Kada smo se krajem 2013. doselili u Singapur, planirali smo da svoj prvi odmor provedemo na Filipinima. U svoj toj frci oko seljenja i traženja stana, o odmoru i nismo razmišljali mnogo tih dana. No kada su Miljana opomenuli da mora iskoristiti bar deo odmora, bacih se na istraživanje komšiluka i traženja mesta gde bi bilo lako skoknuti oko nove godine. Uslova malo, da nema kiše i da nam ne treba viza. Kako sam o viznim režimima okolnih zemalja malo znala usresredih se na traženja mesta koja neće biti u sred kišne sezone. I najviše me od svih privukoše Filipini. Posebno njegov severni deo – Luzon. Istini na volju, plaže me preterano nisu interesovale, niti sam imala ikakav plan da ih obilazim. Luzon je delovao mistično, daleko, brdovito. Mumije, pećine, tetovaže, planine, pirinčana polja. Gutala sam slike i postove sa interneta omađijana lepotama ove filipinske pokrajne. Luzon me je očarao, u potpunosti. Razočarenje je usledilo par dana kasnije, kada saznadoh da nam za Filipine treba viza. Otpada. Do daljnjeg. Nisam sebe mogla naterati u tom momentu da se njakam sa vizama i ambasadom. Na kraju smo otišli u Kambodžu, upoznali jedno predivno čeljade, naučili da ronimo i sveukupno proveli dve predivne nedelje u našoj, verovatno omiljenoj jugoistočno azijskoj državi.

Nekih godinu i po kasnije, na red konačno stigoše Filipini. I posle prve nedelje provedene na Borakaiju, sleteli smo u Manilu sa par sati zakašnjenja. Plan se u mnogome razlikovao od onog koji sam ja te 2013. imala. Imali smo pred sobom svega pet dana. Od planinarenja smo odustali pre nego što smo i krenuli na Filipine, jer smo išli na Borakaji i mrzelo nas je da vucaramo i morsku i planinarsku opremu. Te tako odlučismo da se koncentrišemo na pećine i pirinčana polja, i te mumije ako je ikako moguće negde ih uglaviti. Odlučili smo i da rentiramo kola, jer nam se činilo da ćemo tako manje vremena gubiti i da ćemo biti fleksibilniji. No, nekako od početka sve krenu po zlu. Naših pet dana se pretvorilo u beskonačno vozikanje kolima po filipinskim putevima, sklanjanje od kiše, ispijanje piva po filipinskim zabitima i čak jednom manjom nezgodom. Ali krenimo redom.

U Manilu smo trebali da sletimo oko dva, preuzmemo kola i izvučemo se iz grada pre nego što nas uhvati gužva. Kasnili smo par sati. Dovoljno da upravo stignemo u najgore moguće vreme. Kola nas naravno nisu čekala. Čekali smo mi njih. I onda se pojavi šofer, sa čudom mnogo većim od onog koje smo mi želeli. Ja nisam videla preterani problem u tome, ali naš drug, vozač i saborac u ovom seoskom turizmu definitivno nije delovao srećno “autobusom” koji je stajao pred nama. Sporazumevanje s pomenutim šoferom nije bilo baš najlakše, engleski mu je bio toliko loš da smo u momentu pomislili da on namerava da nas vozi po celom Luzonu, narednih pet dana. Sva konverzacija sa njim je bila mučna, i svi četvoro smo ustvari svo vreme nagađali šta se dešava. U jednom momentu, na putu do benzinske pumpe, na pretrpanom putu sa nekih pet traka i nama zaglavljenima u srednjoj, vozač nam objasni kako će on tu da izađe da uhvati autobus.
– Hahaha, ja sam ga shvatio da će sad da izađe.
– I mi isto!
I bilo nam je zaista smešno. Sve dok nije otvorio vrata, i izašao napolje. Zbunjeno smo gledali za njim. Stvarno ode kreten ostavljajući nas na sred puta. Cela situacija je bila apsolutno nadrealna. Na momenat pomislih da će negde sa strane, da izađe neko sa skrivenom kamerom. Sva sreća pa nam je vozač, drug i saborac bio pribraniji i preuzeo komande našeg busića bez mnogo oklevanja. Njegova bolja polovina, drugarica i saborkinja se pokazala još praktičnijom u celoj situaciji, prelazeći sa zadnjeg na prednje sedište u svom tom haosu i ludilu, paleći spremno navigaciju. Miljan i ja smo, kao pogubljene ovčice, i dalje samo nemo blejali u neverici da smo budni i da se sve to zaista dešava. Sebi smo došli tek na benzijskoj pumpi, nakon ispijanja kafe i verovatno najgore večere koju smo imali na Filipinima.

Izvlačenje iz Manile je bilo dugo i mrkotrpno. Vukli smo se satima. Putevi u Manili su fascinantni, šire se i skupljaju pred svako isključenje/uključenje, trake se gube i vozači ih retko poštuju, uglavljujući se gde god stignu, bezobrazno i agresivno. U jednom momentu moj mozak nije više mogao da procesira sav taj haos, pomislih da nam je vozač, drug i saborac ustvari lud čovek, jer uporno i dalje nastavlja da vozi, umesto lepo da stane na sred puta, doživi nervni slom i krene da plače. Što bih ja definitivno uradila da sam bila na njegovom mestu. No vozač, drug, saborac i ludak je majstorski izbegavao sudare, nasrtljive taksiste, neodgovorne motoriste i ostale budale na putu. Nakon par sati konačno se izvukosmo iz tog haosa, da bi nas na autoputu uhvatio katastrofalan pljusak od kojeg se prst pred okom nije mogao videti. Vozač, drug, saborac i ludak je i dalje hrabro savladavao sve prepreke. Ništa ga nije moglo zaustaviti, sem žena u kolima koje su nakon par desetina pređenih kilometara morale da piške. Te smo napravili pauzu da se najedemo kao ljudi u Meku, pred nastavak naše noćne avanture na putu da našeg prvog odredišta – Baguia. Veći deo puta je autoput širok i, u tim kasnim satima, prazan. Mene je umor savladao brzo, te utonuh u san čim smo krenuli. U jednom momentu se trgoh iz sna, i shvatih da svi sem vozača, druga, saborca i velikomučenika kunjamo. Njegova bolja polovina, drugarica i saborkinja je još i držala oči poluotvorene, dok smo mi u poslednjim redovima maksimalno uživali u širini busića. Pomislih kako nepravedno sebi dozvoljavam luksuz bezbrižnog sna dok se ostali muče. Prođe mi kroz glavu da sam ja među nama najstarija, te da bi srazmerno godinama, mogla da preuzmem i bar deo odgovornosti te preuzeh ulogu da održim vozača budnim.
– Gde smo sad? – upitah čisto da prekinem tišinu.
Vozač, drug, saborac i velikomučenik mi odgovori nešto. No, utonuh u san pre nego što sam čula njegove reči do kraja. Toliko o odgovornosti. I godinama. I mojoj odlučnosti da ostanem budna.
Rekoše mi da je pred kraj puta bilo zajebano i krivudavo. Ja se ne sećam, jer sam spavala dubokim snom. Kad smo stigli pred hotel, probudih se, samo da bih otišla do sobe i nastavila da spavam do jutra.

Sreli smo se ujutru u hotelskom restoranu, na doručku. Saborci su izgledali umorno i pospano. Ja sam se trudila da budem tiha i povučena, osećajući silnu grižu savest što se osećam sveže, odmorno i naspavano, Miljana sam nosila još tiše sa sobom. On nije imao potrebe da oseća grižu savest, te se davio u lokalnim krofnama punjenim kačkavaljem. Smetao mu je samo taj kačkavalj, pa ga je poput razmaženog deteta, kopao prstima. Sva sreća pa su nam saborci mladi ljudi, a mladi lakše opraštaju, a nisu ni namćorasti, te sam savest konačno mogla da utišam i na istu zaboravim do kraja puta.

Na putu do grada, naleteli smo na lepu, drvenu, u belo ofarbanu kuću. Baš je odskakala od okoline. Upečatljiva. Pomalo gotična, iako je bela. Ispostavilo se da je pred nama čuvena ukleta kuća, poznatija kao Bela kuća. I to ne bi bilo preterano čudno, da kuća zapravo do 2001. nije bila žuta. Pre toga je bila poznata kao Laperal kuća. Sa bojom je iz nekog razloga, promenila i ime. Oni što veruju u duhove kažu da se na vratima ponekad može videti duh deteta, a na spratu duh uplakane žene. Po jednoj od dve verzije priče, uplakana žena je dadilja deteta koje je živelo u kući i poginulo pretrčavajući ulicu. Po drugoj priči, mladi bračni par je kupio plac i sazidao kuću. Onda su došli Japanci u toku drugog svetskog rata, a vlasnici su negde nestali. U toj verziji, oni što veruju u duhove, tvrde da se sa tavana može čuti ženski glas koji doziva u pomoć. Mi, koji ne verujemo u duhove, nismo videli ništa sem izuzetno lepe kuće i bizerne slike dečaka u jednom od ormara.

Nakon Bele kuće zaputili smo se do Tam Avan sela. No uhvati nas opet pljusak. Te tako umesto da odemo do čuvenog umetničkog sela krenusmo do lokalne pivare. Ali avaj, sreće tog dana baš nismo imali jer se ispostavilo da pivaru otvaraju tek za par sati. No znate kako kažu, u alkoholu se sva tuga da ugasiti, te smo mi tako krenuli do paba da ubijemo tu tugu što nas maler prati od kada smo na put po Luzonu krenuli. Maler nismo razbili, no tugu jesmo zamenili preglasnim kikotanjem i nekoliko kofa s spivom, trabunjajući o kojekakvim glupostima. Uspeli smo i da ubijemo mnogo više sati nego što smo planirali. Te tako pripiti, tek negde pred mrak, stigosmo do Tam Avan sela. Selo je poznato kao umetnička kolonija, te smo se bacili u razgledanje mnogobrojnih galerija. Pravili se mnogo ozbiljni, zamišljeno gledajući u umetnička platna i dajući slikama smisao koji nemaju. Na kraju nam se čak priključi jedan od umetnika pričajući o prebrzom turističkom razvoju kraja, izgubljenim tradicionalnim vrednostima i zaboravljenim običajima. Mi smo klimali glavom, pravili se zainteresovani za žalopojke i muke umetničke, no iskreno sve nas je najviše fascinirala priča o njegovoj vezi sa Japankom koja ga smatra nekultivisanom životinjom. S mukom smo se oprostili od umetnika, i krenuli nazad, ka gradu da popunimo nastalu rupu u stomaku.

Kako izađosmo iz sela, jednoglasno smo došli do zaključka da je vreme da se provozamo džipnijem. Krajnje bi neozbiljno bilo napustiti Filipine bez bar jedne vožnje u njegovom veličanstvu – džipniju, a nismo znali kada će nam se opet ukazati prilika. Džipni je najčešće prevozno sredstvo na ulicama gradova. Posle drugog svetskog rata, na Filipinima je ostao veliki broj američkih vojnih džipova koji su preuređeni u vozila za gradski prevoz. Doduše, džipniji koji danas saobraćaju, nemaju više nikakve veze sa tim starim džipovima. Oni se proizvode lokalno, a delove mahom uvoze iz Japana. Obojeni su svim mogućim bojama. Obično na sebi imaju neku ilustraciju i različite “dubokoumne” poruke. Unutrašnjost im i nije toliko šarenolika, i prilično je skučena za dimenzije prosečnog Balkanca. Kartu plaćate tako što pare dajete susedu do vas, koji ga prosleđuje onom ko je do njega, i tako u krug dok ne stignu do prozorčeta kroz koje ih tutnu vozaču. Sem ako pare ne dođu u ruke našoj drugarici i saborkinji u seoskom turizmu, ispijanju piva i vožnji šarenim džipnijima, jer ona je spremna da žrtvuje glavu kako bi došla do vozača sama i iskusila to zadovoljstvo pružanja ruke kroz prozorče. A žena od 175cm bukvalno može izgubiti glavu u tom skučenom prostoru.

Tu se naša avantura po Baguiu veselo završava. Zbog loše organizacije propustismo priliku da vidimo mumije, zbog pijančenja u sred belog dana propustismo pivaru i Tam Avan selo. No nekako mi se činilo na kraju dana, da je malo ko bio uplakan zbog toga. O mukama koje su sledile, više u narednim postovima.

Comments:

  • 19/06/2015

    Sjajno! Uživala sam i kikotala se naglas pa su me svi gledali belo. Ne pišeš kakvo im je pivo?
    A džipniji su cool, to se mora probati 🙂

    reply...

post a comment