Prvi savet koji sam dobila pre odlaska u Kjoto bio je: “Ne pokušavaj da obiđeš svaki hram”. Savet sam vrlo ozbiljno shvatila te sam pred put odlučila da napravim listu onih koji se ne smeju propustiti. Izučavajući hramove u Kjotu brzo sam uvidela da je vrag odneo šalu i da sama nikada neću uspeti da listu napravim dovoljno kratkom da ih sve obiđem za svog života. Što je najzanimljivije od svega, ja ni najmanje nisam zainteresovana za religijsku stranu ovih objekata, ono što me je privlačilo su arhitektura, statue u hramovima i oko njih, kao i okruženje u kojem su hramovi smešteni. Na kraju sam pretragu obrnula, tražeći najneobičnije hramovi. I jedini koji je u sebi imao nešto neobično, po mojim standardima neobičnosti za hramove, bio je Otagi nenbucu hram.

Otagi nenbucu (愛宕念仏寺) hram se orginalno zvao prosto Otagi što je ime oblasti u Kjotu gde je orginalno sagrađen u osmom veku. Taj orginalni hram nije dugo trajao i ne tako dugo nakon izgradnje uništen je u poplavi. Ubrzo je ponovo sagrađen na istom mestu. Međutim, 1922. su odlučili da ga presele na sadašnju lokaciju (naselje Saga) kako bi ga sačuvali. Nenbucu je jedan od pravaca u Budizmu i kasnije je pridodat nazivu hrama.

Ovaj hram se nalazi na vrhu jedne male krivudave uličice u zapadnom delu Kjota. Jedna od onih ulica zbog kojih mnogi u Japan i dolaze, sa tradicionalnim kućercima, po kojim drvetom rascvetale trešnje i papirnim lampionima. Samuraja, ronina, gejši i seljaka po ulicama nije bilo. Sasvim obični prolaznici, automati za prodaju i neuredno viseći strujni kablovi su nas vraćali u realnost. Nisu umanjivali lepotu kraja. Vidite, istina je da mi iskreni ljubitelji Japana u svojoj bajkovitoj viziji samuraja uvek vidimo naslonjenog na automat za prodaju kako ispija svoje rashlađeno piće od pasulje. Degustiranje ovog napitka možete preskočiti. Ja sam to već učinila za vas i recimo da je to jedna od odvratnijih stvari koja mi se našla među nepcima.

Na ulazu će vas dočekati ljubazni čikica, zapleniti 300 jena za ulaznicu i otvoriti vrata ovog čarobnog sveta kamenih patuljaka. U dvorištu hrama se nastanilo preko 1200 njih u periodu između 1981. i 1991. Razmileli su se po celom dvorištu, na ulazu, pored stepenica, uz svetilišta. Zgusnuli se u redove i gledaju u vas. Neki se grle, neki pevaju, drugi piju, neki se prosto mole, dok treći slušaju muziku sa svog vokmena. Jedan nas je čak i slikao. Svaki od njih je zauzet nekim svojim hobijem i neće baš mnogo hajati za vas. Konačno sam mogla da izađem iz svoje bajke, otarasim se Ivice i ukradem Snežanino mesto. Sa 1200 patuljaka naspram njenih sedam imala sam mnogo veće šanse da osvojim princa. Onaj patetični deo sa prenemaganjem, jedenjem jabuke i umiranjem sam preskočila, princu sam se smesta bacila u zagrljaj. On je i tako došao bez konja. Imao je doduše fotoaparat kod sebe. Posle toga smo naravno živeli srećno do kraja života. Bez patuljaka doduše, njih sam morala da ostavim tamo. Bilo bi malo čudno da smo se svi pojavili na aerodromu. Uostalom neko mora da čuva hram.

Ako poželite da odete do hrama, za put se raspitajte na sajtu, mrvice koje sam bacala za sobom su pojeli alavi japanski vrapci.

Comments:

post a comment