Kedu dolina se prostire oko reke Progo u centralnom delu Jave.Po njenim obroncima nanizali su se vulkani: Sumbing, Sindoro, Marbabu i Merapi. Tlo je otuda veoma plodno, te je odavno naseljeno. U ovoj dolini smenjivale su se mnogobrojne indonežanske dinastije. Stvarali i negovali mitovi, ubijali i rađali bogovi. Istorija se čuvala kroz narodna predanja, legende prenosile s kolena na koleno. Svaka generacija je u priču unosila deo svoje stvarnosti. Cela priča je postala toliko neverovatna do današnjih dana, da je teško razdvojiti javu od sna, istorijske činjenice od veličanja i preterivanja, tako tipičnog za narodna predanja. Vulkani su za to vreme pepelom, prašinom i lavom prekrivali materijalne dokaze. Neke od građevina su bile srećnije da ih vulkani zatrpaju pre nego što su zemljotresi stigli da ih razore. Džungla je divljala i širila se velikom brzinom. Iz mlade, bogate vulkanske zemlje, gusto zelenilo je nezaustavljivo bujalo. Vulkani su se primirivali, zemljotresi slabili, ljudi se vraćali, sa nekim novim vladarima, nekim novim religijama, nekim novim životima. No priče nikada zaista ne zamiru, one se obnavljaju, menjaju, bude i pokreću neke nove. Tragove prošlosti uvek u njima možemo naći. Pitanje je samo, koliko imamo interesa da ikakvu istoriju otkrivamo u tome.

Istorija Kedu doline je vekovima ostala zatrpana. Pa čak i danas, kada se o njenoj istoriji i istorijskim spomenicima priča, uglavnom se pominju budistički ostaci iz 8. i 9. veka. Jedan od njih se posebno ističe po svojoj veličini i važnosti: Borobudur hram. Nije čudo da je tako. U to vreme budizam i hinduizam su se jednako praktikovali u Kedu dolini. Obe ove religije imaju vrlo specifičan odnos prema trajanju i vrednovanju materijalnih stvari. Za njih su one zamenljive, prolazne, manje-više bezvredne, bez obzira koliko spolja deluju grandiozno. S druge strane, čoveku je tako tipično da želi da iz generaciju, u generaciju, pravi veće i grandioznije objekte, zapuštajući i zaboravljajući one pređašnje. Pomenuti vulkani i zemljotresi očigledno nisu pomagali održavanju tih građevina. Širenje Islama po Jugoistočnoj Aziji je dodatno ubrzavalo taj proces zaboravljanja starih budističkih i hindu hramova. Sem po koje neverovatne legende, u koju bi samo kakav sanjar ili pustolov mogao poverovati, malo šta se održalo do 19. veka. A onda je došao On…

On je Sir Rafles. Isti onaj Rafles, koji je stvorio sadašnji Singapur. Onaj, koji na ovom našem ostrvcetu ima svoju ulicu, svoj hotel, svoj univerzitet, svoju bolnicu, svoje sve. Istna, ništa nije njegovo, samo je po njemu nazvano. Taj plemić je upravljao Singapurom u ime britanske krune. No pre nego što je stekao svoju silnu slavu u Singapuru, Rafles je proveo par godina na Javi, vodeći ratove s Holanđanima i baveći se istorijom lokalnog naroda. Upravo on je naredio ispitivanje i iskopavanje dva najveća hrama u regionu Borobudur i Prambanana. Ali ovaj potonji nema veze sa Kedu dolinom, pa ću o njemu više pisati drugom prilikom. Holanđani su svoja iskopavanja nastavili i nakon što su prognali Britance. Svakakve budalaštine su im padale na pamet, kao na primer, da cele hramove rastave na komade i izmeste po evropskim muzejima. Sva sreća pa su od te pogane rabote odustali. Te obnove hramova su trajale dugo i bile su spore. Celu stvar ne olakšava činjenica, da je dolina praktično prenaseljena. To ima svoju posebnu draž. Šetate pirinčanim poljima i naletite na hram. Ili se isti nalazi u zadnjem delu nečijeg dvorišta. U dolini se nalazi nekoliko budističkih (Borobudur, Mendut, Pawon, Ngawen) i hindu (Banon, Canggal, Gunung Sari) hramova, neki u boljem, neki u lošijem stanju.

Jedan od tri dana koja smo proveli u Džogdži, bio je planiran za obilazak hramova po Kedu dolini. U početku smo bili entuzijastični sve da ih vidimo. No, snagu smo izgubili već kod trećeg. Zapravo, posle Borobudura druga dva su nam se činila nedovoljno impresivnim, da bi se po tom tropskom suncu makljali oko obilaska ostatka. Borobudur je udaljen oko 40tak kilometara od Džogdže, no za tu razdaljinu trebaće vam i više od sat vremena po lokalnim putevima. Ostali hramovi su naokolo razbacani, dovoljno daleko da je nemoguće sve obići peške. Najjeftinija i najpraktičnija varijanta za obilazak Kedu doline bi bila da iznajmite motor. No, nama je to nemoguća misija, jer nijedno od nas nema vozačku dozvolu, niti bilo kakvo iskustvo u upravljanju motorizovanim prevoznim sredstvima. Sve što nam je preostalo je ili da se pridružimo nekoj organizovanoj turi ili da iznajmimo kola sa vozačem, s tim da ovo prvo baš i nije izbor. Vozača ćete u Džogdži lako naći. Mi smo pitali prvog taksistu na kojeg smo naleteli i on je bez razmišljanja pristao. On nije vodič, jedva da je i engleski pričao, ali nama to nije ni trebalo. Sve što smo želeli je da imamo slobodu kretanja. Vozač sa kolima, koji će vam biti na raspolaganju 12 sati, košta 500.000 rupija (~35 evra). U prevoz je uključeno gorivo. Na top toga plaćate samo parking koji košta 10.000 rupija, ali ga treba plaćati oko svakog hrama. I ulazak u hramove se uglavnom plaća. Za Borobudur treba izdvojiti nekih 20 evra po osobi. Za ostale znatno manje. 20.000 rupija maksimalno. U obilazak treba krenuti rano, prvo da biste izbegli gužvu, a onda i da biste izbegli najjače sunce. Ustajanje u četiri, da bi do hrama stigli pre šest, kada se otvara, nije se uklapalo u viziju odmora, čiji je osnovni cilj naspavati se, ali nismo imali izbora. Suviše dugo živimo u tropima, da bi ignorisali iscrpljujuću moć sunca.

Taksista nas je čekao u holu. Imao je kez od uveta do uveta. Kao da je ispred nas najluđa avantura, zbog koje je on iz nekog razloga, uzbuđeniji od nas. Mi smo bili krmeljivi i neispavani, no taj njegov osmeh širio se kao kuga, te smo ubrzo i sami postali preterano uzbuđeni oko svega. Verujte mi, taj stepen dobrog raspoloženja, na prazan želudac, pre prve jutarnje kafe, jednostavno nije prirodan. Ali, izgleda da nam se telo lako i brzo prilagodilo sveopštem lokalnom entuzijazmu. Put je u odličnom stanju, gužva nije bila preterana na putu, niti mi se činilo da naš vozač sporo vozi, no i dalje trebalo nam je skoro sat i po da stignemo do Borobudura. Ceo kraj je gusto naseljen, te su nam kuće kraj puta često zaklanjale vidik. Ponegde su bile udaljenije, ali uvek, bar nekoliko njih u vidokrugu. Krenulo je da sviće pre nego što smo stigli do hrama. U jednom momentu sa desne strane, ukaza se predivan pogled na vulkan iza kojeg je nebo gorelo najlepšim nijansama žute i crvene. Prizor je bio tako lep i umirujući. No na žalost, prebrzo ga zakloniše kuće kraj puta. Pred kapiju kompleksa stigli smo malo pred otvaranje. Na ulazu je sem nas, bilo i oko 20tak belih turista. Svi poluusnuli i poluprisutni. Očigledno su nam nedostajali Džogdžanci da podignu atmosferu.

Borobudur je okružen uređenim parkom, i zapravo sa ulaza ga je nemoguće videti. Tek kada smo zašli malo u park, pred nama se ukazao u svoj svojoj lepoti. Izvirao je iz “magle”, koju je očigledno stvarala vulkanska prašina, a ne vremenski uslovi. Izgledala bi poput prave magle, da nije bilo tog mirisa dima i čestica koje su letele u vazduhu. Osnova hrama je kvadratna. Sa svake strane, na sredini se nalaze stepenice koje vode do vrha. Poput piramide, svaki naredni nivo je uži od prethodnog. Zidovi četiri kvadratna nivoa su bogato ukrašeni uklesanim motivim iz Budizma. Kamenoresci su tih godina verovatno bili vrlo cenjeni. Prva kamena galerija posvećena je zakonu karme, druga Budinom rođenju, treća pričamam o Budi pre nego što je rođen kao Sidarta i četvrta prikazuje Sudanin duhovni put do prosvetljenja. Ove kamene galerije opasuju u celosti zidove svakog sprata, sa obe strane staze, koja vas vodi u obilazak. Nakon poslednje galerije, čekaju vas još tri sprata, sa kružnom osnovom. Po obimu ovih krugova nalaze se stupe zvonastog oblika. U svakoj od njih nekada se nalazila po jedna statua Bude. Danas su mnoge od stupa prazne, a jedna je otklonjena da bi Buda bio vidljiv. Sam vrh Borobudur hrama je u obliku džinovdke stupe. Mi smo krenuli stepenicama pravo ka vrhu. Obilazak galerija, ostavili smo za kasnije. Vidljivost je bila smanjena. Što je doprinosilo mističnoj atmosferi. Borobudur je prilično imresivan svojom veličinom. I sam taj piramidalni oblik mu daje posebnu dimenziju. Zvanično, građevina je zidana na brdu, tj. nepoznato je da li se u samom brdu nalaze kakve dodatne prostorije. S obzirom na strukturu hrama i nepostojanje nikakvih ulaza/vrata to je malo verovatno. No naravno, nas nepopravljive sanjare ne zaustavlja u razvijanju kojekakvih teorija o mogućim tunelima i katakombama u unutrašnjosti. Stupe na vrhu su savršeni foto modeli, uniformni u svom rasporedu, svedenom obliku i izgledu. Kamene galerije, imaju potpuno drugačiju atmosferu. Poput kakvih hodnika od svega metar i po u širinu sa mnoštvom detalja u svakom reljefu na zidovima koji ih okružuju. Neverovatno je koliko su očuvani. Koliko je svaki detalj unikatan. Poseban. I opet koliko svaka ispričana priča, čini skladnu vizualnu celinu sa ostalim reljefima. Na stotine kamenorezaca je moralo raditi na ovim kamenim galerijama, a opet činiće vam se da je zbog te harmonije oblika morao biti samo jedan. Kako smo silazili, nazad ka podnožju, “magla” je polako nestajala, te nas na poslednjem nivou dočeka sunce, i po prvi put sagledasmo hram u celosti.

Već odavno je prošlo osam, sunce je krenulo da peče, reke ljudi su se slivale ka hramu. Trebalo je krenuti. Udaljavali smo se polako i bezvoljno. Činilo mi se, da smo nedovoljno vremena proveli kraj jedne tako impozantne tvorevine. Prateći strelice ka izlazu, završili smo u lavirintu tezgi sa džidžabidžama. Toliko smo tumarali međ’ njima da sam totalno izgubila orjentaciju. Za razliku od Angkora gde vas prodavci vuku za rukav i prodaju stvari na svakom koraku, u okviru Borobudur kompleksa takvih stvari nema. No kao neku kompenzaciju za to, napravili su taj market uz izlaz, iz kojeg je nemoguće pobeći. Tezge su tako poređane, tik jedna uz drugu, da ne možete naprosto da presečete put, morate pratiti stazu, koja ide čas pravo, čas zavija, čas okreće, pa opet pravo, pa onda izgubite nadu da ima kraja, pa onda opet zaokret, pa još pravo, pa se setite da je trebalo da skrenete levo kod Albukerkija, pa onda desno, opet pravo, i kad se konačno dokopate slobode teško vam je da poverujete da je tom začaranom krugu došao kraj. Sreća u nesreći je da je 99% tih tezgi još uvek bilo zatvoreno kada smo se mi u tom lavirintu gubili, pa je bar bilo tiho i mirno, i niko nam ništa nije nudio. Zamislite taj pakao, kad more pogubljenih, krivo navedenih turista zaglavi u tim uskim prolazima, u vreme kada su sve tezge otvorene, a uporni prodavci kao pesmicu deklamuju svoju ponudu. Na kraju, imali smo sreće da posetu Borobuduru završimo bez tog neprijatnog iskustva.

Borobudur je definitivno veličinom najimpozantniji budistički hram koji sam videla do sada. Često ga porede sa hramovima u Angkoru, no ja ne vidim nikakvog osnova za to. Ostavlja totalno drugačiji utisak. Samo okruženje je drugačije. I daleko je veći od bilo kog budističkog hrama u Angkoru. Angkor je, s druge strane, impozantan kao kompleks, jer je praktično grad hramova, dok je Borobudur izolovan. Jedina sprega među njima je osćanje divljenja koje izazivaju i podsećanje da je čovek ipak kadar da, s vremena na vreme, načini i po koje impozantno delo.

Više slika možete naći u mojoj galeriji:

Comments:

  • 22/09/2016

    Bas sam citala knjigu o Mata Hari, koja je zivela na ostrvu Java.

    reply...

post a comment