postcards…
The world moves with me

Nazubljena planina i ostale nazubljene stvari

Čudni su putevi guglački. I to niko ne zna bolje od nas suludih guglača. Suludi guglač je ona osoba koja ima tu fantastičnu osobinu da krene da gugla informaciju o jagodama, a završi sa informacijom o poslednjoj Ljosinoj knjizi za koju nije ni znala da je izašla, iako se svetu predstavlja kao veliki obožavalac istog. Suludi guglač ne zna zašto je uopšte krenuo da gugla o jagodama, niti kako je tačno završio na knjizi poznatog pisca. On se često čudi samom sebi, kada u razgovoru sa ljudima, shvati da mu je sva ta priča o toj nekoj stvari njemu polu-interesantnoj jako poznata, no i pored toga ne može da se seti odakle. Suludi guglač ima previše suludog znanja, o suludim stvarima koje je stekao suludo trošeći svoje slobodno vreme. Ta suluda znanja retko mogu biti od bilo kakve koristi, no eto kao i ćorava koka, i suludi guglač ponekad ubode šta treba.
Postoje razni načini borbe protiv ove sulude rabote i ja ih sve primenjujem. No s vremena, na vreme sebi dajem oduška. U mom RSS skupljaču i čitaču, postoji na hiljade raznih izvora i većinu njih ja uopšte ne čitam. Tu su čisto da se nađu kad mi se suludo troši vreme. I tako jednom, suludo trošeći vreme, naleteh u jednom od članaka na informaciju o nekoj biblioteci otvorenog koda. Već iz prvog pasusa beše jasno da meni to ne treba ali me je privuklo ime iste, Nokogiri. Te u toj potrazi za značenjem reči, tj. zašto je i kako autor odlučio da joj da ime, izguglah more u tom momentu nebitnih informacija. Mnogo kasnije, kada smo krenuli da planiramo put za Japan, setih se da bi onomad nebitne informacije o Nokogiriju mogle biti bitne ovog puta.
Ono što mi je tada zapalo za oko beše informacija da u Japanu, nedaleko od Tokija, postoji planina Nokogiri čuvena po svom džinovskom Budi. Ono što mi je tada takođe zapalo za oko, je činjenica da Japanci ovu reč Nokogiri koriste za gomilu nazubljenih stvari. Te tako postoji vrsta mača sa nazubljenim ivicama sa ovim imenom, vrsta bube sa nazubljenim kracima sa ovim imenom kao i manga junak sa nazubljenim nosem sa ovim imenom. Te je tako i ova planina (yama) zbog specifičnh ivica stena dobila ima Nokogiri (鋸山 Nokogiri-yama). Ja ću planinu u nastavku teksta zvati Nokogorijama jer mi iz nekog razloga s ovim jama nastavkom lepše zvuči.

Nokogorijama se nalazi u Čiba pokrajni i gleda na Tokijski zaliv. Jedan od načina da joj se priđe je upravo preko zaliva, trajektom iz Tokija. No mi smo se odlučili za voz. Naša početna stanica je bila Hamakanaja (浜金谷 Hamakanaya). Od nje smo se popeli do vrha, i s drugom strane se spustili do Hota (保田 Hota) stanice. Ova planina zapravo i nije planina nego brdo, svega 330m visoko te uspon nije težak. Kada se krene od Hamakanaja stanice, put vodi kroz malo pomorsko seoce, uskim ulicama do podnožja brda. Odatle vas stepenice vode do vrha. Sve je ovde od početka tako japansko. Kad kažem japansko mislim ilustrovano slatkim crtežima, odmereno, sređeno, kulturno, doterano sa toliko smisla i truda da vam se praktično nigde ne gazi i ništa ne dira da ne bi ste kojim slučajem svojim postojanjem narušili čitavo to savršenstvo.
Od podnožja, do vrha brda prešli smo par stotina stepenika, zaobišli nekolko vidikoaca, i uspeli da ne sretnemo apsolutno nikog. Čudili smo se toj osamljenosti jer iako je bezrazložno manje relamirana od ostalih izletišta oko Tokija, i dalje je poprilično zastupljena u slavospevima mnogobrojnih turista koji su je obilazili. Taj put vodi kroz dosta gustu šumu, i dok se ne izađe na neki od vidikovaca, pred očima će vam se smenjivati stepenici i visoko drveće, što je upravo ono što priželjkujete ako pravite pauzu od užurbanog Tokija.

Samo odjednom, gotovo nenadano nađosmo se ispred glatkih visokih stena koje svoj oblik duguju čovekovoj eksploataciji a ne nekom prirodnom fenomenu. No verujte to ih ne čini manje atraktivnim. Čak naprotiv, kada pomislite da su te stene korišćene još u vreme Edo perioda, one dobiju još više na značaju. One su korišćene kao podloga za gradnju jer je Edo građen na vlažnoj zemlji te je bila neophodna dobra potpora kako kuće ne bi propadale.
Krenuli smo stazom koja je vodila tik uz stene do jednog od zvanjičnih ulaza. Na njemu se plaća simbolična cena uz koju dobijete mapu i osnovne podatke o kompleksu, kao i objašnjenje od zaposlenog o stanju na stazama (ispostavilo se da nisu sve bile prohodne u tom trenutku). Iz pravca iz kog smo došli, neposredno posle ulaza nalazi se prva impozantna ljudska tvorevina – boginja Kanon od stotinu šakua (百尺観音). Šaku je mera za dužinu približno jednaka stopi, te je ona ustvari visoka 100 šakua ili oko 30 metara. Ona je klesana u stenu čitavih šest godina između 1960. i ’66. u znak sećanja na nastradale u II s.r. Ime boginje se u japanskom pojavljuje u nekoliko različitih oblika, i jedno od njih je korišćeno kao izvorno ime za Kenon fotoaparate. Zapravo oblik iz starog japanskog oblika Kwanon koje je kasnije amerikanizovano u Canon.

Mesto je toliko magično da smo ostali ukopani dosta vremena, stojeći naslonjeni na suprotnim stenama. Taj razmak između njih nije dovoljno dugačak da bi ste mogli boginju bez problema da sagledate. Zapravo, iz kog god ugla da je pogledate gledaćete glave podignute uvisinu, i osetiti bol u vratu posle kratkog vremena. Ne znam da li je autor ovog reljefa imao to na umu ili je puka slučajnost, no ovu boginju ne možete gledati kao sebi ravnu. Ispred nje ćete posle nekog vremena biti prisiljeni da gledate pokorno u zemlju, da bi ste bar na trenutak smanjili napetost u vratu.
Od nje je put dalje opasan visokim stenama sa obe strane, poput klisure i vodi do predivnog vidikovca. S njega kako ime kaže možete virnuti u pakao – Jigoku-nozoki (地獄覗き), mada je pogled na tokijski zaliv odatle zapravo rajski. Na tim delovima su već polako počeli da se pojavljuju turisti, doduše samo poneki, i dalje je bilo poprilično pusto.

Odatle opet krenusmo dalje, gomilom stepenicama koje su vodile kraj kamenih “galerija” u kojima je vašim očima izloženo oko 1500 ručno u kamenu isklesanih Rakan (羅漢) buda. Onih koji su dostigli najviši stadijum, koji se više ne rađaju i ne umiru jer nemaju više ništa da nauče. Kangoro Ono je sa svojim studentima počeo da pravi ove statue 1779. i trebalo im 21 godina da ih sve isklešu. Svaka od njih je drugačije veličine, izgleda, svaka od njih ima drugačiji izraz na licu pod uslovom da ima lice. Zapravo mnoge od ovih statua su uništene krajem 19.veka, u toku Meidži perioda, u želji da Šintoizam postane zvanična i jedina religija. Ove statue su samo jedne od mnogih, što budističkih što hrišćanskih koje su uništene u ovom periodu. Te tako je većina od ovih statua ponovo ujedinjena sa svojom glavom tek šesdesetih godina prošlog veka.

Put kroz galeriju s Rakan budama vodi do najvećeg od kamena isklesanog bude u Japanu – Yakushi Nyorai ili ti Bude iscelitelja koji u svojim rukama drži posusu sa lekom. Ovaj Buda je poznat i pod imenom Nihon-ji Daibutsu (日本寺大仏) jer pripada Nihon-ji hramu a Daibutsu na japanskom znači džinovski buda. U orginalu je bio visok preko 37 metara i klesao ga je Jingoro Eisei Ono sa svojim studentima između 1780. i 1790. Tokom godina je oronuo i znatno oštećen u zemljotresima. Restauriran je 1969. i danas je visok 31.05m. Buda je okružen s jedne strane brdom i gustim rastinjem, dok je s druge slobodan. Može mu se prići do podnožja. Kada sam prišla podnožju i pogledala u visinu, ka vrhu statue, blago mi se zavrtelo u glavi od mešavine straha i divljenja. Već s daljine je vredan svakog divljenja svojom lepotom, no sa daljine je nemoguće steći pravu sliku o veličini. Dok smo prilazili gledali smo dvoje starijih budista kako kleče ispred njega dok se u tišini mole. I bez obzira koliko oni delovali malo u odnosu na tu divovsku tvorevinu, u njenoj lepoti je nemoguće u potpunosti uživati dok neosetite svoju sopstvenu krhkost i majušnost. Neki čudan, pomalo mazohistički, osećaj budi u posmatraču. No nije li to upravo ono što svaka religija budi u čoveku?

I kao da sve to nije bilo dosta, ni stotine stepenika koji vode do stena kroz gustu šumu, ni same stene i vidikovac, ni džinovski reljef jednog božanstva, ni hiljade malih, ni još jedna džinovska statua drugog božanstva, na kraju me je čekalo iznenađenje možda veće od svih ostalih.
Staza. Samo jedna staza, sa još puno stepenika. Za većinu ljudi obična staza. Dobro ne baš obična, ali samo još jedan u nizu prijatnih sređenih japanskih planinskih puteljaka. No za mene posebna staza, jer me je podsećala na animirani film Avantura male Čihiro (千と千尋の神隠し – Sen to Chihiro no Kamikakushi), poznatije verovatno i kod nas u engleskom prevodu Spirited Away. Presrećna kao malo dete, prešla bih par stepenika, pogledala zadivljeno oko sebe i zamislila Čihiro kako trčkara po njima. Zapravo, sama nedužna Čihiro i nema mnogo veze sa tom scenom, ali ona je tako tipična Mijazakijeva heroina da sam ja njen lik gotovo svuda u Japanu videla. Takve scene, u kojima deca trče uz stepenice na čijem se vrhu nalazi hram su toliko česte da bi ih bilo teško sve nabrojati. Činilo mi se da su baš ove, morale biti inspiraciji većini crtača. Kao da me je neko smestio u centar mojih najluđih snova i dao mi za pravo da konačno i ja budem heroina jednog crtanog filma. Ono derle u meni što 35 godina odbija da odraste konačno se osećalo slobodno, toliko slobodno da je na momente cičalo od sreće. I činilo mi se, nepravedno, da su sva ostala čuda na Nokogorijami bila manje važna i manje čarobna od tog poslednjeg parčeta puta koje me i sada dok pišem o njemu suludom količinom sreće ispunjava.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Trenutno ima 5 komentara

  1. Fenomenalno! Meni je ovo tvoj najbolji putopis do sada (od onih koje sam pročitala). A ono o guglačima je kratka priča za sebe. :)

    -- Komentar ostavio/ostavila Snezana, dana 17.09.13 u 03:29

  2. Drago mi je, pošto sam baš na tebe mislila juče kad sam ga završila :)

    -- Komentar ostavio/ostavila Marica, dana 17.09.13 u 08:40

  3. Kako si i napisala u tekstu – magično! Danas sam došao do linka preko Tamare.. Nastavljam da čitam dalje :)

    -- Komentar ostavio/ostavila elefteros, dana 17.09.13 u 10:39

  4. Hvala :)

    -- Komentar ostavio/ostavila Marica, dana 17.09.13 u 11:00

  5. Kritika za ‘elefterosa’: pa znaš li otkad link za ovaj blog stoji na forumu KPS? Ne prati se to ništa ;p

    -- Komentar ostavio/ostavila Snežana, dana 20.09.13 u 13:05

Ostavite komentar