Kada smo prvi put putovali za SAD, planirali smo da ostanemo mesec dana u Njujorku. Miljan je radio prve dve nedelje, druge dve smo planirali da uživamo u dugim šetnjama po ovoj američkoj metropoli.
Ali….
Njujork nam se uopšte nije dopao. Ljudi su bili agresivni. Sve je smrdelo na marihuanu. Beskućnici su ležali po ulicama. Ljudi su ih preskakali. Izgledalo je kao da ih ne primećuju. Sve mi je nekako bilo odbojno. Nisam se osećala prijatno među tim ljudima, niti u tom gradu. Htela sam samo da odem.
Nakon par dana, palo mi je na pamet da pogledam karte za neku zemlju Centralne Amerike. Karibi su mesto na kojem sam želela da budem. Neupućena najbolje u vizne režime sa ovim zemljama previdela sam jednu bitnu stvar, kad posedujete američku vizu, možete praktično da uđete u sve zemlje Centralne Amerike za koje bi nam viza inače bila potrebna. Ili bar ogromnu većinu. Te ja tako, verujući da sam vizama ograničena više nego što smo zaista bili, izbrah Portoriko.
Proveli smo nekih desetak dana u njemu, par dana u San Huanu i par dana na ostrvu Vijekes. San Huan nam se baš dopao. Ima predivne peščane plaže. Centar grada je šarenolik. Uživali smo u šetnjama.
Na Vijekes smo skoknuli zbog plaža i ronjenja. Doduše, ronjenje u martu i nije preterano spektakularno. Plaže su zato prelepe. Meni su generalno karibske plaže najlepše.
Bio je to divan kratak odmor, ali nedovoljno da bi me inspirisao da pišem o njemu.
