postcards…
The world moves with me

Ice ice baby / 18.05.13

Rekoše da će nas pokupiti u osam ispred hostela. Ja kakva sam zabrinuta, i kad treba i kad ne treba, uzvrpolih se već oko 7.45. Miljan je polagano žvakao svoj doručak, a ja sam pod izgovorom da idem da slikam čudne ptice na travnjaku ispred hostela otišla da proverim nema li autobusa negde na vidiku. Nije ga bilo ni tada ni nekih pola sata kasnije, pojavio se tek negde oko pola devet. Logično, ako nas sve kupi okolo po selu. Može Kalafate (El Calafate) biti majušan koliko hoće, ali dok autobus zađe u svaku ulicu i pokupi nas sve, potrajaće.

Kalafate je ima dobio po bobičastom voću, koje podseća izgledom na borovnice. Kako je još uvek bilo rano za plodove nismo ih probali, ali kažu da ako pojedete plod sigurno ćete u Patagoniju doći opet. Grm kalafatea je vrlo čest po obroncima šuma i poljanama, raste svuda poput kupine kod nas.
Kalafate je verovatno najslađe naseljeno mesto na svetu, bar po sunčanom prolećnom danu. Pretpostavljam da u toj patagonijskoj zabiti Kalafate ima problem sa sunčanim danima isto koliko i Berlin na ovom severu. No, kao što ponekad baš nemate sreće s vremenom, drugi put će sva sreća ovog sveta pripadati samo vama. Sreća je tih dana odlučila da bude na našoj strani te je tokom našeg boravka u ovom mestu i oko njega sunce sijalo punom snagom, a razbacani kumulusi na nebu služili kao dekoracija za slikanje. Kalafate je jedan od onih patagonijskih gradova koji se razvio samo da bi opsluživao mnogobrojne turiste koji obilaze nacionalne parkove po Patagoniji. Podseća pomalo na lažne holivudske gradiće. Svega par ulica koje se seku pod pravim uglom, sa prelepim drvenim kućama, hostelima i restoranima. Koliko je neko mesto turističko u ovim zabačenim krajevima, možete lako zaključiti i po restoranskoj ponudi. Toliko dobrih restorana sa savršenom hranom u jednom običnom gradiću sa 6000 duša teško da bi bilo moguće pronaći.

Trućkali smo se neko vreme do ulaza u Nacionalni park koji se nemaštovito zove Glečeri (Los Glaciares National Park). No upravo već samo ime ukazuje da ovaj park može da se pohvali zavidnom brojem glečera. Usput nas je vozač obasipao zanimljivim podacima o celom podnevlju i njegovoj najvećoj atrakciji kojoj smo i krenuli tog dana u susret Glečeru Perito Moreno.

Glečer Perito Moreno je ime dobio po argentinskom istraživaču Francisku Morenu. Perito na španskom znači specijalista, te je ta ledena gromada ustvari glečer specijaliste Morena. A glečeri su upravo to, velike ledene gromade. Glečer Moreno spada u retke čija se zapremina ne smanjuje, nego raste. Nalazi se na Jezeru Argentino. Usled tog napredovanja njegovog frontalnog dela dešava se da se led spaji sa kopnom blokirajući južni rukavac Brazo Rico (Brazo Rico bi u prevodu manje-više značilo Rukavac bogat vodom). Ovo uzrokuje povećanje nivoa vode u rukavcu do momenta kada pritisak ne poraste do te mere da izaziva pucanje ove ledene brane i ponovnog spajanja rukavca sa jezerom. Za formiranje ove ledene brane i njeno pucanje potrebno je između jedne i deset godina u zavisnosti od klimatskih uslova.

Napravili smo pauzu na uređenom delu obale jezera sa kojeg je moguće posmatrati čeoni deo glečera. Na tom delu postoji čitav splet terasa, stepenica i visećih mostova sa kojih se pruža fantastičan pogled. Kad smo stiglo još uvek je bilo relativno rano i veći deo glečera je bio u senci. Frontalni deo je relativno blizu obale tako da, gledano sa donjih terasa, glečer praktično gledate iz neposredne blizine. Patagonija je mesto koje vas na svakom koraku podseća koliko ste majušni. Ovaj susret sa glečerom je bio samo jedan u nizu momenata u kojem sam se osetila poput mrava. Sama priroda je nestvarno lepa. Svetlo plavkasta izborana površina, sa odsečenim prednjim ivicama ponegde prošaranim tamnije plavim usecima. Iza nje su se uzdizali vrhovi prekriveni snegom, a sa strana guste četinarske šume. Vazduh je mirisao zimski iako je bilo poprilično toplo. Po vodi, ispred glečera plivale su odvaljenje gromade, oštrije bele poput snega i oblije staklasto plave. Nebo je bilo vedro a sunce jako, te je bela površina reflektovala zaslepljujuću svetlost. Ostali smo tu nekih četrdesetak minuta, no meni se činilo mnogo kraće. Morali smo da se ukrcavamo u autobus jer nas je čekala šetnja po ovoj ogromnoj gromadi.

“Big ice” tura je jedna od šetnji po glečeru koje je moguće bukirati kod lokalnih turističkih agencija. Ova tura traje oko pet sati i ne bi se mogla svrstati u jeftinije. Postoji i kraća jednočasovna organizovana tura koja je i srazmerno jeftinija. Samoorganizovana šetnja po glečeru je zabranjena, no ako ste baš avanturista realno ne postoji mogućnost da vam neko blokira prilaz glečeru sa svih strana te bih ja tu zabranu pre svrstala u preporuku. Ono što vam treba za šetnju po glečeru su dereze, cepin, a ne bi bio na odmet ni pojas. Dobre rukavice su obavezne, jer je led oštar te ukoliko se okliznete može se desiti da se ozbiljno isečete. Sa svim tim vas snabdeju organizatori puta, ako u ovu šetnju krenete organizovano. Vodiči su profesionalni, dobro obučeni i znaju mnogo o glečerima, te će to znanje sa vama tokom šetnje izdašno deliti. Grupe su uglavnom do desetak ljudi, na koje dolaze dva vodiča i svi oni se međusobno trude da drže odstojanje tokom šetnje te ćete imati utisak da je na ledu, u tom momentu, samo vaša grupa.

Prvi deo puta smo zapravo otplovili. Posle kraće vožnje brodom, usledila je kraća šetnja kroz šumu. Ovaj deo je dobro markiran, a delovi oko obližnjeg kampa potpuno uređeni sa drvenim stazama. Pre samog penjanja na glečer vodiči su nam vezivali pojaseve i navlačili dereze. Meni je zapao neki brbljivi mladić s kojim zapodenuh razgovor o tome odakle smo. Uvek me Južno Amerikanci zadive svojim poznavanjem geografije. Mislim da mi se još nikada nije desilo da naletim na osobu koja ne zna gde je Srbija, za razliku od Azije gde mi se nikada nije desilo da naletim na osobu koja isto to zna.

Prvo oduševljenje glečerom doživite još sa velike udaljenosti, kad ga vidite kako se lenjo proteže preko jezera. Sama ta slika na kojoj izgleda kao da se ogromna ledena reka uliva u jezero oduzima dah. Onda sledi drugi šok, kada se približite obali i sagledate koliko metara taj led štrči iz vode. Kad steknete pravu sliku o njegovoj veličini. Kad pridev veliko, dobije neke realne dimenzije. Treći šok doživite kada krenete u šetnju po toj ledenoj gromadi. Tada veličina ponovo gubi na važnosti, a detalji koji vas okružuju zaukupljuju svu vašu pažnju. Iako prilikom svakog od ovih stadijuma doživljavate blagi šok jer se vaša čula po prvi put susreću sa takvim čudesima, treći je ipak bio najsnažniji u mom slučaju. Iz prostog razloga što nikada do tada nisam pročitala, čula ili videla ništa vezano za reljef glečera. Za mene je sama pomisao da je to jedna velika kamara nataloženog snega koja usled zarobljenih molekula vazduha svetli čarobnom plavom bojom delovala dovoljno impozantno da krenem u obilazak glečera po Patagoniji. O čudu kojem ću svedok biti tokom šetnje, ranije nisam ni sanjala.
Magija počinje onog momenta kada prvi put kročite na glečer. Prvo učite kako da hodate po njemu. Gledate vodiča kako gazi po rastopljenim baricama predivno svetlo plave, pomalo drečave boje, a vi ga s nekom poluzebnjom imitirate. Obuzimao me je osećaj zbunjenosti što opet sa 34. pune godine ponovo učim kako da hodam. Radoznalo sam umakala prste u vodu, ni sama ne znajući zašto to tačno radim. Valjda iz želje da potvrdim da sam još uvek na ovom svetu. Taman kad se navikoh na podlogu, usledilo je penjanje uz prvo belo brdo. Iza njega nas je čekala uska plava vijugava rečica, savršeno čista i prozirna. A onda opet izvor, brdo, kanjon, pećine, jezero. Imala sam taj osećaj da smo to sve negde videli, samo što svi ti reljefi na toj zaslepljujuće beloj podlozi išaranoj drečavo plavim vodenim sistemima, bez zelene, bez braon, bez crvene, deluju u najmanju ruku – čudno. Ako gledate glečer iz bilo koje druge perspektive, ovaj bogati reljef je nemoguće naslutiti.

Posle duže šetnje napravili smo pauzu za ručak kraj najvećeg glečerskog jezera na koje smo nabasali. Prozirna tirkizna voda i okolna bela brdašca nam nisu davali mira. Ma koliko god želeli da uživamo u lenškarenju kraj jezera, to je od silne radoznalosti da ispitamo predeo oko sebe, praktično bilo nemoguće. Milion puta sam pozavidela vodičima čiji je posao da lunjaju po tom ledu svaki dan.
Nisam sigurna koliko smo vremena efektivno šetali, ali cela avantura mi se činila kao tren. U svakom slučaju nedovoljno dugačka. Uostalom kao i celokupno putovanje po Patagoniji. Imam taj suludi san koji me progoni još od tinejdžerskih dana da treba da se preselim na taj kontinent. Da se gubim po tom pustom svetu i istražujem njegove skrivene kutke. Kako godine prolaze ti snovi mi se čine sve manje verovatnim. Mala mi je uteha da sam bar malo vremena provela na nekim od ovih čarobnih mesta.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

U pohode nebeskim kulama / 28.03.13

Južni deo Patagonije, gledano iz autobusa s malobrojnih asfaltiranih puteva, je jedna beskrajna valovita livada obrasla niskim žbunjem i pokojim drvetom koje se pod udarom jakih vetrova u toku rasta toliko deformiše da mu grane rastu paralelno sa zemljom, umesto ka nebu kako smo mi gradski ljudi navikli. Tek ponegde uzdižu se planinski vrhovi prekriveni snegom i ledom, a između njih šire se glečeri po modrim hladnim jezerima. Patagonijskim prostranstvom duvaju vetrovi koji bi vas bez problema mogli poneti. Godišnja doba se ne smenjuju na par meseci, nego sati. Vreme u toku dana je manje-više uvek isto – nepredvidljivo i promenljivo: sunčano s mogućom kišom, snegom i jakim vetrom, sa delovima dana sa i bez oblaka. Posle nekog vremena slojevito oblačenje sigurno dojadi, ali zato je duga na nebu gotovo svakodnevna pojava. Patagonija budi osećaj slobode i širine iako svaki njen deo zapravo pripada nekome.
U sred te sulude puste zemlje s promenljivim vremenom nalazi se Nacionalni park Torres del Paine. Zvanično ovaj park pripada Čileu. No zapravo pripada samom sebi jer Patagonija je jedno od onih mesta gde će vam se čovečije postojanje i njegove sulude tvorevine, poput države, granica, kuća, činiti apsolutno besmislenim. Ne pripada to parče zemlje nikome sem Zemlji samoj. Deo je njene kože. I to onaj daleki od srca deo, ispucao i izboran poput peta stopala koja još uvek nisu otkrila čari pedikira. Torres su kule na španskom, a paine znači plavo na jeziku starosedeoca, te otuda mi ovaj romantični naziv u naslovu: Nebeske kule. I zaista jesu poput čardaka, ni na nebu, ni na zemlji, često zaklonjene oblacima i teške za osvojiti. Kao u starim bajkama hodili smo tri dana preko brda i dolina, u susret kulama, no na kraju ne nađosmo krilatog pegaza koji bi nas do vrha na svojim leđima poneo te put završismo u njihovom podnožju.
Usled suludih klimatskih uslova u nacionalnim parkovima po Patagoniji nije preporučljivo spavati van dozvoljenih kampova, paliti vatru van istih ili šetati van utabanih staza. Mala nepažnja u parku može izazvati katastrofalne posledice, te je tako ovaj park nekoliko puta bio zahvaćen katastrofalnim požarima. Vetrovi mogu biti jaki, te ako krenete sa šatorom na leđima u obilazak parka, brzo ćete uvideti prednosti postavljanja istog na mestima predviđenim za to. Ovde je divljina zaista divljina, te će vam se i šetnja van utabanih staza činiti kao bespotrebno maltretiranje za vaše i tako preumorne noge. Poslednje što ćete želeti je da zabijate noge u divlje gusto žbunje, gazite preko kamenih gromada koje lako mogu proklizati usled i najmanje nepažnje ili prelazak preko mnogobrojnih ledenih potoka i reka na dubljim mestima. U parku postoje i planinski domovi sa sobama za prespavati i restoranima, no mi smo ipak odlučili da sve svoje nosimo na leđima u dva ranca od nekih 40tak litara. Polazna stanica za park je gradić Puerto Natales gde komotno sve svoje višak stvari možete ostaviti hostelu na čuvanje. Iako smo opremljeni poslednjim čudima planinarske tehnike i planinarskog kulinarstva sa svega jedno majicom, jednim pantalonama, jednim gaćama i jednim čarapama ekstra oboje smo na leđima nosili po 7-8 kila ta četiri dana. Kako nismo imali vremena za više odlučili smo se za čuvenu M rutu. Zapravo, ona je čuvena kao W (izvrnuto M) ali kako smo mi M(iljan)&M(arica) M je za mene imalo više smisla. Staza je duga oko 70km i ima oblik pomenutog slova. Mi smo odlučili da je prošetamo idući od zapada ka istoku jer je guglanje pokazalo da je u tom smeru manje šetača. Kako smo je mi šetali u decembru ovo se pokazalo kao pomalo beskorisno u donošenju odluke jer je u tom mesecu turista ionako previše. Ono što nam je donelo prazne staze u prvih 4-5 sati svakog dana nije bio dobro izabrani smer, nego naše ranoranilačke navike jer smo šetnje počinjali već oko pola sedam.

Dan prvi: Dolazak u park i glečer Grey (mapa 1-2-1)

Kada turu počinjete s leva, najbolje je uhvatiti rani autobus (ima ih nekoliko između 7 i 7.30) iz Puerto Natalesa ka parku. Autobus vozi do jezera Pehoé, gde ga čeka brod koji prevozi putnike do prvog kampa: Paine Grande. Odmah po dolasku, postavili smo šator, oslobodili se viška tereta i krenuli u prvu šetnju ka glečeru Grey. Bilo je već između 1 i 2 popodne. Dan je izuzetno dug u decembru te je vremena za šetnju bilo na pretek. Kamp se praktično nalazi u levom donjem uglu W ture, a glečer na kraju levog kraka te smo taj prvi dan praktično šetali levim krakom u oba smera, ukupno nekih 22km. Znala sam već pre puta da je taj deo staze bio zahvaćen požarom 2011., ali ni zamisliti nisam mogla koliko tužno i nesrećno može izgledati izgorela šuma. Crni ugljenisani skeleti su pokrivali sve vidljive obronke i livade. Mlada trava je već uveliko nicala iz zemlje i šareno cveće je raslo na sve strane, no to nimalo nije uspevalo da umanji strahotu zgarišta. Bilo je oblačno, tmurno sa sitnom kišom i hladnim vetrom te je čitav predeo delovao još nesrećnije. Tek kada smo izašli iz te spaljene i opustošene doline i popeli se na obližnje brdo s kojeg je put dalje vodio uz jezero, osetih olakšanje. Po jezeru su plivale ledene gromade podsećajući nas da ćemo se uskoro sresti sa našim prvim glečerom. I zaista uskoro se ukazala, ogromna svetlo plava ledeno-snežna površina koja je prekrivaka jezero. Popeli smo se na vidikovac i bez reči zurili u tu lepotu ispred nas. Prsti su mi se ledili i promrzli nos konstantno cureo, ali mi se ta savršena pozicija nije napuštala. Bilo je previše hladno i vetrovito za stajanje u mestu, ali nismo se pomerali. Stajali smo bez daha uživajući u našem prvom pogledu na glečer. Izgledalo je kao da iz njega isijava plava svetlost. Oblaci su bili niski. Nebo sivo, bez ptica. Vetar bučan i jak. Bez ljudi, bez životinja, surovi mračni, hladni predeo. Glava bez misli, osećanja, strepnji, briga, sreće. Apsolutno ništa.
Držalo me je to spokojstvo u povratku ka kampu. Držalo me je i narednih par sati dok ne utonuh u san.

Dan drugi: Francuska dolina (mapa 1-3-4-3-5)

Probudila me je jutarnja svetlost. Pogledah na sat, bilo je malo pre 6. Ne znam da li sam ikada tako bezbrižno i udobno prespavala noć u šatoru. Trebalo nam je nekih 20tak minuta da spakujemo svoju putujuću kuću i krenemo dalje. Prvih desetak kilometara vodi do kampa Italiano, druge i središnje tačke našeg slova W. Zapravo izgled ture bi pre odgovarao izvrnutom malom m jer od te tačke postoji još jedan krak koji ćemo obići tog dana. Taj prvi deo puta je dosta valovit i prati obalu jezera Skottsberg. Usponi su mali i savladivi bez većeg napora. I dok sa naše desne strane leži duboko izduženo jezero, sa leve se uzdižu Nebeski rogovi (Cuernos del Paine) čiji su vrhovi prekriveni snegom. Ove stene dominantniraju predelom. Izgleda zaista kao rog koji se uzdiže iz obližnjeg brda jer je stena gola sa strmim ivicama do pola tamno sive boje, od pola svetlo sive. Nekako bi je ime nosorogov rog bolje opisivalo, pošto je mene upravo na to podsećala. Predeo je uglavnom prekriven žbunjem, niskim rastinjem i u jednom svom delu spaljenim drvenim kosturima. Pred sam ulazak u kamp prelazi se preko drvenog visećeg mosta i ulazi u gustu šumu. U kampu smo ostavili svoje rančeve i krenuli u šetnju francuskom dolinom. Staza vodi kroz gustu staru šumu. Posle svih onih spaljenih kilometara, duša nam je konačno uživala. Taj deo puta nije nimalo lak, treba savladati nekih 500 metara uzbrdice stazom isprepletanom korenjem drveća i ogromnim kamenjem. Na putu do vrha zastali smo kraj vodopada da se odmorimo. Priroda je ovde toliko divlja, a čovekov uticaj mali da je sva voda u parku pitka. Ako ste žedni bezbedno je zabiti glavu u bilo koji od potoka koji se spuštaju sa planine. Put vodi kraj glečera Frances koji nije ni približno impresivan kao Grey. Led je “uprljan” sitnim šljunkom i zemljom, siv i ne tako velik. Meni se iz daljine činilo da su obične stene u pitanju. Sa kraja našeg puta francuskom dolinom, pružao se fantastičan pogled. na celu dolinu i jezero u daljini. Dan je bio mnogo lepši nego prethodnog dana, i sunčani intervali sve duži. Vratili smo se istim putem ka kampu, pokupili naše rančeve i krenuli ka našem odredištu za taj dan: kampu Los Cuernos.

Bili smo već poprilično umorni, ali svaki korak je bio uživanje. Izašli smo na prostranu livadu, vreme je bilo sunčano, nebo plavo sa magičnim oblacima. Napravili smo pauzu na zaravljenom delu litice sa koje se pružao pogled ka gotovo zelenoj boji vode jezera Nordenskjold. Bili smo zaklonjeni od vetra ogromnim kamenjem, te ostadosmo neko vreme lenškareći na tom mestu. Ležali smo opruženi gledajući u oblake i slušajući vetar. Da li zbog sunca i plavog neba, zbog romantičnih reči koje su se mešale sa zvukom vetra ili njegovih poljubaca, to mesto mi se činilo najlepšim u parku. Nisam verovala u tom momentu da bolje od toga može biti.
Put je dalje vodio prvo preko plaže, a onda kroz šumu. Predeo je zaista neverovatan, i toliko drugačiji na svakih par kilometara. Od umora i silnog blejanja na sve strane u jednom momentu gadno izvrnuh desnu nogu. Isti zglob, ista povreda u samo par dana. Uplaših se u momentu da neću moći da se oslanjam na nogu, ali posle par hladnih obloga bol se povukao te nastavismo dalje. Kamp je bio na svega stotinak metara dalje te sam imala vremena na pretek do sutrašnjeg nastavka šetnje. Nogu sam nastavila da ignorišem, i prećutno se sa sobom dogovorila da čarapu s te noge ne skidam do izlaska iz parka. Činilo mi se to kao mudra odluka, ako ne vidim koliki je otok manje ću paničiti.

Dan treći: Lepo, da ne može biti lepše (mapa 5-6)

Budimo se opet zorom posle još jedne savršeno prespavane noći. Pomalo me buni činjenica da toliko lepo spavam, no još više da je bol u nozi iščezao iako je otok vidljiv čak i preko čarape. Dan je osvanuo sunčan, što smo dočekali kao vrlo dobar znak. Na jednom takvom mestu, gde se vreme toliko menja, sunčani dani su jedna od najcenjenijih pojava. Prvih 7-8 kilometara su bili laki, preko valovitih livada i delom kroz šumu. Po izlasku iz šume put se delio na dva dela. Levi je bio označen natpisom – prečica. Nismo želeli da skraćujemo šetnju nego smo znali da ćemo punom trasom ionako proći u povratku, te nam se činilo kao dobra ideja da se držimo prečice. Ubrzo nakon tog znaka je usledilo malo ozbiljnije penjanje. Ništa preterano divlje i nesavladivo, ali dovoljno visoko da blokira pogled na put ispred nas. Kada smo se ispeli na njega, usledio je priličan šok jer je teren ispred nas izgledao totalno drugačije od onog iza. Stajali smo na tom brdu, koje je praktično prestavljalo granicu između dva drugačija sveta. Ispred se pružala ogromna valovita dolina. Livade prekrivene mladom travom i cvećem. Prostrane zelene poljane. Teren valovit tek toliko da ti ne dosadi da hodaš po ravnom. Prelazeći s jednog kraja na drugi, s vremena na vreme bi stali, odložili rančeve i legli da uživamo u vlažnoj travi. Beskrajni osećaj širine, osećaj slobode. Nadražaji, misli koje se roje, miris vlažne trave. Opet spokoj, misli koje nestaju. Ostaje mir, tišina u svetu punom zvukova.

Nastavljamo dalje. Posle toliko prelepih predela ne verujem da mogu videti još jedno čudo pred sobom. Toliko preživljenih čarobnih trebutaka u tako kratkom periodu. A onda opet, posle toliko čuda, ne bi li bilo još neverovatnije da čuda prestanu? Gledam u brdo ispred nas. Ono zaklanja dalji pogled u daljinu. Već znam da predeo mora biti drugačiji jer se penjemo, a rečno korito polako prerasta u kanjon. No opet, može li baš toliko da bude drugačiji da izazove jednaki šok kao oni pre njega. I na kraju kad izbijam na vrh počinjem da se smejem, glasno iz dubine duše. Ovo jednostavno nije moguće. Koliko čarolija može da se doživi za tako kratko vreme, na tako malom prostoru. Pogled na reku Ascensio, vijugavu, brzu i usku, njenu zapadnu stranu prekrivenu šljunkom i vidljiv put kojim ćemo uskoro hoditi, i suprotnu obalu obraslu šumom, ostavlja me u blagom transu. Ipak se desilo još jedno čudo. Opijeni silnom lepotom prirode hodamo polako jer je još uvek relativno rano a znamo da nas ne čeka još dug put. Usputni kamp vidimo odatle i iako nas čeka ozbiljniji uspon kroz šumu kasnije, kad pređemo reku, znam da nema još mnogo. Konačno uviđam da nam je ostalo još manje od 24h do odlaska iz parka. Kao da će moji usporeni koraci usporiti vreme, odbijam da hodam brže, odbijam da se rastanem od ovog mesta.

Posle kratkog predaha u kampu na reci, nastavljamo put. Prvi deo puta vodi uz reku koja je prozračno čista, plitka i brza. Šuma je magična, stabla stara i visoka, mirisna i pomalo hladnjikava. Išli smo dosta uzbrdo, mada sama uzbrdica nije bila preterano strma. Put do kampa Torres je praktično proleteo. Kamp se nalazi u šumi i sem nastrešnice u kojoj je moguće pripremiti večeru praktično ničeg nema. Rano smo otišli na spavanje jer nas je sutra čekalo rano ustajanje.

Dan četvrti: Nebeske kule (mapa 6-7-6-8)

Prvo beše loše prespavana noć. Spavati u šumi, u šatoru nije nimalo zabavno. Već sam znala da će biti hladnije nego prethodnih dana, ali nisam mogla zamisliti koliko će biti hladno. Dakle, veče pred spavanje obukoh sve što sam ponela: pamučne hulahopke, pidžamu, planinarske pantalone, majicu kratkih rukava, pamučni duks, jaknu, vunene čarape i kapu. Tako natruntana spakovah se u debelu vreću koja je ležala na podloški na naduvavanje. I ništa od toga me nije moglo spasiti hladnoće, te sam se celu noć preznojavala jer mi je bilo vruće iako sam cvokotala od hladnoće. Još uvek mi nije jasno kako su ove dve radnje moguće u isto vreme. Kada je sat zazvonio u 4h osetila sam olakšanje jer sledi pentranje do nebeskih kula te ću se verovatno ugrejati. Kažu da vredi otići pre svitanja, jer kule izgledaju čarobno kad izađe sunce. Kažu i da je to najstrmiji deo staze. Ono čemu se nismo nadali je da će nam za 1km uzbrdice trebati 45min. Sva sreća pa po mraku ne vidite više od onoga što lampa osvetljava, te se uspon ne čini tako strašnim.
Same stene izgledaju impresivno s te blizine. Ogromne sive strme gromade, u podnožju jezero i svuda kamenje i stene. Bez zelene travke, drveta ili cveta. Još jednom se pred nama ukazao nestvaran teren. Očekivala bih ga u nekom naučno fantastičnom filmu sa sve vanzemaljcima koji iskaču na sve strane. Iskreno, bilo mi je previše hladno da bih uživala u potpunosti. Magla je bila gusta, te su vrhovi uskoro nestali među oblacima. Kada je dan konačno osvanuo oni više nisu bili vidljivi. Izgleda da smo jedan od magičnih slika sa razglednica morali i da propustimo.

Tek u povratku u kamp sagledasmo strminu kojom smo se peli. Silazak jedva da je trajao 10tak min. Ostalo nam je podosta kilometara do autobuskog stajališta. Čekala nas je još jedna šetlja uz čarobnu reku Ascerisio i pogled na zelene livade. Od silnog tabananja nizbrdo i želje da smanjim pritisak na povređeni zglob preopteretila dam desni butni mišić. Dobar deo puta do stajališta mi je prošao u bolu. No ipak, to mi nije smetalo da maltretiram Miljana da lenškarimo po livadama, blejimo u nebo i zaljubljeno gugučem. I pored tog bola sve mi je nekako bilo po volji.
Nakon silaska do stanice i konstatacije da smo vodili vrlo zdrav život 4 dana, odlučismo da se vratimo u civilizaciju sa stilom, te smo se počastili čipsom, čokoladnim keksom i koka-kolom. Nisam ni bila svesna koliko sam se zapravo iscrpela tih dana. Sve te grickalice nas nisu sprečile da pojedemo još četiri pice i popijemo silno pivo po povratku u Puerto Natales. No vredelo je svih istrošenih kalorija, povreda i bolova. No nešto bih ipak menjala prilikom sledeće posete – dužinu puta, četiri dana je premalo za ovaj raj.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Zaliv Lapataja (Bahía Lapataia) / 02.03.13

Poslednji dan našeg boravka u Ušuaji odlučili smo da konačno skoknemo do nacionalnog parka Ognjena zemlja. Uhvatili smo lokalni autobus oko 10h i nakon 12km truckanja stigli do ulaza u nacionalni park. Kao u većini nacionalnih parkova u Patagoniju na ulazu u park se plaća karta. Ulaznica za parkove nije baš mala i sam prevoz do, od i po parku dosta košta. Cena karte i prevoza je oko 185 argentinskih pezosa (25 evra) i ako se dobro sećam u ovom nacionalnom parku ta karta važi za samo 2-3 dana. S druge strane, ako se uzme u obzir gde se Ognjena zemlja nalazi i kako se stvari transportuju do nje to verovatno i nije tako mnogo. Nakon ulaska u park vozili smo se još dobrih 3km do naše polazne stanice – male luke u Ensenada zalivu (Bahía Ensenada Zaratiegui). Vozač autobusa nam je pokazao u pravcu usamljene drvene kućice (barake) i objasnio da tamo treba “nešto” da radimo sa pasošem. Nije mi bilo najjasnije šta se dešava jer ja jedva da natucam španski a vozač nije govorio nijedan drugi jezik. No poslušno krenusmo ka ukazanom nam mestu. Po ulasku u istu shvatili smo da smo upravo ušli u najjužniju poštansku stanicu na svetu. Izvukoh pasoše poslušno iz ranca. I dalje mi nije bilo jasno zašto ih dajem tom čoveku sa smešnom bradom iza pulta, no kako su to neki turisti radili ispred mene rekoh valjda tako treba. Tek kada je krenuo da lepi nalepnicu i udara pečat sa pingvinima i natpisom “Fin del Mundo” (kraj sveta) shvatih da je u pitanju jedna od onih turističkih viza koje ničemu ne služe ali lepo izgledaju u pasošu. Razrogačih oči od oduševljenja, pečat sa pingvinima je prelep i apsolutno vredi onih 10 pezosa koji su mi naknadno naplaćeni. Ushićena lepotom mog novog otiska u pasošu izađoh iz barake da se oduševljavam okruženjem.

Za taj dan je planirana priobalna staza (Senda Costera) od nekih 8 km a posle nje gde stignemo u zavisnosti od vremena. Vreme je bilo oblačno, a voda u zalivu tirkizna. Prekoputa pristaništa se pruža malo ostrvo (Isla Redonda). Staza prati obalu i naizmenično vodi kroz šumu i preko plaža. Već na samom početku staze neko nenaviknut na ove subantartičke šume ostaće zatečen njihovim izgledom. Iako naliče onome što smo videli prethodnog dana, prava lepota prirode je tek sada došla do punog izražaja. Plavkasta stara debla tek okićena svežm zelenim listovima. Šuma deluje magično, savršena za neku mističnu priču sa šumskim vilama i bogovima. U početku su plaže bile male i šljunkovite prekrivene plavo ljubičastim oblutcima, oštrim sivkasto plavim stenama i jarko ljubičastim školjkama. Sve boje su bile vrlo intezivne, a njihova kombinacija neočekivana. Priroda se igrala sa našim čulima slažući skladno boje na čiju kombinaciju u prirodi nismo navikli. Pokušavala sam da uhvatim te boje i oblike fotoaparatom, ali one nisu delovale tako impresivno na uhvaćenim snimcima. Širina tog prostora, magičnost tih šuma i sve te nijanse nisu mogle biti zabeležene sa par digitalnih slika. I taman kada pomislih da ne može biti lepše, male obale su počele da smenjuju veće zelenije uvale. Uz obalu je bilo puno gusaka i poneki soko. Sve vrste drugačije od onih na koje smo uglavnom navikli. Sem ptica na žalost nismo videli nijednu drugu živuljku, mada su brane i ponegde opustošeni delovi šume jasno ukazivali na brojnost dabrova.

Ta relativno kratka šetnja i lak teren su nam oduzeli nesrazmerno mnogo vremena. Sve je delovalo toliko magično da smo dugo ostajali na pojedinim mestima, prosto sedeći zagledani u prirodu oko sebe. Ništa posebno uzbudljivo se nije dešavalo pred nama. Proletela bi po neka ptica, zatalasala bi se tirkizna voda, savila bi se koja travka pod povetarcem, razvukao bi se neki oblak. A ipak u isto vreme dešavalo se mnogo toga, moja koža je pokušavala da zapamti svaki dodir, uvo da oslušne svaki zvuk a oko da zabeleži svaku sliku, moja glava se trudila da sve to sastavi u priču koju ću vam jednoga dana ispričati. Glava je sada prilično razočarana jer sve ove reči nisu dovoljne da prenesu sve ono što su moja čula u tom parku sakupila.

Nakon verovatno najsporije šetnje u našim životima nastavili smo malo bržim tempom preko Lapataja reke koja odliva vodu iz jezera sa najviše imena ka Lapataja zalivu. Jezero se okitilo sa čak tri imena te u zavisnosti koga pitate moglo bi se zvati: Acigami (na jeziku starosedeoca znači torba, vreća), Errázuriz (bivši čileanski predsednik) ili Roca (bivši argentinski predsednik). Zaimljivo je da su se ova dva predsednika sastala 1899. godine u Magelanovom prolazu nebili se tenzija između dve zemlje smanjila.
Poslednji kilometar puta smo praktično pretrčali kroz možda čak i najlepše parče šume u tom delu parka kako bismo stigli na kombi koji je polazio za 15min. Ovaj put kroz šumu je u potpunosti prekriven drvenim mostovima-stazama i vodi do vidikovca koji gleda ka zalivu.
Dan smo manje više neslavno završili još jednim preranim odlaskom u krevet. Nije baš ni da smo planirali neke lude izlaske i jeste da na tom dalekom jugu dan traje dugo u toku decembra, no ipak je šteta da nismo uhvatili to noćno nebo bar na tren dok smo bili na Ognjenoj zemlji. Sledeći dan smo proveli u celodnevnoj vožnji ka Punta Arenasu, koji je opet služio samo kao usputna stanica za nabavku pre našeg sledećeg odredišta nacionalnog parka Torres del Paine.

Glečer Martial / 24.01.13

Još pre nego što smo kročili na Ognjenu zemlju sakupili smo podosta informacija o mogućim izletima van Ušuaje. Plan je bio da preostala dva dana iskoristimo za oporavak od maratonskog puta u pripremi za maratonsku šetnju koja nas je čekala za par dana. S obzirom da je nekih 630 kvadratnih kilometara Ognjene zemlje zapravo istoimeni nacionalni park, jasno je da mogućnosti ima bezbroj. Pribegli smo staroj dobroj metodi ‘pitaj lokalce za savet’ od kojih su svi do jednog preporučili šetnju do glečera Martial.

Bez žurbe, nakon nekih 12 sati sna, našli smo se na lokalnoj stanici odakle kreću autobusi za nacionalni park. Južna Amerika u generalu ima neku odbojnost prema ideji postojanja centralizovanog mesta sa kojeg polaze i na koje dolaze svi autobusi pa uglavnom ne postoji nešto što bi se moglo nazvati autobuskom stanicom. Kažem uglavnom jer u većim gradovima uglavnom imaju glavnu autobusku stanicu. I opet samo uglavnom. Na stanici nam objasniše da taksisti voze za iste pare, te da nam se ne isplati da čekamo 45min do sledećeg autobusa. Ako putujete Patagonijom često će vam se dešavati da vas prodavac nekih usluga upućuje na konkurenciju. Dosta agencija i prevoznika je specijalizovano za jednu stvar i ako ocene da to što vama treba neko drugi nudi u povoljnijem paketu savetovaće vam da odete do tog drugog. Iako se nama to može činiti nelogičnim jer smo navikli da nam uvaljuju usluge problematičnog kvaliteta za jednog Patagonjanina je to sasvim prirodna stvar, te će isti biti vrlo iznenađen ako mu se zahvalite. Sve to dovodi do toga da će usluge koje platite u Patagoniji biti na vrhunskom nivou.
Dok smo ugovarali prevoz taksijem upoznali smo se sa parom iz Buenos Ajresa s kojima smo na kraju delili kola. Ispostavilo se da je njima prvi put da putuju na jug zemlje. Kao i svakom domaćinu oči su im zacaklile od sreće i ponosa kada im rekosmo da smo jednom već posećivali njihovu zemlju i da nas je ista toliko opčinila da smo došli da je obiđemo opet. Na žalost naše znanje o Argentini tj. njenim turističkim znamenitostima, je bilo veće od njihovog te nismo uspeli da se dokopamo nekih korisnijih informacija. Taksi vožnja je praktično proletela jer je glečer udaljen svega 4,5km od grada.

Glečer Martial nalazi se na istoimenoj planini na visini od 1050m. Ime je dobio po francuskom kapetanu Ferdinandu Martialu koji je 1882. doplovio na svom brodu Romanš kao deo naučne ekspedicije koja je pratila planetu Veneru. Taksista nas je ostavio u podnožju žičare koja u to vreme nije radila. Krenuli smo relativno blagom uzbrdicom koja prati žičaru. Bilo je sunčano veći deo tog puta. Jedna od stvari na koju ne možete računati u ovom delu sveta je stabilno vreme. To što nas je sunce grejalo tokom prvog uspona nije značilo da će nas pratiti do vrha. Put uz žičaru je širok i prekriven šljunkom. Svaki sporedni putić na koji bi skrenuli bi pre ili kasnije bio blokiran, te smo na kraju do vrha žičare bili prinuđeni da se držimo tog širokog puta. Baš negde pred kraj krenula je da se spušta magla i provejava sneg. Vetar je postao jači, mada nije bio suludo jak kao prethodnog dana na Bigl kanalu. Put je dalje vodio kroz predivnu dolinu oko koje su se izdizali crni vrhovi prekriveni snegom. Malih gomila snega je bilo manje-više svuda oko nas, mada je većina na tom delu kroz dolinu već iskopnila. Bilo je hladno, mada ne ledeno hladno sa sitnom kišom. Prolazili smo kroz oblak te se ta vlaga oko nas kišom i ne bi mogla nazvati.

Posle šetnje kroz dolinu usledio je strmiji uspon po crnim stenama. Materijal pod nogama je bio sličan krupnom šljunku, samo oštriji i crne boje. Sve oko nas je bilo crno – belo. Dolina se više nije videla jer je bila pod maglom. Čak smo se i nas dvoje savršeno uklapali s našom crnom opremom. Uspon je delovao mnogo strašnije iz podnožja. Do vrha smo stigli relativno brzo. Poslednja prepreka je vodila preko naslaga snega do table na kojoj je pisalo da smo na kraju puta. Ostadoh pomalo zbunjena. Bili smo okruženi gustom maglom. Glečer nije bilo moguće razaznati od snega. Obećavani fantastični pogled na zaliv je izostao zbog smanjene vidljivosti. U isto vreme imala sam neki fenomenalan osećaj i sve je izgledalo nestvarno savršeno iako se zapravo ništa nije videlo.

Stajanje u mestu i čekanje da se magla raščisti nije dolazilo u obzir zbog hladnog vetra te smo krenuli nazad. Stvarno ne znam šta ima toliko fascinantno u toj šetnji po maglovitom brdu. Nečega je očigledno bilo jer sam se osećala vrlo srećno i ispunjeno. Pred sam povratak u dolinu, magla se podigla te smo konačno imali čist pogled ka zalivu. Moram da priznam da meni sam pogled nije delovao preterano fascinantno. Šetnja je magična i pored odsustva ushićenja zbog onoga zbog čega je svi hvale (tog pogleda na zaliv) zbog, za nas, neobičnog terena.
Dok smo se spustili do podnožja žičare kiša je krenula da pljušti te smo se sakrili u obližnjoj čajdžinici. Čajdžinica je jednim delom zapravo i prodavnica pribora za čaj. Ceo lokal je ogroman i zauzima ceo prednji deo prostrane drvene kuće, tipične za celu Ameriku. Podseća na one velike kuće koje gledamo po američkim serijama sa ogromnim prozorima, kaminom u uglu i ne baš obećavajućom izolacijom. Unutrašnjost je opremljena u nordijskom stilu, ušuškana i topla. Zavalili smo se u najudobnije fotelje u uglu kraj kamina, ispijali čaj, čekali da pljusak prestane i pravili listu mesta na kojima bi mogli da sagradimo baš jednu takvu kuću.

Uz sve te “rasprave” da li je bolje imati kuću na hladnom ili toplom moru, vreme je proletelo a kiša konačno stala te krenusmo dalje. Krenuli smo uz asfaltirani put ali nas ubrzo privuče poljski put koji se odvajao na stotinak metara od čajdžinice. Šume ovde imaju pomalo mističan šmek. Drveće je staro, duboko izborano od surovih klimatskih uslova i obraslo mahovinom. Kora je pre sivkasto-plava nego braon. Na žalost kao i mnogi putevi pre njega ovaj se završavao u sred ničega. S obzirom da je pre našeg dolaska Patagoniju zahvatio dvonedeljni konstantni pljusak i sneg se ubrzano topio, vode je bilo svuda. Noge su nam konstantno bile u vodi. Iako su nam cipele kvalitetne, po toj vodurini bi pre ili kasnije popustile. Naši pokušaji da nađemo dalji put kroz gušći deo šume idući uz potoke ili da se izborimo sa poplavljenim poljima su propali, te smo se vratili na asfaltirani put i s njim sišli do Ušuaje.
Nakon celodnevne šetnje dan smo završili preobilnim obrokom i još jednim dugačkim snom. Ja sam na povratku u hostel uspela da izvrnem zglob moje i tako kljakave desne noge. Zgob je poprilično natekao no ja sam odlučila da ga ignorišem jer nas je čekalo još podosta za prepešačiti kilometara. Ta povreda je vodila u novu samo dan kasnije, te nakon toga izazvala i neke druge dodatne povrede. Ceo put kroz Patagoniju ću između ostalog pamtiti i po silnim povredama, ova je bila samo prva u nizu.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.