Pre jedno dve nedelje stiže mi pismo od drugarice. Pita me, imam li joj koje mesto za letovanje po Aziji preporučiti. Bili su prošle godine na tajlandskom ostrvu i mnogo im se svidelo, no opet hteli bi možda i do neke druge zemlje skoknuti. Unervozih se, treba nekom nešto preporučiti. Ja i plaže, to baš i ne ide. Pišem ja o njima mnogo u poslednje vreme, evo pišem i sad, ali opet…

Ja u glavi imam jednu horor sliku s plaže i jednu rajsku.
Horor izgleda otprilike onako kako za većinu ljudi izgleda idealni letnji odmor. Na plaži su bar sedam dana. Na plažu se ide kad se ustane. Na njoj se ostaje ceo dan. Na njoj se odigravaju kojekakve rekretivno-društvene aktivnosti. Uveče se večera negde kraj mora. Oko tebe je poprilično ljudi i to te nimalo ne tangira. Muzika iz okolnih kafića/restorana te zabavlja. Kao i sve ostale svetleće i preglasne stvari. Ja se onda setim odlaska na more s mamom i tatom. Setim se deset dana koje nikad nisam smatrala najbolje provedenim delom svog letnjeg raspusta.
Raj je sušta suprotnost tome. Ja sam u resortu koji ima svoju plažu, ili još bolje celo ostrvo. Resort je pust, ili zato što je u pizdi materini, ili zato što za njega niko ne zna ili zato što je precenjeno skup. Na plaži ničeg sem peska nema. I nikog sem mene, Miljana, možda po kojeg gosta jednako nadrkanog na ceo svet poput mene, ili po kojeg lokalaca. U vodu ulazim samo ujutru, direkt iz bungalova. Taman da se umijem, i razdrmam pred doručak. U toku dana lenjo lenškarim u hladu. Čitam knjigu ili radim. Ako radim nedelju dana na ostrvu može biti sasvim potaman, ako sam s knjigom tri su više nego dovoljna. Uveče, odgledam privatni zvezdani šou. Spavam kao bebica, jer se sem huka mora ništa ne čuje.
Horor letovanje sam doživela milion puta, rajsko do sada samo četiri puta. Sva četiri od kada smo se doselili u Singapur.

E sad, ja ovde malo preterujem očigledno. Nije ni jedno moje letovanje bilo horor. Kada si mali, to pamtiš kao vreme najslađih lubenica, uvek slankastog sladoleda i beskonačnog natezanja s mamom kada je vreme da izađeš iz vode, onda kada ti usne poplave ili onda kada ti misliš da je dosta. Ili malo kasnije, kao vreme kada ispijaš hladno pivce, sa svojom prvom, drugom ili tridesetom simpatijom i čekaš da se taj poljubac konačno desi. Tako je i ovo letovanje bilo sve samo ne horor dok smo s Dandžom, poznatijim i kao Nole, i Sandžom ispijali pivca, i besomučno se bacali u vodu na Puka plaži. Ili ubeđivanju kako za Miljanov rođendan moramo skoknuti do Srbije i proslaviti ga sa 180 nepoznatih ljudi. No, Dandža i Sandža vole more, kako ga većina ljudi voli, a mi volimo njih te tako završismo na Borakaiju.

Borakaji je jedno od najposećenijih filipinskih ostrva i samim tim upada u horor kategoriju bez ikakve šanse da se na njemu bilo šta nazove rajskim. Koliko je turistički prenapucano, najbolje govori činjenica da ćete večeru na ostrvu platiti više nego u Manili. Ostrvo je svega sedam kilometara dugačko i možda nekih kilometar široko na svom užem delu. Zapadna obala je duga i pokrivena sitnim belim peskom. Voda je dosta plitka, i u pomenutom delu se nisam okupala ni jednom. Formalno je podeljena na tri sekcije, no vidljivih granica među njima nema. Najveća je ludnica upravo na sredini. Taj deo je krcat restoranima i kafićima, te smo na njoj provodili većinu vremena. Kao i 99% ostalih turista. Puka plaža se nalazi na severu ostrva. Na njoj sam se okupala čak dva puta u toku istog dana. Na njoj nema kafića i restorana, te nema ni mnogo ljudi. Pesak je jednako sitan i beo, ali je voda mnogo dublja pa na njoj zapravo možete i da otplivate. Naš smeštaj je bio na istočnoj obali, u blizini Bulabog plaže. Dosta vetrovita plaža, pretrpana brodićima te se na njoj takođe okupasmo nula puta.
Celo ostrvo ima već milion puta viđen, tipičan azijski šmek. Prebrzo iznikle vile, resorti, privatne zgrade bez ikakvog urbanističkog plana. Često bez odgovarajuće propratne kanalizacione ili vodovodne strukture. Te tako konstantno ulazite iz zone luksuza, u zonu poluraspada i bede, sudarajući se čas sa “bogatim” turistima, čas sa “siromašnim” lokalcima. Sve sprčakano zajedno, bez ikakvog koncepta. Sve pretrpano ljudima i stvarima. Začinjeno bukom, izduvnim gasovima i tropskom vrelinom. Egzotika. Ona prava azijska.

No i pored sve silne ljubavi za naše drugare, trebalo je nekako “ubiti” te “silne” dane. I ubijali smo ih ronjenjem. Zapravo, totalno neplanirano, još jednom ronilačkom obukom. Izgleda, kad god Miljan i ja ne znamo šta bi sa sobom na moru, mi upišemo neki kurs ronjenja. Naime, nakon našeg petog zarona kao neiskusni open water ronioci, mi smo se zaputili na Fidži. Sa open water dozvolom, vodič ne bi smeo da vas vodi na dubine veće od 18 metara. No našem vodiču na Fidžiju to nimalo nije smetalo da nas upoznaje sa podvodnim lepotama Fidžija na 30 metara. I na tome smo mu večno zahvalni. No posle njega, prvo Malezijci, a zatim i Filipinci nisu pokazali nimalo fleksibilnosti sa odlaskom na veće dubine. Te shvatismo, da nam i tako ne gine neka obuka uskoro. A kad se već nađosmo na Filipinima sa previše slobodnog vremena, odlučismo da spojimo lepo i korisno. Obuka za naprednu open water ronilačku dozvolu, koja vam omogućava odlazak na dubine do 40 metara je najgora pljačka i poprilično beskorisna stvar ako ste imali sreće sa dobrim instruktorima i vodičima, sa prethodnom obukom. Sve te PADI obuke su vrlo ozbiljan biznis za pomenutu organizaciju. Obuke koštaju đavo i po, i tu su samo da bi vam uzeli gomilu para. Ništa na njima nećete naučiti. Ronjenje je kao bilo koja druga aktivnost, sve je u vežbi i rutini. Što više ronite, bićete slobodniji i efikasniji u vodi. No s druge strane ja im bez mnogo halabuke punim džepove iz prostog razloga što njihovi centri zapravo omogućavaju da gde god da odete dobijete manje više zagarantovan kvalitet i standardizovane podvodne vodiče. A iskreno, da ja treba da vucaram opremu svuda sa sobom i sama se smaram sa organizacijom prevoza i “lunjanju” pod vodom, na ronjenje nikad ne bih ni krenula. Ja sam u podvodnom svetu najgori turista, poput onih ljudi što odlaze u turističke agencije da zakupljuju aranžmane. Jedna od veština koju smo trebali da savladamo tokom obuke, bilo je i bolje, efikasnije balansiranje u vodi. Moje ubeđivanje sa instruktorom da mi je dovoljno 3, a ne 5 kg tegova nije prošlo preterano uspešno, te ja potroših 45 minuta pod vodom u pokušaju da se odlepim od dna. A ja se još naivna nadala kako ću uspeti da se oslobodim bar jednog tega za buduće zarone, te da ću svoj dvadeseti zaron proslaviti sa svega 2kg na svom pojasu. Od toga nije bilo ništa. Jedva ga ubedih da mi skine i ta dva dodatna kilograma do kraja obuke. Od izabranih pet veština ni jedna mi nije “popravila” ronilački stil. On se sam po sebi popravlja sa svakim zaronom. No, zahvaljujući “osvojenoj” tituli naprednog open water ronioca, odvedoše nas u posetu potopljenom ribarskom brodu.

Dakle odemo mi na tih 28m da obiđemo brod. Kad prvi put čovek vidi potopljen brod, ne može da ostane ravnodušan. Ima nešto totalno zadivljujuće u toj slici. Ima taj jedan posebno “zastrašujući” deo koji ne postoji kod kopnenih ruina. Prvo, nema baš mnogo šarenila na 28m, sve je u 50 nijansi plave. Korali već uveliko obrasli svud naokolo privlače silne ribe. I velike i male. Tek tako oko vas preleti jato riba, ostavljajući vas, na momenat dezorjentisane. Oseća se čovek pomalo kao u pričama sa duhovima, atmosfera u potpunosti odgovara. Problem je samo kad izađete iz vode i tako totalno oduševljeni doživljenim iskustvom krenete da guglate o potopljenoj lađi zamišljajući u svojoj glavi, neku romantično-dramatičnu priču. I onda, na svoje apsolutno razočarenje otkrijete da je ista potopljena pre skoro petnaest godina, upravo da bi postala jedna od podvodnih turističkih atrakcija. Tako da ono što smo naučili na ovom putovanju je da se ljudska glupost ne zadržava samo na kopnu, širi se i pod vodom. I da ja svojim ronilačkim turizmom podržavam i podstičem svu tu lakrdiju. Pretpostavljam da je lepota učenja upravo u tome što s vremena na vreme, otkrivate kolika ste budala. Iskreno, mislim da ću sebi dozvoliti još malo učešća u svoj toj lakrdiji. Bar dok ne odlepršamo negde iz Singapura. Ipak treba nekako ubijati svo to slobodno plažno vreme. A ko zna, možda u skoroj budućnosti naletim na neku podvodnu ruinu s romantičnijom pričom.

Ostatak vremena na ostrvu provedosmo lečeći Miljanovu upalu uveta i pripremajući se za kopneniji deo filipinske avanture.
Nego, mene do kraja nije prestala da muči dilema: Šta je lepše na ovom ostrvcetu izlazak ili zalazak sunca?

Comments:

  • maja

    04/06/2015

    Uživam čitati uvijek lijepe i duhovite opise i komentare. Pratim s guštom, lijep pozdrav Maja

    reply...
  • 11/06/2015

    Slatko sam se smejala. Blogovi su ti sve duhovitiji 🙂
    Ali ovo me je oduševilo, totalno sma se pronašla: “jednako nadrkanog na ceo svet poput mene” 😀 😀 😀
    Krenula sam naopačke da čitam Filipine, je ruvek sve čitam s kraja, ali nadam se da neće smetatai.
    Idem dalje s nestrpljenjem 😀

    reply...
  • 11/06/2015

    P.s. zalazak sunca je – aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaahhhhhhhhhhhhhh!

    reply...
  • 11/06/2015

    Pa Marice, lenčugo jedna da nijedna! Stavrno nije u redu! Taman sam se smestila i pripremila da uživam, još mislim ovo je poslednji ili među psolednjim blogovima o Filipinima, kad ono – cvrc. Kakavo iznevereno očekivanje! Kad će naredni blog, nemo’ da se zezaš, nego sedi i piši 😛

    reply...

post a comment