postcards…
The world moves with me

Ice ice baby / 18.05.13

Rekoše da će nas pokupiti u osam ispred hostela. Ja kakva sam zabrinuta, i kad treba i kad ne treba, uzvrpolih se već oko 7.45. Miljan je polagano žvakao svoj doručak, a ja sam pod izgovorom da idem da slikam čudne ptice na travnjaku ispred hostela otišla da proverim nema li autobusa negde na vidiku. Nije ga bilo ni tada ni nekih pola sata kasnije, pojavio se tek negde oko pola devet. Logično, ako nas sve kupi okolo po selu. Može Kalafate (El Calafate) biti majušan koliko hoće, ali dok autobus zađe u svaku ulicu i pokupi nas sve, potrajaće.

Kalafate je ima dobio po bobičastom voću, koje podseća izgledom na borovnice. Kako je još uvek bilo rano za plodove nismo ih probali, ali kažu da ako pojedete plod sigurno ćete u Patagoniju doći opet. Grm kalafatea je vrlo čest po obroncima šuma i poljanama, raste svuda poput kupine kod nas.
Kalafate je verovatno najslađe naseljeno mesto na svetu, bar po sunčanom prolećnom danu. Pretpostavljam da u toj patagonijskoj zabiti Kalafate ima problem sa sunčanim danima isto koliko i Berlin na ovom severu. No, kao što ponekad baš nemate sreće s vremenom, drugi put će sva sreća ovog sveta pripadati samo vama. Sreća je tih dana odlučila da bude na našoj strani te je tokom našeg boravka u ovom mestu i oko njega sunce sijalo punom snagom, a razbacani kumulusi na nebu služili kao dekoracija za slikanje. Kalafate je jedan od onih patagonijskih gradova koji se razvio samo da bi opsluživao mnogobrojne turiste koji obilaze nacionalne parkove po Patagoniji. Podseća pomalo na lažne holivudske gradiće. Svega par ulica koje se seku pod pravim uglom, sa prelepim drvenim kućama, hostelima i restoranima. Koliko je neko mesto turističko u ovim zabačenim krajevima, možete lako zaključiti i po restoranskoj ponudi. Toliko dobrih restorana sa savršenom hranom u jednom običnom gradiću sa 6000 duša teško da bi bilo moguće pronaći.

Trućkali smo se neko vreme do ulaza u Nacionalni park koji se nemaštovito zove Glečeri (Los Glaciares National Park). No upravo već samo ime ukazuje da ovaj park može da se pohvali zavidnom brojem glečera. Usput nas je vozač obasipao zanimljivim podacima o celom podnevlju i njegovoj najvećoj atrakciji kojoj smo i krenuli tog dana u susret Glečeru Perito Moreno.

Glečer Perito Moreno je ime dobio po argentinskom istraživaču Francisku Morenu. Perito na španskom znači specijalista, te je ta ledena gromada ustvari glečer specijaliste Morena. A glečeri su upravo to, velike ledene gromade. Glečer Moreno spada u retke čija se zapremina ne smanjuje, nego raste. Nalazi se na Jezeru Argentino. Usled tog napredovanja njegovog frontalnog dela dešava se da se led spaji sa kopnom blokirajući južni rukavac Brazo Rico (Brazo Rico bi u prevodu manje-više značilo Rukavac bogat vodom). Ovo uzrokuje povećanje nivoa vode u rukavcu do momenta kada pritisak ne poraste do te mere da izaziva pucanje ove ledene brane i ponovnog spajanja rukavca sa jezerom. Za formiranje ove ledene brane i njeno pucanje potrebno je između jedne i deset godina u zavisnosti od klimatskih uslova.

Napravili smo pauzu na uređenom delu obale jezera sa kojeg je moguće posmatrati čeoni deo glečera. Na tom delu postoji čitav splet terasa, stepenica i visećih mostova sa kojih se pruža fantastičan pogled. Kad smo stiglo još uvek je bilo relativno rano i veći deo glečera je bio u senci. Frontalni deo je relativno blizu obale tako da, gledano sa donjih terasa, glečer praktično gledate iz neposredne blizine. Patagonija je mesto koje vas na svakom koraku podseća koliko ste majušni. Ovaj susret sa glečerom je bio samo jedan u nizu momenata u kojem sam se osetila poput mrava. Sama priroda je nestvarno lepa. Svetlo plavkasta izborana površina, sa odsečenim prednjim ivicama ponegde prošaranim tamnije plavim usecima. Iza nje su se uzdizali vrhovi prekriveni snegom, a sa strana guste četinarske šume. Vazduh je mirisao zimski iako je bilo poprilično toplo. Po vodi, ispred glečera plivale su odvaljenje gromade, oštrije bele poput snega i oblije staklasto plave. Nebo je bilo vedro a sunce jako, te je bela površina reflektovala zaslepljujuću svetlost. Ostali smo tu nekih četrdesetak minuta, no meni se činilo mnogo kraće. Morali smo da se ukrcavamo u autobus jer nas je čekala šetnja po ovoj ogromnoj gromadi.

“Big ice” tura je jedna od šetnji po glečeru koje je moguće bukirati kod lokalnih turističkih agencija. Ova tura traje oko pet sati i ne bi se mogla svrstati u jeftinije. Postoji i kraća jednočasovna organizovana tura koja je i srazmerno jeftinija. Samoorganizovana šetnja po glečeru je zabranjena, no ako ste baš avanturista realno ne postoji mogućnost da vam neko blokira prilaz glečeru sa svih strana te bih ja tu zabranu pre svrstala u preporuku. Ono što vam treba za šetnju po glečeru su dereze, cepin, a ne bi bio na odmet ni pojas. Dobre rukavice su obavezne, jer je led oštar te ukoliko se okliznete može se desiti da se ozbiljno isečete. Sa svim tim vas snabdeju organizatori puta, ako u ovu šetnju krenete organizovano. Vodiči su profesionalni, dobro obučeni i znaju mnogo o glečerima, te će to znanje sa vama tokom šetnje izdašno deliti. Grupe su uglavnom do desetak ljudi, na koje dolaze dva vodiča i svi oni se međusobno trude da drže odstojanje tokom šetnje te ćete imati utisak da je na ledu, u tom momentu, samo vaša grupa.

Prvi deo puta smo zapravo otplovili. Posle kraće vožnje brodom, usledila je kraća šetnja kroz šumu. Ovaj deo je dobro markiran, a delovi oko obližnjeg kampa potpuno uređeni sa drvenim stazama. Pre samog penjanja na glečer vodiči su nam vezivali pojaseve i navlačili dereze. Meni je zapao neki brbljivi mladić s kojim zapodenuh razgovor o tome odakle smo. Uvek me Južno Amerikanci zadive svojim poznavanjem geografije. Mislim da mi se još nikada nije desilo da naletim na osobu koja ne zna gde je Srbija, za razliku od Azije gde mi se nikada nije desilo da naletim na osobu koja isto to zna.

Prvo oduševljenje glečerom doživite još sa velike udaljenosti, kad ga vidite kako se lenjo proteže preko jezera. Sama ta slika na kojoj izgleda kao da se ogromna ledena reka uliva u jezero oduzima dah. Onda sledi drugi šok, kada se približite obali i sagledate koliko metara taj led štrči iz vode. Kad steknete pravu sliku o njegovoj veličini. Kad pridev veliko, dobije neke realne dimenzije. Treći šok doživite kada krenete u šetnju po toj ledenoj gromadi. Tada veličina ponovo gubi na važnosti, a detalji koji vas okružuju zaukupljuju svu vašu pažnju. Iako prilikom svakog od ovih stadijuma doživljavate blagi šok jer se vaša čula po prvi put susreću sa takvim čudesima, treći je ipak bio najsnažniji u mom slučaju. Iz prostog razloga što nikada do tada nisam pročitala, čula ili videla ništa vezano za reljef glečera. Za mene je sama pomisao da je to jedna velika kamara nataloženog snega koja usled zarobljenih molekula vazduha svetli čarobnom plavom bojom delovala dovoljno impozantno da krenem u obilazak glečera po Patagoniji. O čudu kojem ću svedok biti tokom šetnje, ranije nisam ni sanjala.
Magija počinje onog momenta kada prvi put kročite na glečer. Prvo učite kako da hodate po njemu. Gledate vodiča kako gazi po rastopljenim baricama predivno svetlo plave, pomalo drečave boje, a vi ga s nekom poluzebnjom imitirate. Obuzimao me je osećaj zbunjenosti što opet sa 34. pune godine ponovo učim kako da hodam. Radoznalo sam umakala prste u vodu, ni sama ne znajući zašto to tačno radim. Valjda iz želje da potvrdim da sam još uvek na ovom svetu. Taman kad se navikoh na podlogu, usledilo je penjanje uz prvo belo brdo. Iza njega nas je čekala uska plava vijugava rečica, savršeno čista i prozirna. A onda opet izvor, brdo, kanjon, pećine, jezero. Imala sam taj osećaj da smo to sve negde videli, samo što svi ti reljefi na toj zaslepljujuće beloj podlozi išaranoj drečavo plavim vodenim sistemima, bez zelene, bez braon, bez crvene, deluju u najmanju ruku – čudno. Ako gledate glečer iz bilo koje druge perspektive, ovaj bogati reljef je nemoguće naslutiti.

Posle duže šetnje napravili smo pauzu za ručak kraj najvećeg glečerskog jezera na koje smo nabasali. Prozirna tirkizna voda i okolna bela brdašca nam nisu davali mira. Ma koliko god želeli da uživamo u lenškarenju kraj jezera, to je od silne radoznalosti da ispitamo predeo oko sebe, praktično bilo nemoguće. Milion puta sam pozavidela vodičima čiji je posao da lunjaju po tom ledu svaki dan.
Nisam sigurna koliko smo vremena efektivno šetali, ali cela avantura mi se činila kao tren. U svakom slučaju nedovoljno dugačka. Uostalom kao i celokupno putovanje po Patagoniji. Imam taj suludi san koji me progoni još od tinejdžerskih dana da treba da se preselim na taj kontinent. Da se gubim po tom pustom svetu i istražujem njegove skrivene kutke. Kako godine prolaze ti snovi mi se čine sve manje verovatnim. Mala mi je uteha da sam bar malo vremena provela na nekim od ovih čarobnih mesta.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Ognjena zemlja / 21.01.13

Sećam se kako bih kao dete gledala u kartu sveta i mislila kako je tadašnja Jugoslavija na najboljem mogućem mestu, u samom centru. Svet mi se činio dvodimenzionalan i padalo mi na pamet nije da bi tamo neko u dalekoj Australiji stvari mogao da gleda iz nekog drugog ugla. Mislim da sam prvi put kartu na kojoj je Australija u centru sveta videla zapravo u njihovoj ambasadi u Beogradu. Kako sam u istoj bila iz želje da emigriram u taj deo sveta, podsmevala sam se samoj sebi kako se zapravo selim u pravi centar sveta, jer je onaj na “našim” kartama zapravo lažan. I dan danas kada u razgovoru s ljudima spomenemo da želimo da emigriramo za Australiju ili Novi Zeland (vremenom smo shvtili da bi nam se Novi Zeland verovatno više dopao), ljudi nas u neverici pogledaju i uvek sledi isto pitanje:
– A što tamo? To je na kraju sveta.
– Nije – odgovorila bih – Treba samo svet da gledate iz drugog ugla.

Stojeći ispred tih karti sveta kao dete sanjala sam o tome da obiđem sve te ćoškove po karti, te krajeve sveta. Jedan od tih krajeva je bio onaj repić na jugu Južne Amerike što se pomalo izvija na desno. Taj kopneni deo najbliži Južnom polu, poznatiji kao Ognjena zemlja.

Ognjenu zemlju je krstio Magelan svojevremeno kada je prvi put oplovio. Orginalno ime je bilo Zemlja dima, a ne Zemlja vatre no inspiracija za oba imena je ista: Ognjišta koja su lokalci pravili svuda nebili se bosonogi, odeveni u komad krzna ugrejali na tom dalekom jugu. Lokalna plemena su živela od lova i ribolova, često menjajući mesto staništa od jednog ostrva do drugog po Bigl kanalu. Lokalci ne samo da su palili vatre po kopnu, nego i u svojim čamcima u kojima je središnji deo bio rezervisan za ognjište. Ovaj narod je, naš vodič po Bigl kanalu, zvao Jamana (Yamana) ali su poznati i po imenu Yahgan skraćeno od Yahgashagalumoala što označava ljude koji žive na kanalu oivičenom planinskim dolinama. Oni su lovili morske lavove čiju su mast koristili za mazanje tela i na taj način se dodatno štitili od hladnoće. Iako se za njih znalo još od Magelanovog putovanja 1520., ovaj narod je postao poznat široj javnosti kada je Kapetan Ficroj poveo četvoricu Jamana sa sobom u Englesku nakon prvog putovanja na Biglu 1830.
Na svoje drugo putovanje Biglom, Ficroj je poveo preživelu trojicu Jamana koji su po dolasku u Ognjenu zemlju odlučili da se vrate svom pređašnjem životu, bez ikakve želje da se vrate u civilizovanu Englesku.
Belci su se masovno naseljavali u ovaj deo sveta u periodu od 1883. do 1909. usled verovanja da je Ognjena zemlja bogata zlatom. Mnogi starosedeoci su što masakrirani, što nastradali od bolesti koje su belci doneli sa sobom, a na koje oni nisu navikli. Kristina Kalderon (Cristina Calderón) poznatija kao baka je rođena 1928. i poslednji je živi čistokrvni predstavnik ovog naroda. Istovremeno je i poslednja osoba koja govori jezik Jamana.

Mi smo se na i oko Bigl kanala zadržali 3 dana, koristeći Ušuaju kao polaznu tačku za istraživanje okoline. Trebalo nam je 33 sata da do nje stignemo iz Berlina. Pri tome menjajući 3 aviona i provodeći nekih 6-7 sati na aerodromu u Buenos Ajresu u nekim čudnim pozama bezuspešno pokušavajući da odspavamo. Taj poslednji let od Buenos Ajresa da Ušuaje provela sam u nekom poluonesvešćenom stanju. Miljan je pokušavao da me probudi ushićen lepotom Bigl kanala pre sletanja, no moje oči su se od silnog umora sklapale. U jednom momentu sam čak pokušala da raširim svoje kapke prstima, no samo koji tren kasnije prestala sam da budem svesna sveta koji me je okruživao. Ne želeći da izgubimo ni tren svog odmora na lenčarenje odmah pri sletanju smo krenuli da rezervišemo vožnju kanalom za to popodne. Bilo je oko 11 kada smo stigli do agencije, brod je kretao u 4 popodne. Ušuaja je toliko mala da smo za to vreme uspeli da prepešačimo ceo centar grada u potrazi za hostelom ili hotelom, smestimo se u isti, istuširamo se, ručamo, svratimo u prodavnicu čokolade na toplu čokoladu i kolač i zapitamo se šta da radimo sa preostala 2 sata. Ušuaja je relativno mlad grad nastao u vreme onih prvih belih doseljenika. Na jeziku Jamana, Ušuaja znači zaliv okrenut ka zalasku sunca. Ovaj grad, poput svih ostalih udaljenih od Evrope, ne može baš da se pohvali sa kvalitetom svojih prvih belih doseljenika jer se život prvih doseljenika svodio na služenje kazne u lokalnom zatvoru ili obsluživanje istog. Kasnije je zatvoren zbog pritužbi na nehumane uslove. Poznat je i kao najjužniji grad na svetu, mada nije i najjužnije naselje. Centar grada danas je praktično jedna ulica, tj. njen deo, u kojem se stiskaju jedna do druge radnje sa opremom za sportove u prirodi u slučaju da je neko od turista zaboravio nešto kod kuće. Jasno je onda sasvim da ljudi u Ušuaju dolaze samo zarad aktivnog turizma, tj. prirode koja je okružuje ili ekspedicija na ono belo parče “kopna” još južnije od nje.

Nakon besciljnog zujanja po lokalnim radnjama konačno krenusmo u obilazak kanala brodom. Ova tura traje 3-4 sata i obuhvata ostrva naseljena morskim lavovima i kraljevskim kormoranima. Ova ostrva su relativno mala i gledanje je dozvoljeno samo sa broda. Ove živuljke su i glavni razlog zašto smo želeli da krenemo na ovu turu. Sem silnog uzbuđenja što imate priliku da vidite ova bića na njihovim prirodnim staništima, obuzeće vas i silna želja da blokirate nečim jak miris koji se širi oko ostrva. Ne znam zašto, ali konstantno zaboravljam kako životinje zaista mirišu.
U toku vožnje, od jednog ostrva do drugog vodič nam je pričao o Jamana narodu, njihovom životu, običajima, stradanjima itd. Ja sam deo puta od ostrva do ostrva, u momentima kada je prezentaciju držao na španskom koristila da se zanesvešćujem od umora, jer mi je veći deo puta usled umora i morske bolesti bilo muka. Kad samo pomislim da je moj dragi imao želju da me povede u višednevnu vožnju brodom čileanskom obalom među frojdovima. Bez obzira koliko ta tura zvuči dopadljivo, posle iskustva vožnje po Bigl kanalu sve sam sigurnija da bih tih par dana provela naizmenično povraćajući i spavajući. Poslednja eskurzija nas je odvela do Bridžis ostrva (Bridges Island) koje ime nije dobilo zbog mostova nego prezimena jednog od prvih belih doseljenika. Po ovom ostrvu smo imali kratku šetnju, konstantno šibani vetrom uz obilazak ostataka Jamana “kuća”. Zapravo mesta gde su pravili ognjišta. Vetar je bio toliko jak i bučan da pod određenim uglovima nisam mogla da čujem vodiča iako je čovek stajao na samo dva metra od mene.
Vožnja brodom se simpatično završava lutrijom u kojoj se izvlači srećan dobitnik koji kao nagradu dobija zastavicu Argentine s kojom treba da se slika u svom gradu i pošalje im sliku.
Iscrpljeni smo zaspali čim smo dotakli krevet, trudeći se da nadoknadimo manjak sna od prethodna dva dana.

Više slika možete naći u mojoj galeriji: Ušuaja i Bigl kanal.