postcards…
The world moves with me

Zaliv Lapataja (Bahía Lapataia) / 02.03.13

Poslednji dan našeg boravka u Ušuaji odlučili smo da konačno skoknemo do nacionalnog parka Ognjena zemlja. Uhvatili smo lokalni autobus oko 10h i nakon 12km truckanja stigli do ulaza u nacionalni park. Kao u većini nacionalnih parkova u Patagoniju na ulazu u park se plaća karta. Ulaznica za parkove nije baš mala i sam prevoz do, od i po parku dosta košta. Cena karte i prevoza je oko 185 argentinskih pezosa (25 evra) i ako se dobro sećam u ovom nacionalnom parku ta karta važi za samo 2-3 dana. S druge strane, ako se uzme u obzir gde se Ognjena zemlja nalazi i kako se stvari transportuju do nje to verovatno i nije tako mnogo. Nakon ulaska u park vozili smo se još dobrih 3km do naše polazne stanice – male luke u Ensenada zalivu (Bahía Ensenada Zaratiegui). Vozač autobusa nam je pokazao u pravcu usamljene drvene kućice (barake) i objasnio da tamo treba “nešto” da radimo sa pasošem. Nije mi bilo najjasnije šta se dešava jer ja jedva da natucam španski a vozač nije govorio nijedan drugi jezik. No poslušno krenusmo ka ukazanom nam mestu. Po ulasku u istu shvatili smo da smo upravo ušli u najjužniju poštansku stanicu na svetu. Izvukoh pasoše poslušno iz ranca. I dalje mi nije bilo jasno zašto ih dajem tom čoveku sa smešnom bradom iza pulta, no kako su to neki turisti radili ispred mene rekoh valjda tako treba. Tek kada je krenuo da lepi nalepnicu i udara pečat sa pingvinima i natpisom “Fin del Mundo” (kraj sveta) shvatih da je u pitanju jedna od onih turističkih viza koje ničemu ne služe ali lepo izgledaju u pasošu. Razrogačih oči od oduševljenja, pečat sa pingvinima je prelep i apsolutno vredi onih 10 pezosa koji su mi naknadno naplaćeni. Ushićena lepotom mog novog otiska u pasošu izađoh iz barake da se oduševljavam okruženjem.

Za taj dan je planirana priobalna staza (Senda Costera) od nekih 8 km a posle nje gde stignemo u zavisnosti od vremena. Vreme je bilo oblačno, a voda u zalivu tirkizna. Prekoputa pristaništa se pruža malo ostrvo (Isla Redonda). Staza prati obalu i naizmenično vodi kroz šumu i preko plaža. Već na samom početku staze neko nenaviknut na ove subantartičke šume ostaće zatečen njihovim izgledom. Iako naliče onome što smo videli prethodnog dana, prava lepota prirode je tek sada došla do punog izražaja. Plavkasta stara debla tek okićena svežm zelenim listovima. Šuma deluje magično, savršena za neku mističnu priču sa šumskim vilama i bogovima. U početku su plaže bile male i šljunkovite prekrivene plavo ljubičastim oblutcima, oštrim sivkasto plavim stenama i jarko ljubičastim školjkama. Sve boje su bile vrlo intezivne, a njihova kombinacija neočekivana. Priroda se igrala sa našim čulima slažući skladno boje na čiju kombinaciju u prirodi nismo navikli. Pokušavala sam da uhvatim te boje i oblike fotoaparatom, ali one nisu delovale tako impresivno na uhvaćenim snimcima. Širina tog prostora, magičnost tih šuma i sve te nijanse nisu mogle biti zabeležene sa par digitalnih slika. I taman kada pomislih da ne može biti lepše, male obale su počele da smenjuju veće zelenije uvale. Uz obalu je bilo puno gusaka i poneki soko. Sve vrste drugačije od onih na koje smo uglavnom navikli. Sem ptica na žalost nismo videli nijednu drugu živuljku, mada su brane i ponegde opustošeni delovi šume jasno ukazivali na brojnost dabrova.

Ta relativno kratka šetnja i lak teren su nam oduzeli nesrazmerno mnogo vremena. Sve je delovalo toliko magično da smo dugo ostajali na pojedinim mestima, prosto sedeći zagledani u prirodu oko sebe. Ništa posebno uzbudljivo se nije dešavalo pred nama. Proletela bi po neka ptica, zatalasala bi se tirkizna voda, savila bi se koja travka pod povetarcem, razvukao bi se neki oblak. A ipak u isto vreme dešavalo se mnogo toga, moja koža je pokušavala da zapamti svaki dodir, uvo da oslušne svaki zvuk a oko da zabeleži svaku sliku, moja glava se trudila da sve to sastavi u priču koju ću vam jednoga dana ispričati. Glava je sada prilično razočarana jer sve ove reči nisu dovoljne da prenesu sve ono što su moja čula u tom parku sakupila.

Nakon verovatno najsporije šetnje u našim životima nastavili smo malo bržim tempom preko Lapataja reke koja odliva vodu iz jezera sa najviše imena ka Lapataja zalivu. Jezero se okitilo sa čak tri imena te u zavisnosti koga pitate moglo bi se zvati: Acigami (na jeziku starosedeoca znači torba, vreća), Errázuriz (bivši čileanski predsednik) ili Roca (bivši argentinski predsednik). Zaimljivo je da su se ova dva predsednika sastala 1899. godine u Magelanovom prolazu nebili se tenzija između dve zemlje smanjila.
Poslednji kilometar puta smo praktično pretrčali kroz možda čak i najlepše parče šume u tom delu parka kako bismo stigli na kombi koji je polazio za 15min. Ovaj put kroz šumu je u potpunosti prekriven drvenim mostovima-stazama i vodi do vidikovca koji gleda ka zalivu.
Dan smo manje više neslavno završili još jednim preranim odlaskom u krevet. Nije baš ni da smo planirali neke lude izlaske i jeste da na tom dalekom jugu dan traje dugo u toku decembra, no ipak je šteta da nismo uhvatili to noćno nebo bar na tren dok smo bili na Ognjenoj zemlji. Sledeći dan smo proveli u celodnevnoj vožnji ka Punta Arenasu, koji je opet služio samo kao usputna stanica za nabavku pre našeg sledećeg odredišta nacionalnog parka Torres del Paine.

Glečer Martial / 24.01.13

Još pre nego što smo kročili na Ognjenu zemlju sakupili smo podosta informacija o mogućim izletima van Ušuaje. Plan je bio da preostala dva dana iskoristimo za oporavak od maratonskog puta u pripremi za maratonsku šetnju koja nas je čekala za par dana. S obzirom da je nekih 630 kvadratnih kilometara Ognjene zemlje zapravo istoimeni nacionalni park, jasno je da mogućnosti ima bezbroj. Pribegli smo staroj dobroj metodi ‘pitaj lokalce za savet’ od kojih su svi do jednog preporučili šetnju do glečera Martial.

Bez žurbe, nakon nekih 12 sati sna, našli smo se na lokalnoj stanici odakle kreću autobusi za nacionalni park. Južna Amerika u generalu ima neku odbojnost prema ideji postojanja centralizovanog mesta sa kojeg polaze i na koje dolaze svi autobusi pa uglavnom ne postoji nešto što bi se moglo nazvati autobuskom stanicom. Kažem uglavnom jer u većim gradovima uglavnom imaju glavnu autobusku stanicu. I opet samo uglavnom. Na stanici nam objasniše da taksisti voze za iste pare, te da nam se ne isplati da čekamo 45min do sledećeg autobusa. Ako putujete Patagonijom često će vam se dešavati da vas prodavac nekih usluga upućuje na konkurenciju. Dosta agencija i prevoznika je specijalizovano za jednu stvar i ako ocene da to što vama treba neko drugi nudi u povoljnijem paketu savetovaće vam da odete do tog drugog. Iako se nama to može činiti nelogičnim jer smo navikli da nam uvaljuju usluge problematičnog kvaliteta za jednog Patagonjanina je to sasvim prirodna stvar, te će isti biti vrlo iznenađen ako mu se zahvalite. Sve to dovodi do toga da će usluge koje platite u Patagoniji biti na vrhunskom nivou.
Dok smo ugovarali prevoz taksijem upoznali smo se sa parom iz Buenos Ajresa s kojima smo na kraju delili kola. Ispostavilo se da je njima prvi put da putuju na jug zemlje. Kao i svakom domaćinu oči su im zacaklile od sreće i ponosa kada im rekosmo da smo jednom već posećivali njihovu zemlju i da nas je ista toliko opčinila da smo došli da je obiđemo opet. Na žalost naše znanje o Argentini tj. njenim turističkim znamenitostima, je bilo veće od njihovog te nismo uspeli da se dokopamo nekih korisnijih informacija. Taksi vožnja je praktično proletela jer je glečer udaljen svega 4,5km od grada.

Glečer Martial nalazi se na istoimenoj planini na visini od 1050m. Ime je dobio po francuskom kapetanu Ferdinandu Martialu koji je 1882. doplovio na svom brodu Romanš kao deo naučne ekspedicije koja je pratila planetu Veneru. Taksista nas je ostavio u podnožju žičare koja u to vreme nije radila. Krenuli smo relativno blagom uzbrdicom koja prati žičaru. Bilo je sunčano veći deo tog puta. Jedna od stvari na koju ne možete računati u ovom delu sveta je stabilno vreme. To što nas je sunce grejalo tokom prvog uspona nije značilo da će nas pratiti do vrha. Put uz žičaru je širok i prekriven šljunkom. Svaki sporedni putić na koji bi skrenuli bi pre ili kasnije bio blokiran, te smo na kraju do vrha žičare bili prinuđeni da se držimo tog širokog puta. Baš negde pred kraj krenula je da se spušta magla i provejava sneg. Vetar je postao jači, mada nije bio suludo jak kao prethodnog dana na Bigl kanalu. Put je dalje vodio kroz predivnu dolinu oko koje su se izdizali crni vrhovi prekriveni snegom. Malih gomila snega je bilo manje-više svuda oko nas, mada je većina na tom delu kroz dolinu već iskopnila. Bilo je hladno, mada ne ledeno hladno sa sitnom kišom. Prolazili smo kroz oblak te se ta vlaga oko nas kišom i ne bi mogla nazvati.

Posle šetnje kroz dolinu usledio je strmiji uspon po crnim stenama. Materijal pod nogama je bio sličan krupnom šljunku, samo oštriji i crne boje. Sve oko nas je bilo crno – belo. Dolina se više nije videla jer je bila pod maglom. Čak smo se i nas dvoje savršeno uklapali s našom crnom opremom. Uspon je delovao mnogo strašnije iz podnožja. Do vrha smo stigli relativno brzo. Poslednja prepreka je vodila preko naslaga snega do table na kojoj je pisalo da smo na kraju puta. Ostadoh pomalo zbunjena. Bili smo okruženi gustom maglom. Glečer nije bilo moguće razaznati od snega. Obećavani fantastični pogled na zaliv je izostao zbog smanjene vidljivosti. U isto vreme imala sam neki fenomenalan osećaj i sve je izgledalo nestvarno savršeno iako se zapravo ništa nije videlo.

Stajanje u mestu i čekanje da se magla raščisti nije dolazilo u obzir zbog hladnog vetra te smo krenuli nazad. Stvarno ne znam šta ima toliko fascinantno u toj šetnji po maglovitom brdu. Nečega je očigledno bilo jer sam se osećala vrlo srećno i ispunjeno. Pred sam povratak u dolinu, magla se podigla te smo konačno imali čist pogled ka zalivu. Moram da priznam da meni sam pogled nije delovao preterano fascinantno. Šetnja je magična i pored odsustva ushićenja zbog onoga zbog čega je svi hvale (tog pogleda na zaliv) zbog, za nas, neobičnog terena.
Dok smo se spustili do podnožja žičare kiša je krenula da pljušti te smo se sakrili u obližnjoj čajdžinici. Čajdžinica je jednim delom zapravo i prodavnica pribora za čaj. Ceo lokal je ogroman i zauzima ceo prednji deo prostrane drvene kuće, tipične za celu Ameriku. Podseća na one velike kuće koje gledamo po američkim serijama sa ogromnim prozorima, kaminom u uglu i ne baš obećavajućom izolacijom. Unutrašnjost je opremljena u nordijskom stilu, ušuškana i topla. Zavalili smo se u najudobnije fotelje u uglu kraj kamina, ispijali čaj, čekali da pljusak prestane i pravili listu mesta na kojima bi mogli da sagradimo baš jednu takvu kuću.

Uz sve te “rasprave” da li je bolje imati kuću na hladnom ili toplom moru, vreme je proletelo a kiša konačno stala te krenusmo dalje. Krenuli smo uz asfaltirani put ali nas ubrzo privuče poljski put koji se odvajao na stotinak metara od čajdžinice. Šume ovde imaju pomalo mističan šmek. Drveće je staro, duboko izborano od surovih klimatskih uslova i obraslo mahovinom. Kora je pre sivkasto-plava nego braon. Na žalost kao i mnogi putevi pre njega ovaj se završavao u sred ničega. S obzirom da je pre našeg dolaska Patagoniju zahvatio dvonedeljni konstantni pljusak i sneg se ubrzano topio, vode je bilo svuda. Noge su nam konstantno bile u vodi. Iako su nam cipele kvalitetne, po toj vodurini bi pre ili kasnije popustile. Naši pokušaji da nađemo dalji put kroz gušći deo šume idući uz potoke ili da se izborimo sa poplavljenim poljima su propali, te smo se vratili na asfaltirani put i s njim sišli do Ušuaje.
Nakon celodnevne šetnje dan smo završili preobilnim obrokom i još jednim dugačkim snom. Ja sam na povratku u hostel uspela da izvrnem zglob moje i tako kljakave desne noge. Zgob je poprilično natekao no ja sam odlučila da ga ignorišem jer nas je čekalo još podosta za prepešačiti kilometara. Ta povreda je vodila u novu samo dan kasnije, te nakon toga izazvala i neke druge dodatne povrede. Ceo put kroz Patagoniju ću između ostalog pamtiti i po silnim povredama, ova je bila samo prva u nizu.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Ognjena zemlja / 21.01.13

Sećam se kako bih kao dete gledala u kartu sveta i mislila kako je tadašnja Jugoslavija na najboljem mogućem mestu, u samom centru. Svet mi se činio dvodimenzionalan i padalo mi na pamet nije da bi tamo neko u dalekoj Australiji stvari mogao da gleda iz nekog drugog ugla. Mislim da sam prvi put kartu na kojoj je Australija u centru sveta videla zapravo u njihovoj ambasadi u Beogradu. Kako sam u istoj bila iz želje da emigriram u taj deo sveta, podsmevala sam se samoj sebi kako se zapravo selim u pravi centar sveta, jer je onaj na “našim” kartama zapravo lažan. I dan danas kada u razgovoru s ljudima spomenemo da želimo da emigriramo za Australiju ili Novi Zeland (vremenom smo shvtili da bi nam se Novi Zeland verovatno više dopao), ljudi nas u neverici pogledaju i uvek sledi isto pitanje:
– A što tamo? To je na kraju sveta.
– Nije – odgovorila bih – Treba samo svet da gledate iz drugog ugla.

Stojeći ispred tih karti sveta kao dete sanjala sam o tome da obiđem sve te ćoškove po karti, te krajeve sveta. Jedan od tih krajeva je bio onaj repić na jugu Južne Amerike što se pomalo izvija na desno. Taj kopneni deo najbliži Južnom polu, poznatiji kao Ognjena zemlja.

Ognjenu zemlju je krstio Magelan svojevremeno kada je prvi put oplovio. Orginalno ime je bilo Zemlja dima, a ne Zemlja vatre no inspiracija za oba imena je ista: Ognjišta koja su lokalci pravili svuda nebili se bosonogi, odeveni u komad krzna ugrejali na tom dalekom jugu. Lokalna plemena su živela od lova i ribolova, često menjajući mesto staništa od jednog ostrva do drugog po Bigl kanalu. Lokalci ne samo da su palili vatre po kopnu, nego i u svojim čamcima u kojima je središnji deo bio rezervisan za ognjište. Ovaj narod je, naš vodič po Bigl kanalu, zvao Jamana (Yamana) ali su poznati i po imenu Yahgan skraćeno od Yahgashagalumoala što označava ljude koji žive na kanalu oivičenom planinskim dolinama. Oni su lovili morske lavove čiju su mast koristili za mazanje tela i na taj način se dodatno štitili od hladnoće. Iako se za njih znalo još od Magelanovog putovanja 1520., ovaj narod je postao poznat široj javnosti kada je Kapetan Ficroj poveo četvoricu Jamana sa sobom u Englesku nakon prvog putovanja na Biglu 1830.
Na svoje drugo putovanje Biglom, Ficroj je poveo preživelu trojicu Jamana koji su po dolasku u Ognjenu zemlju odlučili da se vrate svom pređašnjem životu, bez ikakve želje da se vrate u civilizovanu Englesku.
Belci su se masovno naseljavali u ovaj deo sveta u periodu od 1883. do 1909. usled verovanja da je Ognjena zemlja bogata zlatom. Mnogi starosedeoci su što masakrirani, što nastradali od bolesti koje su belci doneli sa sobom, a na koje oni nisu navikli. Kristina Kalderon (Cristina Calderón) poznatija kao baka je rođena 1928. i poslednji je živi čistokrvni predstavnik ovog naroda. Istovremeno je i poslednja osoba koja govori jezik Jamana.

Mi smo se na i oko Bigl kanala zadržali 3 dana, koristeći Ušuaju kao polaznu tačku za istraživanje okoline. Trebalo nam je 33 sata da do nje stignemo iz Berlina. Pri tome menjajući 3 aviona i provodeći nekih 6-7 sati na aerodromu u Buenos Ajresu u nekim čudnim pozama bezuspešno pokušavajući da odspavamo. Taj poslednji let od Buenos Ajresa da Ušuaje provela sam u nekom poluonesvešćenom stanju. Miljan je pokušavao da me probudi ushićen lepotom Bigl kanala pre sletanja, no moje oči su se od silnog umora sklapale. U jednom momentu sam čak pokušala da raširim svoje kapke prstima, no samo koji tren kasnije prestala sam da budem svesna sveta koji me je okruživao. Ne želeći da izgubimo ni tren svog odmora na lenčarenje odmah pri sletanju smo krenuli da rezervišemo vožnju kanalom za to popodne. Bilo je oko 11 kada smo stigli do agencije, brod je kretao u 4 popodne. Ušuaja je toliko mala da smo za to vreme uspeli da prepešačimo ceo centar grada u potrazi za hostelom ili hotelom, smestimo se u isti, istuširamo se, ručamo, svratimo u prodavnicu čokolade na toplu čokoladu i kolač i zapitamo se šta da radimo sa preostala 2 sata. Ušuaja je relativno mlad grad nastao u vreme onih prvih belih doseljenika. Na jeziku Jamana, Ušuaja znači zaliv okrenut ka zalasku sunca. Ovaj grad, poput svih ostalih udaljenih od Evrope, ne može baš da se pohvali sa kvalitetom svojih prvih belih doseljenika jer se život prvih doseljenika svodio na služenje kazne u lokalnom zatvoru ili obsluživanje istog. Kasnije je zatvoren zbog pritužbi na nehumane uslove. Poznat je i kao najjužniji grad na svetu, mada nije i najjužnije naselje. Centar grada danas je praktično jedna ulica, tj. njen deo, u kojem se stiskaju jedna do druge radnje sa opremom za sportove u prirodi u slučaju da je neko od turista zaboravio nešto kod kuće. Jasno je onda sasvim da ljudi u Ušuaju dolaze samo zarad aktivnog turizma, tj. prirode koja je okružuje ili ekspedicija na ono belo parče “kopna” još južnije od nje.

Nakon besciljnog zujanja po lokalnim radnjama konačno krenusmo u obilazak kanala brodom. Ova tura traje 3-4 sata i obuhvata ostrva naseljena morskim lavovima i kraljevskim kormoranima. Ova ostrva su relativno mala i gledanje je dozvoljeno samo sa broda. Ove živuljke su i glavni razlog zašto smo želeli da krenemo na ovu turu. Sem silnog uzbuđenja što imate priliku da vidite ova bića na njihovim prirodnim staništima, obuzeće vas i silna želja da blokirate nečim jak miris koji se širi oko ostrva. Ne znam zašto, ali konstantno zaboravljam kako životinje zaista mirišu.
U toku vožnje, od jednog ostrva do drugog vodič nam je pričao o Jamana narodu, njihovom životu, običajima, stradanjima itd. Ja sam deo puta od ostrva do ostrva, u momentima kada je prezentaciju držao na španskom koristila da se zanesvešćujem od umora, jer mi je veći deo puta usled umora i morske bolesti bilo muka. Kad samo pomislim da je moj dragi imao želju da me povede u višednevnu vožnju brodom čileanskom obalom među frojdovima. Bez obzira koliko ta tura zvuči dopadljivo, posle iskustva vožnje po Bigl kanalu sve sam sigurnija da bih tih par dana provela naizmenično povraćajući i spavajući. Poslednja eskurzija nas je odvela do Bridžis ostrva (Bridges Island) koje ime nije dobilo zbog mostova nego prezimena jednog od prvih belih doseljenika. Po ovom ostrvu smo imali kratku šetnju, konstantno šibani vetrom uz obilazak ostataka Jamana “kuća”. Zapravo mesta gde su pravili ognjišta. Vetar je bio toliko jak i bučan da pod određenim uglovima nisam mogla da čujem vodiča iako je čovek stajao na samo dva metra od mene.
Vožnja brodom se simpatično završava lutrijom u kojoj se izvlači srećan dobitnik koji kao nagradu dobija zastavicu Argentine s kojom treba da se slika u svom gradu i pošalje im sliku.
Iscrpljeni smo zaspali čim smo dotakli krevet, trudeći se da nadoknadimo manjak sna od prethodna dva dana.

Više slika možete naći u mojoj galeriji: Ušuaja i Bigl kanal.