Pre 12 godina krenuli smo na našu prvu, zajedničku, putničku avanturu. Ni manje, ni više, zapucali smo za Južnu Ameriku. Na početku te velike avanture, obilazili smo Iguacu vodopade u Argentitni. I baš tamo dočekali moj 27. rođendan. Tog jutra, iz sna me je probudilo kucanje na vratima. Dogegala sam se do vrata, onako krmeljiva, pospana, bez jasne ideje koji je dan ili datum. Na vratima je stajala recepcionarka sa kutijom u rukama i ogromnim osmehom na licu. Poželela mi je srećan rođendan i zatim se udaljila. Stajala sam na onim vratima zbunjena, gledajući čas u kutiju, čas u Miljana, a onda se raspilavljena rasplakala. Tek kasnije sam otkrila da se moj dragi sa njima danima domunđavao oko pripreme te torte iznenađenja. Torta je smazana uz pomoć zaposlenih u hostelu, od kojih sam sem silnih zagrljaja, poljubaca i čestitki dobila i popust na sobu. Verovala sam tada, pomalo setno, da verovatno više neću rođendane dočekivati na tako egzotičnim mestima. Ni slutila nisam da će naredni biti poslednji proveden u Beogradu.

Ustajem jutros polunaspavana. Rođendan mi je čestitan još negde u sred noći, dok smo se sudarali po kući, ja bunovno se vraćajući iz toaleta, a on iz kuhinje. Opet zvono na vratima. Ovog puta je on otvorio. Gledam kako unosi kesu sa kutijom u kuhinju. Osmeh mi osvaja lice, a suze udaraju na oči. Slutim da je torta i pre nego što stigne da je otvori. I opet raspilavljena plačem. Izgleda da šećer na mene utiče kako na većinu ljudi utiče crni luk: Suze u blizini rođendanskih torti kreću nekontrolisano da mi se slivaju niz lice. Torti u čast odlučila sam da se slikam u istoj pozi kao pre 12. godina. Jedno je ostalo isto, taj moj neizdrž da čapnem tortu pre nego što se slikanje završi.

Razmišljala sam kako sam ovu tortu dobila opet na vrlo egzotičnom mestu. Na ovom drugom, desnom kraju sveta. I o tome kako sada ova magija neće prestati za koju nedelju. To me učini nekako beskrajno srećnom, jer uvideh koliko je ova trećina mog života bila bogata i divna. Koliko smo želja i snova uspeli da pretvorimo u stvarnost. Moja mama je često ranije govorila kako blesi (misleći na mene) nije teško biti srećan, aludirajući da moje odsustvo potrebe da brinem ili se jedim previše oko bilo čega. E pa draga mama, hvala ti što si me ovako blesavu pre 39. godina rodila. I dragi mužu, hvala ti što me ovako blesavu svako malo rasplačeš.

post a comment