Singapur ovih dana miriše na zimu. Onu seosku zimu. I u vreme krize, beogradsku zimu. Zimu koja miriše na spaljena drva. Taj miris mi ide uz sneg, hladan vazduh, prekratak dan, šetnje s nosevima zabijenim u tople šalove. Zbunjuje me ovaj miris na trideset stepeni, dok u japankama tabanam na putu do prodavnice. Sunce se nigde ne vidi. U daljini zgrade izviru iz oblaka smoga. Ne mogu da se otrgnem prijatnom i nostalgičnom osećanju, iako me ovaj smog već pomalo guši. Predugo je tu. Kada će da ode? Kada će ta kiša, da ga konačno zalepi za asfalt?

U Indoneziji gore šume. Često. Leto je bilo previše suvo, a njihova ostrva su prekrivena gustom džunglom. Prepuštena vatrenim stihijama. Indonezija je previše siromašna da bi se bavila praktično nenaseljenim ostrvima koja gore na ovoj vrućini. Razumem. Donekle. No, ne razumem komšije. Ne razumem Singapur. Ne razumem Maleziju. Kad Indonezija gori, svi u regionu patimo. Kako to da se ne dogovore o uzajamnoj pomoći u tim kriznim situacijama? Jeste da samo Indonezija gori, ali svi se kolektivno gušimo. Nije mi baš jasno šta se dešava. Samo znam da mi nedostaje sunce.

Sunce vrati se!

Comments:

  • 14/09/2015

    Navijam za lepo vreme i čist vazduh. (Y)

    reply...
  • Miki

    15/09/2015

    Mala ispravka. Za smog su krivi ljudi koji pale sumu kako bi se napravio prostor za plantaze palmi.

    reply...
  • Miki

    15/09/2015

    resenja nema jer je Indonezija korumpirana drzava, tj kompanije koje urade to sto urade lako se izvuku, SG ima politiko po kojoj zabranjuje poslovanje sa tim firmama, ali vidimo koliko je sve to delotvorno

    reply...

post a comment