Prvi susret sa novom sredinom je uvek najintenzivniji.  Nije da na to možemo ikako uticati. To je način na koji naš mozak napojen strahovima, snovima i znanjima, reaguje na sredinu u kojoj se našao. Svaki naredni susret je tu da normališe prethodni. Strahovi polako iščezavaju, snovi blede, stičemo nova znanja. Naš osećaj se uravnotežuje. Sve je više činjenica kojima možemo manipulisati. Sve je manje razloga da nešto volimo ili mrzimo bez konkretnog “zato”. To “zato” ubija magiju. To je verovatno razlog zašto se retko vraćam na ista mesta. Ko će se suočavati sa tim gubitkom ushićenosti?

Japan je malo specifičan slučaj. Pošteno bi bilo reći da sam najveće ushićenje doživela i pre prvog fizičkog susreta, kao što su i sva razočarenja došla dok zapravo u njemu nisam ni bila. Čudan je on prevarant. Jedan od onih šmekerskih đilkoša. Ja na takve obično ne padam, ali neki od njih se i meni, s vremena na vreme, podvuku pod kožu. Zabavan je. Šarmantan. Zna kako da se ulicka, napirlita i proda kao kakav dragoceni umetnički eksponat. Onaj, koji ćete vremenom, slučajno zakačiti u prolazu i oboriti na zemlju. On će se tada raspasti na sitne komade, a vi otkriti sve one šupljine koje su se krile ispod površine. Ali svejedno, i pored toga ćete mu se predavati. Vremenom ćete prihvatiti da je površan, da su mu priče lažne, ali vas neće sve to mnogo pogađati. Biće to vaš greh, kojem ćete se prepuštati s vremena na vreme, svesni da pred mnogim stvarima zatvarate oči zarad dobre zabave. I ta vaša veza, trajaće dok traje. Prestaće da vas opterećuju sva ta osećanja koja ste imali za njega. Biće vam zabavno i to će biti sasvim dovoljno.

Najveći deo te magičnosti Japana proističe iz starih običaja i rituala koji su uspeli da nadžive ova moderna vremena. Japan je verovatno jedina zemalja gde ćete gledati tetu kako vam priprema čaj sat vremena i misliti kako ona radi magičnu stvar, umesto da je požutite da vam da vrećicu iz kutije i nalije je vrelom vodom. Gledaćete ceo taj ritual, opčinjeni njenom gracioznošću, kao da izvodi kakav spektakularni ples. I to će vas silno zabavljati, dok ne krenu da vas obuzimaju praktične misli, koje uvek na kraju, unište svu romantiku. Jer zaista, ko još ima vremena da sa ovim stilom života kuva čaj sat vremena? Dok god uspete da sačuvate taj nevini pogled na Japan, u kome je on zemlja teatralnih nastupa, magija će biti tu. I dok god vidite svaki od tih nastupa kao umetničku formu, a ne silno gubljenje vremena, Japanu ćete se opčinjeni vraćati. Na žalost, ja sam odvratno praktična žena, prepuna naivnih razočarenja, idalna podloga za cinizam. A uz to, i nisam neki ljubitelj čaja. Jasno je da je Japan za mene, posle tolikih poseta i života u Aziji, izgubio ogroman deo mističnosti.

No, nema razloga za očajanje, jer ta ostrvska zemlja ima mnogo više u ponudi od šarenog papira. Čak i bez tog magijskog dela, i dalje je jedno od najprijatnijih mesta za posetiti. Japanci su vrlo uslužan, disciplinovan i profesionalan narod. Japan je zemlja bogata raznovrsnim reljefom. Iako ja potroših silna slova ovde sprdajući se njihovoj ceremoniji čaja, iz te potrebe da očuvaju te stare običaje, proističe gomila specifičnosti koje od Japana čine ono što on jeste danas. I možda sam ja pomalo umorna od tog potonjeg dela, ali japanska divljina, kao i bila koja druga, teško da bi mi ikada mogla dojaditi. Zato smo mu i krenuli ovog puta u posetu. Sa željom da obiđemo i upoznamo njegov najseverniji i najdivljiji deo – Hokaido.

Ja sam na Hokaido stigla savršeno odmorna. Telo mi je bilo lagano i divno opušteno posle par lenjih dana provedenih u Tokiju mahom spavajući. Miljan je nasuprot meni, svo to vreme proveo radeći, od jutra, do kasno u noć. Tako smo na Hokaido stigli nebalansirani, ja odmorna spremna za avanturu, on iscrpljen i neispavan. Imali smo kasni let za Saporo, a hotel bukirali pored železničke stanice, jer je zorom trebalo nastaviti dalje, ka našem prvom odredištu: Velikim snežnim planinama (Nacionalni park Daisetsuzan, 大雪山国立公園). Od Sapora to veče nismo videli mnogo, rominjala je kiša i bilo nam je pomalo hladnjikavo. Taman idealno za penjanje po planinama koje su nas čekale. Prvo smo se klackali vozom od Sapora do Asahikave (Asahikawa, 旭川), a onda autobusom do Asahidake banje (旭岳温泉). Autobus nas je izbacio ispred kampa u kojem smo planirali da prespavamo prvu noć. Kada smo izašli iz autobusa, kiša je lila kao iz kabla. Gledali smo u nebo, koje nije pokazivalo nikakve znake razvedravanja.

– Šator, a?
– Dok ga postavimo bićemo mokri i mi i on do gole kože.
– Lep ovaj hostel preko puta…

Tako završismo u hostelu. Jedina slobodna soba koju su imali je bila tradicionalna japanska, sa tatamijem na podu i futonom za spavanje. To nam je recepcionarka rekla, gotovo se izvinjavajući. Pomislih da je to donekle srećna okolnost, oduvek me je zanimalo kako te njihove tradicionalne sobe zaista izgledaju. Soba je bila kao bilo kakva seoska soba, u seoskoj kući, bilo gde na svetu. Pod ovim mislim, vrlo svedena, bez suvišnih stvari ili nameštaja. Bez ukrasa, slika. Specifičnost je što je pod prekriven tatamijem. Tatami se pravi od sušenog sena. Nekada se za to koristio pirinač. Kada se pirinač “pokosi” i osuši ne izgleda mnogo drugačije nego seno koje ćete videti po pokošenim srpskim livadama. I vrlo slično miriše. Posebno po kišnom hladnom danu, kada se sva ona vlaga uvuče u te podne presvlake. Jedna klasična japanska seoska soba miriše na pokošeno seno. Bilo je neke posebne nostalgičnosti u tome. S obzirom da je tatami i danas vrlo čest podni materijal u Japanu, izrada tatamija je dosta evoluirala. Živo me zanima da li neki savremeniji modeli manje mirišu. Na sred sobe bio je oniži sto i četiri veća jastuka raspoređenih kao stolice, jer Japanci tradicionalno sede na podu. Ceo jedan zid je bio prekriven plakarima, opet tradicionalno japanski, sa vratima pravljenim od specifičnog presovanog papira. U njima su bili smešteni futoni za spavanje, tanki dušeci ispunjeni pamukom, koji ne zauzimaju mnogo više prostora od jednog starinskog debelog jorgana. Zapravo, mene je njihova struktura i debljina podsećala na jorgane koje je moja mama jednom davno punila ovčijom vunom. Futoni su bili izuzetno prijatni za spavanje, jer ja inače volim da spavam na tvrđim podlogama. Nekome ko preferira meke dušeke može biti noćna mora.

U plakarima smo našli i peškire i jukate koje su trebale da nam služe kao laka odeća za po sobi i u banjskim bazenima. U japanskim banjama je prihvatljivo šetati naokolo u jukatama. To nije ništa drugo nego pamučni ogrtač za kupatilo. Za razliku od onih koje možete naći po Evropi, sa pamukom tkanim kao za peškir, ovi japanski su sličniji najobičnijoj posteljini. Meni je nekako to na nivou pidžame, pa mi je vrlo neprijatna bila misao da navlačim tuđu pidžamu na sebe i u njoj se šetkam naokolo. Kako je u pitanju bio hostel, kupatila u sobi nije bilo. Za kupanje smo morali da se spustimo do banjskih bazena. Pre nego što se uđe u bazen, postoji deo na kojem se okupate, pa tako čisti i okupani legnete u mineralnu toplu vodu da se banjate. Manje-više kao bila kakva druga banja ili tursko kupatilo. Ja ne spadam u one koji su u stanju da uživaju u tome. Pomisao da ležim u bazenu zarad ležanja u bazenu, a da mi pri tome kožu ne peče sunce, mi se nije činila preterano impresivnom. Postoji milion različitih koncepata ovih banjskih kupatila u Japanu. Kako je Japan zemlja u kojoj na svakih par stotina kilometara postoji neki vulkan, puno je mineralnih izvora vode. Samim tim svako malo možete naleteti na neku banju. One su vrlo popularne među svim uzrastima. I često porodično svi odlaze u posetu istim. Bojim se da kada su banje u pitanju, za mene komotno može da se upotrebi ona poslovica “baciti bisere pred svinje”.

Kiša je lila satima. Nije prestala dok nismo krenuli na spavanje. Nije prestala u toku noći. Nije popuštala ni sledeće jutro. Okolni planinski vrhovi su bili skriveni sivim oblacima. Nigde ni naznake da će se vreme prolepšati. Dogovorili smo se da ostanemo još jednu noć u hostelu. Dan pred nama iskoristićemo da ispenjemo Asahidake vrh, i proverimo realno stanje na planini. Nedaleko od hostela nalazi se žičara koja skraćuje dobar deo koji treba ispenjati. Činilo mi se greota da prelećemo tu predivnu šumu ispred nas, ali kiša je toliko intenzivno padala da smo se ipak odlučili za žičaru. Ne znam šta sam očekivala na kraju žičare. Dugu i jednoroge koji trčkaju po suncem okupanim livadama? Kako god, na vrhu žičare nas je dočekala još gušća magla i još vlažnije vreme. Kiša više nije dobovala jako kao u podnožju planine, ali smo osećali kišne kapi na sebi. I pored toga što u reljefu nismo mogli preterano uživati, jer je vidljivost bila svega par desetina metara i dosadne ledene kapljice su nas bombardovale iz svih pravaca, odlučili smo da se držimo plana i ispenjemo Asahidake. Što smo više odmicali, vidljivost je bila manja. Vetar uporniji. Kapljice nesnosnije. Na momente su nas zalivali talasi kiše. Hladnoću nisam osećala, iako sam mogla osetiti da mi je desni deo tela, koji je konstantno bio izložen udaru vetra i nanosima kiše, bio u potpunosti mokar. Pokazalo se da nam pod tim ekstremnim uslovima oprema nije vodootporna, ali nas je definitivno i dalje odlično štitila od vetra. Teren nije preterano težak za penjanje, iako su ove planine vulkanske te je podloga uglavnom pokrivena sitnijim i krupnijim kamenjem. Više od tog puta po kojem smo hodali nismo mogli ni nazreti. Od magle se ništa nije videlo. Činilo mi se, zbog obrisa, da smo dobar deo šetali uz ivicu, ali kako tačno ta okolina izgleda bilo je nemoguće proceniti. Uspon nije previše strm i naporan, nije nas zamaralo samo penjanje, ali ta konstantna kiša nam često nije dozvoljavala da podignemo pogled sa zemlje. Uporno smo nastavljali ka vrhu, gubeći u toj magli bilo kakvu prostornu ili vremensku referencu. Na momente bi osetili sumporna isparenja koja je vetar nanosio, ali te vulkanske izvore nismo mogli videti. Svet oko nas je imao vanzemaljsko obličje. Kada smo na kraju izbili na malu zaravan sa pločom i drvenim stubom bilo je jasno da smo stigli do vrha. Iskustvo je bilo toliko neobično i jedinstveno, da smo i pored svih fizičkih nelagodnosti, bili u transu od oduševljenja. Osećali smo mazohistično uživanje okupani tom silnom vodurinom koja se slivala sa neba, šibani i dalje upornim vetrom. Vratili smo se istim putem kojim smo i došli. Sve mi je izgledalo, u isto vreme, totalno drugačije i totalno isto. Da markacija nije bila tako dobra krenula bih da paničim. Iako smo planirali da se spustimo kroz šumu u povratku, zbog sve upornijeg vetra i kiše, odlučili smo se ipak za žičaru. Kad smo stigli do hostela, litre vode smo iscedili iz stvari koje su bile na nama. Svaki komad je bio natopljen vodom. Kasnije, dok sam se tuširala, topla voda je u dodiru sa mojom promrzlom kožom, ostavljala male plihove po celom telu. Koža mi je bila neprirodno crvena i osećala sam strašan svrab. Napolju je i dalje kiša lila. Bilo nam je jasno da planiranu višednevnu planinarsku šetnju, možemo da zaboravimo, te se tako neslavno oprostismo od najvećeg japanskog nacionalnog parka. Slaba nam je uteha bila što smo, varajući žičarom, stigli bar do njegovog najvišeg vrha.

post a comment