put ubrzo zavija u mračnu šumu za koju su lokalci nekada verovali da je ulaz u nebeski svet. Nama je delovala kao bilo kakva druga šuma. Kako se iz nje izađe, predstoji kratka šetnja kroz livade sa visokom nepokošenom travom. Staza se uredno održava, te je šetnja više nego prijatna. Onda slede njihova visončanstva: dine. Kao majmunčići poskakasmo da se uzveremo uz prve na koje naletesmo. Bile su podosta strme te sam konstantno klizila nizbrdo. Na kraju sam počupala gomilu puzavica uspinjući se očajnički, ka vrhu. A na vrhu, vetar puše i raznosi sitan pesak svuda. Gura mi ga u uši i nos, upliće u kosu, meće u patike. Zastajem na momenat i okrećem leđa vetru u nadi da ću udahnuti malo vazduha bez peska. Pokušavam bezuspešno da slikam dok mi kosa uleće u kadar. Gledam u selo koje se nalazi u dolini. Sve deluje tako minijaturno i daleko sa vrha dine. Hodamo neko vreme po vrhovima. Valjamo se po peskovitim dolinama. U pauzama, i dalje bezuspešno pokušavam da uslikam peščanu dinu. Ona se ne da, menja oblik iz sekunde u sekund. Urotila se s vetrom protiv nas. Skrivaju naše tragove. Pomeraju vrhove. Produbljuju doline. A onda ih sledećeg momenta pretvaraju u visoravni. Ja ih gledam zavidno. Zavidim im na toj slobodi. Odsustru granica, vremenskih i prostornih. Hoću i ja da budem vetar. Hoću da budem nezausavljiva, neukrotljiva, divlja i beskonačna. Pomislih kako je sreća što bar sebično, sami, uživamo u igri sa njima. Nigde nikog nema sem nas. Ništa se, sem huka vetra ne čuje. Ništa se, sem peska ne pomera. I nas dvoje više smo tu sami, nego što smo zajedno. Jedna od najlepših stvari u dugim vezama je što reči postaju suvišne. Dovoljno je da se pogledate, jer je šteta kvariti tišinu. Tu ste, jedno za drugo, samo kao svedoci da su te slike pred nama zaista stvarne. Stisak ruke, i toplota tog dlana je sasvim dovoljna da se sve emocije prenesu.

Puni utisaka, spustismo se do obale. Sretosmo se s lokalcem koji nam je mahao još dok smo na dinama bili. Dočekao nas je sa širokim osmehom. Čekala sam samo da siđe sa konja da nas izljubi kao najrođenije. Na Fidžiju čovek konstantno ima utisak da su mu svi lokalci najbolji prijatelji jer samo vas najbliži sa tolikim kezom dočekuju i ispraćaju. Razmenismo par reči, o vremenu, o tome gde smo odseli, odakle smo i gde smo se uputili. Posle rastanka sa njim krenuli smo u šetnju plažom. More je bilo poprilično uzburkano. Vetar nas je pratio. Napustio je dine i bacio se na more. Igrao se sa vodom, pravio belu gustu penu na pesku, lomio talase u daljini. Mamio da im se pridružimo. Grebeni koji su izbijali iz vode, podsećali su nas da to i ne bi bila baš sjajna ideja. Te tako ostadosmo van vode, sedeći dugo na pesku zagledani u sve te čarobne nijanse plave pred nama. Pustili smo vreme da teče. Bar na trenutak sve se činilo večnim, kao da taj momenat nikada prestati neće. Kako je malo potrebno da shvatimo suludost tog svakodnevnog gubljenja vremena dok sedimo pred kompjuterima pokušavajući da sve zadatke izvršimo na vreme. Na vreme, oh koliko ironije u jednom tako kratkom izrazu. Kao da je vreme nešto opipljivo, nešto što ima smisao van nas, nešto što kontroliše umesto da bude kontrolisano. Ne zanm koliko je tog bezvremena prošlo pre nego što smo krenuli nazad. U svet sa satima, minutama, sekundama.

Povratak u svet sa vremenom nas je vodio opet kroz šume. Ovog puta malo neobičnije, jer su ukrašene lutkama koje grle drveće. Poželeh da jedno od stabala i sama zagrlim. Da mu pokažem koliko ga volim, tj. koliko volim tu celu njegovu vrstu. Moj najveći prijatelj, po dolasku u Beograd, bilo je jedno drvo na Kalemegdanu. Mesecima sam svakodnevno posle fakulteta odlazila da obiđem to drvo. Da mu prepričam sve svoje strahove, da mu se izjadam koliko mi tamo neko u Rumi nedostaje, da mu se pohvalim kako sam dobro odradila neku vežbu ili kolokvijum, ili jednostano da mu iščavrljam kakve sam sve sulude snove istkala. A ono bi slušalo. Bez reči. Čudno je to, koliko su biljke superiornije od nas. One ne moraju nigde da mrdnu, ne moraju ništa posebno da rade, ne moraju da rečima komuniciraju, a i dalje vekovima opstaju. Pitam se, koliko je to drvo na Kalemegdanu moralo da trpi takvih kao što sam ja u svom dugom životu? I koliko će njih tek do njega stići?
Sa šumom smo konačno pobedili vetar. Držala ga je podalje svojim krupnim stablima i gustim krošnjama. On je uporno pokušavao da prodre sa svih strana. Ali nije dovoljno snage imao.
Zaustavili smo vetar i zaustavili smo vreme. Na tren. Na žalost to je veština kojoj smo vični samo na dalekim putovanjima i egzotičnim destinacijama. Kada se ponovo nađemo pred kompjuterima, bitke bez ikakve borbe gubimo. Borba je uzaludna. Ne možeš se u sistemu koji se meri satima, daniama, godinama, boriti protiv vremena. Sve što možeš je da pobegneš u te vanvremenske predele. Bar na kratko.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Comments:

  • 27/10/2014

    Nisi u pravu. Slabi putopisci pišu dokumentarne reportaže. Ti si putopisac jer pišeš o svojim impresijama. Informacije i podaci su danas lako dostupni. Ali svako se raduje kada pročita nešto što će u njemu probuditi ljudskost i kada upozna nekog ko ima sebi sličan senzibilitet. U poslednje vreme i ja mnogo razmišljam o vremenu i o apstraktnim bitkama koje vodimo sa njim. To ume mnogo da zamara.

    reply...
  • 13/12/2014

    Slažem se sa Milicom. A što se tiče epiteta kod pisaca, često je tajna u jednoj veoma debeloj knjizi koja se sad može skinuti i sa neta, a koja se zove – Rečnik sinonima. 🙂
    Potražiću je u e-formi pa ti je šaljem.

    reply...
  • 14/12/2014

    Nisam znala da postoji takva knjiga. Svašta čovek nauči 🙂 Baš ću probati da je nađem, ako je ti ne iskopaš.

    reply...

post a comment