Kada smo bili mali učili smo da je 1. maj Dan rada, iako se toga dana nije radilo. Nije mi to bilo najjasnije tada. Činilo mi se da treba upravo da radimo više jer slavimo rad. Kasnije smo učili malo više o tome, te naučili da 1. maja ne slavimo rad nego obeležavamo dan kada su se radnici borili i izborili za humanije uslove rada. Tada mi se činilo da smo onda definitivno zaslužili da se odmaramo na taj dan. E onda sam još više odrasla i shvatila da se za što-šta još vredi boriti te da bi taj dan umesto za roštiljanje trebalo iskoristiti za borbu. Od tada više ne odrastam, uglavnom starim.

Berlin je prvi, nadam se ne i poslednji, grad u kojem živim da ima dugu borbenu prvomajsku istoriju. Tih davnih osamdesetih Berlin je bio podeljen na zapadni i istočni deo. Krojcberg (Kreuzberg) je u to vreme bio siromašan zapadno-berlinski kraj preplavljen doseljenicima, studentima i skvoterima. S obzirom na strukturu stanovništva postao je plodno tle za anarhiste, feministe, anti-imperijaliste i sve ostale koji naginju u bilo kom obliku na levu stranu. Te nije čudno da su upravo u Krojcbergu počinjale protestne prvomajske šetnje. Ove šetnje su se prvi put završile incidentima 1987. i od te godine imaju tendeciju ka revolucionarnijem obliku. Nakon pada berlinskog zida demonstracije su se preselile u Prenclauer berg (Prenzlauer Berg) koje je u međuvremenu postao omiljeno naselje među skvoterima. I u njemu su se zadržale sve do 1999., one u vreme koje je NATO zasipao našu zemlju oslabljenim uranijumom. I dok smo mi još uvek legali i budili se uz zvuke sirena Atari Teenage Riot je za 1. maj svirao u Krojcbergu isper 10.000 ljudi u znak protesta protiv NATO intervencije i time se demonstracije konačno ponovo sele na svoje izvorno odredište. 2001. su demonstracije zabranjene što je naravno bio povod više nezadovoljnoj masi da izađe na ulice u rekordnom broju i sukobi se s policijom. Kako se strategija zabrane pokazala neuspešnom, berlinske vlasti su se dosetile da primene taktiku poznatu još u vreme starog Rima, dali su masi ‘leba i igara ne bi li je smirili. Те tako je Berlin dobio još jedan u nizu uličnih festivala, poznatiji kao MyFest smešten strateški u srcu Krojcberga ne bi li se demonstracije razbile. Na svu sreću, demonstranti nisu lako odustali te su na fesival dovodili poznate anarho bendove kao Banda Bassotti koji bi povukli masu u šetnju nakon koncerta. Poslednjih par godina ove demonstracije se pretvaraju manje-više u turističku atrakciju. Bilo je par godina kada su demonstracije bile burnije, uglavnom kao reakcija na propagandu koju je vlast širila. Prvomajske demonstracije u Berlinu ne prestavljaju samo radničku borbu. One su mnogo više od toga. Bave se trenutnim političkim zbivanjima u svetu i ulogom koju Nemačka ima u svemu tome. Centar je svakako antikapitalistička borba jer je organizatori vide kao uzročnika trenutnih svetskih ratova i kriza, kao i potlačenog položaja savremenog čoveka.

Ovogodišnje demonstracije su bile izuzetno mirne. Krenuli smo od Lauzicer trga (Lausitzer Platz) i zaustavljeni već u Lindenstraße ispred Jevrejskog muzeja. Ovo je donekle granica, gde je policija znala da ne treba da očekuje veću materijalnu štetu, a s druge strane imaju i dobar strateški položaj jer su mogli da nas blokiraju sa svih strana i razbiju u manje grupe kako bi onemogućili grupni povratak u Krojcberg. Od polazne tačke, do završne put je vodio kroz stambeni deo Krojcberga te u njemi nisu postojali objekti koji bi demonstrantima bili potencijalna meta. Nastradao je izlog jedne banke i izlog jedne benzinske pumpe. No kao i obično, vlast se poslužila lažima te blokirala dalji put pod izgovorom da su se demonstracije otrgle kontroli. Činjenica da su oko nas šetali ljudi sa malom decom jasno pokazuje koliko su ovi navodi netačni. Malo više agresivnosti demonstranti su pokazali tek nakon blokiranja od strane policije. No i to se završilo sa spaljivanjem par saksija na sred puta i lomljenja policijske kućice ispred Jevrejskog muzeja. Policija je smišljeno provocirala demonstrante i planski u manjim grupama razbijala okupljene ljude. U jednom momentu sam primetila da sam okružena policijskim grupama sa svih strana na svega desetak metara. Bilo kojim pravcem da smo poželeli da prođemo organizovano, put je bio potpuno blokiran te su se ljudi jednostavno razišli prolazima između stambenih zgrada. Na ulicama je tog dana bilo oko 7.000 policajaca i 25.000 ljudi. Vlasti su procenile 10.000 no to treba uzeti sa ogromnom rezervom. Ista ta vlast, tj. novine koje je podržavaju, naveliko pišu o tome kako su demonstracije pretile da pređu u ozbiljno nasilje navodeći da su demonstranti zapalili saksiju u jednoj stambenoj zgradi. Ta saksija jeste zapaljena slučajno na samom početku, prilikom postavljanja zastave na stambenoj zgradi i u roku od par sekundi isti ti demonstranti su je ugasili. Da se bilo šta ozbiljnije desilo ne bi imali potrebu da pišu o tim trivijalnostima.

Meni se nakon ovog protesta čini da ovaj vid demonstracija nema neke velike šanse da na bilo koji način uznemiri nemačku vlast. Manje, unapred ne najavljene akcije imaju mnogo više šanse da izazovu veću pažnju javnosti. Na žalost prohipsterska srednja (realno visoka) nemačka radnička klasa zatvara svoje oči pred nesrećama u svetu koju njen visoki životni standard direktno uzrokuje. Radije uz čašu skupog vina razmenjuju površne priče o osećaju krivice srednjeg staleža. Neko proseravanje koje sam prvi put čula po dolasku u Nemačku, o tome kako se osećaju krivim što imaju lagodan život dok siromašna deca umiru širom sveta. Pri tome ne povezuju da to njihovo imanje stvari proističe direktno iz izrabljivanja te siromašne dece, tj. zemalja u kojima su ona imala nesreću da se rode. Te tako u svoj svojoj ograničenosti i gluposti šalju neku siću kroz kojekakve humanitarne organizacije skidajući na taj način svu odgovornost sa sebe. Onih, koji uviđaju pravo stanje stvari na žalost u Nemačkoj ima premalo i ta masa je daleko od kritične da bi mogla uličnim demonstracijama bilo šta da promeni.
Te, ako ni zbog čega drugog, podsećanje da ipak ima onih kojima glava služi za razmišljanje prvomajske demonstracije nisu uzaludne.

Comments:

  • 06/05/2012

    Ja nesto iskreno ne verujem da je kapitalizam mrtav. Radi se o tome da se niko pametan nije pojavio i rekao, pa dobro, ako necemo kapitalizam a sta cemo onda? Za sad alternative nema, pa ce to da se gura jos neko vreme ovako. Malo ce da puca po savovima, ali nemcima je sasvim fino moram priznati. Imaju najvise godisnjeg na svetu, najveci broj praznika, radi se 8 sati (uglavnom) nema tu nekog zestokog izrabljivanja kao npr po ostalim delovima sveta, tipa Srbija ili Rusija, tako da ne vidim protiv cega bi oni uopste i mogli da protestuju. Da razumem Grcku i Spaniju, tamo su sad problemi neverovatni. Ali Nemcima je fino. I verovatno ce tako ostati, nisu oni bas blesavi, znaju dobro sta rade.

    reply...
  • 31/12/2012

    Retko ko se kod nas u politicke strknae uclanjuje zbog ideoloskih principa ili zato sto nesto zele ozbiljno da promeni u zemlji. Ljudi se najcesce uclanjuju da bi dobili posao ili neku drugu materijalnu korist. Politika je postala mamac za one koji zele da zarade leba bez motike, i to im nazalost i uspeva.

    reply...

post a comment