Mislila sam da ću posle dva meseca lunjanja po Južnoj Americi biti spremna i čila za nove radne pobede. Ali na poslu me je zateklo takvo rasulo, da sam gotovo pola godine pokušavala da nađem neki red u novonastalom haosu. Na svakih 5-6 nedelja mi je imunitet opadao zbog nespavanja. Pokušavala sam to da prekinem kratkim produženim vikend odmorima, ali oni su me samo još više iscrpljivali. Odlazak na jedno od “idiličnih” indonežanskih ostrva, na kojem su me dočekali buka, haos i građevinski radovi na svakom koraku, je bila kap koja je prelila čašu. Zaklela sam se da više nikad neću obići ni jedno ostrvo, ni jednu plažu u regionu. Obećala sam sebi da će svaki moj naredni odmor biti koncentrisan na usamljene planinske staze. A onda sam bukirala povratnu kartu za Japan krajem juna i krenula da tražim mesto na kojem je najmanja verovatnoća da nas zadesi neko iznenadno nevreme.

Leto nije idealno vreme za posetu Japana. Leta su pretopla. Vlažnost previsoka. Tajfuni i poplave gotovo zagarantovani. Put od pre par godina, kad je tajfun pogodio Hokaido, koji je obično zaštićen, nas je uverio da praktično ne postoji mesto u Japanu na kojem smo u potpunosti izuzeti opasnosti. Ipak, početak leta i odlazak u severnije krajeve je donekle smanjivalo verovatnoću da se fijasko ponovi. U potrazi za dugim planinskim stazama završili smo u oblasti Ivate (岩手県, Iwate).

Put do podnožja planine s kog smo krenuli u osvajanje planinskih vrhova je bio iscrpljujući. Let od Singapura do Tokija, traje 7 sati. U Tokijo smo stigli pred zoru, ne uspevajući da odspavamo ni malo u avionu. Tako umorni smo sa aerodroma uhvatili brzi voz do Morioke. Taj put traje skoro 4 sata, koja smo prestojali u vozu jer su sva mesta bila rasprodata nedeljama unapred. Od umora sam se na momente zanesvešćivala u stojećem položaju. Na stanici smo se na brzinu prepakovali ostavljajući u rančevima samo stvari koje će nam trebati za prestojeća 3 dana na planini. Ostavili smo rančeve u lokerima na stanici i odatle opet jurcali do tržnog centra da kupimo gas za kampovanje. I onda nazad da višak stvari odnesemo do hotela u kojem ćemo odsesti po povratku sa planine. Jedva da smo stigli da svratimo do pekare na stanici pre nego što smo uhvatili lokalni voz za Api Kogen. Nakon sat vremena klackanja u lokalnom vozu, kroz neverovatno lepe pejzaže, izašli smo na našu stanicu. Odatle nas je čekalo još oko tri kilometra pešačenja do hotela gde ćemo provesti noć. Na sajtu hotela je pisalo da imaju uslužni mini bus koji sa stanice vozi do hotela, ali da leti isti mora da se rezerviše unapred. Iz nekog suludog razloga je sam verovala da će nam prijati da ta tri kilometra prepešačimo do hotela. No, nagomilani umor i preko 30 sati bez sna su učinili svoje. Put mi je bio mučenje. Taj asfalt po kojem smo tabanali je samo pogoršavao stvar. Kada smo konačno stigli do hotela, imala sam neki osećaj da sam prešla najteži deo puta. Kakva god da je planina i planinske staze po njoj, nije moglo biti napornije od ovog. Već tih 3 km puta i pogled na okolna brda nam je jasno stavljao do znanja da nas čeka Raj u narednih par dana.

Na recepciji sam gledala “kroz” recepcionarku koja mi je objašnjavala sve usluge i pogodnosti uključene u noćenje. Api Kogen je jedan od onih ogromnih turističkih hotela. Ima gomilu bazena i sauna, nekoliko restorana. Nalazi se pored žičare koja vodi do vrha, odakle kreće čitav sistem žičara i ski staza. Api Kogen je poznata ski destinacija. Sve to nas uopšte nije interesovalo. Jedini razlog zašto smo izabrali taj hotel bila je njegova pozicija. Blizina žičare koja će nas sutradan podići do početka naše planinarske avanture. Od toga nas je delilo nešto više od 15 sati. Istuširali smo se i komirani prespavali ostatak dana i noć.

Kada sam se probudila sutradan, trebalo mi je podosta vremena da shvatim da je jutro, a ne veče. Sedela sam na krevetu osvrćući se oko sebe. Zaspala sam sinoć na pomoćnom krevetu dok je Miljan još uvek bio u kupatilu. On je komiran, još uvek spavao na bračnom krevetu. Sem stvari koje sam skinula sa sebe pre tuširanja i samo bacila kraj kreveta, sve je bilo u savršenom redu i na svom mestu. Čak i posteljina na tom pomoćnom krevetu. Sinoć se nisam pokrila i očigledno se nisam mnogo pomerala jer su krajevi i dalje bili savršeno zategnuti. “Umor leči sve nesanice” – pomislih. Posebno zadovoljstvo mi je pričinjavala činjenica da sam se probudila pre alarma. Mudro sam ga podesila na telefonu, još u vozu za Morioku. Predpostavila sam da se ovako nešto može desiti. Dok sam se umivala, konačno se oglasio alarm i razbudio Miljana. Bilo je vreme da krenemo.

Iznenadih se, kada me žena na biletarnici žičare upita, na savršenom engleskom,: “Dve karte?”. Nisam očekivala da će na blagajni, u sred nedođije, raditi neko ko zapravo priča engleski. “I Japan se menja” – pomislih. Zaboravljajući da se nalazim u poznatom ski odmaralištu, koje zimi verovatno ima i mnogo stranih turista. Nakon mog odgovora, žena nastavi sa klasičnim raspitivanjem; Odakle smo? Koji su nam planovi? Kako smo uopšte iz te daleke Srbije završili planinareći po severu Japana? Pitanja na mestu, ako se izuzme činjenica da smo zapravo iz Singapura i da je Japan jedna od bližih planinarskih destinacija. No, to objašnjenje je samo pokrenulo lavinu dodatnih pitanja; Odakle mi u Singapuru? Čime se bavimo? I jel smo bili na Alpima? Na momenat se ugrizoh za jezik, Alpi vode priču ka Nemačkoj, a onda i Češkoj. A mi nemamo baš toliko vremena. Trebalo je i pešačiti tog dana.

Žičara nas je odvezla do početka staze. Što je zapravo vrh Maemori (1304m). Duvao je neki hladan vetar i oblaci krenuli da zaklanjaju sunce. S obzirom da je u podnožju bilo vedro, iznenadih se ovoj nagloj promeni. Očekivala bih na planini promenu vremena, ali mi je ovo pre ličilo na promenu godišnjih doba. Početak vodi kroz šumu, i jedva da smo šetali pola sata, odjednom stade vetar i opet se razvedri. Odjednom zazujaše dosadne mušice i zacvrkutaše ptice. Učini mi se da se neko igra sa vremenskim prekidačem. Nisam sigurna da sam ikada ranije iskusila išta slično. Bilo mi je pretoplo, i mušice smorne. Iskreno sam se nadala da će se neko opet nasloniti na prekidač. A onda na top nagle promene vremena, naglo se menjala i priroda oko nas. Odjednom se ona prepoznatljiva šuma pretvori i poljanu prekrivenu grmljem, gustim drvenastim rastinjem, kroz koje se nije moglo prolaziti. Na svu sreću staza je bila dobro održavana, sveže prokrčena. No i dalje prekrivena krupnim kamenjem i relativno uska te je kretanje bilo otežano. Jedva da sam imala mesta da nesmetano prolazim.

U jednom momentu zaglavih štapove za hodanje između kamenja i izgubih ravnotežu. Hodala sam sporo i u normalnim uslovima, pri normalnom nagibu, bilo bi dovoljno da ispravim leđa i malo se isprsim da bih održala ravnotežu. Pod tim teretom, među tim rastinjem, krenuh polako da se naginjem ka napred. Kao u kakvom usporenom filmu pokušavam da se uspravim dok me teret uporno tera da napravim kolut. Prepustila bih se trenutku da podloga nije bila prekrivena kamenjem, a šiblje sa strane toliko debelo i jako. Bilo mi je jasno kako će se sve završiti, te u nemoći da to sprečim počeh da se smejem. Miljan se okrenuo u momentu da vidi kako mi se glava sudara sa zemljom. To je bio blag i bezbolan udarac, jer to padanje i nije bilo padanje nego pre nezaustavljivo naginjanje do zemlje. U toj komičnoj, klečećoj, pozi ranac mi je bio pretežak da normalno ustanem, a staza preuska da bilo šta uradim sem da probam da se prevrnem na grmlje sa strane. Svo to vreme sam se smejala suludoj situaciji u kojoj sam se našla. I to cerekanje mi nije pomagalo u vraćanju u prvobitno stanje. Kao što sam se i pribojavala grmlje je bilo previše grubo i oštro te izgrebah celu ruku. I danas, godinu dana kasnije, imam vidljivi ožiljak na ruci.

Staza je dalje vodila kroz sličan pejzaž dok nismo došli do prve “raskrcnice” i planinske kućice Čausu-so (Chausu-sanso). Kućica kao iz kataloga. Mala, ali unutra besprekorno čista. Platforme izdignute za spavanje. Sa peći i naslaganim drvima. Ispred ogromna veranda sa klupama za sedenje.
– Kakav je ovo raj? Misliš da će ovakva biti i kućica u kojoj ćemo spavati?
– Izgleda da smo džabe nosili šator.
Šetali smo uzbuđeno. Nismo očekivali takav luksuz na planini. Ko još pravi takva planinska skloništa? Kako ostaju tako besprekorno čista? Bili smo oduševljeni.
– Eto kako nastaju priče da su Japanci sa druge planete. Da su iznad svih ostalih.
– Totalno zaslužuju te pohvale.
– Odmah čovek da im oprosti sve seksualne perverzije i sve pobijene Kineze.
– I sve pobijene NE Kineze.
– Eto da su nemačka planinarska skloništa takva, verovatno bi i njima oprostili Hitlera.
– Verovatno!

Nismo se mogli nagledati lepote oko nas. Nakon onih preuskih staza i kamenjara, pelazili smo preko manjeg brda. Nije bilo strmo i blage padine su bile prekrivene snegom. Nije bio debeo sloj i na tom delu sneg nije bio ni dubok. A dovoljno sipak da nam noge propadaju kroz njega i ne klize. Nisam očekivala sneg. Nisu to neke visine. Oko 1500m. Nakon brda dočekala nas je ogromna preplavljena livada, sa drvenim stazama. Na japanskim planinama, čovek ne može ni cipele da ukalja blatom.

Te drvene staze su nas odvele do našeg prvog prenoćišta, planinske kućice Rijon-so (Ryoun-so) koja gleda na Hačiman jezero. Trebalo nam je oko 6.5 sati da stignemo do odredišta. Mapa je sugerisala da treba nešto jače oko 5 sati. Nije mi se sviđala ta vremenska razlika, jer smo sledeći dan prema toj mapi, trebali da pešačimo dotovo 9 sati. Nisam se previše zamarala tim mislima, sve što je trebalo da uradimo je da krenemo u šetnju čim svane.

Rijon-so je bila nešto veća od prve kućice. Kao ni u prvoj, ni u njoj nije bilo nikoga sem nas. Bila je izdignuta kao sojenica. Imala je wc sa sve wc papirom. Platforme za spavanje su izdignute oko pola metra od zemlje. Ispod njih su bile cepanice za loženje. Unutar kućice je bilo i ćebadi, četki i metli, kao i upaljača i šibica. Ja sam pokušavala da zapalim vatru u peći koja je bila postavljena na sredinu prostorije. Nije mi išlo. Bilo mi je žao što nisam obraćala više pažnje na loženje kad odem kod mojih na planinu. Do sada sam mogla da naučim kako koje drvo gori. Miljan je za to vreme prečišćavao jezersku vodu i punio flaše. Već se mračilo i napolju je bilo hladno. Koliko li je tek voda ledena? Podilazila me je jeza od pomisli. I ma koliko želela da ugrejem kućicu pre nego što se vrati, nije mi polazilo za rukom da nateram cepanice da gore. Na kraju je on upalio vatru na povratku. Grejali smo se uz peć i uživali u slabašnoj svetlosti koja je iz nje dopirala. Sve to nam je delovalo veoma romantično. Nije nam se kvarila ta romantika svetlošću lampe. U krevet smo otišli rano, nadajući se da se vatra neće prebrzo ugasiti. Tu noć smo spavali na šatorskim podlogama i u vrećama za spavanje. Bilo je na početku dovoljno toplo.

Ujutru se probudih promrzla. Trebali smo da podmetnemo onu ćebad. Doručkovali smo i krenuli na stazu sa prvim suncem. Razmišljali smo da vodu dopunimo opet na jezeru, ali mapa je pokazivala da se u blizini nalazi turistički centar sa parkingom i prodavnicom, jer je na tom mestu trebalo preći preko asfaltnog puta, te smo to ostavili za kasnije. Kad smo stigli do centra bili smo neprijatno iznenađeni da nikakve vode nema i da ćemo morati da sačekamo 10h da se prodavnice i uslužni objekti otključaju. Vagali smo da li da se oboje vraćamo do jezera da punimo flaše ili da jedno ostane tu sa stvarima, a drugo ode nazad po vodu. Problem je bio što vode na stazi nema bar narednih 6-7 sati. U tom vaganju priđe nam sredovečni Japanac da pita gde idemo i što smo tako pogubljeni. Sva konverzacija se odigravala više pantomimom, nego pričom. Njegov engleski je bio jednako očajan koliko i naš japanski. Posle kratkog objašnjavanja i podizanja u vis prazne flaše, završismo u njegovim kolima, u pohodu na izvor čija je lokacija samo njemu bila poznata.

Hačimantai je poznat po mnogobrojnim banjama. Ove planine su vulkanske i na mnogim mestima izbijaju topli izvori bogati sumporom. Tako se delovi planina konstantno puše i mirišu na pokvarena jaja. Japanac nas je odvezao do jedne od lokalnih banja. Ogromna drvena kuća. Bez ikakvih pregrada. Cela unutrašnjost je jedna velika prostorija. U njoj su sedele dve japanske bakice. Učini mi se na momenat da sam uletela u neku priču iz Edo perioda. Bake su bile majušne, pognute. Sa okicama koje se od starosti gotovo nisu videle. Nasmejane i stidljive kao tinejdžerke. Tinejdžerke iz Edo perioda. Ove današnje su sve samo ne stidljive. Japanac nas je pozvao da legnemo na pod. Nije mi bilo jasno zašto bi to trebali raditi, ali ga iz nekog razloga poslušasmo. Radoznalost je čudna stvar. Pod je bio topao. Momentalno osetih, kako mi toplota greje svaki delić tela, kako rasteruje onu hladnoću koja mi se u toku noći zavukla u kosti. Provodao nas je malo po kompleksu. Pokazao jednako veliku drvenu konstrukciju u kojoj je bio bazen sa vodom. Pre je izgledalo zapravo da su konstrukciju podigli oko prirodnog jezerca, da bi mogli da koriste taj bazen za banjanje u bilo kakvim uslovima. Pored te kuće bilo je isto takvo jezerce na otvorenom. Sve je to moglo biti tu već vekovima. Samo su električna kuvala za pirinač i parkirani automobili narušavali sliku srednjevekovnog Japana. Sve ostalo je bilo zarobljeno u vremenu. Napunili smo flaše na jednoj od česmi i krenuli u pravcu iz kojeg smo i došli. Naš vozač se zaustavljao par puta da bismo mogli da uživamo u vidikovcima i slikamo okolinu. Rastali smo se kad smo stigli na parking.

Čekao nas je dug pešački dan. U zavisnosti koliko se brzo budemo kretali trebalo je da odlučimo u kojoj planinskoj kućici ćemo prespavati. Umirivala me je misao da ćemo moći da izaberemo bližu u slučaju da budemo prespori. Prvi deo staze je bio valovit. Opet među grmljem i na uskoj stazi uglavno prekrivenoj kamenjem. Na samom početku sreli smo dvojicu planinara. Prvi ljudi na stazi od kada smo krenuli. Nosili su male rančeve i objasnili da oni idu od banje do banje. Posle onog toplog poda, pomislih da to i nije loša ideja, te da bi trebali probati i taj planinsko-banjski turizam sledeći put. Stalno smo šetali po vrhovima. Pogled je bio nezaklonjen i veličanstven. Duvao je jak vetar i bilo poprilično hladno. Ali kiša nije padala, iako su se sivi oblaci uporno rogušili na nebu. Po padinama je bilo malih snežnih površina, ali je sama staza bila suva. Naizmenično smo se spuštali i penjali, ali te visinske razlike nisu bile veliki. Jedva da je jedan spust, tj. uspon nakon njega bio malo teži. Baš na početku tog uspona sretosmo još jednog planinara. Išao nam je u susret, i objašnjavao kako je to jedina teža prepreka pred nama. Bio je u pravu. Do planinske kućice Ofuka-sanso smo relativno brzo i lako stigli. Tu smo sreli grupu starijih japanki, s kojima smo razmenjivalji priče o japanskim planinama uz čaj i kolače.

Nakon kratkog predaha, odlučili smo da ipak nastavimo dalje. Pored te kućice nalazi se izvor pijaće vode. Obnovili smo zalihe i krenuli ka sledećoj kućici. Put koji je sledio bio je sličan onom koji smo već prešli. Predivne valovite zelene površine. Naokolo predivna brda. Na stazi opet potpuno sami. Šibao je jak vetar. Ali mi je prijao, jer me je rashlađivao. No čim bi stala da dođem do daha, hladnoća bi probijala do kostiju. Nestvarno mi je lep bio ceo taj predeo koji se pružao ispred mene. Uviđala sam da nisko rastinje ne pruža nikakvu zaštitu od vetra. Nadala sam se da nećemo morati da spavamo u šatoru. Uostalom nisam videla ni mesto gde bi ga mogli postaviti. Nakon par sati puta, konačno smo videli planinsku kućicu u dolini. Mapa je pokazivala da je na nekih kilometar od nas. Ali se do nje trebalo spustiti niz strmu padinu prekrivenu snegom, koji je na pojedinim delovima pretvoren u led jer se sneg konstantno otapa i voda se sliva. Spuštali smo se polako, nogu pred nogu. Od silnog napora i grča, gubila sam snagu u butnim mišićima i na momente gubila kontrolu nad nogama. Ili mi se to tako činilo. Kao da nisam imala mišiće uopšte i da bi svaka kost mogla svakog časa odleteti nekuda. Stajeli smo često da odmorimo. Da mi butine ožive. Taj kilometar spusta nam je oduzeo čitav sat te smo stigli do kućice Micuiši-so (Mitsuishi-sanso) pred mrak. Posle večere smo ispod vreća za spavanje postavili tri ćebeta. I isto toliko prebacili preko sebe, kad smo se uvukli u vreće. Umorni i iscrpljeni brzo smo utonuli u san. A tako lepo ušuškani, prespavali smo do jutra.

Ustala sam sveža i odmorna. Naspavana. Proveli smo nekih sat čisteći kućicu. Uredna je, ali prašnjava. Kao da je niko nije dugo posećivao. Dosta je i starija od ostalih. Previše je bilo hladno da peremo podove vodom, ali smo detaljno očistili metlom celo sklonište. Krenuli smo nešto kasnije nego što smo planirali, ali je bar u međuvremenu granulo sunce. Nebo je ponovo plavo. I dosadne mušice ponovo lete oko moje glave. Bilo mi je pretoplo. Zapravo bih rado menjala ovo plavetnilo za jučerašnje sivilo, dok god kiša ne pada sa neba.

Pogled na okolna brda mi se činio još impozantnijim nego prethodnih dana. Uviđam da je taj doživljaj verovatno povezan sa činjenicom da se taj dan vraćamo u civilizaciju. Udisala sam halapljivo. Ima li taj izraz uopšte smisla? Ali definitivno sam pokušavala da zarobim što više tog mira, čistoće i lepote unutar sebe. Prebrzo smo stigli do vrha žičare iznad Amihari banje. Zastali smo na vrhu, sada zelene, mladom travom prekrivene ski staze. Sa njenog vrha se videlo selo u dolini. Seli smo da se odmorimo i piknikujemo. Iskreno, seli smo da bi odložili povratak. Nismo bili gladni, ali podelili smo poslednje kriške tosta i poslednje kašike džema od višnje koji smo poneli iz Morioke. Lepota. Opuštajuća. Umirujuća. Samoća i izolovanost. Tišina i mir.

Nije nam se kretalo dalje. Nije nam se vraćalo u civilizaciju. Ali izbor je samo iluzija u ovom slučaju. Odlažemo neodloživo. Spustili smo se padinom, prateći ski stazu dok konačno nismo stigli do parkinga. Skinuli smo rančeve i premoreni legli na klupe. Bilo je tek 11 ujutru. Mapa nije pružala nikakve korisne informacije, no nekako je bilo logično da je ta zgradurina u koju smo gledali morala biti hotel. Poslednjim atomima snage smo stigli do recepcije i saznali da nam autobus za Morioku kreće za neka 2-3 sata. Taman dovoljno vremena za ručak i momenat da se nakačim na internet. Telefon je krenuo da se puši od mejlova i poruka koje su stizale. Brzo sam uvidela da sam napravila grešku. Skinula sam se sa mreže, a zatim i ugasila telefon. Nisam želela da dođem u priliku da gledam ono što je već uspeo da skine.

Povratak u civilizaciju je uvek prokleto bolan!

Više slika možete naći u mojoj galeriji:

post a comment