postcards…
The world moves with me

Rapa Nui

Stajala sam već neko vreme ispred Moaia.
Gledala sam ga. I gledao je on mene.
Stajali smo nepomično, jedno naspram drugog. Bez reči.
Bili smo na otvorenoj poljani. Na par desetina metara strma litica je delila zemlju od mora. Bilo je oblačno. Duvao je vetar. Bilo je bučno. Zvuk talasa koji su se razbijali o liticu. Fijuk vetra.

Razmišljala sam zašto sam došla. Uskršnje ostrvo je za mene bilo jedno od onih magičnih priča iz detinjstva. Avanturistično. Daleko. Tajanstveno. Koliko sam puta u detinjim mislima navlačila piratsku odeću i plovila do njega? Koliko puta sam sanjala taj momenat? Kopala sve moguće informacije, dodavala izmaglice ispred i oblake iza da sve deluje još neverovatnije, još mističnije? Jesam li zato došla? Da oživim na momenat dete u meni? Da nostalgično vijam te dečije snove? Možda. Ne znam.

Šta god me je dovelo na ostrvo sad mi se čini nebitno. Rapa Nui je za mene bio vrlo tužan čas istorije ovog našeg sveta, sa primesama geografije, biologije, socijologije i psihologije. Sasvim je prirodno da sad o tome krenem da filozofiram.

Prvo se zemlja izdigla iz mora. Vulkani su izbljuvali lavu. Ona se ohladila. Tako nekoliko puta, pre nego što su konačno presahnuli. Onda na toj plodnoj, mineralima bogatoj vulkanskoj zemlji, nastade život. Rasla je trava, livade su ozelenele, nikle su šume. Dolazile su ptice. I odlazile.

A onda dođe čovek. Donese svoje životinje, poče da seče šumu, da obrađuje zemlju, da se moli bogovima, da ih za milost moli. Ostrvo beše malo. Klima blaga. Ne beše velikih opasnih životinja da mu priprete. Ne beše opakih bolesti. I čovek se razmnoži. Baš kao što se današnji čovek razmnožio. I baš kao što nama Zemlja postaje tesna, i starim Polinežanima Rapa Nui postade tesan. Ali sa tog malog, izolovanog ostrva nemaše kud. Već previše vremena prođe, mladi zaboraviše mudrost prvih doseljenika. Baš kao što i mi danas zaboravljamo ono što beše pre nas, iskrivljujemo istoriju, veličamo prošlost, od mrtvih pravimo junake, heroje, svetce, bogove. Čekamo da nas neko drugi spasi bede u kojoj smo se našli, uplašeni i lenji molimo bogove za pomoć. Takvi behu i stari Polinežani.

I među njima beše onih koji su pokušavali da se izbore za bolji život. Koji su kretali dalje, u potragu za novim svetovima. Onih koji su bili hrabri i neustrašivi. Koji su verovali u svoje dve ruke, svoje dve noge i svoje srce više nego u imaginarna bića. I ti heroji, kao i svi pravi heroji behu zaboravljeni. Obeleženi kao ludi. Žigosani zbog toga što su bili drugačiji. Što su smeli. I što su se usudili.

Na žalost, onih koji su čekali da ih neko spasi beše više. Ali avaj, imaginarna bića su samo imaginarna bića. Bog se, na kraju krajeva, nikada ne pojavljuje. I taj nemoćni, jadni čovek, nemaše drugog izbora nego da izmišlja i nalazi bogove i vođe među sobom. A vođa kao vođa, ne ume da vlada dok ne zarati. Dok ne napravi one druge. One druge koji su toliko drugačiji od nas, iako imaju dve ruke, dve noge i isto srce. Često iste snove, iste patnje, a ne retko se i isto smeju i plaču. Ali su ipak drugi, jer imaju drugačiju dužinu kose, ili haljine, malo špicastiji nos, a i njihov bog je malo drugačiji od našeg. A čim ima njih i nas, moramo dokazati da smo jači, bolji i napredniji. Moramo praviti veće spomenike, zgrade, kuće. Naši moai su morali biti veći od njihovih. Naš neboder mora biti veći od njihovog. Baš kao što je u necivilizovanom svetu bitna veličina falusa, u ovim civilizovanim je bitna veličina svega drugog. Moje iskustvo, moje stvari, moje telo, moji ljudi, imaju vrednost samo ako ih poredim sa drugima, samo ako su veći i bolji od njih. Tako misliše stari Polinežani. Tako misli i čovek danas.

I tako se stanovnici Rapa Nuia izdeliše, zaratiše, među sobom ubijaše. Umirali su u ime boga, predaka, i ostalih budalaština, ne shvatajući da umiru jer ih je previše na tom ostrvu, jer su imali tu nesreću da su daleko od ostalih ostrva, u sred ničega. U sred tog okeana, bez koralnog grebena i bogatog podvodnog sveta koji bi ih mogao nahraniti, kad iscrpiše bogatu zemlju, i istrebiše kolonije ptica. U tom mizernom stanju su ih zatekli i prvi kolonizatori. Iskusni Evropljani uvideše da od tog ostrva mnogo leba nema, te mu i ne pridavaše veliku važnost. Ali su im ipak doneli pacove i bolesti, od kojih su starosedeoci u ogromnom broju umirali. Beše već kasno doduše. Iscrpljena zemlja se nije mogla tek tako oporaviti. Ono malo što ih je preživelo, raseljeni su kojekuda kao robovi. Zemlja im je oduzeta. Bar plemena prestadoše da se međusobom ubijaju. Imali su toliko novih, zajedničkih neprijatelja. Ujediniše se. Sada, ponovo behu jedno, jedni i jednaki. Danas se tako ujedinjeni bore za svoju nezavisnost od Čilea.

Budućnost možete da naslutite. Sasvim je izvesna.

Naravno, ispod ove bizarne, kratke istorije jednog naroda, koja bi se mogla primeniti na bilo koji narod, i bilo koji deo sveta, čak i bilo koje vreme, nalaze se slojevi kulture Rapa Nui naroda. Kultura, koja je često svedena na ogromne kamene sklupture, poznatije kao moai izdignute na ahu postoljima. Moai su orginalno postavljani blizu litica, gledajući ka unutrašnjosti ostrva. Statue su “tetovirane” na isti način na koji su se ljudi tetovirali te se predpostavlja da predstavljaju pretke. U toj stalnoj plemenskoj (čitaj muškoj) borbi da imaju najveći (čitaj penis) veličina moai statua je rasla. Postojalo je samo jedno mesto na ostrvu gde su statue klesane, pored nalazišta ovog kamena (Rano Raraku). Na njemu se još uvek nalaze najveće statue i oko polovine ukupnog broja moaia. Većina njih u Rano Raraku je, verovatno usled erozije, zatrpana te im vire samo glave iznad zemlje.

Manje poznati od moaia, ali ništa manje bitni su petroglifi, urezani na stenama, najvećim delom oko Oronga. Veruje se zapravo, da su u jednom momentu stanovnici digli ruke od moaia i kulta predaka i dominantnog starešinu birali na osnovu plivačkih sposobnosti predstavnika plemena. Stari bogovi i predci više nisu nikome mogli pomoći. Bilo je vreme za nove bogove i nove junake. Trebalo je pobiti te stare. Srušiti moaie da ne ljute novog boga. Bilo je vreme za Čoveka-pticu. Plemena su se naticala u plivanju do Motu Nui ostrva, sa kojeg su donosili jaje, koje su krali od kolonije ptica. Pobednik je proglašavan Čovekom-pticom za tu godinu. Orongo je bio centar tog novog kulta te je oko njega ogroman broj petroglifa urezanih u stenu u obliku čoveka-ptice.

Orongo se nalazi u južnom delu ostrva i do njega se može prošetati iz glavnog (i jedinog) sela Hanga Roa. I do mnogih moaia na zapadnom delu ostrva može se stići peške. Za ostale će vam trebati neko prevozno sredstvo. Rapa Nui je relativno malo ostrvo. Deluje kao jedna ogromna, valovita livada izdignuta iz mora. Postoji samo jedna peščana plaža na severu, na koju se veruje da su i pristali prvi doseljenici. Za potrebe snimanja filma, u vodu je potopljen jedan “lažni” moai, do kojeg se može stići ronjenjem. Ronjenje je fascinanto u svojoj posebnosti. Jedna ogromna podvodna pustara. Beskrajni pesak, bez korala, bez životinja. Mi smo na ostrvu ostali četiri dana, krajem decembra. Vreme je bilo vlažno i toplo, uglavnom oblačno. Takvo je odprilike cele godine.

Uskršnje ostrvo se često navodi kao primer čovekove preterane eksploatacije prirodnih dobara i samouništenja. Međutim, meni je pre delovao kao dobar primer za splet nesrećnih okolnosti. Jer iako svi mi radimo isto, kroz vekove, imamo tu sreću ili nesreću da nismo toliko izolovani. Oni su najebali, zato što su imali tu nesreću da ih vetar odnese predaleko. Kao što će neko biti nesrećniji da ga pregaze kola na putu. Mislim da je Uskršnje ostrvo zaista fantastičan primer za celokupnu istoriju sveta i čovekove ograničenosti. Njegove iluzije da je misleće biće, naprednije od predaka, i nemogućnost da shvati da se vrti u krug i sapliće o isto kamenje o koje su se saplitali svi pre njega. Da iznova izmišlja i pronalazi sve ono što je već izmišljeno i pronađeno. A onda ga pakuje u malo drugačiji papir i prodaje kao novu stvar. Da ne razume ili ne želi da razume, da su njegove akcije posledica složenih hemijskih procesa u njegovom telu, genetike, hormona, najprimitivnijih nagona za preživljavanjem istim onim koje imaju bubašvabe. Iz nekog razloga moai su sa mnom želeli da pričaju samo o tome. Nisu hteli da mi dozvole da ih smeštam u romantične i mistične priče. Hteli su da me nateraju da izbrišem onu lažnu izmaglicu i oblake. Da ih ostavim na miru, da propadaju izloženi vetru i kiši, dok ih ona ne spere u potpunosti sa lica zemlje.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Valparaiso

Retko pišem postove o gradovima. Ima ih gomila iz gradova u kojima sam bila stanovnik, ali više kao osvrt na neke specifične detalje, nego “prikaz celog grada”. Mada ponekad, kao sada, poželim da skupim, saberem i uguram sva osećanja u jedan post. To se obično desi kada odem u neki grad “nespremna”, a on me obaspe sa toliko divnih momenata da mi žao da to oduševljenje ostane nezapisano.

Valparaiso nam je bio zanimljiv zbog Aljendea. Gledali smo neki dokumentarac o njemu i gotovo svi intervjuisani prijatelji i saborci bili su iz Valparaisa. U tom dokumentarcu, Valparaiso je samo geografski bio zanimljiv, ta naselja po brdima su delovala interesantno. Sama naselja, niti su prikazivana detaljno, niti je sam Valparaiso dobio mnogo mesta u filmu. Kasnije će se ispostaviti da je sveopšta politička klima u Valparaisu levičarska, što je u kontrastu sa trenutnim čileanskim vrhom. Političke struje i dešavanja u Južnoj Americi su suviše kompleksne i specifične te ću se suzdržati od daljeg detaljisanja (donošenja suda), mada je neosporno da nam je Valparaiso upravo zbog toga i bio toliko zanimljiv.

U grad smo stigli autobusom, iz Santjaga. Vožnja je relativno kratka i autoput vodi kroz kraj koji je poznat po proizvodnji vina. S toga je ogroman kontrast, kad prolazeći kraj uređenih vinograda i sređenih zelenih površina uđete u grad. Nekada bogat grad kraj jedne od najznačajnijih svetskih luka. Danas samo ako dobro zagrebete ispod čađavih fasada centralnog dela grada, ako otklonite sve te ljude koji žive na ivici bede i njihova bespomoćna, izmučena lica, moćićete da zamislite lepotu i bogatstvo koji su ga nekada krasili. Taksi nas je vozio, prvo ka zapadu, ka magistrali sa koje smo mogli videti more i luku. Već taj deo, oko tog puta deluje malo sređenije i veselije. Mada more u Valparaisu, tu u gradu i ne deluje kao more. Kao u svim velikim lukama, usidreni brodovi i uslužne građevine uništavaju svu prirodnu lepotu te ogromne vode. S tog puta smo, u jednom momentu, krenuli da se penjemo ponovo uz brdo. Tu odprilike, počinje Valparaiso sa razglednica, onaj muralima prekriveni, bojama ušarenjeni, deo grada. Onaj u kojem srećete turiste sa fotoaparatima. Krcat restoranima, džidžabidžarnicama, ljudima, šarenišem. Naš smeštaj je bio na vrhu tog svog turističkog meteža. Taman dovoljno daleko da nas turisti ne uznemiravaju, i dovoljno blizu da ne lipšemo penjući se uz brdo.

Mislim da smo se ulaskom u tu kuću, zapravo zaljubili u ceo grad. I niti je ta kuća tipični predstavnik grada, niti je taj kraj to, ipak upravo oni su mesta zbog kojih smo odlučili da se u Valparaisu “nastanimo” duže nego što smo prvobitno planirali. Stigli smo u ono suludo vreme dana, kad sunce polako već zalazi, kad svetla u sobama još uvek ne palite i ne primećujete koliko je mračno, ako niste ušli spolja. Na samoj kući nije bilo nikakvih naznaka da je u pitanju privatni smeštaj. Nakon našeg zvona i kratkog predstavljanja, vrata nam je otključao visoki, mršavi mladić. Propustio nas je u dnevnu sobu. Bila je pomalo mračna i tamna. Kad su oči krenule da nam se privikavaju na prigušeno svetlo, mladić je primetio da je odveć mračno i popalio svetla po kući. Kuća je tipski građena, kao većina u tom kraju. Ulazi se u usko predsoblje iz koga stepenice vode direktno na sprat, a u glavni salon prolazi se kroz ogromna vrata sa strane. Tavanice su izuzetno visoke. Taj glavni salon služio je kao recepcija i bio je opremljen u klasičnom, salonskom stilu. Teške zavese i tapete, ogromni komadi nameštaja, džinovski luster i kamin su mi delovali kičasto u onom prvobitnom mraku. No dok smo završavali plaćanje i registraciju, imala sam dovoljno vremena da obratim pažnju na detalje i uvidim sa koliko pažnje i stila je zapravo uređen taj deo. Ostatak kuće će takođe pokazati da je salon upravo namerno, kao kakav muzejski eksponat tu da pokaže kako su nekada ove kuće izgledale. Na njega se nastavljao ogroman trpezarijski prostor sa direktnim izlaskom na baštu. Na tom mestu ćemo svako jutro uživatu u izuzetnom doručku, neverovatnoj kafi i čarobnoj atmosferi. Neko se izuzetno trudio da od tog mesta napravi raj. Na gornjem spratu centralno mesto zauzima prostor za odmor i mini biblioteka. Među knjigama uglavnom knjige o arhitekturi i uređenju prostora. Mladić nam objasni kako je vlasnik arhitekta i kako su svi vlasnici kuća u tom delu grada ograničeni sa unutrašnjim i spoljnim radovima jer je sve pod zaštitom UNESCO-a. Mi smo ostali zatečeni, svakim detaljem. Naša soba je bila prostrana i savršino uređena, besprekorno ulickana. Nisam očekivala takav komoditet, nakon onog susreta sa autobuskom stanicom. Iako je za Južnu Ameriku tipična ta ogromna razlika između bogatih i siromašnih, nigde je nisam iskusila do te mere kao u Valparaisu. Ta kuća, kao da je bila u nekom drugom svetu. Ceo taj turistički deo Valparaisa ostavlja isti utisak, ogroman je kontrast u odnosu na ostatak grada.

Druga ljubav se desila već sutradan, dok smo tumarali turističkim delom, slikali murale i grafite, zavirivali u prodavnice i galerije. Postoje dva tipa galerija u Valparaisu, one u kojima su izložena dela savremenih, već poznatih, čileanskih umetnika i one manje u kojima se prodaju slike manje cenjene, od strane umetničkih autoriteta, i kojekakve turističke džidžabidže. U jednoj takvoj smo upoznali Divljeg Oregana. Do kraja mi Oregano nije objasnio zašto je odlučio da mu umetničko ime bude baš taj začin tj. biljka. Njegova galerija je bila smeštena zapravo u kući u kojoj je živeo. Kuhinja i trpezarija su samo barom bile odvojene od izložbenog prostora. Na spratu je živeo u jednoj sobi, a drugu iznajmljivao turistima. U svom tom mnoštu izloženih stvari, Miljanu nije promaklo par slika vrednih pažnje. Tu smo se dotakli priča o aktivizmu, položaju Mapuče naroda i sveopštem stanju umetnosti u Čileu. Upravo zahvaljujući njegovim preporukama došli smo i do Hozea, koji je potomak španskih fašista. Sam po sebi totalno komičan lik. Živeo je u toj ogromnoj kući koja je služila i kao galerija. S njim smo uglavnom provodili dane. Zavlačeći se na mesta na koja normalno ne bi išli, ispijali pisko u vreme kada to radnom svetu nije pristojno i vodeći beskrajne razgovore o svemu i svačemu. Njih dvojica su najviše doprineli tome da se u Valparaisu osećamo kao kod kuće. To neobavezno svraćanje na kafu kad smo u prolazu u toku dana ili vince noću učinili su svoje. Kod Hozea u galeriji je uvek bilo živo. Ljudi su dolazili i odlazili, galerija je otvorena po celu noć i meni je pre nalikovala kakvoj birtiji u kojoj je vino za džabe a zidovi ukrašeni neverovatnim platnima, negoli umetničkom prostoru.

Upravo kod njega smo upoznali i Ursulu koja je putovala obalom Južne Amerika i pravila dokumentarac o propalim lučkim gradovima. Ursula je pokušavala da nam objasni besmisao čileanske politike i umrtvljenost preumornog, osiromašenog naroda koji je izgubio želju da se za bilo šta bori ili zalaže. Pokušala je da nam objasni i Pinočeovo vreme, i sa gnevom govorila o zloupotrebi kulture Mapuče naroda od strane aktuelne vlasti. Sve to je zvučalo toliko poznato i besmisleno, koliko i istorija i politika podneblja sa kojeg i sami dolazimo. Zajedno smo se grozili na ono što bi se moglo nazvati alternativom, i složili se na neki način da smo počeli da veličamo i slavimo mizeriju u kojoj smo odrasli.

Kod njega smo upoznali i Lonka. Lonko je zapravo Oreganov prijatelj i njegov omiljeni umetnik. Sreli smo se kod Hozea, jer su u njegovoj galeriji smešteni neki od njegovih najboljih radova. Nekoliko metara dugačka platna ispunjena Mapuče istorijom. Lonkova inspiracija su ređe stare priče i mitologija, a češće savremena borba njegovog naroda za osnovna prava. Trenutna čileanska vlast učesnike protesta i aktiviste Mapuče naroda tretira po anti-terorističkom zakonu koji je Pinoče uveo da bi se obračunavao sa protivnicima. Ovo za posledicu ima praktično, potpunu obespravljenost pripadnika ove grupe. Na njegovim platnima su oslikani uglavnom događaji iz novije istorije, a stil mu je takav da kroz crtež i motive pokušava da održi karakteristike Mapučea. Te nam je tako objašnjavao pojedine simbole i paterne koji su često korišćeni kao mustra za vez na garderobi ili ukrasnim predmetima. Jedini način na koji su Mapuče zapisivali istoriju i verovanja, jer njihov jezik ne poznaje pismo. On ih je učio od svoje bake, koja se i sama bavi vezom.

Meni je Valparaiso, upravo najviše ostao u sećanju po toj društvenoj angažovanosti. I dok je mnoštvo murala zaista samo lepo, ogromna većina ima snažnu političku i društvenu pozadinu, baveći se temama kolonijalizma, potlačenosti indijanskih naroda, feminizmom. Svuda po gradu, bili su upečatljivi plakati koji su pozivali na skupove i tribine koje se upravo, opet bave, gorućim socijalnim problemima.

U vreme kada smo mi bili u Valparaisu, Amerikanci su premestili svoju ambasadu u Jerusalim i to je izazvalo spontano okupljanje u gradu, u znaku protesta. Nije mi moglo promaći, da su se između palestinskih zastava i parola o palestinsko-izraelskom konfliktu promaljale, feminističke parole, parole protiv porodičnog nasilja, slike Aljendea, pa čak i komunističke zastave sa Lenjinom.

Valparaiso je verovatno i jedini grad na kojem se pank koncerti organizuju na otvorenom, u sred prometnog dela grada, a ogroman broj ljudi se entuzijastično okuplja u publici. A po broju kafića i barova iz kojih trešti pank muzika verovatno je prvi u svetu.

I čak i da nije bilo svega gore navedenog, Valparaiso bi bio jedan od lepših južno američkih gradova. Sva ta brda i naselja po njima, kuće u jarkim bojama i neverovatan pogled na more, dovoljni su da vam srce štrecne svako malo. Nama je definitivno ostao u sećanju kao mesto koje bi rado nazivali domom. Grad koji je spojio nespojivo. I sad na kraju posta, dok ga čitam u celini, uviđam koliko su mi raštrkane i nespojive misli. Kako pokušavam da se fokusiram na grad, a ne uspevam uopšte, jer njegovi ljudi žele da se utrpaju u svako sećanje i misao. Kad kažem grad, mislim na onaj deo bez ljudi, na ulice, kuće, stare liftove koji spajaju vrhove brda sa morem, beskrajne stepenice, kilometrima duga penjanja i spuštanja. Tek sad uviđam, koliko su mi te stvari zapravo bile sporedne. Ali upravo zato, iako mi ovo odsustvo reda i pravog koncepta u postu “smetucka”, čini mi se da savršeno oslikava nered u mojoj duši koji je ovaj grad napravio.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Čileanski pingvini

Sve što smo zasigurno znali, nakon sletanja u Punta Arenas, bilo je u kom ćemo hostelu spavati tu noć. Krevet sam nam rezervisala veče pred polazak jer me je mučila nesanica usled silnog uzbuđenja, pred put. Svi ostali planovi su uslovljavali jedan drugi i bili daleko neizvesniji.

Uhvatili smo lokalni autobus koji je vozio od aerodroma do grada. Naš plan je bio prilično problematičan, previše ako i kad i možda je bilo u igri. Od vremenskih uslova je zavisilo kada ćemo moći do ostrva Magdalena da vidimo pingvine. Od toga je zavisilo i kada ćemo krenuti za Puerto Natales.
Ispostavilo se da smo na ostrvo mogli istog dana. Bukirali smo karte za brod koji će nas prevesti do ostrva i krenuli u obilazak planinarskih radnji ne bi li našli par sitnica koje su nam nedostajale za višednevnu šetnju u koju je trebalo da krenemo za par dana. Usput prođosmo pored autobuske stanice sa koje kreću autobusi za Puerto Natales. Uspeli smo da kupimo dve poslednje karte za to veče.

Ostrvce Magdalena nalazi se u Magelanovom moreuzu i poznato je kao kolonija mnogih ptica. Međutim, većina turista dolazi da bi videla Magelanove pingvine. Na ostrvu ih ima nekoliko desetina hiljada i tačan broj zavisi u kom periodu posetite ostrvo. Mi smo bili početkom decembra, kada još uvek nema prinova, pa je broj mnogo manji. Na ostrvu ne žive ljudi, ali svakodnevno dolazi bar jedan brod koji dovodi turiste u obilazak. Grupa je poprilično velika, a ostvao majušno. Dozvoljeno je kretanje samo po obeleženoj kružnoj stazi, koja obilazi celo ostrvo. S obzirom da smo na ostrvo stigli nekih nedelju dana nakon Galapagosa, prilično me je frustrirala turistička atmosfera. No i dalje je neosporno impozantna veličina kolonije, tj. broj pingvina na ostrvu. Na ostrvu se prilično kratko boravi, na sreću pingvina i nesreću nas radoznalaca koji ih nepozvani maltretiramo fotoaparatima. Pingvini doduše sarađuju. Uglavnom su sa zadovoljstvom pozirali.

To veče, dok smo putovali ka Puerto Natalesu, nisam se načuditi mogla koliko neplaniranih stvari može da stane u jedan dan kada se sve kockice slože. Takođe, i koliko Švajcarac, koji je sedeo do mene, može puta da prdne i da mi se učtivo svaki put izvini u toku četiri sata vožnje. O smradu da ne pričam. No, ovo je post o pingvinima, ne manirima, zato uživajte u slikama.

U pohode nebeskim kulama

Južni deo Patagonije, gledano iz autobusa s malobrojnih asfaltiranih puteva, je jedna beskrajna valovita livada obrasla niskim žbunjem i pokojim drvetom koje se pod udarom jakih vetrova u toku rasta toliko deformiše da mu grane rastu paralelno sa zemljom, umesto ka nebu kako smo mi gradski ljudi navikli. Tek ponegde uzdižu se planinski vrhovi prekriveni snegom i ledom, a između njih šire se glečeri po modrim hladnim jezerima. Patagonijskim prostranstvom duvaju vetrovi koji bi vas bez problema mogli poneti. Godišnja doba se ne smenjuju na par meseci, nego sati. Vreme u toku dana je manje-više uvek isto – nepredvidljivo i promenljivo: sunčano s mogućom kišom, snegom i jakim vetrom, sa delovima dana sa i bez oblaka. Posle nekog vremena slojevito oblačenje sigurno dojadi, ali zato je duga na nebu gotovo svakodnevna pojava. Patagonija budi osećaj slobode i širine iako svaki njen deo zapravo pripada nekome.
U sred te sulude puste zemlje s promenljivim vremenom nalazi se Nacionalni park Torres del Paine. Zvanično ovaj park pripada Čileu. No zapravo pripada samom sebi jer Patagonija je jedno od onih mesta gde će vam se čovečije postojanje i njegove sulude tvorevine, poput države, granica, kuća, činiti apsolutno besmislenim. Ne pripada to parče zemlje nikome sem Zemlji samoj. Deo je njene kože. I to onaj daleki od srca deo, ispucao i izboran poput peta stopala koja još uvek nisu otkrila čari pedikira. Torres su kule na španskom, a paine znači plavo na jeziku starosedeoca, te otuda mi ovaj romantični naziv u naslovu: Nebeske kule. I zaista jesu poput čardaka, ni na nebu, ni na zemlji, često zaklonjene oblacima i teške za osvojiti. Kao u starim bajkama hodili smo tri dana preko brda i dolina, u susret kulama, no na kraju ne nađosmo krilatog pegaza koji bi nas do vrha na svojim leđima poneo te put završismo u njihovom podnožju.
Usled suludih klimatskih uslova u nacionalnim parkovima po Patagoniji nije preporučljivo spavati van dozvoljenih kampova, paliti vatru van istih ili šetati van utabanih staza. Mala nepažnja u parku može izazvati katastrofalne posledice, te je tako ovaj park nekoliko puta bio zahvaćen katastrofalnim požarima. Vetrovi mogu biti jaki, te ako krenete sa šatorom na leđima u obilazak parka, brzo ćete uvideti prednosti postavljanja istog na mestima predviđenim za to. Ovde je divljina zaista divljina, te će vam se i šetnja van utabanih staza činiti kao bespotrebno maltretiranje za vaše i tako preumorne noge. Poslednje što ćete želeti je da zabijate noge u divlje gusto žbunje, gazite preko kamenih gromada koje lako mogu proklizati usled i najmanje nepažnje ili prelazak preko mnogobrojnih ledenih potoka i reka na dubljim mestima. U parku postoje i planinski domovi sa sobama za prespavati i restoranima, no mi smo ipak odlučili da sve svoje nosimo na leđima u dva ranca od nekih 40tak litara. Polazna stanica za park je gradić Puerto Natales gde komotno sve svoje višak stvari možete ostaviti hostelu na čuvanje. Iako smo opremljeni poslednjim čudima planinarske tehnike i planinarskog kulinarstva sa svega jedno majicom, jednim pantalonama, jednim gaćama i jednim čarapama ekstra oboje smo na leđima nosili po 7-8 kila ta četiri dana. Kako nismo imali vremena za više odlučili smo se za čuvenu M rutu. Zapravo, ona je čuvena kao W (izvrnuto M) ali kako smo mi M(iljan)&M(arica) M je za mene imalo više smisla. Staza je duga oko 70km i ima oblik pomenutog slova. Mi smo odlučili da je prošetamo idući od zapada ka istoku jer je guglanje pokazalo da je u tom smeru manje šetača. Kako smo je mi šetali u decembru ovo se pokazalo kao pomalo beskorisno u donošenju odluke jer je u tom mesecu turista ionako previše. Ono što nam je donelo prazne staze u prvih 4-5 sati svakog dana nije bio dobro izabrani smer, nego naše ranoranilačke navike jer smo šetnje počinjali već oko pola sedam.

Dan prvi: Dolazak u park i glečer Grey (mapa 1-2-1)

Kada turu počinjete s leva, najbolje je uhvatiti rani autobus (ima ih nekoliko između 7 i 7.30) iz Puerto Natalesa ka parku. Autobus vozi do jezera Pehoé, gde ga čeka brod koji prevozi putnike do prvog kampa: Paine Grande. Odmah po dolasku, postavili smo šator, oslobodili se viška tereta i krenuli u prvu šetnju ka glečeru Grey. Bilo je već između 1 i 2 popodne. Dan je izuzetno dug u decembru te je vremena za šetnju bilo na pretek. Kamp se praktično nalazi u levom donjem uglu W ture, a glečer na kraju levog kraka te smo taj prvi dan praktično šetali levim krakom u oba smera, ukupno nekih 22km. Znala sam već pre puta da je taj deo staze bio zahvaćen požarom 2011., ali ni zamisliti nisam mogla koliko tužno i nesrećno može izgledati izgorela šuma. Crni ugljenisani skeleti su pokrivali sve vidljive obronke i livade. Mlada trava je već uveliko nicala iz zemlje i šareno cveće je raslo na sve strane, no to nimalo nije uspevalo da umanji strahotu zgarišta. Bilo je oblačno, tmurno sa sitnom kišom i hladnim vetrom te je čitav predeo delovao još nesrećnije. Tek kada smo izašli iz te spaljene i opustošene doline i popeli se na obližnje brdo s kojeg je put dalje vodio uz jezero, osetih olakšanje. Po jezeru su plivale ledene gromade podsećajući nas da ćemo se uskoro sresti sa našim prvim glečerom. I zaista uskoro se ukazala, ogromna svetlo plava ledeno-snežna površina koja je prekrivaka jezero. Popeli smo se na vidikovac i bez reči zurili u tu lepotu ispred nas. Prsti su mi se ledili i promrzli nos konstantno cureo, ali mi se ta savršena pozicija nije napuštala. Bilo je previše hladno i vetrovito za stajanje u mestu, ali nismo se pomerali. Stajali smo bez daha uživajući u našem prvom pogledu na glečer. Izgledalo je kao da iz njega isijava plava svetlost. Oblaci su bili niski. Nebo sivo, bez ptica. Vetar bučan i jak. Bez ljudi, bez životinja, surovi mračni, hladni predeo. Glava bez misli, osećanja, strepnji, briga, sreće. Apsolutno ništa.
Držalo me je to spokojstvo u povratku ka kampu. Držalo me je i narednih par sati dok ne utonuh u san.

Dan drugi: Francuska dolina (mapa 1-3-4-3-5)

Probudila me je jutarnja svetlost. Pogledah na sat, bilo je malo pre 6. Ne znam da li sam ikada tako bezbrižno i udobno prespavala noć u šatoru. Trebalo nam je nekih 20tak minuta da spakujemo svoju putujuću kuću i krenemo dalje. Prvih desetak kilometara vodi do kampa Italiano, druge i središnje tačke našeg slova W. Zapravo izgled ture bi pre odgovarao izvrnutom malom m jer od te tačke postoji još jedan krak koji ćemo obići tog dana. Taj prvi deo puta je dosta valovit i prati obalu jezera Skottsberg. Usponi su mali i savladivi bez većeg napora. I dok sa naše desne strane leži duboko izduženo jezero, sa leve se uzdižu Nebeski rogovi (Cuernos del Paine) čiji su vrhovi prekriveni snegom. Ove stene dominantniraju predelom. Izgleda zaista kao rog koji se uzdiže iz obližnjeg brda jer je stena gola sa strmim ivicama do pola tamno sive boje, od pola svetlo sive. Nekako bi je ime nosorogov rog bolje opisivalo, pošto je mene upravo na to podsećala. Predeo je uglavnom prekriven žbunjem, niskim rastinjem i u jednom svom delu spaljenim drvenim kosturima. Pred sam ulazak u kamp prelazi se preko drvenog visećeg mosta i ulazi u gustu šumu. U kampu smo ostavili svoje rančeve i krenuli u šetnju francuskom dolinom. Staza vodi kroz gustu staru šumu. Posle svih onih spaljenih kilometara, duša nam je konačno uživala. Taj deo puta nije nimalo lak, treba savladati nekih 500 metara uzbrdice stazom isprepletanom korenjem drveća i ogromnim kamenjem. Na putu do vrha zastali smo kraj vodopada da se odmorimo. Priroda je ovde toliko divlja, a čovekov uticaj mali da je sva voda u parku pitka. Ako ste žedni bezbedno je zabiti glavu u bilo koji od potoka koji se spuštaju sa planine. Put vodi kraj glečera Frances koji nije ni približno impresivan kao Grey. Led je “uprljan” sitnim šljunkom i zemljom, siv i ne tako velik. Meni se iz daljine činilo da su obične stene u pitanju. Sa kraja našeg puta francuskom dolinom, pružao se fantastičan pogled. na celu dolinu i jezero u daljini. Dan je bio mnogo lepši nego prethodnog dana, i sunčani intervali sve duži. Vratili smo se istim putem ka kampu, pokupili naše rančeve i krenuli ka našem odredištu za taj dan: kampu Los Cuernos.

Bili smo već poprilično umorni, ali svaki korak je bio uživanje. Izašli smo na prostranu livadu, vreme je bilo sunčano, nebo plavo sa magičnim oblacima. Napravili smo pauzu na zaravljenom delu litice sa koje se pružao pogled ka gotovo zelenoj boji vode jezera Nordenskjold. Bili smo zaklonjeni od vetra ogromnim kamenjem, te ostadosmo neko vreme lenškareći na tom mestu. Ležali smo opruženi gledajući u oblake i slušajući vetar. Da li zbog sunca i plavog neba, zbog romantičnih reči koje su se mešale sa zvukom vetra ili njegovih poljubaca, to mesto mi se činilo najlepšim u parku. Nisam verovala u tom momentu da bolje od toga može biti.
Put je dalje vodio prvo preko plaže, a onda kroz šumu. Predeo je zaista neverovatan, i toliko drugačiji na svakih par kilometara. Od umora i silnog blejanja na sve strane u jednom momentu gadno izvrnuh desnu nogu. Isti zglob, ista povreda u samo par dana. Uplaših se u momentu da neću moći da se oslanjam na nogu, ali posle par hladnih obloga bol se povukao te nastavismo dalje. Kamp je bio na svega stotinak metara dalje te sam imala vremena na pretek do sutrašnjeg nastavka šetnje. Nogu sam nastavila da ignorišem, i prećutno se sa sobom dogovorila da čarapu s te noge ne skidam do izlaska iz parka. Činilo mi se to kao mudra odluka, ako ne vidim koliki je otok manje ću paničiti.

Dan treći: Lepo, da ne može biti lepše (mapa 5-6)

Budimo se opet zorom posle još jedne savršeno prespavane noći. Pomalo me buni činjenica da toliko lepo spavam, no još više da je bol u nozi iščezao iako je otok vidljiv čak i preko čarape. Dan je osvanuo sunčan, što smo dočekali kao vrlo dobar znak. Na jednom takvom mestu, gde se vreme toliko menja, sunčani dani su jedna od najcenjenijih pojava. Prvih 7-8 kilometara su bili laki, preko valovitih livada i delom kroz šumu. Po izlasku iz šume put se delio na dva dela. Levi je bio označen natpisom – prečica. Nismo želeli da skraćujemo šetnju nego smo znali da ćemo punom trasom ionako proći u povratku, te nam se činilo kao dobra ideja da se držimo prečice. Ubrzo nakon tog znaka je usledilo malo ozbiljnije penjanje. Ništa preterano divlje i nesavladivo, ali dovoljno visoko da blokira pogled na put ispred nas. Kada smo se ispeli na njega, usledio je priličan šok jer je teren ispred nas izgledao totalno drugačije od onog iza. Stajali smo na tom brdu, koje je praktično prestavljalo granicu između dva drugačija sveta. Ispred se pružala ogromna valovita dolina. Livade prekrivene mladom travom i cvećem. Prostrane zelene poljane. Teren valovit tek toliko da ti ne dosadi da hodaš po ravnom. Prelazeći s jednog kraja na drugi, s vremena na vreme bi stali, odložili rančeve i legli da uživamo u vlažnoj travi. Beskrajni osećaj širine, osećaj slobode. Nadražaji, misli koje se roje, miris vlažne trave. Opet spokoj, misli koje nestaju. Ostaje mir, tišina u svetu punom zvukova.

Nastavljamo dalje. Posle toliko prelepih predela ne verujem da mogu videti još jedno čudo pred sobom. Toliko preživljenih čarobnih trebutaka u tako kratkom periodu. A onda opet, posle toliko čuda, ne bi li bilo još neverovatnije da čuda prestanu? Gledam u brdo ispred nas. Ono zaklanja dalji pogled u daljinu. Već znam da predeo mora biti drugačiji jer se penjemo, a rečno korito polako prerasta u kanjon. No opet, može li baš toliko da bude drugačiji da izazove jednaki šok kao oni pre njega. I na kraju kad izbijam na vrh počinjem da se smejem, glasno iz dubine duše. Ovo jednostavno nije moguće. Koliko čarolija može da se doživi za tako kratko vreme, na tako malom prostoru. Pogled na reku Ascensio, vijugavu, brzu i usku, njenu zapadnu stranu prekrivenu šljunkom i vidljiv put kojim ćemo uskoro hoditi, i suprotnu obalu obraslu šumom, ostavlja me u blagom transu. Ipak se desilo još jedno čudo. Opijeni silnom lepotom prirode hodamo polako jer je još uvek relativno rano a znamo da nas ne čeka još dug put. Usputni kamp vidimo odatle i iako nas čeka ozbiljniji uspon kroz šumu kasnije, kad pređemo reku, znam da nema još mnogo. Konačno uviđam da nam je ostalo još manje od 24h do odlaska iz parka. Kao da će moji usporeni koraci usporiti vreme, odbijam da hodam brže, odbijam da se rastanem od ovog mesta.

Posle kratkog predaha u kampu na reci, nastavljamo put. Prvi deo puta vodi uz reku koja je prozračno čista, plitka i brza. Šuma je magična, stabla stara i visoka, mirisna i pomalo hladnjikava. Išli smo dosta uzbrdo, mada sama uzbrdica nije bila preterano strma. Put do kampa Torres je praktično proleteo. Kamp se nalazi u šumi i sem nastrešnice u kojoj je moguće pripremiti večeru praktično ničeg nema. Rano smo otišli na spavanje jer nas je sutra čekalo rano ustajanje.

Dan četvrti: Nebeske kule (mapa 6-7-6-8)

Prvo beše loše prespavana noć. Spavati u šumi, u šatoru nije nimalo zabavno. Već sam znala da će biti hladnije nego prethodnih dana, ali nisam mogla zamisliti koliko će biti hladno. Dakle, veče pred spavanje obukoh sve što sam ponela: pamučne hulahopke, pidžamu, planinarske pantalone, majicu kratkih rukava, pamučni duks, jaknu, vunene čarape i kapu. Tako natruntana spakovah se u debelu vreću koja je ležala na podloški na naduvavanje. I ništa od toga me nije moglo spasiti hladnoće, te sam se celu noć preznojavala jer mi je bilo vruće iako sam cvokotala od hladnoće. Još uvek mi nije jasno kako su ove dve radnje moguće u isto vreme. Kada je sat zazvonio u 4h osetila sam olakšanje jer sledi pentranje do nebeskih kula te ću se verovatno ugrejati. Kažu da vredi otići pre svitanja, jer kule izgledaju čarobno kad izađe sunce. Kažu i da je to najstrmiji deo staze. Ono čemu se nismo nadali je da će nam za 1km uzbrdice trebati 45min. Sva sreća pa po mraku ne vidite više od onoga što lampa osvetljava, te se uspon ne čini tako strašnim.
Same stene izgledaju impresivno s te blizine. Ogromne sive strme gromade, u podnožju jezero i svuda kamenje i stene. Bez zelene travke, drveta ili cveta. Još jednom se pred nama ukazao nestvaran teren. Očekivala bih ga u nekom naučno fantastičnom filmu sa sve vanzemaljcima koji iskaču na sve strane. Iskreno, bilo mi je previše hladno da bih uživala u potpunosti. Magla je bila gusta, te su vrhovi uskoro nestali među oblacima. Kada je dan konačno osvanuo oni više nisu bili vidljivi. Izgleda da smo jedan od magičnih slika sa razglednica morali i da propustimo.

Tek u povratku u kamp sagledasmo strminu kojom smo se peli. Silazak jedva da je trajao 10tak min. Ostalo nam je podosta kilometara do autobuskog stajališta. Čekala nas je još jedna šetlja uz čarobnu reku Ascerisio i pogled na zelene livade. Od silnog tabananja nizbrdo i želje da smanjim pritisak na povređeni zglob preopteretila dam desni butni mišić. Dobar deo puta do stajališta mi je prošao u bolu. No ipak, to mi nije smetalo da maltretiram Miljana da lenškarimo po livadama, blejimo u nebo i zaljubljeno gugučem. I pored tog bola sve mi je nekako bilo po volji.
Nakon silaska do stanice i konstatacije da smo vodili vrlo zdrav život 4 dana, odlučismo da se vratimo u civilizaciju sa stilom, te smo se počastili čipsom, čokoladnim keksom i koka-kolom. Nisam ni bila svesna koliko sam se zapravo iscrpela tih dana. Sve te grickalice nas nisu sprečile da pojedemo još četiri pice i popijemo silno pivo po povratku u Puerto Natales. No vredelo je svih istrošenih kalorija, povreda i bolova. No nešto bih ipak menjala prilikom sledeće posete – dužinu puta, četiri dana je premalo za ovaj raj.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.