I sve ostalo što nije stalo u prethodnih deset postova.

1) Na početku beše haos!
2) Kako ne videti Halong Bej?
3) Ritam Hanoja
4) Da su mi tvoje godine a ovo iskustvo, putešestvije bih počela iz Nin Bina
5) Tam kok (Tam Coc)
6) Bič Dong (Bich Dong)
7) Thai Vi hram
8) Oltar na vrhu sveta
9) Hoa Lu
10) Raspevana džungla

Nakon obilaska Kung Fong parka vratismo se za Hanoj. Kako nam je avion za Sajgon kretao u 7 ujutru, a poučeni prethodno lošim iskustvom sa organizovanjem prevoza tj. njegovom tačnošću, odlučismo da noć provedemo na aerodromu. Aerodrom u Hanoju prilično podseća na Surčin, jedna matora komunistička zgrada, omanja, s nikakvim sadržajem. Na poslednjem spratu nalaze se restorani, te se zavalismo u jedan od njih ubijajući par sati, ja uglavnom pišući postove o Vijetnamu, a Miljan…. zaboravih kako, biće da sam se baš zapisala. No, najbolji deo i tako dolazi tek kada se restoranska svetla pogase. Onda bube, miševi i pacovi počinju da jurcaju na sve strane. Kao u nekom niskobudžetnom horor filmu. Prestravljeni bogatstvom životinjskog sveta povukosmo se na prvi sprat, na onaj sa kojeg avioni poleću. Odatle nas ubrzo oteraše u prizemlje, gde dolaze oni koji su upravo doputovali. Ta ne možete tek tako po celom aerodromu gluvariti. Zanimljivo je da na ova dva sprata buba nije bilo, no miševa i pacova koliko ti duša ište, tj. ne ište. Ja sam se svojim pisanijem bavila do 3, pola 4 ujutru, a onda se bacila na rasterivanje miševa. Zapravo, prvo pokušah da čitam knjigu ali bi mi glava brzo klonula te se manih te rabote. Moj dragi je spavao svo to vreme umotan u ćebence koje je pozajmio iz aviona kada smo dolazili. Dakle, ja sam šetala i šetala, pokatkad se zaletajući u pravcu miševa tj. pacova. Ne znam tačno ni šta su, previše mali za jedno i previše veliki za drugo. Onda bih se setila da nisam sama, podigla glavu u pravcu zaposlenih koji bi me ravnodušno pogledali, jer sav ostali svet na aerodromu je spavao. Bio bi me blam na trenutak zbog te sulude jurnjave za miševima. Onda bih opet sela na par minuta dok glava ne krene da mi pada, a oči sklapaju od umora. Te bi opet usledila šetnja, ganjanje i tako u krug dok nije svanulo i došlo vreme za čekiranje. Šta se desilo nakon čekiranja, do momenta sletanja u Sajgon, ne sećam se najbolje jer sam najveći deo tog vremena komirana prespavala. U Sajgonu smo se zadržali svega sat vremena koje smo proveli u putu, od aerodroma do autobuske stanice, odakle nam je kretao autobus za Čau Dok (Chau Doc).

No, pre nego što napustimo Vijetnam osvrnuću se još jednom na ljude. Mi smo negde u aprilu 2010, sedeći u Znaku pitanja u Beogradu, slušajući razgovor između naših prijatelja, odlučili da konačno posetimo ovaj deo sveta. Prvobitna ideja je bila da proputujemo Tajland, međutim nekako se to pretvori u putovanje po Vijetnamu i Kambodži. Naši dragi prijatelji, koji su obišli taj deo sveta i užduž i popreko, dali su nam par saveta i sugestija od kojih je meni, od svega, najviše ostala u sećanju jedna vezana za karakter Vijetnamaca. To jest, komentar moje drugarice kako je od svih ljudi koje je upoznavala na svojim putovanjima najviše problema imala sa Vijetnamcima. Inače, ona je neko za koga su svi fini, a obišla je gotovo ceo svet. I nekako, upravo to je jedna od stvari koju ću ja verovatno isticati ako me iko ikada priupita nešto o Vijetnamu.

Naravno nije uvek baš sve bilo tako crno. Kada se setim Njaka i Hujena s kojima smo proveli dva dana u džungli, one gomile divnih ljudi koji su nam pomagali po gradskom prevozu u Hanoju, trudeći se da nam i rukama i nogama objasne gde treba da siđemo, upirući prstima u spisak stanica i sva ta grupna pregovaranja gde treba da izađemo. Pa opet drugi put, dečko koji se pojavio niotkud, želeći da se ispriča sa nama. Njegovo oduševljenje što je upoznao Srbe u Vijetnamu, jer sa nekoliko njih studira u Pekingu. Onda, svo ono kolektivno oduševljenje, zabava i smeh naših saputnika, u minibusu od Sajgona do Čau Doka. Njihovih dugih pregovora, do kog hotela bi mogli da nas odbace (bio je odličan izbor) da se ne gubimo po gradu jer je već bilo poprilično kasno. Svi ovi divni ljudi teraju me da se postidim zbog svega o ovom narodu grubo izrečenog.

Ovo putovanje naučilo me je mnogo toga i o meni samoj. Ma koliko se trudila da prihvatim ljude i njihove običaje, da shvatim njihove postupke i ne osuđujem ih olako – ponekad je zaista teško. I nikada to nije bilo toliko izraženo kao u Vijetnamu. Možda zato što su stvari bile baš toliko drugačije?
Hujen nam je u jednom od razgovora rekao, kako je strpljenje najveća vrlina Vijetnamaca. Odsustvo istog je moja najveća mana. Iako sam još na početku puta shvatila da moram čekati pravi odgovor, nikada do kraja nisam uspela to da sprovedem u praksi. Otišla sam iz Vijetnama i nisam naučila da čekam, nisam postala ni za nijansu strpljivija, nisam savladala najveću vijetnamsku vrlinu. Po prvi put na kraju puta se pitam: Nije li put bio uzaludan?

Comments:

  • 16/02/2011

    Čitam ja ovaj tekst, ali najjači utisak ostavljaju miševi i štakori. Zamisli ti to, susret sa štakorom, a nemaš kuda. Horor. Šta još da te on pojuri svjestan da ga se bojiš i da mu nećeš nauditi… O jebemti. Nikad neću ići u Vijetnam.

    reply...
  • 16/02/2011

    Meni su bube vise smetale. Sedeli smo na nekim foteljama i samo sam u jednom momentu primetila da one mile sa svih strana iz fotelje, izlaze iz onog dela izmedju naslona za ruke i sedenja. To je bio horor 🙂 Skakala sam i tresla bube sa sebe 10 minuta.
    Ovi misevi/ pacovi su mi jos bili i sipaticni posle svega 🙂 Jedan je nasao ogromnu komadinu hleba, nosio je u prednjim sapama i jurcao na zadnjim. Kao u crtanom filmu. Bilo mi zanimljivo da vidim kako ce da reaguje ako ga pojurim, posto je bio na nekih 3-4 metra odakle je prvi put izmileo. I mudrica je isputila hleb i pobegla glavom bez obzira. Posle toga sam ga pratila do ujutru, cekala da vidim da li ce se usuditi da dodje po hleb. Izvirivao je svako malo, i gledao u mene. To me zapravo silno zabavljalo 🙂

    reply...
  • 21/02/2011

    Sreca pa nemam taj bubeci strah 🙂
    Ali svako putovanje ima svoje zasto. Nisi otisla tamo sigurno da promenis ono sto si ti naumila :))) Nego se promenilo nesto, sto nisi planirala, a trebalo.

    I odlicne fotke.

    reply...
  • 03/06/2011

    Posle serije tvojih tekstova, preispitujem svoju odluku da posetim Vijetnam, pre svega zbog mogucnosti da provedem samo par dana u Hanoju. Posto u sustini idemo za Hat Yai na Tajlandu, tj. imam pauzu u Bangkoku oko 10 dana pre toga, … u svakom slucaju hvala ti na tekstovima, kad se sve sabere i oduzme nije Vama tamo ni bilo lose.

    reply...
  • 05/06/2011

    Cao Nemanja,

    nekako tvoj komentar zavrsi u spamu i tek sada ga videh. Nadam se da ces videti moj odgovor. Ja definitivno predlazem da odes i provedes tamo vreme. Svi ljudi koji su pre mene bili, zapravo su apsolutno uzivali. Mislim do je do nas. Jednostavno nam nije taj istok legao kao neke druge destinacije. Bez obzira, toliko je egzoticno to sve nama bilo da je vredelo i tih “muka” koje smo tamo imali 🙂
    Ove muke su daleko od muka naravno 🙂

    reply...
  • srki

    06/11/2011

    U stvari, sve je ok, ovde sam par dana i skroz je super, pivo u hotelu je 1 dolar, hajneken ili vec kako se pise, hrana par dolara..ma bre samo price, prosao sam dosta azije i ovde je najlepse…ako hoces lep smestaj onda 80 dol za noc ali hotel sa 4****….i to nije kao kod nas, kao 4 zvezde a krs..pozdrav..ako neko ima pitanja dalja…, srdjan81@hotmail.com

    reply...

post a comment