Ili, priča o vešticama.

Bila sam na drugoj godini fakulteta. Svako malo trebalo je nositi na pregled radove iz Otpornosti materijala. Meni je zapao jedan od manje omiljenih asistenata. Ja lično nisam marila, prevelik sam štreber bila da bi to imalo ikakve veze sa mojim uspehom. Izgleda da sam mu upravo zbog toga bila posebno draga. Voleo je da ćaska o svemu i svačemu kada bi došao na mene red. Lažu vas kad kažu da su inženjeri dosadni ljudi. Ovaj sigurno nije bio.
– Marice, Marice, znaš li ti šta znači Marica?
– A? Ne znam. Zar je bitno?
– Možda. Nema mnogo Marica. Ime je unikatno skoro koliko i ti.
– A što sam ja toliko unikatna?
– Svake nedelje mi donosiš tačno odrađene zadatke, bez štimanja, navlačenja rezultata, poturanja gluposti, prepisivanja. Prilično unikatno ako mene pitaš. – reče mi uz smešak.

Nedelju dana kasnije. U isto vreme. Na istom mestu. Nađoh se ispred istog čoveka.
– Hoćeš da ti ispričam priču o Marici?
– Kojoj Marici, Ivicinoj?
– Vickasta si ti. Ne bre, priču o tvom imenu.
– Hoću naravno, ako po sredi nije neka rima s kravicom.
– Hahaha… Nije. Zapravo, prilično je tragična.
– ?
– Marica je nerotkinja.
– Eh sad, i moja baba je bila Marica i imala je sedmoro dece.
– Mislim ona koja ne rađa mušku decu, tj. ne nastavlja lozu. Ili posle koje loza brzo odumire.
– Dakle ako ne nastavljamo familiju onda smo nerotkinje? To nam je svrha?
– Tebi, s ovim performansom, sigurno nije. Ne budi na kraj srca. Nisam rekao da ja tako mislim. Niti da se sa tim slažem. Samo ti pričam priču.
– Hmmmm. I to je to? Pa i nije loše. Sviđa mi se. I tako devojčice više volim.
– Ima još toga. Polako.
– Ah, zaista? Postaje interesantno. Šta još?
– U nekim delovima Crne Gore veruju da je Mara istog korena kao Mora. Tj. da mora nije reč koja označava teskobu nego ime, i to verzija imena Mara. Kad muškarac obljubi devicu Moru i ostavi je, ona će se od srama i tuge ubiti i dolaziti mu u snove da ga uhodi. Otuda noćna mora. Ne kao noćna teskoba nego utvara koja opseda bivšeg ljubavnika.
– Vauuuu, to je još bolje. Ne sviđa mi se samo deo gde se ona ubije. Ostalo je strava horor priča. Dakle, ja sam ustvari nešto kao noćna utvara? Veštica? Pa ovo je najbolja priča koju sam ikada čula.
– Mislio sam da ti se neće svideti.
– Pa sad, nisu svi detalji savršeni. Ali, ja-veštica… hahaha… odlično.
– Na kraju ispade da je bolje nego da si krčag.
– ?
– Zovi me i krčag samo me nemoj razbiti. Čula si za tu izreku?
– Jesam. Nego, zašto Vas toliko zanima šta znači Marica?
– Ne samo Marica, zanimaju mene raznorazna imena. Volim da istražujem poreklo starih imena.
– Ali, kakve sve to ima veze sa rekom Maricom npr.? ‘Ajde i da progutam ovo Mora – Mara – deminutiv Marica, možda ima neke veze, ali…
– Marice dete, ne moraš baš uvek da budeš logična. Pusti nekad mašti na volju.

I jesam. Pustila sam mašti na volju. Tata mi je jednom ispričao deo neke stare priče, skoro pa u vezi sa ovom pričom, pa sam ja odlučila da verujem. Svidela mi se ta priča o noćnoj mori. I o mogućnosti da nas ime označava. I da postoji mogućnost da me neko vidi kao utvaru. Kao neko mračno, strašno biće. Nekog, koga se plaše. Činilo mi se da je to proporcionalno tome koliko sam ustvari jaka i neustrašiva. Za mene su, od tog momenta, utvare postale bića za diviti se, za obožavati.

Nekih petnaest godina kasnije, na drugom kraju planete, nađoh još jednu utvaru vrednu obožavanja: Pontijanu.
Tri lokalne žene u diskusiji o lokalnol “heroini”. Preplitale su se u toku večeri priče o religiji, tradiciji, horor filmovima i mitovima. A u centru svih priča, ona: Pontiana.

Pontiana(k) je ženski lik, deo indonežanskog i maležanskog folklora. Najčešće predstavljena kao žena koja je izgubila bebu na porođaju i od silne tuge gubi razum i vezu sa ostatkom sveta. Pretvara se u zlu utvaru, vešticu ili vampiricu i zlostavlja najčešće muškarce u toku noći. Varijacije na temu kako se pretvara u utvaru su beskonačne. Lokalno, u mnogim kulturama, viđena je i kao zaštitnica žena. Povezuju je i sa menstrualnim ciklusom. Kao i sa procesom transformacije devojčice u ženu. Česta je tema u horor filmovima. I univerzalni je simbol za žensku horor ulogu.
Pedesetih i šezdesetih godina, u Singapuru je snimljeno nekoliko filmova sa Pontijanom u glavnoj ulozi: Pontianak (1957), Dendam Pontianak – Pontianina osveta (1957), Sumpah Pontianak – Pontianina kletva (1958), Anak Pontianak – Pontianin sin (1958), Pontianak Kembali – Povratak Pontijane (1963) i Pusaka Pontianak – Pontianino nasleđe (1965).

Noćne More, Pontiane, vampirice, utvare… Na kraju ispade da je Duško Dugouško bio u pravu, sve smo mi pomalo veštice.

Comments:

  • 03/09/2015

    Ти и утвара у исти кош? Неееееее! :)) Мада, у нама женама чуче веома богате и разноврсне природе.
    Дивне су те приче које потичу из дубоких, исконских људских корена. Ниједно паганско божанство, нити митолошко биће, није коначно, нити је коначно добро или зло у њему, и у тим варијацијама читају се разне приче, које нам помажу и да боље разумемо себе. Женски принцип је увек фасцинантан, посебно због неухватљивости наше, како бих рекла… савршене природе. :)))
    Није ми јасно једно… када се мора уда, постаје вештица. Је л то значи да си се ти последњих година промангупирала? :))

    reply...
  • Jelena

    16/10/2018

    Gde me nadje, baba mi se zvala Mara, samo Mara, ne Marija. Devetoro dece je imala. Pitacu koleginicu Kineskinju iz Malezije da mi prica o Pontijani – Mari.

    reply...

post a comment