Ja, Ti, ona, on, oni.

Jednog kišnog, hladnog, letnjeg dana, koji nas je podsetio zašto smo iz Nemačke pobegli, krenuli smo iz Kopenhagena ka Tiju. Danske železnice su smatrale da je početak juna pravo vreme da poprave, preprave i počiste svoje pruge, te smo ka severu krenuli autobusom. Autobus je bio na sprat, pa meni ne bi teško da doplatim za najbolje sedište. Nije da sam preterano razmišljala o lepotama danskog pejzaža u tom momentu, bila sam isključivo okupirana mišlju kako da smanjim osećaj mučnine u višečasovnoj vožnji. A malo šta je očaravajuće kao prelazak s jednog ostrva na drugi, čini se, beskonačnim mostovima.

Danci ime svog nacionalnog parka ne izgovaraju Ti. Pre zvuči kao Tuj, gde ovo t, opet nije čisto kao naše t. Do ovog oblika Ti sam došla tumačeći pravila za transkripciju sa skandinavskih jezika, ali može biti da sama pravila nisam dobro razumela.

Olborg (Aalborg)

Naše krajnje odredište, nakon šest sati duge vožnje, bio je Olborg (Aalborg). Nije nam plan bio da se u njemu preterano dugo zadržavamo. Olborg je trbao da bude samo usputna stanica ka nacionalnom parku. Ali kiša je lila. I lila. I baš nije planirala da stane, ni to popodne, ni narednog dana. Tako neplanirano ostasmo dodatni dan u Olborgu. Iskoristili smo ga za maratonsku šetnju ulicama grada i kupovinu vodootpornije garderobe.

Olborg nas je jednako očarao svojim starim gradskim jezgrom, novim modernim zgradama i mnogobrojnim grafitima i muralima. Generalno nam se novogradnja u Danskoj izuzetno dopala. Nove stambene zgrade svojim dizajnom pre podsećaju na moderne sklupture, nego na mesto za stanovanje. Često sam prolazeći kraj tih modernih zgrada razmišljala o unutrašnjosti tog prostora. Koliko li je špicastih, krivih i zaobljenih soba u tim zdanjima? Jedno je sigurno, sve te zgrade će biti jednako impresivne i za par vekova.

Olborg je bio neočekivani biser. Da nije bilo te dosadne, uporne kiše ne bi ga ni videli. Sledeći put kada pomislim kako gore vreme nisam mogla ubosti na putu, setiću se Olborga i širom otvoriti oči, ko zna koliko ću još bisera na taj način otkriti.

Nacionalni park Ti

Nacionalni park Ti se nalazi na severozapadu zemlje. Park prati obalu mora i njim dominiraju beskrajne dine, delimično pošumljene i potravljene, te tako naizmenično prelazite s vriština na pesak, preko livada, kroz viševekovne šume breza i četinara. Vetar duva konstantno, pa su njegove plaže čuvene među surferima.

Nacionalni park pokriva površinu od 244 km2. Mi smo odlučili da ga delimično prepešačimo u trodnevnoj šetnji, prateći obalu od severa ka jugu. U nacionalnom parku postoji više sela u kojima je moguće naći smeštaj. Svako selo ima dobro snabdeven supermarket i po nekoliko restorana. Celo iskustvo je pre ruralno nego prirodno. Šetali smo praktično od sela do sela.

Krenuli smo od luke Hanstolm (Hanstholm). Autobus zgodno staje ispred malog tržnog centra u okviru kojeg je supermarket. Luka je na nekih kilometar odatle, ali pešačka staza se ranije odvaja od asfaltnog puta. Vodi uzbrdo, ili bolje uzdino do prvog vidikovca. Dine su prekrivene visokom trskovitom travom. Beskonačna valovita livada sa jedne strane i more sa druge. Monotoni pejzaž, nakon kratke šetnje prekidaju betonski bunkeri koji izviru na sve strane. Ovaj deo danske obale bio je deo Atlantskog bedema duž kojeg su Nemci gradili ove betonske bunkere (Hanstholm I) zarad bolje zaštite od potencijalnih napada iz pravca Velike Britanije. Na suprotnoj strani Hanstolma jedan od bunkera je pretvoren u muzej. Ovi, na koje smo mi naletel, bili su jednostavno prepušteni propadanju. Svaki od njih je dostupan i otvoren, možete se naokolo zavlačiti i provlačiti do mile volje. Strukture su stabilne iako su pojedini bunkeri delimično urušeni.

Više podataka o bunkerima i detaljnu mapu možete naći u pamfletu muzeja:

https://bunkermuseumhanstholm.dk/media/1314/batteri-hanstholm-i-engelsk.pdf

Nakon obilaska bunkera spustili smo se na plažu kojom smo pešačili, nekih 12tak kilometara, do Klitmelera (Klitmøller). 12 km vetra, peska i slanog vazduha. 12 km predivne, divlje plaže. 12 km hodajuće uživancije. Uglavnom uživancije. Na momente je pesak bio previše mek pa mi se činilo da prtim sneg. S tim da onom ko je išao iza, za razliku od snega, na pesku ništa lakše nije bilo. Svako je prtio svoju dinu. Muku nismo mogli podeliti.

Kiltmeler je dobio ime po mnogobrojnim mlinovima koji su se nekada davno nizali kraj obližnje reke (klit – dina, mølle – mlin). Danas ga zovu Hladni Havaji jer je poznato surfersko odmaralište. Na izlazu iz sela nalazi se skupina napuštenih bunkera. Svi ovi bunkeri duž obale, daju neku posebnu draž ovom lunjanju Tijem.

Nakon prespavane noći, u jednom od lokalnih surferskih odmarališta, krenuli smo ka jugu. Taj dan smo uglavnom pratili poljske puteve, koji su sporadično prolazili kraj seoskih imanja sa simpatičnim dlakavim govedima, mnogo lepšim nego naše krave i bikovi. Vreme je bilo muljavo, sa sitnom dosadnom kišom. Bar blata nije bilo jer pesak upija svu vodu. Pred nama su se smenjivala imanja i livide. Kilometrima. Ta šetnja jednoličnom ravnicom je narušena kada smo stigli do Tagordove šume (Thagaard’s Plantation).

Tagordova šuma je ime dobila po jednom od pionira u pošumljavanju ovog dela Danske. Danci su rat pesku objavili 1816. godine kada su na 7 različitih lokacija pokušali da zasade uglavnom breze i četinare. Ali avaj, brezi se nije svideo jak zapadni vetar, a četinarima vazduh pun soli, te je 1842. Danska konačno priznala poraz i odustala od pošumljavanja. I pored loših uslova, neka stabla su uspela da prežive i danas čine jednu od najčarobnijih šuma na svetu.

Po izlasku iz šume smo uglavnom samo kisnuli. Bilo je previše mokro. Padala je ona kiša koja neumorno pada. Uz put smo sreli starijeg Danca. Išao je iz suprotnog smera noseći veliki ranac. Nije izgledalo da mu kiša smeta. Stali smo da proćaskamo. Bio je izuzetno simpatičan. Osmeh nije skidao sa lica. U toj kratkoj rameni informacija “o stanju na putevima”, lepotama i znamenostima ispred i iza nas nijednog momenta se kišno vreme nije pomenulo. Šta ti je Danac! Njemu ni kiša nije problem. Nama, naviknutim na suvlje vreme, ipak jeste bila problem. Toliko da smo na kraju svratili u jedan od kafića u usputnom seocetu Voruper (Vorupør), nadajući se da će uskoro prestati. Nakon sat-dva konačno je krenulo da se razvedrava. Nedaleko od sela nalazi se i sklonište gde je moguće kampovati. Generalno, u Danskoj nije problem prostreti šator gde vam se svrsne, dok god ste skrajnuti s puta i tuđih imanja. Nama je sklonište bilo prioritet jer ima nadstrešnicu, a nakon tog kišnog dana nismo hteli da još i noći dajemo mogućnost da nas konstantno prska vodom.

Izgleda simpatično ta minijaturna brvnara, smeštena na livadu i okružena četinarima. U nju bi se jedva 5-6 ljudi gusto spakovalo. Na sreću bili smo sami. Brvnaru smo delili samo sa lokalnim mravima. Povelikim. Ja sam zato rasprostrla unutrašnju mrežu šatora i u nju se zavukla. Miljan je odlučio da hrabro deli svoj prostor sa minijaturnim komšijama. “Spavao sam kao nikad u životu” – reće mi ujutru dok smo doručkovali. Ja sam se celu noć budila iz horor snova u kojem su njega ti mravi grickali. Ne znam od kad sam postala tako dokona do brinem tuđe brige.

Jutro je bilo sunčano i toplo. Prvi deo puta je opet vodio poljskim putem pored velikih imanja. Kuće su bile u daljini. Neverovatno je koliko su ta sela lepa. Koliko su sve kuće proste i jednostavne. I opet, upravo zbog toga, lepe. Iza tog reda stoji neumorna danska birokratija i milion i jedan propis. Dva mlada Danca, kod kojih smo odseli u onom surferskom smeštaju, su nam prepričavali svoje muke jer su hteli da sklone reklamni znak, starog vlasnika kuće, sa puta. Ipak, nije li to mnogo bolje od javašluka koji vlada po Srbiji? Pitanje sam zadržala za sebe, sa Dancima sam razmenjivala horor priče o nemačkoj birokratiji. Neplanirano smo zašli u diskusiju o tome ko je gori sa svojim striktnim pravilima, Danci ili Nemci. Rezultat je bio prilično izjednačen.

Ispred nas ponovo beskrajni predeli potravljenih dina. Predeo je jednoličan. U daljini se nazire Lodbjerg svetionik. Postaje sve veći što smo bliži, ali to traje i traje. Toliko sporo, da vam se čini da se uopšte ne pomerate. Na kraju sam krenula da ga slikam. Kad mi se učini da je prošla večnost, uslikam ga opet. Onda krenem da poredim slike. Ipak mu se približavamo. Ipak se povećava. Dok se penjemo uz poslednju dinu i ulazimo u gustu četinarsku šumu, konačno znam da smo mu sasvim blizu. Iako ga u tom momentu zapravo i nismo mogli videti.

Bilo je tek deset. Krenuli smo do ulaza u svetionik ali nas je omeo miris koji se širio iz susednog kafića. Neko je upravo ispekao pecivo neodoljivog mirisa. Sveže pečena štrudla sa marcipanom, jak crni čaj i domaći sok od lokalnog bobičastog voća. Sedeli smo u predivnoj bašti, na prijatnom prolećnom suncu. I uživali u preuranjenoj užini. Zaboravih momentalno na pogled sa visine.

Kada smo nekih sat kasnije krenuli dalje, ka Ageru (Agger) oblaci su opet prekrivali sunce. Od svetionika do sela ima svega 5km. Sa svim tim šećerom u krvi imali smo energije na pretek da pružimo korak. Taj poslednji komad puta vodi nasipom između Flade jezera i mora. Nekada je ovo jezero činilo zaliv, ali su ga vremenom nanosi peska odvojili od mora. Put je manje impozantan nego što se možda čini po opisu. Staza je opasana gustim rastinjem te nikakvog posebnog vidika sa nasipa nema.

Dolazak u selo Ager obeležio je i kraj ovog našeg kratkog Ti parkovanja.

Više slika možete naći u mojim galerijama:

post a comment