Sanjam ponekad kontinentalne šume. One listopadne. I one četinarske. Podjednako mi obe nedostaju. Nedostaju mi i visoki, goli, planinski vrhovi. Toga ovde baš i nema mnogo. Doduše, goli vrhovi se još i daju naći, ali do njih se obično stiže kroz prašume. I previše su kupolasti za moj ukus. Ovde su svi vrhovi mahom vulkani, aktivni ili ugašeni. Ima to svojih draži svakako, ali eto, ipak ponekad usnim, te listopadne i četinarske šume. I planinske vrhove, koji se kao venci nižu, jedni na druge.

Kada se ukazala prilika da “skoknem” na produženi vikend u Tokio, samo jednu misao sam imala u glavi; Kako šmugnuti na neki izlet van grada? Moja prvobitna ideja je bila da svaki, od tri dana, provedem u šetnji po nekom okolnom zelenišu. Međutim, Tokio je previše velik za takve akcije. Ispostavilo se već nakon prvog dana da i nije tako lako otići negde, na brzaka. To obično zahteva bar 2 sata vožnje lokalnim vozovima. Zapravo mnogo duže, ako niste familijarni sa japanskim železničkim sistemom i nemate pristup mobilnim aplikacijama koje vam nude najbrže konekcije. No bar iskoristih prvi dan, za obilazak okolo-tokiskih šuma.

Ovo je ujedno bilo i moje prvo solo brdarenje/šumarenje. Miljan je u Tokio išao poslom, te sam sve te dane bila prepuštena samoj sebi. I nije mi bilo svejedno. Ja nisam neko ko je stvoren za solo život. I ne uživam preterano u tome da stvari radim sama. Zapravo, pomisao da ću negde morati da idem sama ili uradim nešto sama, me obično užasava. Sam ishod solo akcija ne mora biti loš, naprotiv često je prijatan, ali se meni kao ideja tj. koncept obično baš i ne dopada preterano. No, moja želja da prošetam familijarnim zelenilom je bia prevelika da bih se preterano bakćala tim solo krizama pred put. Ipak, to jutro kad se uputih ka stanici, polako se udaljavajući od hotela, osetih silnu nelagodnost što Miljan nije kraj mene.

U vodiču, koji sam ja posedovala pisalo je da od Šindžuku stanice u Tokiju, do Mitake stanice treba promeniti bar dva voza i vozati se preko sat i po. Kako je naš hotel daleko od pomenute stanice bio, to je značilo minimum 3 voza i dva sata vožnje. U stvarnosti, sa svim presedanjima i pokojim zajebom kada sednete u lokalni, umesto brzog voza, lako se i treći sat izgubi. Od Tokija ka Mitake planini, vožnja je manje-više bez problema prošla. Više zahvaljujući spletu srećnih okolnosti, nego mojoj usresređenosti da vožnju učinim bržom. U svakom slučaju, posle skoro dva sata puta i tri promenjena voza, konačno uđoh u četvrti, poslednji, koji me je odvezao od Ome do Mitake stanice. Sva dotadašnja vožnja je ili bila pod zemljom, ili kroz urbane delove grada. Kada poželite da pobegnete iz Tokija, tek onda uviđate, koliko se on beskonačno širi na sve strane. Već sam krenula da gubim bilo kakvu nadu da ću se iz grada ikada izvući. No jednom, kada se nađoh na toj poslednjoj deonici, okolna zelena brda su bila sve što sam pogledom mogla obuhvatiti. Moje raspoloženje je naglo skočilo. Možda je ipak vredelo smarati se po svim tim vozovima.

I konačno se nađoh na peronu poslednje stanice. Preko puta malo seoce, i most koji vodi preko Tama reke. Predeo opuštajući. Divan. I pomalo zastrašujući, jer ma koliko se radovala što ću uskoro tabanati po tim brdima ispred sebe, trebalo je to uraditi po prvi put samostalno. Šetala sam nekih pola sata prateći asfaltni put, na putu ka lift/voziću koji od podnožja vodi ka gotovo samom vrhu Mitake. Mislila sam prvo da preskočim tu žičaru i krenem putem peške, uzbrdo. No pomalo ostadoh zatečena činjenicom da je već uveliko prošlo podne, te da ću na tu akciju izgubiti bar još sat i na vrh žičare neću stići pre dva. Te na kraju ipak iskoristih vozić da se popnem do vrha. Odatle nasumično krenuh nekom stazom koja mi se dopala. Najudaljenijom od vašara koji me je na vrhu žičare dočekao. Sva sreća pa mi posle desetak metara sinu da proverim mapu, i shvatim da sam u krivu. Vratih se brzo na pravi put. A pravi put je asfaltirana stazica, koja vodi do sela, tj. do hrama, koje se nalazi na vrhu. Mene sam vrh i nije interesovao. Sve je to još uvek bilo previše urbano. Htela sam da što pre pobegnem od civilizacije. Bukvalno sam pretrčala taj deo i na polovini stepeništa do hrama, skrenula na put koji je vodio ka Odake vrhu. I konačno šuma. Doduše, još neko vreme je prošlo dok se put nije odvojio ka turistički posećenijoj kamenoj bašti, posle kog se nađoh među pravim zelenilom. A od Tokia do tog momenta trebalo mi je preko četiri sata. Toliko o vodičima i opisima u njima. I zelenih jednodnevnih izleta van Tokija.

Na stranu gunđanje, jer se konačno nađoh u šumi kakvu sam očekivala. Staza koja vodi do Odake vrha je vrlo prijatna. Staza je uređena, sa jedva jednim, malo ozbiljnijim usponom. Prvih 2km mi prođoše u konstantnoj razmeni “konićiva” pozdrava i mahanja glavom, jer je bilo podosta ljudi na stazi. Svet koji sam sretala mahom behu stariji Japanci. Bili su mi simpatični, sređeni kao za najozbiljnije planinarenje, pod punom opremom, i silnim oduševljenjem što me vide. Svi su nešto pokušavali da ćaskaju sa mnom na japanskom, iako je jasno bilo da ja pojma nemam šta mi pričaju. Stalno mi, usput nutkajući neke slatkiše i kolačiće. Neodoljivo su me podsećali na češke planinare, i sama šuma na one u kojima sam uživala oko Brna. Uhvati me neki čudni osećaj nostalgije za Moravskim krasom. Od vrha žičare do Odake vrha sve ukupno ima oko 4km. Na drugoj polovini puta, planinari se najednom prorediše. Do tog dela, nisam ni imala mnogo nedoumica u kom pravcu ići. Staza je više nego jasno definisana, i gde god postoji “raskrsnica” bilo je i putokaza jasno označenih i na engleskom jeziku. S tim da Odake, nekad pišu Otake, a nekad Othake. To me nije zbunjivalo, jer sad već meseci života po Aziji i lunjanja po istoj naučiše me kako za lokalce ne postoji uniforman način za pisanje lokalnih imena koristeći alfabet.

Muke su nastale kada stigoh do napuštenih objekata u sred šume. I prvog neprevedenog putokaza. Kuda sada da krenem? Logično je, najstrmijim od označenih puteva jer do Odake vrha još nisam stigla. Već neko vreme ljude nisam srela, te nisam imala ni koga da pitam. Miljane gde si sada? Sad ja treba da budem izgubljena, i ti treba da kažeš odlučno – Tamo! – pokazujući prstom u pravom smeru. Umesto toga, ja sad očajnički čučim blejeći u kartu, uviđam da je prošlo tri sata, da ja pojma nemam kada pada mrak, i bez ikakve želje da donesem odluku kuda da krenem. Pufff – izdahnuh ravnodušno. Ajd idem uzbrdo. Najlogičnije je. Vratiću se istim putem ako ne naletim na kakve znake ili staza ne postane jasnija. Misli su se rojile, produbljujući moju nesigurnost. Poslednjih 500-600m su zaista strmi. Kamenjar. Za pentranje po njemu trebale su mi i ruke. Morala sam da ostanem koncentrisana na svaki korak, pa i ne stigoh da se zadišem. Tek, odjednom, nađoh se na vidikovcu, koji je bio jasno markiran kao Odake vrh. Jasno, samo brojevima. Moj vodič Odake nije ispisao na isti način. Kako god, putokaz koji me je tu zatekao je totalno poljuljao moju samouverenost da ću plan za taj dan ispuniti do kraja. Moj plan je bio da od Odake vrha, odem do Nakogiri vrha, a zatim siđem do Okutama stanice i odatle uhvatim voz za Tokio. No, znak me je upozoravao da će mi za to trebati 4 sata. Moj vodič je tvrdio suprotno, a mapa je jasno pokazivala da je ispred mene kraći put. Pomislih da verovatno postoje dva puta, ali mi bi jasno da ako promašim onaj iz mog vodiča, biću u ozbiljnim govnima ako me mrak uhvati u šumi. Prokleta večita ravnodnevnica u Singapuru, totalno sam se odvikla od dugih i kratkih dana, i pojma nemam kada da očekujem mrak. Te tako odlučih, da priznam poraz i vratim se putem kojim sam i došla. U tom slučaju, na vrhu žičare ću biti najkasnije do pet.

I tako se nađoh na istoj stazi opet. Na povratku sretoh samo dvoje ljudi. I samo jednog koji je išao, zapravo trčao u istom smeru kao ja. Tek tada postadoh svesna da na čitavom putu, niko od ljudi koje sam sretala nije išao u istom smeru kao ja, sem pomenutog trkača. Šuma je bila već uveliko pod senkom. Delovi sa gušćim rastinjem, su bili već dosta tamni, iako još uvek nije bilo pet sati. Pomislih, da sam dobar izbor napravila. Konstantno sam čula divljač oko sebe, uspevajući u jednom momentu, krajem oka da uhvatim nešto što me je podsetilo na jelena. Ostali zvuci su očigledno dolazili od mnogo sitnijih bića, poput zečeva i sl. U principu ja nisam strašljiva kada su divlje životinje u pitanju, ali svuda naokolo su bili neki znaci sa ilustracijom medveda i nekakvim brojevima. Sinu mi u momentu da su svi oni Japanci nosili zvončiće da bi “plašili” živuljke na putu, a ne da se slučajno ne zagube kako mi se prvobitno činilo. Kako god, imala sam plan. Ako naiđe meda, praviću se mrtva kao Duško Dugouško. Misli o bizarnosti pretvaranja da si mrtav pred medvedom su me silno zabavljale, ali šetnja mi je postala prilično naporna u tom poslednjem delu. Trka sa vremenom, ne bi li izašla iz šume pre nego što se smrači, nije podizala atmosferu. Nemogućnost da sa bilo kim podelim lepotu predela koji me je okruživao, je ceo taj predeo činio mnogo manje atraktivnim. Do tog momenta sam verovala da sam uvek bežala od samoće zbog slabosti, nekog straha da ću biti nemoćna da sebe zaštitim, no ova šetnja mi je jasno ukazala da mnoge stvari za mene jednostavno nemaju čar ako nemam s kim da ih podelim. Zato mi je prvi deo puta, ka Odake vrhu, na kojem sam sretala tu gomilu ljudi bio toliko zabavniji i prijatniji. Na njihovim licima, bilo je očigledno da uživaju koliko i ja. Sad, kada zaista ostadoh sama sve mi se činilo manje fascinantno.

Na putu kroz seoce, od hrama do žičare, osetih se kao u lošem horor filmu. Ono živahno seoce bilo je skroz prazno. Nigde nikog na ulicama. Već sam pomislila da žičara verovatno neće ni raditi, i da mi predstoji još nekih sat tabananja do stanice. No, na svu sreću uhvatih poslednju vožnju, a onda i autobus koji je vodio do železničke stanice. Putešestvije vozom od Mitake stanice, do lokalne stanice u Tokiu se oteglo na tri i po sata. Prvo, ulazak u lokalni umesto brzi voz, a onda i jedan pogrešan voz, su gutali moje sate. Na kraju, kada sam sišla na stanici, uspela sam da se izgubim. Znala sam da je hotel tu negde, ali sam se uzaludno vrtela u krug pokušavajući da ga nađem. Tokio izgleda totalno drugačije noću. Prepune ulice i svetleće reklame su svemu davale drugačiji izgled. Ništa nije delovalo poznato. Na kraju se umorih. Uđoh u taksi i rekoh vozaču da sam se izgubila, da znam da je hotel tu negde, u krugu od 500m, ali da nema šanse da ga nađem. Dobri čika se nasmeja i pristade da me odveze tih par stotina metara do konačnog odredišta.

Sve u svemu, suludo iskustvo. Provesti 8 sati u prevozu i gubljenju, da bih provela četiri-pet sati u šetnji je, pa recimo, blesava rabota. U svakom slučaju, posle Mitake i Odake odustadoh od daljih “dnevnih” šetnji van Tokia. Odveć sam ja stara za jednodnevne izlete koji zahtevaju toliko vozikanja. Moje sledće japansko brdarsko/šetačko iskustvo će definitivno biti višednevno.

Comments:

  • 08/05/2015

    Pa dobro, dešava se svakome. Nije to zbog starosti već što si prvi put sama i što je normalno da se povremeno čovek uplaši od nepoznatog, kad je baš mnogo nepoznato. Ja barem jednom mesečno uhvatim sebe u sličnoj situaciji – iscimam se do nekog mesta zbog nečega a onda se pogubim i isprepadam.
    A to za medvede nije dobra taktika. Ne pomaže 🙂

    reply...
  • 08/05/2015

    P.s. lep blog, oni opisi na početku baš su slikoviti. Lepo sam se prošetala i ja s tobom 🙂

    reply...
  • maja

    11/05/2015

    Baš lijepo opisano, gušt čitati. Nije samo Snežana šetala s tobom .
    Lijep pozdrav iz Zagreba

    reply...

post a comment