I danas se blago naježim kada se setim svog “prvog” susreta sa nemačkim jezikom. Prvi nije bio zaista prvi jer sam i pre dolaska u Nemačku, nemački čula u Austriji uživo i pre toga odgledala podosta nemačkih filmova. No, taj susret koji zovem prvi, odigrao se u frankfurtskom tramvaju na putu od centra grada ka Niderad naselju. Zanimljivo već sam uspela da zaboravim broj (11 ili 12, beše). Doduše, glasa koji je odzvanjao sa zvučnika se još uvek jasno sećam. Tramvajem je odzvanjalo nešto kao: “lkgkgiuynbsgagfatdsdkuivds”. Za mene to nisu bile reči, bio je zvuk, dug, nerazuljiv. Kasnije, kada sam konačno počela da razaznajem reči otkrila sam da nas je robotizovana gospođa obaveštavala o sledećim stanicama. Od stanice do stanice njene rečenice su počinjele isto: “Sledeća stanica: Ta i Ta”. Ja u to vreme ne samo da nisam razumela šta ona priča, nego mi se činilo da izgovara jednu predugačku reč. I uopšte mi se nije činilo da poruka svaki put počinje isto. Tada mi je nemački zvučao jednako strano koliko i kineski npr.

U početku sam se trudila da ga naučim. Kasnije, kad sam počela da radim (na engleskom, koji je bio zvanični jezik u firmi) izgubila sam sav entuzijazam (koji teško da sam ikada i imala) da naučim ovaj jezik. Danas ga znam toliko da ga pričam samo kada me nateraju, ili eventualno u kupovini. Ovo drugo dobrovoljno. Kada god je zaista bitno da ga razumemo, obično platimo advokata da pozavršava stvari za nas. Moj prvi veliki problem s jezicima je taj što ja pokušavam da ih prvo dovedem do savršenstva, a onda progovorim. Drugi, ni malo manji, je što pokušavam da jezik rastavim na sitne komade između kojih ću naći neku vezu a onda bi mi sve to lepo pomoglo da rešim svaki jezički problem. Paaaa… da, jezik nije matematika, znam, ali moj mozak i dalje odbija to da prihvati. Jezik je nešto što čovek uči praveći “početničke” greške i kada je daleko od početka odmakao, učeći napamet, a ja u takvim stvarima nikada nisam bila dobra. Recimo, ja mogu savršeno da vam objasnim kada koristite “a” ili “the” u engleskom, ali ću ih u toku priče ili pisanja jednostavno izostaviti, zameniti sa some, any ili slično kada je moguće, ili nabacati bez ikakvog reda.

No ja sam samo deo problema u celoj ovoj priči, jer ja ipak koristim i engleski i ruski sa svim greškama i daleko od savršenstva. Problem je dobrim delom u nemačkom jeziku. Na stranu pravila o slaganju reči u rečenici. Manje više to su pravila bez izuzetaka, i svako pravilo se da naučiti, tj. navežbati. Mada i ovde problem može da se javi kod glagola sa razdvojnim prefiksima. Iz nekog razloga, iako savršeno dobro znam pravila, dešava mi se da čitam nešto napisano u sadašnjosti i tek nakon desetak minuta shvatim da konstantno zanemarujem prefiks na kraju, što potpuno menja značenje reči. Srpski primer tome bi recimo bila rečenica: “Ja postavljam sto”. Koristeći nemačka pravila to bi zvučalo: “Ja stavljam sto po”. E sada moj mozak nekako odbija da prihvati taj “po” na kraju, te ću ja provesti dobar deo svog života razmišljajući o tome šta je pisac hteo da kaže time da stavlja sto. Gde ga stavlja? Na šta ga stavlja?

Moj drugi veliki problem s nemačkim su složenice. Joj, što ih oni vole. Katastrofa. Do dve reči mogu da ih smislim. Ali iz nekog razloga dobar deo njih ima mnogo više od dve reči. S druge strane ima toliko složenica, da ćete se i na najelementarnijim kursevima naveliko s njima sretati. Meni je inspiracija za ovaj post danas bilo pisamce koje nam je poslao distributer za struju. U tom pisamcetu stoji rečenica: “Anschlussnutzungsverhältnis ist in §4 der Niederspannungsanschlussverordnung (NAV) vom 01.11.2006 beschrieben.” Ta rečenica kaže da je nešto – “Anschlussnutzungsverhältnis” opisano u nekoj uredbi koja reguliše nešto vezano za niski napon – “Niederspannungsanschlussverordnung”. I ovde postoji pravilo da se reči spajaju sa slovom s, u stvari preciznije one su u genitivu pa imaju nastavak s. Međutim, ajd ti meni sad smogni snage da tražiš es-ove u tolikoj reči. Ja iskreno, odmah lepo na početku odustanem. Evo recimo, za vežbu možete da rastavite zvanično najdužu nemačku reč: “Rindfleischetikettierungsüberwachungsaufgabenübertragungsgesetz”.
Teško zar ne?

I kako se ja na kraju borim sa ovim? Nikako. Odustala sam. Od proleća krećem da učim španski. A kada me Nemci začuđeno pitaju: “Zar još uvek ne znaš nemački?”, opsovaću im sočno na nemačkom: “Rindfleischetikettierungsüberwachungsaufgabenübertragungsgesetz”.

Comments:

  • 09/11/2011

    Eto kako je to jedan velik i uspješan narod kad njemački govori kao maternji :).

    reply...
  • Vlada

    09/11/2011

    nedaj se marice,dobro si opsiala da definitivno nemci zvuce kao neki roboti(nesmem ni da zamsilim kako izjavljuju ljubav ili nesto slicno) ali nadam se da ces savladati sve nedace nemackog jezika,samo rad,a i doduse koliko god ti odbijala mislim da ces jesnog dana progovoriti jer svaki dan ga slusas oko sebe,prema tome Arbeit macht frei

    reply...
  • Sale EUnet

    09/11/2011

    Marice priznaj da si ovu poslednju rec napisala u copy – paste tehnici :)))
    Aber , ich verstehen :)) das ist normal :))

    Pozz

    reply...
  • 09/11/2011

    Uff, srecom da sam ga ucila u gimnaziji inace zaista ne znam kako bih ga naucila ovde. Nikad nisam imala strpljenja za ucenje jezika od pocetka. Takodje, morala sam da ga pricam na poslu sto je naravno pomoglo.

    Ipak, nije to nista, treba da cujes Svajcarce kada kazu “iii bi gsi” (cita se ksi) za “ich bin gewesen”. 🙂 i slicne brljotine. Nemacki ti tada dodje kao pesma. :))
    Ipak, i ja bih rado i radije ucila spanski, italijanski, francuski. Kako su to divni jezici. Samo napred. 🙂

    Btw, dugo nisam stigla da citam tvoj blog tako da sam se nedavno odusevila putopisima iz Vijetnama. Predivno!

    reply...
  • 15/11/2011

    Hmm, ako se odlucite da imate decu jednog dana i ostanete u Nemackoj, itekako ce vam trebati nemacki (kao roditeljima 🙂 kad pocnes da se zezas sa svim uciteljicama i sl.). Pa ti vidi. 🙂

    reply...
  • 25/11/2011

    Jasno mi je da si izgubila zelju za nemackim, jer sam ja tako nekako u Rusiji funkcionisala. Plus sam radila manje vise samo sa srbima tamo. Pretpostavljam da ima veze i sa time da li se u svom okruzenjju dobro osecas, da li se uklapas u to gde si… Ja se u Rusiju ni u snu uklopiti nisam mogla, te otud i problemi s jezikom. Govorim ja, volim ruske pisce npr najvise na svetu, al taj ruski mentalitet mi nikako ne pase. Dok sam se s nemackom odmah zdruzila. Poslali smo najbolji drugari, ja i nemacki. Jos sam upoznala gomilu nekih finih ljudi i austrijanaca i nemaca i to me je sve potpuno inspirisalo da naucim jezik. A entuzijazam me ne popusta. I ide mi lako i volim kako zvuci i sve mi se dopada. Al to nije svakom tako. Mislim da je stvarno stvar toga kako se ti osecas. Da li ti je jezik lep, da li su ti nemci simpaticni itd, sta te odbija i koliko…

    reply...

post a comment