Nisam sigurna koliko sam uspešna u prevodu čeških reči, jer ja isti ne govorim, ali recimo da bi ovo gore moglo da se prevede kao Velika, Gruba ili Tvrda Stena. Zbunjuje me to što Hruba koriste i za tip brašna, ono što mi zovemo tvrdo brašno, mada sam u rečniku našla da se reč Hruba koristi i kao veliki u opisu čoveka ili čak i kao bruto. Neko će me već ispraviti…

Posle iscrpljujućeg puta u četvrtak, zaspala sam gotovo u momentu u kojem sam dotakla krevet. Nakon ogromne iscrpljenosti, noć mi uvek prekratko traje, bez obzira koliko dugo spavala. Ujutru imam osećaj da mi nedostaje bar još desetak sati sna. Osećam nesnosni bol u mišićima i težinu u kapcima. Jutarnje tuširanje je donekle pomoglo, ali su mi se creva grčila pokušavajući da iscede nešto iz onog vazduha koji je popunjavao šupljinu nastalu usled prevelike pauze između obroka. Tako gladni i pospani krenusmo napolje. U to vreme još uvek nismo imali cilj ni kojim putem, ni šta to zaista želimo da vidimo. Jedino što smo znali je da smo gladni i da je vreme nešto da se jede. Naš ljubazni domaćin nas je čekao ispred kuće. Napolju je rominjala kiša, vreme je bilo prohladno, previše vlažno i sivo, dan baš i nije obećavao. Tada smo saznali da u selu postoji samo jedna picerija i dve prodavnice, koje naravno ne rade, jer državni je praznik. Mi o tome nismo unapred razmisljali. Ušuškasmo se dobro u jakne i krenusmo do picerije. Ona kišica je polako prerastala u kišu, a nada koju nam je domaćin ulio rečima da će kiša stati za dva sata, polako je iščezavala.

Kada smo ušli u piceriju, kazaljka je već odavno prešla deseti sat. Picerija je na prvi pogled podsećala na kakvu staru kafanu s novim nameštajem, prostranim stolovima u separeima dovoljno velikim da prime šest-sedam ljudi. Na manjim stolovima jeftini kafanski stoljnaci. U momentu kada smo ušli lokal je bio prazan. Vlasnik je pokušao da nam objasni da rade od jedanaest, ali ja sam već odavno naučila da se pretvaram da ne razumem česki kada mi to nije u interesu. Na kraju se sažalio gledajući u kišu koja je sve jače padala i reče konobarici da nam donese kafu. Iščekujući vreme za doručak, razradismo i strategiju obilaska Českog Raja. Pogled mi je lutao, od sata koji je gutao moje dragoceno vreme, preko prozora po kome je kiša neumorno dobovala do karte koja je stajala raširena na stolu. Prosto me je iznenadila konobarica sa menijima koje je kasnije donela. Prenula me iz misli svojom tužnom pojavom. Delovala je nekako previse umorno, a opet užurbano, sa malo povijenim leđima kao da na njima nosi sve brige ovoga sveta. Zabavlja me da posmatram ljude i zamišljam ih u nekoj drugoj sredini i u nekim drugim uslovima. Odenem ih u drugačiju garderobu, promenim frizuru, malo podmladim, obujem im nove cipele, okružim decom, partnerima, smišljam čitave nove živote za njih. Ovoj ženi poželeh da podarim osmeh, delovala je tako tužno i zabrinuto zbog nečega. U takvim trenucima poželim da znam ceski jezik bolje, da mogu da pričam sa tim “prostim” svetom, da čujem šta misle i osećaju, šta ih plaši, čemu se raduju, o čemu sanjaju.

Nakon obilnog obroka, što nikako nije dobro za duge šetnje, izađosmo ponovo na kišu. Bilo nam je svejedno, već pomireni sa činjenicom da nam predstoji gacanje po barama toga dana, uputismo se ka šumi tražeći zaklon među drvećem. Birali smo manje divlje staze ovoga puta. One prekrivene šljunkom. Bilo je previše vlažno za zemljane puteve. Gotovo odmah, kako smo ušli u šumu, dočekaše nas prve stene. Samim tim, naše raspoloženje iz blage nezinteresovanosti, preraste u totalno oduševljenje. Stene su još uvek bile daleke, na velikim uzvišicama, koje su se činile nedostupne zbog vode koja je lila sa svih strana. Ali kako smo zalazili dublje u šumu tako su nam postajale bliže. Šetnja šumom je polako prerastala u šetnju među stenama, zavlačenje po šupljinama i penjanje po istim. Površine su bile totalno glatke, pesak se spirao pod mojim prstima. Mnogi su ostavljali svoje tragove po ovim kamenim gromadama, uklesane poruke, godine posete, ljubavne izjave. Dotakle su svaku od ovih gromada do koje se moglo lakše prići. Neko će pomisliti da je to vandalizam, ali meni takve stvari uvek privlače pažnju. Uvek pažljivo iščitavam sve što je napisano. Na kraju, u ljudskoj je prirodi da želi da obeleži mesto na kojem je bio. Da svuda ostavi svoj trag,. Grafiti su samo način da javno izrazimo šta osećamo i mislimo.

Napustismo naše prvo odredište i krenusmo polako ivicom šume, besciljno lutajući. Zapravo, imali smo cilj, samo je već tada postajalo jasno da ga nećemo dostići, pa smo nesumice počeli da prelazimo sa jedne staze na drugu, tražeci zanimljive pejzaže. Kiša se smirivala na trenutke, ponekad mi je izgledalo baš u momentima kada napuštamo šumu, obilazimo okolna jezra ili prelazimo preko livada. Činilo se da je vreme ipak na našoj strani. Približavali smo se sledećoj grupaciji stena. Dočekao nas je ovoga puta uređeniji deo parka. Ogromne table sa informacijama o površini, sastavu stena, biljnom i životinjskom svetu, pravilima ponašanja itd. Tada sretosmo i prve ljude. Razdraganu porodicu koja me je podsetila na detinjstvo. Brižna mama na čelu kolone. Stoji na vrnu stene, četvoro dečice uzrasta do deset godina koji se veru drvenim stepenicama ka vrhu, ciče od sreće oponašajući neke divlje zvuke. I srećni tata na začelju koji im zdušno pomaže u cičanju. Eh, to me podseti na porodične izlete po Fruskoj Gori. Mama uvek opterećena praktičnim delom, tipa roštiljane, branje kupina i sl. i tata koji jurca za nama troma okolo i takmiči se sa nama ko ce jače da urla i da se bolje zagubi u okolnoj šumi. Nekako su uvek birali ono malo divljine što tamo može da se nađe. Ja sam tek sa petnaest godina prvi put videla Fruškogorski Venac. Ako izuzmemo Letenku, zaista sam verovala da je Fruška Gora mesto samo za nas i da drugi ljudi tamo nikada ne idu.

U ovom delu su stene izgledale “divljije” površine su bile grublje, ivice oštrije. Ali opet, s druge strane, istovremeno pripitomljene mnogrobojnim stepeništem, terasama i ograđenim vrhovima stena pretvorenim u vidikovce.

Predivan pogled se pružao u daljinu, preko livada sa jedne strane, a sa druge na gustu šumu i kamena ostrva koja se su se uzdizala svuda u nedogled. Dok smo uživali u pogledu sa jednog vidikovca, konstatujući da se kiša konačno smirila, prenuo me je iznenadni prasak. Počela je grmljavina, sevalo je na sve strane. Nebo ponovo postado sivo. Kiša je pretila da će napraviti potop. U momentu smo bili totalno mokri. Pantalone su se lepile za noge. Kiša nam se slivala niz lice. Krenule su bujice vode sa svih strana, prekrivajući zemlju peskom sa okolnih stena. To nas je konačno nateralo da krenemo nazad u selo.

U povratku smo naišli na spomenik nastradalima u penjanju po ovim stenama. Inače je penjanje zabranjeno u kišnom periodu i neposredno posle kise, kao i zabadanje novih klinova ili penjanje bez specijalne dozvole. Obišli smo i lokalni zamak u kojem je vladala vašarska atmosfera. Svuda naokolo preglasna muzika, kobasice, roštilj i litre piva i vina. Posle prekrasne šetnje šumom povratak u civilizaciju mi nije prijao ni najmanje. Uživali smo još neko vreme obilazeći obližnje naselje sa vikendicama i baštama kao iz bajke, vraćajući se ka pansionu. I konačno san koji mi je doneo odmor i povratio snagu za sutrašnju maratonsku setnju.

Comments:

  • 07/10/2007

    Uvek uživam uz tvoje tekstove, baš lepo pišeš 🙂 a i propratne slike su superiška 😀

    reply...
  • 08/10/2007

    Thanks… thanks…. thanks… :D:D:D

    reply...
  • 08/10/2007

    punog stomaka se najbolje seta 😉

    reply...
  • 08/10/2007

    Jeste punog…. al\\\’ ne prepunog 😉 Od prepunog imas gorusicu i podrigujes k\\\’o prasence dok ti se tibica nadima 😀

    reply...
  • 11/10/2007

    Jao divne su slike, to je zaista pravi raj. Pa da mi je da se nadjem na par sati sama samcijata na vrhu jedne od onih stena, pod jednim borom. E, gde bi mi bio kraj:))

    reply...
  • 11/10/2007

    Ti treba da se bavis fotografijom. Tekstovi su uvek lepi, ali fotke sve bolje i bolje!

    reply...
  • 11/10/2007

    Pa nisu sve moje… ima puno Miljanovih fotografija 🙂 Mada da njega pitas, ni jedna ne valja 😀 I ne pitaj me sta je za njega dobra fotografija, jer ne znam…
    Kladim se da u Kanadi ima puno prelepih mesta, samo to ti nisi stigla da obidjes. Ali eto, jednog dana cemo valjda i Kanadu stici da obidjem, pa te time nateramo da barem to “prosetas” 😉

    reply...
  • 12/10/2007

    sve mi se svidja ::
    fotografije su stvarno dobre. a stene izgledaju predivno.

    reply...
  • 12/10/2007

    Ma ima, naravno. U prvih par godina bila sam mnogo zainteresovanija da ih obilazim. Sad nekako, godisnji cuvas za put kuci, vikende cuvas da poradis svakakve neke stvari koje preko nedelje ne stizes ili nemas koncentracije da uradis, ma ne moze covek sve da postigne sto bi hteo. Moras da napravis prioritete. Mada, ako svratite do Kanade, obavezno idemo :))

    reply...
  • 16/10/2007

    Al’ sam azurna… na komentare odgovaram 4 dana kasnije 🙂
    WTF,
    bas mi drago da ti se svidja…

    Sasha,
    znam kako to ide, videcu sebe za par godina ako budem ovde. A Kanada jos nije u zvanicnom Travel kalendaru, obavesticemo te kada bude 🙂

    reply...

post a comment