Oni su uplašeni.
Uplašeni
da njihovi voljeni, kod kuće
mogu biti zaraženi Koronom.
Šta ako
se zaraze, u stranoj zemlji?

Oni su uplašeni
skvrčeni u jednoj sobi.
Soba je zagušljiva,
sa dva ventilatora na plafonu koja rade prekovremeno.
Njihov topli dah guši,
kao da ventilatori cvile.
Oni preklinju za pomoć nekoga da ih spasi…

Uprava im je naredila
da održavaju razdaljinu od jedne stope
dok stoje, sede, jedu i spavaju;
kao ljubavnici na daljinu,
bez dodira.
Oni su zbunjeni.
Kako da budu na distanci u tom skučenom prostoru?

Neki mere sobu
i broje zatvorenike da bi se pridržavali naredbi vlade.
Drugi mere dubinu
bora na svom čelu.

Uprava je naredila,
nošenje maski je obavezno.
Ali oni nemaju maske.
Spavaonica, uprava, firme –
ko će im dati maske?
Sprečeni su da izlaze napolje.
Ako nemaju maske, kako će ih nositi!
Bulje jedan u drugog.
Oni ne mogu da shvate ko gubi,
u ovoj trci života.

Oni su uplašeni.
Kada im se grla osuše
od straha,
odu u kupatilo da piju vode.
Kupatilo – prljavo, sumorno, smrdljivo.
Jedno kupatilo na više od stotinu njih.
Niko ga nije očistio danima.
Oni koji bi mogli su uplašeni.
Uplašeni da ne budu inficirani.

Gutaju vodu da utole žeđ.
I pevaju:
“Pretvorio sam se u selicu, lutam svetom”….
Po toj pesmi, snimili su video snimke, i okolo ih dele.
Ali i dalje su uplašeni.

Uplašeni su
da kažu šta misle.
Prezaduženi provizijom agencije,
njihovi životi su pod hipotekom nepoznatog.
Dani i godine prolaze,
blistavi grad se menja, ali ne i njihove plate.

Uplašeni su
da kažu šta misle.

Nemaju ni cilj ni jezik,
samo strah. Oni su sami.
Firma i država se međusobno podržavaju.
Vlada im govori da se ne plaše.
Ali, da, oni se plaše!

Oni su zabrinuti.
Oni znaju da je ambasada tu samo da
pošalje njihove leševe kući.

“Braća radnici”, tako ih zovu
vođe zajednice iz
njihove zemlje
u njihovim proglasima.
Reči ‘bhai’ i ‘dost’(1)
nisu namenjene njima.

S vremena na vreme,
novinari prilaze ponekom
s pitanjima.
Oni su previše uplašeni da odgovore
jer znaju
čak se i novinari plašene
Nekoga.

Ponekad ih posećuju i književnici i intelektualci.
Oni ih podstiču da čitaju, pričaju, pišu, crtaju, fotografišu, snimaju
ali naglašavaju da njihova umetnost treba da bude umirujuća, ne uzbuđivačka.

Oni se plaše da čitaju.
Oni se plaše da pišu.
Oni se plaše da crtaju.
Oni se plaše da fotografišu.
Oni se plaše da snimaju.
Oni se plaše da uče, da zagledaju.
Oni se čak plaše i pohvala za ono što su uradili.
Pst, oni ostaju nemi!

Oni se plaše da se smeju preglasno
zato što znaju da Ministarstvo
dobija pritužbe zbog njihovog preglasnog smeha.
Oni se samokontrolišu.
Smej se manje. Spavaj i jedi još manje.
Žive van grada, na njegovim obodima.
Njihovi snovi su umrli.
Termiti ih jedu dok im pacovi i bubašvabe ispunjavaju dane.
Tako država može da kaže,
migrantski radnici su samo resursi i radna snaga.

Neki od njih šapuću noću
“Sada je svaki trenutak depresivan
Sada je svako popodne zastrašujuće
Sada je svako veče opasno
Sada se svake noći prebrojavamo
Broj zaraženih
Broj mrtvih
Broj udisaja
Ne možemo da spavamo
Gledamo vlastite noćne more
Crtamo svoja lica u ogledalu
U nadi da će osvanuti bolji dan.

Oni su prestravljeni.
Njihova lica ocrtavaju strah, muku i očaj
i država ih fotografiše
da pokaže kako uspešno usrećuje radnike,
i obezbeđuje njihov komfor.
Državi čestitaju zbog uloženog truda.
Ujedinjuju se s njom u hvalospevom pevanju:
“Kralj i mi smo saborci u ovom kraljevstvu.
Kako bi inače služili tog kralja?”

Vest o njihovom krunisanju se širi nadaleko.
Do njihovih porodica, i šire.

Ali oni su uspaničeni. Ne progovaraju ni reč.
Oni su zlostavljeni ali ne drhte.
Oni ne mogu da govore.
Nemaju nikog ko bi ih razumeo. Oni su umorni od odmora.
Oni znaju da odmaranjem neće zaraditi pare.
Radne dozvole i provizije agencija u kombinaciji sa pozajmicama će ih ugušiti.

Oni su skamenjeni od straha.
Kriju svoje simptome bolesti od cimera, poslodavaca i prijatelja.
Oni se boje smrti.
Oni znaju da su u ovim sumornim vremenima samo broj.
Njihovi bliski sunarodnici neće poneti
njihove posmrtne ostatke, niti ih videti poslednji put.

Ko su oni?
Da li zaista preživljavaju sa ovim teretom straha?

Njihova dokumenta na sebi imaju pečat:
“Robovi modernog doba”.
To ih je bar zaštitilo od krize indentiteta
dok država, vlada, građani, kompanije, agenti
i bližnji zakazuju datum da bi ih razveselili
bar jedan dan u godini.
Oni će se smejati. Smejaće se glasno.

Preživeće
bez straha.

(1)brate i prijatelju na hindu jeziku

Autor pesme je Zakir Hosain Kokan. Poreklom iz Bangladeša. Od 2003. živi u Singapuru. Došao je u Singapur kao nadzornik na gradilištima i zbog toga bio u bliskom kontaktu sa radnicima. Sem što piše pesme, bavi se novinarstvom, fotografijom, filmom.
Engleski prevod pesme možete naći ovde.

Svaka blistava država je izgrađena na robovima, eksploataciji, nejednakosti. Dok se s jedne strane cakli, s druge smrdi na trulež. Singapur nije izuzetak.

Singapurski prosparitet je delom zasnovan na jeftinoj radnoj snazi iz Bangladeša, Indije, Kine, Filipina i Indonezije. Mejdice, koje žive u kućama porodica za koje rade, mahom dolaze sa Filipina i Indonezije. Radnici na građevini su u najvećem broju iz Bangladeša i Indije. Broj Kineza sve više raste, ali je i dalje neznatan u odnosu na ostale. Ovi radnici žive u kolektivnom smeštaju. Između 10-20 njih po sobi. Sa jednim deljenim kupatilom po spratu. Ponekad sa prostorom za pripremu hrane, ponekad bez njega. Neki od ovih dormova su veći, neki manji. Svi se nalaze na obroncima Singapura, u industrijskim delovima grada. Sklonjeni “dovoljno” daleko od očiju javnosti. Same radnike naravno čovek može sresti svuda po gradu jer je Singapur jedno veliko gradilište. No to što ih ne gledaju kako žive u komšiluku, onima koji to žele, ostavlja mogućnost da zatvaraju oči, da se prave da oni ne postoje.

Oko 350.000 njih živi u ovim dormovima.

Početkom marta, bili smo u industrijskom delu grada da pokupimo 3D štampač. Tada sam prvi put prošla pored jednog od ovih dormova. Preko ograde su se jasno videli viši spratovi građevine. Stakleni prozori slični kao kod nas drveni šaloni. Kroz proreze je visio veš koji je bio nehajno okačen da se suši. Kroz neke od prozora nazirala se unutrašnjost. Kreveti na sprat i na njima leže ljudi. Pretrpane sobe. Sećam se da smo komentarisali da ako jedan od radnika bude inficiran Koronom, svi će se preko noći razboleti. Ali…
S obzirom kako je Singapur do tada izveštavao o virusu i borio se sa Koronom, pomislila sam da su verovatno i o tome na vreme razmišljali. Na kraj mi pameti nije bilo da bi ovako potencijalno žarište ignorisali.

Nekih 20tak dana kasnije nevladine organizacije upozoravaju na potencijalne probleme koji mogu izbiti ukoliko se dalje bude odlagalo rešavanje problema prebukiranosti po dormovima. I dalje mi je neverovatno da singapurska vlada nije svesna problema. Čitam detaljne izveštaje sa sajta Ministarstva zdravlja. Nalazim dodatne mere i preporuke za mejdice, ali zaista dormove i radnike na gradilištima niko ne spominje.

Tek krajem marta počinju da se pojavljuju preporuke za održavanje higijene, razdaljine itd. po dormovima. I to tonom i u obimu koji ne odgovaraju ozbiljnosti situacije. Deluje kao da država pokušava da prebaci odgovornost na firme koje su radnike zaposlile/dovele u Singapur i vlasnike dormova. U Singapuru, kao u svim ostalim kapitalističkim zemljama, postoji milion podizvođača i agencija koje vrše najrazličitije delatnosti, sve sa ciljem da se izbegne odgovornost u slučaju potencijalnih problema. Tako je praktično potpuno nejasno ko snosi odgovornost za zdravlje ovih ljudi? Vlasnici dormova u kojima oni obitavaju, firma koja ih je dovela, firma koja im daje posao ili država? Ono što je mene najviše zbunjivalo u tom momentu je zašto država ne preuzme odgovornost, jer na kraju krajeva ona je jedina koja će ispaštati? Sigurno da je ta rabota skupa, ali na kraju, kad dođe do sranja (kao što jeste) ukupni troškovi mogu biti samo još veći. Moja zbunjenost je bila pojačana time što je Singapur do tada preuzeo odgovornost za sve manjkavosti sistema. Primera radi, od prvog dana je snosio kompletne troškove lečenja i dijagnostokovanja virusa za sve stanovnike ostrva. U početku čak i za turiste. Time je pokrio odsustvo javne zdravstvene zaštite. Većina ljudi nema adekvatnu zdravstvenu zaštitu, niti bi imala sredstva da pokrije lečenja svih članova porodice.

Poslednjih dana marta konačno stiže izveštaj sa prvim obolelim od Korone u dormoviva. I od tada kreće pakao u kojem se još uvek nalazimo.

Broj obolelih se ne smanjuje. I dalje dnevno registruju oko 600 ljudi po ovim dormovima. Dormovi su u potpunosti izolovani od ostatka Singapura i krenuli su da ih razdvajaju donekle. No uzimajući u obzir u kakvim uslovima ovi ljudi žive jasno je da će pakao prestati tek kada oni dostignu kolektivni imunitet. Ono što zabrinjava je odsustvo jasnih i preciznih informacija na osnovu kojih bi običan čovek mogao da iznese zaključke. A po svemu sudeći, i vladi nedostaje relevantnih informacija da napravi bilo kakav jasno definisan plan. Nemaju uslova da testiraju dovoljno ljudi dnevno. Odnos između testiranih i zaraženih je premali da bi podaci bili relevantni. Ova brojka od 600 ljudi ukazuje na to koliko su ljudi mogli da testiraju dnevno, a ne koliko je zaista ljudi bolesno. Sreća u nesreći je, da većina ovih radnika ili nema simptome ili su oni izuzetno blagi.

Ono, čega se vlada trenutno najviše boji je očigledno gubitak podrške naroda. Postalo je jasno da je vlada preuzela na sebe odgovornost, tj. krenula da rešava problem tek kada je zajednica krenula da obraća pažnju na dormove. Reakcije ljudi na mrežama su u najmanju ruku šokantne. Ja se konstantno pitam, gde su ti ljudi živeli do juče? Kako tačno živiš u Singapuru i ne znaš da veliki broj ljudi živi u kolektivnom smeštaju i radi za 600SGD mesečno? Koliko čvrsto moraš da držiš oči zatvorene i uši zapušene?

S druge strane, svedoci smo očigledne manipulacije podacima već više od mesec dana. Iako se brojke ne skrivaju, i dalje se podaci prestavljaju tako da ne nude podatke koje običnom čoveku daju mogućnost da dođe do nekih smislenih podataka bez prethodnog ozbiljnog kopanja po sajtu Ministarstva zdravlja. Takođe se jasno može pratiti promena u načinu obraćanja u toku izveštavanja. Neko može pomisliti da pokušavaju da naglase dobre vesti i održe optimističan duh, ali mene takve stvari čine samo još više nervoznom. Takve manipulacije ukazuju ili na to da svoje podanike ne smatraš dovoljno inteligentnim ili da ih zasipaš podacima da bi se teže koncentrisali na suštinu, tj. prikrio svoju aljkavost u rešavanju problema.

Situacija je teška. I nema svetla na kraju tunela.

post a comment