Ako pitate Berlinjane u kom pravcu je centar lako možete ostati bez odgovora, jer centra nema. Oni ljubazniji prolaznici, za koje zlobnici tvrde da u Berlinu ne postoje, bi možda i postavili potpitanje “Centar čega?”. No i pored sve konfuzije i raštrkanosti, Berlin bar može da se pohvali naseljem koje krasi ovo ime (Mitte) i to samo zato što se geografski nalazi u centru grada. Doduše, u Miteu možete naći neke od najboljih berlinskih galerija i muzeja, najpoznatiju berlinsku sinagogu, najpoznatiju nemačku bolnicu, Hegelov grob i naravno Muzej bizarnih objekata. Mite je, između ostalog, bio i naš dom prvih 6-7 nedelja našeg boravka u Berlinu. Kako je Miljanova kancelarija u tom delu grada, kao i bazen (koji bih volela redovnije da posećujem) gotovo smo svakodnevno i dalje u njemu bar na par sati. I kao da nam ga više nije dosta odlučismo juče da svratimo na famozni kiš u lokalni nemačko-francuski restoran. No kao za inat subotom ga izgleda ne prave ili smo došli u pogrešno vreme te završismo sa sendvičima. Kad naviknete da paradaiz i mocarelu jedete sa pesto sosom, može vam se učiniti kao meni, da je kombinacija sa bazilikom čist promašaj. Te tako će moj sendvič ostati samo do pola pojeden s moje strane. Miljan je u slast smazao drugu polovinu, te počinjem da se pitam na šta li bi tek kiš ličio. Sve više sumnjam da bih uživala u tim slanim “torticama”.

Posle neisprobanog famoznog kiša trebalo je da svratimo na još famozniju Oslo kafu. Oslo kafu samo zato što se kafa prodaje u istoimenom kafiću. Kada su kafe u pitanju, Berlin ne manjka dobrih mesta. Novozelandski doseljenici tvrde da Berlinjani upravo njima treba da zahvale na tome. Moje kratko bavljenje berlinskom kafom i kafićima ide u prilog ovim tvrdnjama. Nekako se uvek ispostavi da kada me god kafa ostavi bez daha, vlasnici kafića ili barmeni imaju neke veze sa Novim Zelandom. E pa Oslo je izuzetak. Taj kafić se nekada zvao Kristijanija i bio je smešten u blizini Senefelder Trga (Senefelder Platz). Ja sam iz nekog romantičnog razloga to ime povezala sa Slobodnim gradom Kristijanija, koji se nalazi u srcu Kopenhagena. Biće da sam u to vreme planirala put za Dansku. Ni najsitniji deo mog mozga nije pomislio da bi vlasnik kafića mogao da se zove Kristijan. Jer ko se još tako zove a da ne radi na hiljade sklekova i trbušnjaka? Sigurno ne mršavi hipster koji svojom pojavom podseća na Isusa maskiranog u garderobu moje babe. U svakom slučaju, Isus zvani Kristijan je odlučio da svoje carstvo preseli bliže Severnoj stanici (Nordbahnhof) i nazove ga po svom rodnom gradu Oslu. Zapravo ja nemam pojma odakle je čovek i da li ime kafića ima neke veze sa prestonicom Norveške, ali eto opet, ni jedan deo moga mozga ne misli drugačije.

Eh avaj, Kristijan poput ostalih Berlinjana ne voli da radi vikendom te smo posle famoznog kiša propustili i famoznu kafu. No po sunčanom danu u Berlinu sve to postaje nebitno, jer Berlin je kao i svaki drugi severni grad u mnogo dobrom raspoloženju kada ga ogreje sunce. Te njegovi stanovnici nemaju mnogo izbora sem da se bezbrižno razvlače po baštama kafića na sunčanoj strani ulica ispijajući po ko zna koju kafu po redu, ležeći u parku sa društvom ili prosto šetajući polupraznim ulicama.

U toj nasumičnoj šetnji po starom nam kraju, naiđosmo kraj muzeja bizarnih objekata. Prvi put smo ga videli odavno, verovatno u jednoj od prvih šetnji po Berlinu. Spolja je izgledao kao neka antikvarnica, no sadržaj iste je bio previše čudan. Sem što su ti objekti stari malo šta je imalo veze sa uobičajenim antikvarnicama. Tek kada smo se približili vratima smo uočili da je u pitanju muzej. Bio je zatvoren tada, kao i nekih stotinak puta kasnije. No eto juče smo konačno imali malo više sreće da vrata budu otvorena i da nas na njima dočeka prijatni vlasnik. Nisam sigurna da bih obratila pažnju na izlog da mi pogled nisu privukla ogromna crvena slova na kojima je pisalo muzej. Izgleda da nismo bili jedini koje je izlog asocirao na antikvarnicu.

Muzej bizarnih objekata je privatna kolekcija ruskoh emigranta, koji je svoj čarobni svet odlučio da podeli sa stanovnicima Berlina pre dve godine. Čovek je između ostalog, i sjajan fotograf i pravi umetnik te ne samo da ćete imati priliku da uživate u nekim magičnim stvarima nego i načinu na koji je on aranžirao eksponate. Te će tako svaki objekat u svom novom položaju i odnosu sa drugim objektima ispričati mnogo više od jedne priče. Jedna stara kožna lopta koja je bokserima služila za trening godinama odlučila je da se penzioniše na glavi jedne sasvim obične plastične biste, terajući vas da maštate o cirkusu i pajacima umesto da je sažaljevate zbog silnih batina koje je pretrpela. Ponosni vlasnik je usput pripremio i gomilu pitalica za vas, i za mnoge objekte je zaista nemoguće pogoditi orginalnu svrhu. Verovali ili ne kvaka nam je zadala najviše muka. U muzeju se mogu naći najrazličitiji objekti, od medicinske opreme, starih kamera i fotoaparata, sportske opreme itd., do delova aviona. No ne bi bilo fer da vam otkrijem sve tajne muzeja, biće vam manje zabavno kada ga sami posetite. Za nas će ovo definitivno biti mesto koje ćemo ubuduće preporučivati gostima da posete.

Muzej se nalazi u ulici Torstrasse 201 i u orginalu se zove: DesignPanoptikum – Museum für skurrile Objekte. Ulaz u muzej je 5 evra po osobi, i trebaće vam još 5 ukoliko poželite da vam vlasnik glumi vodiča. Vlasnik priča ruski, engleski i nemački te su moguće ture na bilo kom od navedenih jezika. Ne radi nedeljom, ali će vas rado ugostiti ostalim danima od 11 do 18h.
Dodatne informacije možete naći na Fejsbuk strani muzeja.

post a comment