postcards…
The world moves with me

Zaliv Lapataja (Bahía Lapataia) / 02.03.13

Poslednji dan našeg boravka u Ušuaji odlučili smo da konačno skoknemo do nacionalnog parka Ognjena zemlja. Uhvatili smo lokalni autobus oko 10h i nakon 12km truckanja stigli do ulaza u nacionalni park. Kao u većini nacionalnih parkova u Patagoniju na ulazu u park se plaća karta. Ulaznica za parkove nije baš mala i sam prevoz do, od i po parku dosta košta. Cena karte i prevoza je oko 185 argentinskih pezosa (25 evra) i ako se dobro sećam u ovom nacionalnom parku ta karta važi za samo 2-3 dana. S druge strane, ako se uzme u obzir gde se Ognjena zemlja nalazi i kako se stvari transportuju do nje to verovatno i nije tako mnogo. Nakon ulaska u park vozili smo se još dobrih 3km do naše polazne stanice – male luke u Ensenada zalivu (Bahía Ensenada Zaratiegui). Vozač autobusa nam je pokazao u pravcu usamljene drvene kućice (barake) i objasnio da tamo treba “nešto” da radimo sa pasošem. Nije mi bilo najjasnije šta se dešava jer ja jedva da natucam španski a vozač nije govorio nijedan drugi jezik. No poslušno krenusmo ka ukazanom nam mestu. Po ulasku u istu shvatili smo da smo upravo ušli u najjužniju poštansku stanicu na svetu. Izvukoh pasoše poslušno iz ranca. I dalje mi nije bilo jasno zašto ih dajem tom čoveku sa smešnom bradom iza pulta, no kako su to neki turisti radili ispred mene rekoh valjda tako treba. Tek kada je krenuo da lepi nalepnicu i udara pečat sa pingvinima i natpisom “Fin del Mundo” (kraj sveta) shvatih da je u pitanju jedna od onih turističkih viza koje ničemu ne služe ali lepo izgledaju u pasošu. Razrogačih oči od oduševljenja, pečat sa pingvinima je prelep i apsolutno vredi onih 10 pezosa koji su mi naknadno naplaćeni. Ushićena lepotom mog novog otiska u pasošu izađoh iz barake da se oduševljavam okruženjem.

Za taj dan je planirana priobalna staza (Senda Costera) od nekih 8 km a posle nje gde stignemo u zavisnosti od vremena. Vreme je bilo oblačno, a voda u zalivu tirkizna. Prekoputa pristaništa se pruža malo ostrvo (Isla Redonda). Staza prati obalu i naizmenično vodi kroz šumu i preko plaža. Već na samom početku staze neko nenaviknut na ove subantartičke šume ostaće zatečen njihovim izgledom. Iako naliče onome što smo videli prethodnog dana, prava lepota prirode je tek sada došla do punog izražaja. Plavkasta stara debla tek okićena svežm zelenim listovima. Šuma deluje magično, savršena za neku mističnu priču sa šumskim vilama i bogovima. U početku su plaže bile male i šljunkovite prekrivene plavo ljubičastim oblutcima, oštrim sivkasto plavim stenama i jarko ljubičastim školjkama. Sve boje su bile vrlo intezivne, a njihova kombinacija neočekivana. Priroda se igrala sa našim čulima slažući skladno boje na čiju kombinaciju u prirodi nismo navikli. Pokušavala sam da uhvatim te boje i oblike fotoaparatom, ali one nisu delovale tako impresivno na uhvaćenim snimcima. Širina tog prostora, magičnost tih šuma i sve te nijanse nisu mogle biti zabeležene sa par digitalnih slika. I taman kada pomislih da ne može biti lepše, male obale su počele da smenjuju veće zelenije uvale. Uz obalu je bilo puno gusaka i poneki soko. Sve vrste drugačije od onih na koje smo uglavnom navikli. Sem ptica na žalost nismo videli nijednu drugu živuljku, mada su brane i ponegde opustošeni delovi šume jasno ukazivali na brojnost dabrova.

Ta relativno kratka šetnja i lak teren su nam oduzeli nesrazmerno mnogo vremena. Sve je delovalo toliko magično da smo dugo ostajali na pojedinim mestima, prosto sedeći zagledani u prirodu oko sebe. Ništa posebno uzbudljivo se nije dešavalo pred nama. Proletela bi po neka ptica, zatalasala bi se tirkizna voda, savila bi se koja travka pod povetarcem, razvukao bi se neki oblak. A ipak u isto vreme dešavalo se mnogo toga, moja koža je pokušavala da zapamti svaki dodir, uvo da oslušne svaki zvuk a oko da zabeleži svaku sliku, moja glava se trudila da sve to sastavi u priču koju ću vam jednoga dana ispričati. Glava je sada prilično razočarana jer sve ove reči nisu dovoljne da prenesu sve ono što su moja čula u tom parku sakupila.

Nakon verovatno najsporije šetnje u našim životima nastavili smo malo bržim tempom preko Lapataja reke koja odliva vodu iz jezera sa najviše imena ka Lapataja zalivu. Jezero se okitilo sa čak tri imena te u zavisnosti koga pitate moglo bi se zvati: Acigami (na jeziku starosedeoca znači torba, vreća), Errázuriz (bivši čileanski predsednik) ili Roca (bivši argentinski predsednik). Zaimljivo je da su se ova dva predsednika sastala 1899. godine u Magelanovom prolazu nebili se tenzija između dve zemlje smanjila.
Poslednji kilometar puta smo praktično pretrčali kroz možda čak i najlepše parče šume u tom delu parka kako bismo stigli na kombi koji je polazio za 15min. Ovaj put kroz šumu je u potpunosti prekriven drvenim mostovima-stazama i vodi do vidikovca koji gleda ka zalivu.
Dan smo manje više neslavno završili još jednim preranim odlaskom u krevet. Nije baš ni da smo planirali neke lude izlaske i jeste da na tom dalekom jugu dan traje dugo u toku decembra, no ipak je šteta da nismo uhvatili to noćno nebo bar na tren dok smo bili na Ognjenoj zemlji. Sledeći dan smo proveli u celodnevnoj vožnji ka Punta Arenasu, koji je opet služio samo kao usputna stanica za nabavku pre našeg sledećeg odredišta nacionalnog parka Torres del Paine.

Ognjena zemlja / 21.01.13

Sećam se kako bih kao dete gledala u kartu sveta i mislila kako je tadašnja Jugoslavija na najboljem mogućem mestu, u samom centru. Svet mi se činio dvodimenzionalan i padalo mi na pamet nije da bi tamo neko u dalekoj Australiji stvari mogao da gleda iz nekog drugog ugla. Mislim da sam prvi put kartu na kojoj je Australija u centru sveta videla zapravo u njihovoj ambasadi u Beogradu. Kako sam u istoj bila iz želje da emigriram u taj deo sveta, podsmevala sam se samoj sebi kako se zapravo selim u pravi centar sveta, jer je onaj na “našim” kartama zapravo lažan. I dan danas kada u razgovoru s ljudima spomenemo da želimo da emigriramo za Australiju ili Novi Zeland (vremenom smo shvtili da bi nam se Novi Zeland verovatno više dopao), ljudi nas u neverici pogledaju i uvek sledi isto pitanje:
– A što tamo? To je na kraju sveta.
– Nije – odgovorila bih – Treba samo svet da gledate iz drugog ugla.

Stojeći ispred tih karti sveta kao dete sanjala sam o tome da obiđem sve te ćoškove po karti, te krajeve sveta. Jedan od tih krajeva je bio onaj repić na jugu Južne Amerike što se pomalo izvija na desno. Taj kopneni deo najbliži Južnom polu, poznatiji kao Ognjena zemlja.

Ognjenu zemlju je krstio Magelan svojevremeno kada je prvi put oplovio. Orginalno ime je bilo Zemlja dima, a ne Zemlja vatre no inspiracija za oba imena je ista: Ognjišta koja su lokalci pravili svuda nebili se bosonogi, odeveni u komad krzna ugrejali na tom dalekom jugu. Lokalna plemena su živela od lova i ribolova, često menjajući mesto staništa od jednog ostrva do drugog po Bigl kanalu. Lokalci ne samo da su palili vatre po kopnu, nego i u svojim čamcima u kojima je središnji deo bio rezervisan za ognjište. Ovaj narod je, naš vodič po Bigl kanalu, zvao Jamana (Yamana) ali su poznati i po imenu Yahgan skraćeno od Yahgashagalumoala što označava ljude koji žive na kanalu oivičenom planinskim dolinama. Oni su lovili morske lavove čiju su mast koristili za mazanje tela i na taj način se dodatno štitili od hladnoće. Iako se za njih znalo još od Magelanovog putovanja 1520., ovaj narod je postao poznat široj javnosti kada je Kapetan Ficroj poveo četvoricu Jamana sa sobom u Englesku nakon prvog putovanja na Biglu 1830.
Na svoje drugo putovanje Biglom, Ficroj je poveo preživelu trojicu Jamana koji su po dolasku u Ognjenu zemlju odlučili da se vrate svom pređašnjem životu, bez ikakve želje da se vrate u civilizovanu Englesku.
Belci su se masovno naseljavali u ovaj deo sveta u periodu od 1883. do 1909. usled verovanja da je Ognjena zemlja bogata zlatom. Mnogi starosedeoci su što masakrirani, što nastradali od bolesti koje su belci doneli sa sobom, a na koje oni nisu navikli. Kristina Kalderon (Cristina Calderón) poznatija kao baka je rođena 1928. i poslednji je živi čistokrvni predstavnik ovog naroda. Istovremeno je i poslednja osoba koja govori jezik Jamana.

Mi smo se na i oko Bigl kanala zadržali 3 dana, koristeći Ušuaju kao polaznu tačku za istraživanje okoline. Trebalo nam je 33 sata da do nje stignemo iz Berlina. Pri tome menjajući 3 aviona i provodeći nekih 6-7 sati na aerodromu u Buenos Ajresu u nekim čudnim pozama bezuspešno pokušavajući da odspavamo. Taj poslednji let od Buenos Ajresa da Ušuaje provela sam u nekom poluonesvešćenom stanju. Miljan je pokušavao da me probudi ushićen lepotom Bigl kanala pre sletanja, no moje oči su se od silnog umora sklapale. U jednom momentu sam čak pokušala da raširim svoje kapke prstima, no samo koji tren kasnije prestala sam da budem svesna sveta koji me je okruživao. Ne želeći da izgubimo ni tren svog odmora na lenčarenje odmah pri sletanju smo krenuli da rezervišemo vožnju kanalom za to popodne. Bilo je oko 11 kada smo stigli do agencije, brod je kretao u 4 popodne. Ušuaja je toliko mala da smo za to vreme uspeli da prepešačimo ceo centar grada u potrazi za hostelom ili hotelom, smestimo se u isti, istuširamo se, ručamo, svratimo u prodavnicu čokolade na toplu čokoladu i kolač i zapitamo se šta da radimo sa preostala 2 sata. Ušuaja je relativno mlad grad nastao u vreme onih prvih belih doseljenika. Na jeziku Jamana, Ušuaja znači zaliv okrenut ka zalasku sunca. Ovaj grad, poput svih ostalih udaljenih od Evrope, ne može baš da se pohvali sa kvalitetom svojih prvih belih doseljenika jer se život prvih doseljenika svodio na služenje kazne u lokalnom zatvoru ili obsluživanje istog. Kasnije je zatvoren zbog pritužbi na nehumane uslove. Poznat je i kao najjužniji grad na svetu, mada nije i najjužnije naselje. Centar grada danas je praktično jedna ulica, tj. njen deo, u kojem se stiskaju jedna do druge radnje sa opremom za sportove u prirodi u slučaju da je neko od turista zaboravio nešto kod kuće. Jasno je onda sasvim da ljudi u Ušuaju dolaze samo zarad aktivnog turizma, tj. prirode koja je okružuje ili ekspedicija na ono belo parče “kopna” još južnije od nje.

Nakon besciljnog zujanja po lokalnim radnjama konačno krenusmo u obilazak kanala brodom. Ova tura traje 3-4 sata i obuhvata ostrva naseljena morskim lavovima i kraljevskim kormoranima. Ova ostrva su relativno mala i gledanje je dozvoljeno samo sa broda. Ove živuljke su i glavni razlog zašto smo želeli da krenemo na ovu turu. Sem silnog uzbuđenja što imate priliku da vidite ova bića na njihovim prirodnim staništima, obuzeće vas i silna želja da blokirate nečim jak miris koji se širi oko ostrva. Ne znam zašto, ali konstantno zaboravljam kako životinje zaista mirišu.
U toku vožnje, od jednog ostrva do drugog vodič nam je pričao o Jamana narodu, njihovom životu, običajima, stradanjima itd. Ja sam deo puta od ostrva do ostrva, u momentima kada je prezentaciju držao na španskom koristila da se zanesvešćujem od umora, jer mi je veći deo puta usled umora i morske bolesti bilo muka. Kad samo pomislim da je moj dragi imao želju da me povede u višednevnu vožnju brodom čileanskom obalom među frojdovima. Bez obzira koliko ta tura zvuči dopadljivo, posle iskustva vožnje po Bigl kanalu sve sam sigurnija da bih tih par dana provela naizmenično povraćajući i spavajući. Poslednja eskurzija nas je odvela do Bridžis ostrva (Bridges Island) koje ime nije dobilo zbog mostova nego prezimena jednog od prvih belih doseljenika. Po ovom ostrvu smo imali kratku šetnju, konstantno šibani vetrom uz obilazak ostataka Jamana “kuća”. Zapravo mesta gde su pravili ognjišta. Vetar je bio toliko jak i bučan da pod određenim uglovima nisam mogla da čujem vodiča iako je čovek stajao na samo dva metra od mene.
Vožnja brodom se simpatično završava lutrijom u kojoj se izvlači srećan dobitnik koji kao nagradu dobija zastavicu Argentine s kojom treba da se slika u svom gradu i pošalje im sliku.
Iscrpljeni smo zaspali čim smo dotakli krevet, trudeći se da nadoknadimo manjak sna od prethodna dva dana.

Više slika možete naći u mojoj galeriji: Ušuaja i Bigl kanal.