postcards…
The world moves with me

Javanski lutkari

Od malih nogu nas uče kako je Balkan raskrsnica civilizacija. Na putu onih koji sa istoka krenu ka zapadu i onih koji krenu u suprotnom smeru. Pod uticajima svakoga ko tim putem pređe. Stalno izložen najrazličitijim običajima, navikama i kulturi naroda koji preko njega prelazi.

Ono što nas ne uče je da je Balkan samo jedno od mnogobrojnih čvorišta na kojima su se susretale velike sile. Samo jedno od mesta koja su imala tu (ne)srećnu sudbinu da bi svi baš preko njih da pregaze.

Java je Balkan Jugoistočne Azije. Na njoj su se susretali pomorski azijski istok i jug mnogo pre nego što su Evropljani krenuli u pohod da ih “pronađu”. Bila je mnogima sklonište od besnih morskih oluja i odskočna daska za neke još dalje svetove.

Javanska kultura je zato kompleksna i vrlo specifična. U njoj se jasno može prepoznati nekoliko kulturoloških slojeva, tj. razaznati uticaji kultura onih koji su se vekovima među njih mešali. Možda je najveći uticaj na javansku kulturu danas, ostavila Indija i rani kontakti sa indijskim pomorcima. Već početkom nove ere javanska kraljevstva su bila indijanizovana. Indijci su sa sobom doneli religiju, sanskritski jezik, književnost, umetnost. Ramajana i Mahabharata su i danas neiscrpan izvor inspiracije javanskim umetnicima. Najrasprostranjeniji tradicionalni oblik lutkarstva i dalje kao centralnu temu ima delove ovih epova. Tek oko 15. veka počinje islamizacija Jave. Islam je sa sobom doneo zabranu prikazivanja ljudskog lika u umetničkim formama, ali zato donosi i arabesku. Islam je imao ogroman uticaj na vizuelnu umetnost, no pisanom formom je i dalje dominirao hinduizam. Iako je kolonizacija Jave od strane Evropljana počela još krajem 18. veka, moglo bi se reći da je tek globalizacijom zapadnjačka kultura zaista prodrla duboko u javansku, i šire indonežansku, kulturu.

Jedna od najtipičnijih kulturnih “znamenitosti” Jave su svakako tradicionalne lutkarske predstave. Još uvek je nejasno danas, da li je lutkarska tradicija izvorno javanska ili su je na Javu doneli Indijci. No svakako je izuzetno stara i prvi put se pominje u pisanim spisima 907. godine.

Tradicionalno javansko lutkarsko pozorište je poznato pod imenom vajang kulit. Vajang znači senka, a kulit je koža. Ovo ime potiče od specifične prezentacije, koja je praktično igra senkama iza razapetog belog platna. Senku prave tradicionalne lutke koje se prave od kože. Lutke su dvodimenzionalne i bogato, kitnjasto izrezbarene, što je vrlo bitno jer se iza platna vide samo obrisi. Postupak, tj. način prikazivanja ljudi je vrlo sličan onom koji su primenjivali Egipćani. Sve se prikazuje iz najkarakterističnijeg ugla. Te je tako telo okrenuto frontalno, ali glava, stopala i šake vidimo iz profila. Oči su opet frontalne da bi bile izražajnije, tj. krupnije. Ljudi su prikazani iskarikirano, izduženo sa vrlo izraženom dužinom udova. Na taj vizuelni deo su najverovatnije uticale zabrene koje nameće Islam. Lutke mogu biti velike i do metar. Postoje jasno definisana uputstva kako treba da izgleda lutka koja predstavlja određen set likova tj. karaktera. Glavni junak recimo, uvek mora biti vitak, sa dugim nosem, glavom pognutom nadole kao znak poniznosti, samokontrole, jake volje i izuzetnog karaktera.

Ovaj tradicionalni vid predstava je vrlo složen na izvedbu. Obrađuje teme mahom iz indijskih epova. Predstave traju po desetak sati. I celu predstavu izvodi jedan lutkar, dalang. On je narator. On mora da zna napamet celu predstavu, lakon, a uz to je mora i nadograđivati svojim improvizacijama. Ovim improvizacijama dalang osavremenjuje lakone, tj. stavlja ih u kontekst svojih savremenika. Prati ga ceo orkestar, kojim opet on upravlja. U velikoj meri predstava zavisi od dalangove virtuoznosti. S toga ne treba da čudi popularnost koju dalang izvođači imaju u Indoneziji.

Pored vajang kulita, koji je najrasprostranjeniji oblik lutkarskog pozorišta, razvijale su se i određene varijacije koje su se održavale sa manje ili više uspeha. Jedna od njih je vajang klitik u kojoj se lutke prave od drveta. I dalje su pljosnate i detalji se reljefno rezbare. Za nju se ne koristi platno, te više ne predstavlja igru senki. Lutke su jasno vidljive gledaocima. Iz njega se dalje razvio vajang golek u kojem su lutke takođe od drveta, ali su trodimenzionalne. Takođe, rezbari se samo gornji deo tela, donji se prekriva tkaninom ukrašenim klasičnim batik motivima. Iako se ova dva vida lutkarskih predstava odigravaju direktno pred gledaocima, a ne iza platna, i dalje u sebi nose ime vajang (senka). To je zato što je vajang postao sinonim za određeni vizualni stil, te se koristi i u arhitekturi npr. tj. prevazilazi okvire pozorišta senki.

Vajang stil je jedan od prepoznatljivih i eksploatisanijih znamenitosti Indonezije. Spada u onaj “turistička atrakcija” deo Indonezije u koju vlada ulaže puno sredstava. Promoviše se na sve strane. Razne izvedbe i verzije ovih lutki se prodaju po turističkim prodavnicama. Možete ih videti, manje-više svuda, s tim da su istorijski tipične za Javu i Bali.

Verovatno svemu gore navedenom nikada ne bih posvetila post, da sasvim slučajno prošle godine nisam posetila jednu od singapurskih galerija i u njoj videla radove indonežanina Ivana Efendija (Iwan Effendi).

Ivan Efendi živi i radi u Džogdžakarti, jednom od centara savremene indonežanske umetnosti. Džogdža je toliko inspirativna, bogata sjajnim galerijama i neverovatnim umetnicima da je već odavno postala jedno od naših omiljenih mesta u Jugoistočnoj Aziji. Ivan ne bi bio ovaj Ivan danas, da ga Ria Tri koja je osnovala lutkarsko pozorište Pejpermun (Papermoon Puppet Theatre) nije pozvala da dizajnira lutke 2006. Od tada počinje jedno sasvim novo lutkarsko poglavlje u Indoneziji.

Ova izložba, nazvana Licem u lice, kojoj smo mi prisustvovali u Singapuru imala je u fokusu razvoj lutke. Ivan je pored lutaka izlagao i crteže koji prethode njihovom stvaranju, tj. koncepte. Lutke su najviše okupirale našu pažnju. Izrađene su od slojeva papira (zapravo, ono što zovu papir maše), gline, tkanine i bambusa. Svetlih su nijansi, delovi gotovo prozračni, paučinasti. Sa crnim, sferičnim očima koje se živahno cakle kao kontrast gotovo bezizražajnim licima. Te oči vas teraju da lutkama prilazite blizu, uranjate u njih, tražeći svoju refleksiju. Verovatno odavno nisam prisustvovala izložbi kojoj ime toliko dobro pristaje.

Taj susret sa njegovim lutkama me je i doveo do Pejpermun pozorišta. Njihove predstave namenjene su odraslima i lutkari glume na sceni sa svojim lutkama. Ovaj koncept svakako nije unikatan u svetu, ali je svež i nov u Indoneziji. Poseban je izazov u zemlji koja neguje i ulaže sredstva u čuvare tradicionalne umetnosti, proizvesti nešto novo i drugačije. Čini se da ta dela moraju biti zaista od izuzetne vrednosti da bi uspela da dopru do šire publike.

Treba naravno uzeti u obzir da sam ja odgajana daleko od tradicionalne javanske kulture. Ona mi je egzotična, na momente inspirativna i zabavna, ali i dalje suštinski nerazumljiva. Te tako te tradicionalne forme mogu vrlo površno konzumirati. Za razliku od njih, savremena javanska umetnost, u kojoj je tredicionalno izražavanje vrlo ograničeno, često i odsutno, mnogo lakše nalazi put do mene. Na kraju krajeva ni savremeni Indonežani ne žive život u kojem su nastale te stare, tradicionalne forme. Iako su njima daleko bliskije i imaju konkretno značenje i mesto u njihovim životima, one nisu prirodan, spontan, oblik izražavanja ni jednog Javanca.

Iz tog razloga me ne čudi da su upravo Ivanove lutke probudile moje interesovanje za javansko lutkarstvo. I naučile me da cenim i stare, tradicionalne forme, iako sa njima, na prvi pogled, nemaju mnogo veze.

Pejpermun organizuje internacionalni lutkarski festival Pesta Boneka u Džogdži svake druge godine. Tom festivalu smo trebali da prisustvujemo po prvi put upravo ovih dana. Trebalo je konačno da vidimo Ivanove lutke na sceni. Planirala sam da pri toj poseti odgledamo i jednu od klasičnih predstava pozorišta senki. Svidela mi se ta ideja o pozorišnom obilasku Jave. No, na žalost Korona nam je poremetila i te planove i naterala nas da taj put odložimo za neku od narednih godina.

世 – ši

Li Čen je još jedan tajvanski umetnik. Za razliku od umetnika o kojima sam do sad pisala, Li je poznat i priznat širom sveta. S obzirom da je karijeru počeo praveći statue Bude, njegova dela su i danas pod uticajem budističkih i taoističkih ideja. Nemoguće ih je razdvojiti od ovih religijskih i filozofskih tradicija. A poprilično teško i shvatiti bez njih.

2017. Li je imao samostalnu izložbu u Tajpeiju koju smo imali prilike da posetimo. Naziv izložbe je bio 世 (ši).

Kineski karakter 世 (ši) ima nekoliko značenja u kombinaciji sa drugim karakterima, te tako:
– može obeležavati vreme, kao u reči za vek 世紀 (ši ći) ili u reči za generacije tj. “nešto što traje više generacija” 世世代代 (ši ši dai dai);
– može obeležavati prostor, kao u reči svet 世界 (ši cije);
– ili imati i šira značenja kao “angažovan i otuđen od sveta” u rečima 出世 (šu ši) i 入世 (ru ši).

S obzirom da nisam poznavalac istočnjačkih filozofija, prilično mi je bilo teško da ispratim smisao pojedinih dela. Liova dela su mi prosto bila izuzetno lepa. Iz tog razloga sam čak pomislila u jednom momentu da ga i ne predstavljam u ovom umetničkom serijalu. A onda se moj umetnosti nastrojeni deo persone silno uvredio što delima ne dozvoljavam da me očaraju “samo” lepotom. Tek tada sam zapravo uvidela koliko nepravedno zapostavljam spoljašnost nekog objekta. Moj stav o spoljašnjoj lepoti je prilično negativan. Ja dozvoljavam nečemu ili nekome da ima “samo” unutrašnju lepotu, ali ne i “samo” spoljašnju. Spoljašnja je manje vredna, podložna trendovima, prolazna. Te ako se nešto “samo” svidi mome oku ja to praktično omalovažavam.

Samo je pod znacima navoda, zato što to nikada nije “samo” spoljašnja lepote. Čak i ako se zadržim na Liovoj sklupturi, tu je mnogo više od spoljašnje lepote samog objekta. U njoj se odražava cela moja ličnost, kultura, obrazovanje, životno iskustvo, godine… Ta skluptura je lepa zato što je ja gledam upravo ovim očima koje sam decenijama za taj susret pripremala. Ta lepota je sve samo ne spoljašnja lepota samog objekta, ona je moja refleksija u tom objektu. I jeste prolazna, ali je prolazna ne zato što je to odlučio neko van mene, ne zato što je podložna masovnim trendovima, nego zato što se ja kao ličnost menjam. Za dvadeset godina, gledaću ova dela nekim drugim očima i sasvim je opravdano da mi tada doživljaj bude drugačiji.

Razmišljala sam šta mi je lepo u tim sklupturama. One koje su mi se najviše dopale su od kombinacije gline i drveta, u čudnom stanju poluraspada. Imaju taj praistorijski šmek. Možda mi se dopalo to što me pomalo podsećaju na sklupture iz praistorije; Veneru iz Vilensdorfa ili one nađene kod Lepenskog Vira?

Ili kao suprotnost njima savršeno uglačane crne bronzane sklupture koje odišu mirom i spokojstvom. Sve do jedne podsećaju po malo na statue Bude. Nekog modernog, savremenog Bude.

Dok me ove glinene sklupture vraćaju kući, u Evropu, u neka prošla vremena, ove bronzane su oličje Istoka, modernog doba. Ove glinene su tople, zemaljske, prisne. Bronzane su hladne, daleke, svemirske. Li je kroz svoje sklupture objedinio sva značenja karaktera 世 (ši). Prikazao je protok vremena od praistorije do budućnosti koja tek dolazi. Obuhvatio i ovzemaljski svet, ali i onaj nebeski. Pokazao nam da tom svetu možemo pripadati, ali i od njega biti i izolovani.

Liove debelice, kako ih od milošte zovem, su ipak mnogo više od te lepote koja ih krasi. Za kraj posta, ostavljam slike njegove sklupture izložene u Singapuru, ispred St. Regis hotela. Mislim da ova skluptura savršeno pristaje ovom modernom, svemirskom gradu u kojem živim.

Mi, vi, oni

Tajpei može da se pohvali sjajnim muzejima. Barem dvaput godišnje, mi odemo do Tajvana u obilazak istih. Singapurski muzeji, za razliku od tajvanskih, i uopšte umetnička ponuda mnogo češće razočaraju nego što oduševe. Nije nemoguće naleteti na kakav biser, s vremena na vreme, ali umetnost i sve umetničko je toliko komercijalizovano, da se čovek često oseća čudno što bi nešto da gleda, a ne da kupi ili investira u kakvog umetnika. Vil Gomperc je možda dao najbolju definiciju umetničkog perioda čiji smo savremenici, koji je u svojoj knjizi Šta gledaš? jednostavno nazvao preduzetništvom. Iako ja taj termin ovde donekle zloupotrebljavam i vadim iz kontesta, ipak mislim da savršeno oslikava osećaj koji često imam obilazeći muzeje i galerije po Singapuru. Biznis pre svega! A onda ćemo o lepom, ugodnom, kulturnom i edukativnom.

Tajvanski model je mnogo naklonjeniji umetnicima. Država stipendira umetnike. Bavi se umetnošću. Ulaže sredstva u nju. Umetnik treba da bude “samo” umetnik. Muzeja je puno i u njih se konstantno ulaže. Selekcija je raznovrsna. I dela vrhunski predstavljena. Još jedna ogromna razlika između istočnjačkih muzeja i evropskih npr. je ta što je postavka namenjena i podređena neukom gledaocu. Količina informacija, uvodni video kuratora, propratni štampani materijal, ima za cilj da gledaoca edukuje. Može se desiti da vam se nečiji rad dopadne ili ne, ali bez obzira na vaše lične afinitete, nakon posete muzeju na Tajvanu uvek će vam biti jasno zašto vam se nešto svidelo ili nije. Što pomaže da razumete umetnost i umetnike, ali i otvara ceo novi svet za vas, pruža neke nove vidike, neki novi pogled na stvari, ljude i prilike. Umetnost ovde nije elitistična, zaista bih je pre nazvala edukativnom i inspirativnom.

U nastavku posta pisaću o dva umetnika; jednom Tajvanđaninu i jednoj Singapurki. Njih dvoje su se sasvim slučajno “sreli” s nama u istom danu i tim susretom izazvali čudan miks osećanja usmeravajući nas u dve suprotne krajnosti.


Ju Peng : Lutalica između raja i zemlje

Ju Peng je rođen 1955. u okolini Tajpeija. U istom je i umro 2014. Ju je bio samouki umetnik. Kalio je zanat crtajući portrete ljudi u jednom od parkova Tajpeija. 1981. je putovao po Evropi, koristeći priliku da se upozna sa radom evropskih umetnika. No, na stranu evropski umetnici, poznanstvo sa jednim od zaposlenih u kineskom konzulatu u Grčkoj je obeležilo buduću karijeru mladog umetnika. Prijatelj iz konzulata mu je obezbedio turističku vizu za Kinu u koju je oduševljen, odmah otputovao. Tamo se upoznao sa tradicionalnim slikarstvom, savremenim kineskim umetnicima ali i predivnim predelima koje nikada nije prestao da crta. Odlazak u Kinu, za Jua je bio povratak korenima, tj. elementima tradicionalnog kineskog crteža. Njegova najimpresivnija dela su svakako upravo ona rađena tušem na papirnim svitcima.

Ju je bio čovek tradicije. Voleo je tradicionalno kinesko slikarstvo, vežbao je tradicionalne borilačke veštine, uživao u tradicionalnoj pripremi čaja, svirao je tradicionalni kineski žičani instrument guzeng i lečio se isključivo tradicionalnim istočnjačkim metodama. Ovo potonje je verovatno doprinelo njegovoj preranoj smrti.

U muzeju su bili izloženi radovi iz svih perioda njegovog stvaralaštva. Na mene je najveći utisak ostavila kolekcija papirnih svitaka sa tušem Pejzaži čežnje. Preko 2m dugački svitci sa tradicionalnim prikazom pejzaža i izobličenim figurama ljudi, pretežno razgolićenih. Vrlo je izražen kontrast između detalja u crtanju prirodnih elemenata i prozračnosti i belini ljudskih figura.

Upravo taj tradicionalni deo njegovog stvaralaštva, pre svega odabir materijala i tehnike, je ostavio najjači utisak. Ne osporavam da je za taj deo kriva “egzotika”. Često je moj doživljaj u istočnjačkim muzejima prenaglašen prosto zbog toga što su izložena dela drugačija od onoga što sam navikla da gledam. Mada, upotreba tuša, dvodimenzionalnost, crno-bela tehnika, svakako “upadaju” u najuže okvire mog doživljaja lepog.

Tradicija, koja mi obično smeta, je ovoga puta imala suprotan efekat. Jer ta tradicija nije moja tradicija. Kao takva lišena je tereta koji tradicija obično nosi. Manjkavosti takođe. Ja nemam referencu ka drugim tradicionalnim kineskim slikarima. Ne mogu, u tom pogledu, da ocenim njegov rad, da ga eventualno vidim kao kopiju, nastavak, nečeg već viđenog, preživljenog. On je nov i svež iako to možda nije. Doduše, njegove ljudske figure jasno odstupaju od svega tradicionalnog, to sam i bez preteranog udubljivanja mogla da vidim. Položaj i interakcija ljudi na njegovim svitcima, nudi svežinu i nešto potpuno novo i drugačije od tog tradicionalnog.

Malo više o umetniku, njegovom životu i delima možete pogledati u sledećem prilogu:


Zarina Muhamed : Priče kojima plašimo sebe

Ju Pengovu izložbu smo odgledali jednog aprilskog popodneva u Muzeju lepih umetnosti. Taj isti dan, samo par sati ranije, pogledali smo postavku Priče kojima plašimo sebe u Muzeju savremene umetnosti. U njoj je učestvovalo više umetnika. Među njima je bilo, nama poznato ime; Zarina Muhamed.

Zarina je singapurska umetnica. Prvi put smo je gledali davno, na tribini posvećenoj Pontiani, o čemu sam tada pisala. Vidi se na slici koju sam tada uhvatila. Sedi skroz levo, sa mikrofonom u ruci. Onda smo je ponovo sreli na festivalu dokumentarnih drami, kao jednu od moderatora. I ponovo na Tajvanu u okviru pomenute izložbe.

Zarina je poznata u singapurskim umetničkim krugovima. Bavi se temama tradicije, običaja, verovanja. Poznata je aktiviskinja. I uostalom, Singapur je dovoljno mali da je sretnete na svakom zanimljivom kulturnom i umetničkom dešavanju.

Na ovoj izložbi, ona je učestvovala svojim radom Talismani za čudnovata staništa u kojem preispituje svoj položaj i mesto u svetu u kojem obitava. Svoju posebnost i specifičnost u odnosu na druge. Neprekidno tražeći svoj komadić neba u običajima, legendama, pričama. Ali ni tamo ga ne nalazi.

Šire, ova izložba se bavila strahom od drugih, drugačijih. Pitanjem pripadnosti i vlasništva. Domaćih i pridošlica. Sudarima svetova. Ko smo i šta smo mi? I ko su i šta su oni? Da li su pretnja? Šta donose, a šta oduzimaju svojim dolaskom? I kako oni doživljavaju nas, domorodce?

Svaki izloženi rad je zapravo preispitivao tradicionalno, ono što je u nas usađeno, negovano kulturom i običajima sredine u kojoj smo odrasli. Ono što nam može biti teret ili inspiracija, u zavisnosti od karaktera i afiniteta. I u zavisnosti da li smo među svojima ili tuđima. Da li smo došli da osvojimo, ili čekamo da budemo osvojeni.

Više o postavci možete pogledati u priloženom prilogu:


Pojedinačno, možda ove postavke ne bi ostavile tako jak utisak na mene. No, ovako kombinovane, odgledane u istom danu, podstakle su me na razmašljinje o temama koje me konstantno okupiraju. One su ponudile dve krajnosti doživljaja tradicije i vrednosti koje nam ona nameće. Da li je teret? Ili je inspiracija? Da li nas sputava ili nam daje krila? Hoće li nas sahraniti ili vinuti u oblake?

S jedne strane tu je onaj intimni, lični deo, koji je u mom slučaju u stalnom sukobu sa tradicijom, nasleđem, pripadnošću. Potiče mahom iz neželje da selektivno prihvatam tekovine kulture iz koje sam potekla. Što većina ljudi koja slavi svoju zemlju i korene čini. Te se iz tog raloga često osećam ničijom. Daleko mi je to osećanje pripadnosti i ponosa što pripadam određenoj grupi. Slično kao Zarina, kopam po fragmentima kulture u kojoj sam odrasla. No često u njoj nalazim više onoga što me buni i odbija, nego onoga čemu želim da se priklonim.

S druge strane, seljakajući se po svetu, uviđam koliko su mi te strane kulture kojima sam izložena, još dalje i neshvatljivije. Neprihvatljivije! Izlažem se njima u želji da naučim i razumem, ali se ni njima ne pokoravam. Ni njih, iz istih razloga kao i onu iz koje sam potekla, ne prihvatam. Tradicija i kultura su mnogo više od “žurke” oko nekog Svetog imena, sarme, kopanja česnice u potrazi za paricom. One obeležavaju načina na koji sklapamo rimu, pišemo, vaspitavamo decu, tretiramo penzionere, povinujemo se političkim igrama i odlukama, radimo, učimo, stvaramo.

Moramo biti kritični. Moramo preispitivati nametnute vrednosti. I one koje nam je nametnula sredina iz koje smo potekli. I one koje nam nameće sredina u kojoj živimo. I to je u direktnom kontrastu sa mojim doživljajem reči tradicija. Ona upućuje na nasleđe. Na održavanje postojećeg stanja. Na poslušnost. Na pokornost. Iz neposlušnosti proističe autentičnost, posebnost, samostalnost i snaga, koje sve do jedne smatram vrlinama.

Uviđam vezu između svega toga, ali to mi ne pomaže da se pomirim sa stanjem stvari. Iznad svega, ljudski je želeti svoje parče sveta. Mesto koje ćemo zvati domom. Ljude i mesta na kojima ćemo se osećati sigurno. Koji će biti kao mi. Deliti naše vrednosti. Težiti istim stvarima. Kod mene je taj svet na mikro nivou i ponekad poželim da je širi. I dalje doduše odbijam da platim cenu koju on ima. I večno ostajem rastrgnuta između svog mikro kosmosa sreće i nerealnog sna o beskrajnom nebu. Pokušavam bezuspešno da spojim nespojivo. I pomirim nepomirljivo.

Čovek koji je slikao planine

Pisala sam sredinom 2019. o našem poslednjem planinarenju u Japanu. Post je poneo ime najviše planine koju smo na toj ruti osvojili: Hačimantai. I evo, nekih godinu dana kasnije, ponovo se osvrćem na to putovanje.

Ono što tada nisam pominjala je da smo po silasku sa planine, proveli dva dana u Morioki. Kiša je lila kao iz kabla, te smo malo šetali po gradu. Vreme smo uglavnom provodili u kafiću nedaleko od hotela. Ušuškano mestašce sa kolekcijom najrazličitijih šoljica za kafu i tanjirića za kolače. Mi smo imali omiljeno mesto za barom, tik uz malu vitrinu sa kolačima. Iz koje sam ja svaki dan naručivala isto; kolač sa kesten pireom, u poslastičarničkim krugovima poznat kao Mont Blank. Jedinu “atrakciju” koju smo udostojili naše posete bio je lokalni muzej, poznatiji kao Ivate muzej umetnosti. Ivate je ime oblasti kojoj Morioka pripada.

Sam muzej je umetničko delo. Moderna, minimalistična zgrada okružena zelenilom. Dvospratnica izgrađena u kombinaciji betona i stakla, bez suvišnih ukrasa, ornamenata, kićanki. Linije, suptilne krive, stubovi, pravilni useci i čisti preseci su ono što je čini lepom.

Unutrašnjost se činila još impozantnijom. Širina. Prostor. Suptilnost. Praznina. Toliko toga staje u tu prazninu. Putujući po istočnjačkim zemljama izuzetno sam počela da cenim prazan prostor u muzejima. Taj prostor vam omogućava da uživate u arhitekturi samog umetničkog kompleksa. Lepota prostora je bitna koliko i lepota izloženih dela. Prostor mora biti postavka za sebe. S druge strane, širina koja je poklonjena svakom izloženom delu samo dodatno naglašava njegovu lepotu.

U fokusu je bila izložba Kijoši Jošide (吉田清志). Jošida je rođen 1928. u gradu Hanamaki, nedaleko od Morioke. Veći deo života proveo je u Tokiju. Za svoj 60. rođendan odlučio je da se vrati u pokrajnu Ivate i ostatak života provede slikajući planine ove pokrajne. U Japanu je Jošida poznat kao slikar planina. Umro je 2010. U okviru izložbe koju smo mi posetili bilo je izloženo 12 dela iz “planinske” faze njegovog stvaralaštva.

Nije mi od ranije bio poznat njegov rad. Niti sam posetu muzeja planirala zbog njegovih dela. Naprosto su se kockice složile, da nakon silaska sa Ivate planina odgledamo izložbu radova u čijem su središtu ti isti predeli po kojima smo danima hodali. Nikada nisam doživela tako jako emotivno iskustvo gledajući slike. Posebno ne pejzaže. Oni su mi posebno nezanimljivi. Ne znam da li je do formata (slike su ogromne oko 2m x 6m), boja, strukture ili činjenice da su me te slike vraćale u predele s kojih sam tek stigla, ali osećanja su bila izuzetno jaka. Sedela sam preko puta jedne od slika i osetila kako mi se suze slivaju niz lice. Nazustavljivo. U potocima. Boje su se razlivale, dobijale neke drugačije nijanse, linije se gubile iza tih suznih zastora. Te slike su dobile još jednu dimenziju. Čudno je bilo to celo iskustvo. Ne znam da li bi na mene te slike imale isti uticaj sada, da ih vidim izložene u Singapuru? Sumnjam. Nisam sigurna da li da tu eksploziju emocija pripišem slikarskom majstorstvu Kijoši Jošide ili spletu srećnih okolnosti. Na kraju krajeva, verovatno to nije ni razdvojivo. Tek kad imamo određeno iskustvo i zrelost, određene stvari nas mogu emotivno dotaći.

Fotografije koje sam napravila teško da će dočarati majstorsvo ovog slikara. Na žalost, nisam uspela da nađem više informacija o umetniku, te vas ostavljam sa ovim šturim izveštajem.

Rat koji nismo videli

Dođosmo na frontu, a tamo istom?! Kao da su ljudi pametniji od Boga! Htjedoše sve promijeniti: gdje bijaše brdo, tu kopaj jame. Gdje bijahu jame, tu gradi nasipe. Gdje je Bog stvorio travu, tamo je čupaj, a gdje bijaše golo kamenje, tamo je sadi! Rat se vukao i vukao kao trakavica, i ljudi se miješali kao mravi u mravinjaku. Jedni se tukli, drugi im koješta vukli. Jedni pjevali, drugi plakali, jedni molili, drugi psovali; jedni se smijali, drugi škripali zubima. Jedni gubili ruke, noge, zdravlje i živote, a drugi razum, stid, Boga i dušu.

Mihovil Pavlek Miškina – Zapisi iščeznuloga
Antimilitaristički motivi; Proza, knjiga I


Rat!

Čudna je to pojava.
Destruktivna. Bolna. Tragična.
Previše učestala.
Nezaustavljiva.
Osuđeni smo da kroz nju prolazimo iznova i iznova.

Izlazimo iz nje uvek kao gubitnici. Iako istorijski udžbenici tvrde suprotno. Istorija je obmanjivačica, manipulatorka proživljenih vremena.

Ona obezvrednjuje život pojedinca. Njoj je sve ispred naših ličnih života. Naših preživljenih patnji. Izgubljenih članova porodice, prijatelja, ljubavnika.

Ona je tu da nam od malih nogu nameće ideju krda. Pripadanja. Pokoravanja. Korenja. Vrednosti. Tradicije.

Nije sama. Na žalost!

Na žalost mnogo je više onih koji se pokore tim idejama i vrednostima, nego onih koji im se suprostave.

Uvek je lakše ne misliti. Lakše je prepustiti drugom da misli za nas. Sve što treba je da nađemo mesto u nekom postojećem poretku. I u njega se zabijemo. Onda ne moramo da donosimo odluke. Ne moramo da trpimo bol ako su odluke bile pogrešne. Ne moramo da rizikujemo ništa. Treba samo…

Treba samo da se odreknemo zdravog razuma. Slobode. Sebe. Sreće!

I kada si tako nesrećan zabijen u tom mestu koje iluzorno nazivaš svojim, postaješ idealan materijal za manipulatore. Oni te zovu da radiš za njih, da se boriš za njih, da umireš za njih.

Tvoj um je do tada već dovoljno otupeo od neupotrebe, a tvoje srce zgasnuto od te zadebljale opne jer već godinama ne oseća ništa, da ti pristaješ na sva obećanja, prihvataš nametnute ti dužnosti, bez mnogo ubeđivanja.

Uostalom ti samo izvršavaš naređenja. Ti ne možeš biti kriv za žrtve. Za gubitke. Za bedu. Za nesreću. Nisi ti počeo rat. Ti si samo radio šta ti je rečeno. Ti si ispunio svoju dužnost. Ti zaslužuješ nagradu za poslušnost.

A kaznu za glupost? Za nečovečnost? Za tuđi bol?

To snosi gubitnik. I posle će istorija da nas podseća uporno, iznova i iznova, da je za zlo kriv taj neko drugi. Taj koji je bio na drugoj strani. Taj što se borio protiv nas. Taj što se nije borio za nas. Ali…

Ti si ipak čovek. I ti znaš da nisi nevin. I ti znaš da nije samo onaj s druge strane kriv. Čak i ako je izgubio. Čak i ako je istorija na tvojoj strani.

Ti ne možeš da zaboraviš tu strahotu. Ni krv. Ni mrtva tela oko tebe. Čak i ako su ta mrtva tela njihova. Čak i ako je ta krv njihova. Ona su pre svega ljudska.

Sve će proći.

Sem tih mora koje će te buditi svaku noć. Sem tih slika horora koje će ti se uporno vraćati pred oči. Sem tog osećaja teskobe. Sem te nesreće koje se nikada nećeš otarasiti.

Rat za tebe ne prestaje kada se prekinu oružane borbe. Nije gotov kada oružje ostaviš sa strane. On ostaje u tebi zauvek.

Jedini način da iz rata izađeš kao pobednik je da u njega nikada ni ne uđeš!


Rat ostavlja ožiljke i traume. Predpostavljam neizlečive. I iskreno, ogorčeno sam verovala da oni koji su ubijali zaslužuju da više nikada ne prespavaju mirnu noć. Ali s godinama sam shvatila da stvari nisu tako jednostavne. Nisu crne i bele. I sada iskreno, i mnogo manje ogorčeno, verujem da svi zaslužuju oproštaj. Ali da bi nekome bilo oprošteno, on mora prvo da shvati da treba da traži oproštaj, a onda i od koga ga traži. Čovek, na kraju krajeva, prvo treba da se pomiri sa sobom i svojom savešću.

Ipak postoje i oni koji to pomirenje traže na nekim drugim nivoima. U nekim drugim oblicima. Veruju da se dijalogom traume mogu prevazići. Dijalozi se ne vode samo rečima. Nekada su slike jače od bilo koje izgovorene reči. Ne znam da li je i jednom od učesnika umetničkog projekta, o kojem ću pisati u nastavku, učestvovanje u istom pomoglo da nađe mir. Da se pomiri sa sobom, ali i svetom oko sebe. Na mene, kao gledaoca je ostavio jak utisak. Trenutna dešavanja u svetu, nasilje kojem smo svedoci, i skorašnje čitanje Miškina su me podsetili na jednu izložbu koju smo posetili u Muzeju moderne umetnosti u Bogoti. Ovim ću započeti i seriju postova o umetnicima i umetničkim postavkama koje posećujem na svojim putovanjima, a o kojima do sada nisam pisala.


Rat koji nismo videli

Rat koji nismo videli je projekat koji je trajao između 2007.-2009. Organizovali su ga Fondacije Puntos de Encuentro, Juan Manuel Echavarría, Fernando Grisalez i Noel Palacios. Ova fondacija se kroz razne umetničke i kulturne manifestacije i projekte, bavi oružanim sukobima u Kolumbiji. Ovaj projekat je imao za cilj da ostavi istorijski trag na sukobe iscrtane rukom samih učesnika tog sukoba. Naime bivši pripadnici paravojnih formacija su slikali neke od sukoba kojima su bili svedoci. Kao rezultat projekta, nastalo je 480 slika koji prikazuju sukob iz različitih uglova njegovih učesnika. Ne želim da ulazim u detalje ovog sukoba, objašnjavanje prilika i strana u sukobu, jer sve žrtve su posledice istog zla. Čini mi se, da bih mogla upasti u zamku onih koje sukobe i započinju, braneći, pravdajući, jednu od ideologija.
Uz svaku sliku je stajao opis, koji je sadržao svedočenje vojnika. Ta svedočenja sam navela ispod slike u celosti.

Henry – Mučenje čoveka
Bivši vojnik Ujedinjenih samoodbrambenih snaga Kolumbije (AUC). Pridružio im se u 18. godini.

To je nešto što ti je uvek u mislima, svesno ili podsvesno; nikada te ne napušta. Kada sam počeo da slikam te događaje, osetio sam nešto. Ne znam, nekako… Setiš se te osobe, njegovog lica i svega ostalog, i pobesniš.

Predpostavljam da je imao porodicu, i on je bio ljudsko biće; teško je sećati se tih stvari, stegne ti se srce, ne znam, osetiš nešto; kajanje predpostavljam? Kajanje.

Crno i belo kao tužno sećanje, nešto čega ne želim više da se sećam.

Jose Victor – Masakr u Barbakoasu, Narinjo 2003.
Bivši vojnik Revolucionalnih oružanih snaga Kolumbije (FARC). Pridružio im se sa 12 godina, ostao u grupi 9 godina.

Ovaj masakr se desio u Barbakoasu, Narinjo 2003. “El Paisa” je ovaj što drži radio, glavni, i to je momenat kada je preterao. Počeo je da ubija ljude. Bilo je ljudi koji su radili za paramilitarce i za vojsku. Poubijali su sve članove tri porodice. Oni su imali braću u vojsci. Iz svake porodice po jedan sin je bio u vojsci.

Kada su izvršili masakr, ja sam bio pogođen njihovim činom jer sam bio u srodstvu sa jednom od familija. Ja nisam lično video masakr, ali kada smo mi stigli, leševi su još uvek bili tamo. Video sam devojku na zemlji, Juli. Imala je 18 godina… Ovo je otac moje devojke i ovo, njena majka… Ovaj dečak, njen brat, Avison, imao je 8 godina… Ovo je sestra žene, a ovo je njen sin koji je imao 7 godina. Mi smo ih pokopali, bez opela, nije bilo sahrane jer nije ostao niko ko bi ih oplakivao…

“El Paisa” je ubio moju devojku, moju svastiku, i mog šuraka. U tom momentu osetio sam bes u mom srcu. Rekao sam sebi, “neću ostati još jednu godinu sa FARC-om. Neću ostati jer znam da ako ostanem još jednu godinu, počeću da masakriram ljude. Bolje da odem”. Dezertirao sam.

Carlos Mario – Kidnapovanje nevine osobe
Bivši vojnik Ujedinjenih samoodbrambenih snaga Kolumbije (AUC). Pridružio im se sa 16 godina, ostao u grupi 5 godina.

Ona je bila učiteljica u maloj školi u istočnom delu Antigve. A ovo je moj portret. Ovo žbunje je koka. Ja sam ga okitio za nju, da bi proslavili Božić. Odneću ga i ostaviti kraj njenog šatora. Postali smo dobri prijatelji.

Plakala je mnogo dok mi je pričala o svojih dvoje dece. Imala je oko 30 godina. Komandir je mislio da ima veze sa FARC-o, zato je bila kidnapovana 3 meseca.

Komandir je odlazio u njen šator i zlostavljao ju je. Držao ju je zbog seksa. Odlučio je da je ubije, da ne bi svedočila protiv njega.

Pucanje nije bilo dozvoljeno jer smo bili okruženi jedinicama FARC-a. Komandir ju je izbo. Ja sam iskopao njen grob.

Moraš da umreš kako bi zaboravio ove stvari.

Više o ovom projektu i galeriju svih slika koje su nastale u okviru projekta možete naći na njihovom sajtu:
La Guerra Que No Hemos Visto