Rumunija i Rumuni
by Marica on 16/10/2007Ne, ne, ne… nisam stigla da obidjem Rumuniju. Ovaj post je nastao kao posledica moga poznanstva sa nekoliko Rumuna i moje ogromne opste nekulture koju cu rado podeliti sa vama.
U mojoj firmi dominiraju Cesi, sto je logicno u Ceskoj smo ;) Ali, zato u IBM-u naroda i narodnosti koliko volis. Tako da nas Miljan uglavnom upoznaje sa Poljacima, Rumunima, Bugarima, Indijcima i Francuzima. Svih ovih zajedno ima manje nego prstiju na mojim sakama, u mom radnom okruzenju, pa je implementacija medj’ Cehe pala na moja nejaka pleca. Ali eto, ima jedan, a rekli bi zlobnici i ne bas najbolji, predstavnik rumunskog naroda i kod nas. Pol Olaru, verovatno se ne pise ovako, ali nije ni bitno, je jedno krajnje neobicno bice. Ako zanemarimo te zaljubljene poglede, koje mi salje svako jutro, sa nekih svojih pedesetak godina, divljenje sa kojim prica o Titu (Da li se njega neko jos uvek seca?) i Slobodanu Milosevicu, pa i tu preterano burnu i krajnje neobjasnjivu reakciju na pomen reci Fatigue, za koju tvrdi da su mladi inzenjeri izmislili znacenje koje on ne moze da shvati, nacicete jedno krajnje zanimljivo i brizno bice. Mislim da je on jedina osoba koja je zabrinutija od mene kada dodje vreme za obnavljanje moje radne vize. Istinski se nasikirao kada su me prebacili u drugu kancelariju jer, citiram ga, njemu dan nije dan ako ne pocinje s mojim “Good morning :D”, ovaj smajli jer se ja uvek smesim kada pozdravljam ljude. No dobro, sve to se moze svrstati u onu nezdravu ljubav, jednog pedesetogodisnjaka upucenu meni. Ono sto njega krasi je neverovatno znanje koje ce vrlo rado podeliti sa vama, ako imate vremena da na pitanje tipa: “Da li znate gde mogu da nadjem karakteristike tog i tog materijala?”, slusate odgovor koji pocinje detaljnim opisom i objasnjenjima svih karakteristika datog materijala, a zavrsava se istorijom, politikom ili time kako su Rusi mnogo pametni a Amerikanci mnogo glupi. E tako i ja jednom bih naivna i zapoceh pricu sa njim… Kraj razgovora se nazirao nakon 3 sata detaljnog pretresanja srpske istorije, velicanje srpskog cojstva i junastva (ne s moje strane), divljenja silnoj lepoti srpskih zena, dobrodusnosti naseg naroda itd. Posle te price pomislih da sam verovatno luda kada se odselih iz te zemlje snova. Treba li da napominjem da je nakon Evrovezije o srpskim pevackim sposobnostima razglabao 3 dana, a posle Djokovicevih uspeha ja pozelim da otvorim bolovanje. Njegova opcinjenost Srbijom i Srbima, u ovom svetu u kojem smo obicno krivci za sve i sinonim za neke manje lepe stvari, ponekad zna i da prija. Da ne gresim dusu, ja nikada nisam osetila nikakve osude, niti bila bombardovana nekakvim predrasudama, ali daleko od toga da nam se neko divi.
Elem, ja sam mislila da je takav samo Pol, ali nakon druzenja sa Miljanovim kolegom i njegovom zenom, inace Rumunima, ovog vikenda svatih da vecina njih gaji simpatije prema nasem narodu. Saznadoh tako mnostvo zanimljivih stvari u nedelju. Ja inace imam vrlo jadno opste obrazovanje, sa casova istorije, geografije i biologije sam bezala ne osvrcuci se. Novine sam oduvek smatrala alternativnim wc papirom. Jedini nacin da neke cinjenice dodju do mene je da ih neko dotakne u nekoj knjizi, onako usputno, ili da se sa njima upoznam druzeci se sa nekim ljudima ili putujuci po nekim zemljama.
Pa eto, putujuci sa dvoje Rumuna po Ceskoj saznadoh da su u vreme Causeskua, na nacionalnoj televiziji mogli da gledaju samo dvocasovni program za ispiranje mozga, te su srecnici koji su ziveli u pogranicnim delovima, uzivali u blagodetima nase televizije. Njihovo prisecanje na nase crtane, reklamu za Cipiripi, i Srbe koji su putujuci kroz Rumuniju delili deci slatkise (mozda i nismo toliki monstrumi?) me je zaista dirnulo. Razlikovanje Vojvodine i centralne Srbije od Kosova i poznavanje nase istorije, religije i obicaja me je nateralo da se postidim.
A evo i zasto. Ja nisam imala pojma gde je Transilvanija, ali bila sam gotovo 100% sigurna da je u Rumuniji a ne u Bugarskoj, podatak da su Rumuni pravoslavci me je blago sokirao, ali da je neko tvrdio da Rumunija izlazi na more sigurno bih iz prve pogodila da je u pitanju Crno. Od nase posete Rili, prosle godine, sa sigurnoscu znam da je Bugarska ono dole i da je glavni grad Bugarske Sofija a ne Bukurest, sto znaci da Bukurest mora biti prestonica Rumunije. Eh, eh, rekla bi sada moja majka, cega se pametan stidi… I stidim se ja ovoga neznanja, samo bih da ga ovekovecim, da slucajno ne zaboravim. A s druge strane, ja uzivam u svojim putovanjima bas zato sto svaki put naucim gomilu stvari o nekim novim predelima i ljudima koji ih krase.
Pa evo onda jos par cinjenica: U srednjem veku Rumuni su ziveli u tri odvojene drzave Vlaskoj, Moldaviji i Transilvaniji. Prve dve su bile pod Turcima a Transilvanija pod Madjarima i kasnije Austro-Ugarima. Pa se tako medju ovim oblastima mogu videti razlike gotovo paralelne onima izmedju Vojvodine i ostatka Srbije. Rumunija je nastala ujedinjavanjem Vlaske i Moldavije i stekla nezavisnost 1877. godine. Transilvanija, Bukovina i Basarabija su im pripojene posle Prvog svetskog rata. Inace rumunski jezik pripada romanskim jezicima (vulgarnom latinskom), pa nemojte biti silno iznenadjeni, kao neki od nas, ako vas bude podsecao na mesavinu italijanskog i spanskog.
Naravno, ja vec sada planiram obilazak zamkova po Transilvaniji, prejedanje njihovom verzijom baklave a mozda i obilazak tog Crnog mora, mada tvrde da je ocajno, bar u ovom rumunskom delu.
P.S. Nisam ja najgora. Danas sam bila jedna od dvoje na casu engleskog, koji su znali da je Amerika dobila ime po Amerigu Vespuciju ;)
There are 28 comments in this article: