Ja se retko kada opredeljujem za “posetite metropole” tip putovanja. U velike gradove putujem ili po potrebi da završim neki posao ili da posetim nekoga. Problem je što su veliki gradovi toliko veliki da iako vidim “sve” imam taj čudan osećaj da nisam videla ništa. S druge strane, ako mi grad služi samo kao polazno mesto za obilazak prirode, nacionalnog parka ili nekog dela obale ovaj osećaj se gubi. Valjda onda celom tom gradu pristupam rasterećenije, od početka s pomirljivom idejom: eto tu smo na par sati ili dana bez ikakvih nerealnih očekivanja da imamo dovoljno vremena da sve vidimo, te hajde onda da uživamo u šetnjama nasumično izabranim ulicama. U Havanu smo upravo tako otputovali. Služila je kao mesto u kojem smo se odmarali posle sletanja i pripremali za poletanje.
Kada putujete sa istoka na zapad i preletite par vremenskih zona vašem telu treba neko vreme da shvati da je sedam ujutru a ne podne. Što je zapravo izuzetno zgodna stvar, jer bez ikakvih napora ustajete rano i imate ceo dan pred sobom za gluvarenje. A s obzirom da je Havana dvomilionski grad, trebaće vam dosta vremena da istabanate svim njenim ulicama.

Pre odlaska na neko mesto ja se uvek dobro informišem o tome šta tamo negde mogu videti, raditi, očekivati. I nekako i pored dobre pripreme uvek ostanem zatečena i silno iznenađena onim što me dočeka. Obično, sve to izgleda drugačije od slike koju sam ja u svojoj glavi projektovala. Sa Havanom je začuđujuće bilo drugačije. Ona je izgledala upravo onako kako sam je zamislila. Zanimljivo je da je prvi komentar mog muža bio da je nije zamišljao toliko “raspalu”. Doduše kasnije se ispostavilo da su zgrade koje je on video kao ruševine, bile zapravo zgrade u fazi renoviranja u nedeljno popodne.
Ruku na srce, prosečna havanska zgrada i jeste u fazi poluraspada sa čađavim fasadama čiji se malter, poput pregorele turističke kože, ljušti u slojevima. Prosečna havanska zgrada je ukrašena balkonima sa kojih se viori čist veš u svim bojama duge, podsećajući na turističke zastave po evropskim gradovima. Tu i tamo promoli se koja čovečija ili pseća glava, promatrajući vas poluzainteresovano sa visine. Najbolji način da vidite unutrašnjost je da odsednete u nekom od stanova koji nude privatni smeštaj. Mi smo promenili dva domaćina u Havani. Ono što je bilo zajedničko za oba stana su ekstremno visoke tavanice, preko 4-5 metara, hladni podovi, kao i za naše uslove nepojmljiva količina plastičnog cveća, plastičnog voća i porcelanskih lutkica. Visoke tavanice i pločice obezbeđuju hlad u ovim kućama i u najtoplijim danima, dok su cveće i porcelan neiscpran izvor šala na račun domaćinovog (ne)ukusa.
U većim ulicama je uglavnom nepodnošljivo vruće i zagušljivo u toku toplijih dana. Iako većina zgrada formira arkade, koje štite od direktnog sunca i kiše, otpadni gasovi iz starih automobila u kombinaciji sa uzavrelim asfaltom nemilosrdno guše. Uske ulice su toliko pretrpane ljudima i parkiranim automobilima, decom koja igraju bejzbol, da je normalan saobraćaj kroz njih gotovo nemoguć.

Kada bih morala da se odlučim za meni omiljeni deo Havane to bi definitivno bio Vedado. Najveći deo promenade Malecon pripada ovom delu Havane. Rane jutarnje i kasne večernje šetnje Melaconom, uz more ostaće mi najdraža uspomena iz Havane. Ovaj deo Havane ima dosta očuvanih zgrada ali za razliku od centralnog dela mnogo manje turista, tako da su šetnje mnogo prijatnije. Posebno su zanimljive i žive ulice oko univerziteta (Universidad de La Habana) i istočno od njega ka centralnom delu Havane. Ovom delu pripada i Memorijal Hose Martiju, koji je na žalost bio zatvoren u vreme naše posete. S njega se pruža lep pogled ka čuvenom muralu Čea i manje čuvenom muralu Kamila. Manje čuvenom jer je izgrađen tek 2009. Na žalost, pogled na ostatak Havane s tog mesta i nije preterano impresivan, beton, ružne višespratnice iz novijih vremena i turistički autobusi.

Habana Vieja je najturističkiji deo Havane, no ne bi je trebalo zaobići. Ona je bitna iz dva razloga. Prvi je da će vam dati sliku koliko je Havana zaista lepa i koliko bi čarobno izgledala da se sve zgrade renoviraju poput onih u ulicama Obispo i Mercaderes. Drugi, to je jedno od retkih mesta gde ćete pojesti pristojan obrok, po zapadnjačkim standardima sa sve zapadnjačkim cenama. Ja nisam gurman, ali čak je i meni pirinač sa pasuljom uspeo da dojadi posle deset dana.

Kada je kulturni život Havane u pitanju malo šta smo zapravo videli. U potrazi za cigarama, koje smo se naravno setili da kupimo zadnji dan koji je sasvim slučajno bio i državni praznik, završismo u muzeju cigara. To mesto je zaista simpatičan muzej koji izlaže istoriju duvanske industrije, raznih alata i naravno cigara, tabakera, kutija za cigare itd. Svaki komad je malo umetničko delo. No, i pored toga ponašanje zaposlenih je u nama brzo ubilo osećaj krivice što muzejima nismo ostavili više prostora. Iako je ulaz u muzej besplatan, zaposleni će vas na brzinu sprovesti po muzeju ne ostavljajući vas ni 5 minuta nasamo, konstantno vas podsećajući da možete i treba da slikate, i na izlazu tražiti 10 dolara bakšiša. Ovo iskustvo mi je bilo zapravo jako interesantno. Apsolutno mi je bio jasan onaj deo, gde se gospođa trudi da zaradi bakšiš pa čak i onaj gde je ona već zacrtala visinu istog. Ono što mi je zaista fasciniralo je način na koji ona misli da jedan prosečan čovek želi da poseti muzej. Za muzej te veličine u Berlinu, ja bih recimo odvojila bar par sati sa sve kaficom između, uglavnom bez slikanja. Ja muzejske eksponate ne slikam sem ako baš nisam odlučila da napišem post na blogu, pa čisto da ga zašarenim.
Kada je muzika u pitanju, u Havani smo i taj deo dobrim delom propustili. Ulični svirači su česta pojava i muzika se praktikuje na svakom trgu od rane zore do kasno u noć, te nekako usled toga nismo osećali neku preteranu potrebu za noćnim izlascima po čuvenim salsa klubovima. Meni se lično salsa kao ples preterano ni ne sviđa. Kada gledam par kako pleše podsećaju me na loš brak, bez emocija i strasti i sa puno svađe. Čini mi se da se ta dva tela previše divlje bacakaju u prostoru bez ikakve međusobne privlačnosti. Nekako mi je prostački divlji bez one zavodljivosti koju ima tango na primer. Naša poseta Kubi bi prošla bez kluba sa živom muzikom s plesom da nismo slučajno u jednoj večernjoj šetnji naleteli na španski restoran sa flamenko igračima i živom muzikom. Koliko mi se salsa ne sviđa toliko me flamenko ostavlja bez daha. Nisam sigurna da li su igrači zaista bili toliko dobri, ili su kokteli učinili svoje, a možda i činjenica da nam je to bilo poslednje veče pred povratak s Kube, no to veče će mi ostati u sećanju kao jedno od najlepših na Kubi.

Comments:

  • Сима

    03/02/2012

    Свиђа ми се текст.

    reply...
  • 07/02/2012

    Nisam do sada stigla to da ti kažem iliti otkucam, ali mnogo su mi lepe vaše fotografije. A Havana… iako ume da bude i “raspala”, nekako je osvežavajuće šarena. 🙂

    reply...

post a comment