Danas je veliki petak. Danas se farbaju jaja. Kada god osvane neki dan kada se u Srbiji obavljaju određeni rituali ja ne mogu da prestanem da mislim na moju mamu. U glavi mi je slika njenih ostarelih ruku koji mese kolače. Vidim je sa nekim smešnim improvizovanim turbanom na glavi koji treba da zaštiti hranu od opale kose. Ona ima gustu crnu kosu i nikada ne nosi marame sem kada radi po kuhinji. A onda u nedostatku prave marame obicno kosu skupi nekom krpom ili bilo kakvim drugim dostupnim materijalom. Te nekako mi uvek bude smešna s tom gukom na glavi. Zamišljam je čas kraj šporeta, čas za stolom prekrivenog mušemom. Tata je obično taj koji kupuje mušeme i iz nekog razloga one su uglavnom vrlo šarene, sa nekim voćnim paternom, ili ja iz nekog razloga pamtim samo te voćne. Ja sam uvek nervozna pred put. Jedan od načina samosmirivanja je zamišljanje da sam već na mestu ka kojem putujem. Kada putujem za Srbiju uvek sebe zamišljam za trpezarijskim stolom prekrivenim mušemom. U tim projekcijama mušema je uvek onakva kakva je bila pri poslednjoj poseti. I uvek se nekako silno iznenadim kada uđem u kuću i vidim novu mušemu na stolu.
Ne mogu da izbacim sliku iz glave u kojem ona stoji kraj šporeta i kašikom vadi već obarena jaja iz stare plave šerpe koju koristi samo za kuvanje jaja. Čujem je kako se žali na pomodarne žene koje koriste kojekakve veštačke boje umesto da farbaju jaja u lukovini. Ona tu lukovinu skuplja nedeljama pre uskrsa. Veći deo jaja je već ranije našarala voskom. Dok smo bili manji, obično bi joj sestra i ja crtale cvetne motive olovkom, a onda bi ona prelazila voskom preko naših šara. Grejala bi vrh pera na plamenu sveće, zatim bi ga umočila u vosak koji bi se od toplote na tom mesto rastopio i onda sa njime prešla preko naših linija. Objašnjavala bi nam da ne smemo da koristimo deo voska koji je već pocrneo od čađi, jer nije dovoljno masan te taj deo neće ostati beo posle kuvanja u lukovini. Na jajima su bili uvek samo cvetni motivi, sve ostalo za nju je bilo pomodarstvo. Tek mnogo godina kasnije kada smo odrasle i same počele da farbamo jaja, u našu kuću su ušle neke druge boje i neke druge tehnike. No nekako jednako brzo su i nestale a mi smo se vratili maminoj staroj tehnici, pčelinjem vosku i lukovini.
Pomalo je smešno da je zamišljam u njenoj kuhinji iako znam da je ona trenutno na vrhu neka crnogorske čuke, u kući koje se ja jedva sećam i u kojoj sam poslednji put bila pre nekih tridesetak godina. Silno me zabavlja misao, da će ona i dalje uredno tamo farbati jaja za nju i tatu a verovatno i tortu umesiti. Ovakvi momenti me uvek podsete na razlike među nama. Čini mi se da niko ne može manje hajati za tradiciju i običaje od mene, i niko ne može više o tome brinuti od nje. Nekako, moja mama je najviše svoja oko tih velikih praznika. Uvek mi se činilo da je ta priprema za praznike, jedna od njoj najbitnijih stvari. Možda me baš zato toliko ti praznici i čine nostalgičnom. No ne onako tugaljivo nostalgičnom, više kao nešto što mi mami osmeh na lice i tera da je nazovem i zbijam šale na njen račun.
Mame – koliko god da te izluđuju s vremena na vreme, ne možeš im ama baš ništa sem da ih voliš. 🙂

Comments:

  • 13/04/2012

    Za moderne dame koje ne stignu kuvati jer moraju prošetati svoga psa Hektora i otići na tračanje sa prijateljicama, a ne koriste ni luk jer on smrdi, ima povoljna vijest – na pijaci se prodaju ljuske od luka za farbanje jaja! Iako mislim da takvima ne ide od ruke ni kuvanje jaja, pa mogu kupiti već gotova. Možda najbolje neka plastična koja će poslužiti i naredne godine :).

    Da li bismo dobili zelena jaja ako bismo umjesto starog luka koristili mladi? 🙂

    reply...
  • 14/04/2012

    I ako si ti mnogo dalje od svoje mame nego ja, imam vrlo slične slike u glavi, baš oko praznika. Slatka nostalgija. Sada kada je došlo vreme da kao mama, sa svojom decom farbam jaja, pitam se ponekad kakve će oni slike poneti u život? 🙂

    reply...
  • 14/04/2012

    Nadam se draga. Hvala ti.

    reply...

post a comment