Malo je mesta kojima na rastanku kažem: “Do viđenja”. I to baš tako, odvojajući ovo “do” na početku, naglašeno, gotovo preteći: “Videćemo se mi opet!”. Malo je mesta koja me toliko ispune, da se ne bojim razočarenja pri sledaćem viđenju.

Poslednje ostrvo na kojem smo boravili obilazeći Galapagos, bio je Santa Kruz. Santa Kruz je izgledao kao turistički gradić bilo gde u svetu. Ljudi, stvari… Pa još ljudi, i još stvari… gužva. Mada, ne znam kako uopšte mogu da se žalim na Santa Kruz posle 5 godina života u Jugoistočnoj Aziji. Te da se ispravim, daleko je to od gužve. To gužva nije ni prineti nekom mediteranskom gradu u jeku sezone. To mnoštvo se naziva gužvom samo u poređenju s Izabelom i San Kristobalom. Bilo bi pravednije reći kako nije bilo prazno kao druga dva.

Ostrvo je mnogo urbanije od druga dva ostrva. Na njemu živi daleko veći broj ljudi, i unutrašnjost je mnogo naseljenija. Razlog za to su naravno kruzeri, koji svoje ture počinju i završavaju na ovom ostrvu. I nije taj promet toliko uzrok gužvi, koliko je za to kriva cenovna politika. Sudeći po mnogim komentarima koje sam nalazila na internetu, razlika u ceni tura može biti i do 50% ako se porede bukiranja unapred sa onima pred samo isplovljavanje. Te tako gomila ljudi dolazi do ostrva i tu se danima cenjka sa brodovlasnicima dok cena dovoljno ne padne. Da bi se rešili ovog trenda i kontrolisali bolje promet ljudi u 2017. je donet zakon po kojem, da bi vas pustili na Galapagos morate imati tačno određen plan puta. Još uvek se ne primenjuje, ali nameravaju da ga ustale uskoro. Nekada je bilo daleko teže bukirati stvari unapred, jer nije bilo interneta. Turistički agenti su se ugrađivali poprilično i cena hotela je, ako bukirate na licu mesta, bila daleko manja od one koju dobijete od agenata. Danas se stvari menjaju. Kada je smeštaj u pitanju razlike uopšte nema. Ponuda smeštaja niti je bila bolja na terenu, niti je manje koštala.

Urbanizam donosi i komfor. Te je to izobilje značilo i jeftinije, a bolje i raznovrsnije obroke i udobnije i uglađenije hotele. Mi smo naš hotelčić našli onaj dan, kada smo proveli par sati na ostrvu, čekajući popodnevni brod za Izabelu. Hugo, vlasnik tog majušnog hotela, je na ostrvu rođen i na njemu je odrastao. Od njega se razdvajao na duže samo kada je odlazio na duga putovanja. Bio je možda malo stariji, ili malo mlađi od mene. Preplanuo, lepuškast sa pogledom koji vam krade dušu. Izgledao je onako kako ja zamišljam latino zavodnike. Banderas sa Galapagosa. Šarma mu nije nedostajalo. Pričao je smireno i odmereno, ne skidajući osmeh. Hugo nam je pričao, kako se kao dete bojao mora. Kako svih tih hotela i prodavnica nije bilo. Njegova kuća je tada gledala na more. I kad se taj strašni Pacifik naroguši noću, on nije mogao da spava. Mislio je da će vetrovi koji duvaju sa mora, oduvati kuću, da će sve nestati. Pričao nam je i na koje su plaže išli kao deca. I pričao je o starom bioskopu kojeg više nema, a koji je on nekada svake nedelje posećivao sa ostatkom sela, čekajući najnovije vesti. I kako je došao TV. I nestao bioskop. Pričao je o tome kako je nekada imao kafanu i kako mu je život tada bio nalik onom koji zovu boemski. I o tome kako je u tu kafanu zalutala jedna Španjolka i odlučila da mu pokloni srce u zamenu za stabilniji život. Te je tako kafana zatvorena i otvoren je hotel.

Ja sam pokušavala da smestim te Hugove priče u sadašnji Santa Kruz, ali to baš i nije išlo. Njegove priče su pre odgovarale uspavanoj Izabeli. Mučno mi je bilo i zamišljati da bi za samo dvadesetak godina Izabela mogla prerasti u mesto na kojem sam se nalazila. Toliko toga bi bilo izgubljeno. S druge strane, predpostavljam da prave bojazni da će se to desiti u narednih par decenija nema. Čovek je čudnovato biće koje ima tu potrebu da nešto uništi, pa da ga nezdravo štiti, onda opet gazi i zaboravi, dok ne krene za par generacija da ga slavi ili ga se setno priseća. Izabela je još uvek u stadijumu zaštite.

Nepravedno je zapravo poistovećivati stanje u luci sa ostatkom ostrva. Samo ostrvo naliči Izabeli i San Kristobalu, samo je luka i grad oko nje mnogo drugačiji. Ta urbanizacija oko luke oterala je životinje dublje u divljinu. Treba pružiti korak i dobro proteći noge, pre nego što se stigne do plaže. Plaža i plažica je nekoliko, ali jedina vredna pomena je ona u zalivu kornjača (Tortuga Bay). Put nije kratak, ali je uređen i zato lak za pešačenje. Staza je popločana i vodi kroz tipično rastinje Galapagosa. Isto ono “šiblje” koje smo viđali i na drugim ostrvima i visoki zeleni kaktusi. Svuda naokolo mali gušterčići i zebe. Kada se konačno izbije iz tog šiblja izlazi se na beskrajnu plažu prekrivenu sitnim belim peskom. Ona na Izabeli je delovala dramatičnije jer je nebo bilo prekriveno oblacima i na njoj smo uglavnom bili sami. Ova na Santa Kruzu je bila prava tropska idila. Plavo nebo i mnogo više ljudi naokolo. More je doduše jednako divlje i ledeno. Svuda naokolo velike, lenje, morske iguane. Činilo mi se manje strašljive nego na prethodna dva ostrva. Doduše, bilo ih je mnogo manje nego na Izabeli. Iz nekog razloga i ovdašnji pelikani su bili manje uplašeni nego na prethodnim ostrvima. Dozvoljavali su nam da im se približimo sasvim blizu, paradirajući bez imalo straha.

U unutrašnjosti San Kristobala, na jednom od privatnih poseda, moguće je obići lava tunele. Sami tuneli nisu toliko impresivni. Ne bi ih ni pominjala, da na tom posedu nismo našli ogroman broj kornjača. To su divlje, slobodne kornjače, koje su iz nekog razloga odlučile da se nastane baš oko tih tunela. Ne znam šta im je tačno na tom mestu toliko privlačno, a relevantne informacije nismo uspeli da dobijemo. Ove kornjače su bile impresivno velike. U jednom momentu dve od njih su međusobno sporečkale i krenule da preteći šište jedna na drugu, zauzimajući borbeni stav. Obe su stajale potpuno uspravno, istežući vrat i noge maksimalno iz oklopa. Tako “protegnute” bile su visoke skoro koliko i devojka koja se slučajno našla između njih. Sigurno preko 1.5m. Kornjače smo do tad viđali uvek manje ili više “skrivene” pod oklopom. Čak i kada šetaju, one ne izvlače noge maksimalno iz oklopa. Zato nam je taj prizor bio toliko impresivan. Generalno su kornjače na San Kristobalu, bile mnogo veće od onih koje smo videli na druga dva ostrva. Ova stvorenja su toliko impozantna da su španski moreplovci, ostrva nazvali po njima (galápago je kornjača na španskom). Galapagos je jedno od retkih mesta na zemlji na kojem žive džinovske kornjače. Darvin je klasifikovao 15 različitih vrsta na Galapagosu. Pet, od ovih 15 je već istrebljeno, a većina od deset preživelih je na ivici istrebljenja. Veruje se da je preko 100.000 ubijeno u poslednjih par vekova. I dok su ranije ubijane od strane pirata i mornara, danas su im najveća pretnja domaće životinje i pacovi koje su evropljani doveli sa sobom. Većina ovih divova, svoj život započinje u nekom od centara na ostrvima, gde zaposleni vode brigu da jaja prežive i brinu o kornjačama dok ne stasaju dovoljno da budu puštene u divljinu. Bez obzira na veličinu, ova stvorenja su neverovatno plašljiva. To džinovsko telo, debela koža, usporeni metabolizam i navika da spavaju više od pola dana im omogućavaju da prežive i godinu dana bez vode i hrane. I iako ih je evolucija pripremila i za najteže uslove preživljavanja u prirodi, protiv čoveka su na žalost bespomoćne. Krađa kornjača sa ostrva je i dalje česta pojava. I gotovo je nemoguće sprečiti je.

Svako od ostrva Galapagosa koje smo posetili je ostavilo izuzetan utisak na nas. Ta brojnost divljih životinja i mogućnost da im se sasvim približimo je zaista neverovatno iskustvo. Jedina stvar koju ću promeniti pri sledećoj poseti biće redosled. Počećemo sa najvećim kornjačama na Santa Kruzu, preći na najbrojnije iguane na Izabeli, a za kraj ostaviti morske lavove na San Kristobalu. Do sledećeg puta Kornjače!

post a comment