postcards…
The world moves with me

Nansi

Hodamo ulicom, nasumično izabranom u gradu koji ne poznajemo. Tražimo restoran u kojem bismo večerali. Ne znam za vas ali meni je jako teško da tek tako izaberem restoran u nepoznatom gradu, u nekoj nepoznatoj ulici. Ja kao osoba koja je večito na nekoj dijeti, gde se pod dijetom smatra probirljivo izgladnjivanje, uz to opsednuta metodama pripreme hrane, a povrh svega i vegeterijanac ne nalazim nikakvo zadovoljstvo u restoranskoj hrani. Naravno, sa sporadičnim izuzetcima :)

Zato tumaram gladna s nadom da će neko od njih dvojice doneti odluku. Neki čudan osećaj me obuzima u toku te kratke šetnje. Sve je obično, a opet nekako neobično. Ok… polako, mislim u sebi, prodavnice su uobičajene, kuće, trotoari, putevi, sve već viđeno u istom ili sličnom izdanju… cveće, opet isto ali slatko ovako aranžirano pored drveća koje raste iz saksije,.. čekaj malo: saksije? Okrećem se i ponovo gledam u drvo. Stvarno je u saksiji. Dižem pogled ka drvoredu. Saksijski drvored! E stvarno, svašta na svašta će čovek putujući nabasati. Gledam po sporednim ulicama, ispred i iza sebe. Ne, definitivno nema ni jednog jedinog drveta. Dobrodošli u Nansi – grad bez drveća!

U toj suludoj potrazi za drvećem koje raste iz zemlje, pogled mi privuče zlatna kapija. Ogromna zlatna sa širokim trgom koji se nazire kroz istu. Većina je bila zaklonjena jer smo dolazili iz male ulice te smo trg videli u punoj veličini tek kada smo prošli kroz kapiju. Ispred nas se ukazalo ogromno prostranstvo, oivičeno zgradama i zlatnim kapijama sa visokom statuom u sredini. I naravno, bez drveta. Ovog puta čak i bez saksija sa drvećem.

Na sredini stoji Stanislav, Poljak u sred Francuskog trga, posmatra sa visokog postolja pružajući ruku u pravcu severa. Nije baš srećan. Na tom mestu na kojem on sada stoji trebalo je da stoji zet, od bronze, ogroman i divan. No vandali ga skinuše u toku Revolucije, a onda neki kasniji postaviše njega u sred trga koji je on za njegovo visočanstvo gradio od 1752. do 1755. No sada baš i nema mnogo izbora. Stoji na tom postolju i gleda taj sav svet koji prolazi kraj njega zadubljen u svoje misli. Domaći su se već navikli da on tu stoji, niko ga više i ne gleda. Da nema svih ovih turista koji ga slikaju ili slikaju sebe oko njega, svih ovih zaljubljenih parova koji se ljubakaju i grle ispred postolja, klinaca koji se pripiti kikoću na sav glas, razbijaju flaše i puštaju preglasnu muziku, taj večni život na postolju bio bi prilično dosadan. A čime je uopšte zaslužio da tu stoji? Pa čak dva puta je postavljan za vladara Poljske i isto toliko puta smenjivan, bio je upravnik francuske provincije koju mu je zet dodelio. Baš u toj provinciji, sagradio je ovaj trg u slavu svom zetu, Luju XV.

Nakon večere, nastavišmo šetnju okolnim uličicama starog dela grada kojima su se slivale reke ljudi. Uđošmo u jednu od crkvica, čudeći se otkuda toliko sveta u crkvi tako kasno. A crkva i nije bila crkva kako se na prvi pogled činila. Stara kapela sa kovčezima znamenitih velikana iz koje se direktno ulazilo u muzej. Ispostavilo se da smo naleteli na noć muzeja. Iako niakada nisam pokazivala ni najmanje interesovanja za tu manifestaciju, i vešto je izbegavala u svim gradovima u kojima sam do sada živela prijala mi je to veče sva ta gužva i buka oko nas, sav taj silan svet koji se tiskao ispred slika i izloženih predmeta.

Sledećeg dana nastavišmo šetnju starim gradom i dalje se čudeći odsustvu zelenila. Na svega stotinak metara od Stanislavovog trga nalazi se prostrana zelena bašta. Leje raznobojnog cveća, visoka stara stabla i široke staze. Otkrili smo je tek na povratku ka trgu. Zelena oaza otsečena visokim zidinama od okolnog betona. Sakrivena od pogleda onih koji ne znaju gde da je traže. Poput blaga na piratskim mapama. Proveli smo par sati u njoj pred povratak za Frankfurt.

No, ne bi bio red otići tek tako iz Nansija a ne spomenuti jednog od njegovih najpoznatijih stanovnika. Sigurno se sećate njegove čuvene rečenice kada ga Edit uhvati u neverstvu sa Ivet: “You stupid woman! Can you not see – I am eloping!” – Monsieur René Artois. :)

Mec

Gost je stigao. A dobri domaćini se uvek trude da usreće svoje goste. Kako mi znamo da naš gost voli Francusku odlučišmo da mu priredimo malu turu po istoj. Tri grada za tri dana. Prvi je bio već spomenuti u prošlom postu Strazbur. Te tako u subotu, drugog dana, pred podne stigošmo u Mec (Metz). Miljan je izabrao Mec jer je dovoljno blizu Strazbura i nemačke granice te nećemo gubiti mnogo vremena u putu. Takođe je blizu i Nensija koji nam je služio kao mesto za prespavati. Nensi je opet izabran sasvim slučajno jer smo tamo našli najjeftiniji smeštaj.

Kroz Mec protiče Mozel. Isti onaj o kojem sam već pisala u Vinskom raju.  O Mecu, ni o Nensiju nismo znali mnogo i nismo očekivali mnogo. Niska očekivanja su inače preporučljiva u životu jer obično vode u totalni trans od silnog oduševljenja onim od čega nismo ništa očekivali. E baš reč trans idealno opisuje moje stanje nakon bacanja prvog pogleda na Mec, prelazeći jedan od mnogobrojnih mostova. Jedno glasno Vaaaauuuuu.

Dan provedošmo lutajući po gradu. A grad kao iz bajke. Bez ikakvog preterivanja. Konstantno sam imala osećaj kao da se nalazimo u jednom džinovskom srednjevekovnom zamku. Boja zgrada žućkaso-bež, sa velikim prozorima. Ova boja potiče od oksidisanog gvožđa iz sedimentnih stena čija su nalazišta česta u ovom kraju Francuske. Takozvane žute planine. Poznate su i kao sunčane stene. I zaista, konstantno smo imali osećaj da nas Sunce obasjava i pored sivih sumornih oblaka koji su se lenjo razvlačili po nebu. Sve nekako drugačije od svega što sam videla ranije. Toliko oduševljenje nisam doživela još od svog prvog puta iz Srbije za Češku. Sećam se koliko sam samo blejala kroz prozor na mađarska polja i savršeni autoput. Pa posle na one moderne vetrenjače, koje sam do tog momenta viđala samo na TV-u. E jedno isto takvo, zaprepašćeno oduševljenje doživeh opet.

Krenusmo od trga, na kome se nalazi i turistički biro u kojem smo pokupili kartu mesta. Na njoj nekoliko označenih putanja kojima preporučuju da prošetate, obojene različitim bojama. Svaka putanja ima poseban simbol koji je u obliku strelica usečen u trotoar. Kada smo se konačno privikli na arhitekturu, usledilo je iznenađenje u vidu najdivljijeg gradskog zelenila. Krenuli smo od nemačke kapije (Porte des Allemandes), niz reku Sel (Seille) do jednog od označenih vidikovaca. Ova nemačka kapija, sa kulama koje se uzdižu sa strane i kamenim mostom koji vodi preko reke građena je tokom 15. i 16. veka. Reka je uska i plitka. Sa jedne strane uzdižu se ostaci srednjovekovnih zidina, a sa druge uska pešačka staza okružena visokim drvećem koje zaklanja pogled na obližnju civilizaciju. Osećaj kao da smo u šumi, iako se u blizini nalaze stare zidine i kasnije prostire pitomiji park.

Nakon čitanja karte ustanovišmo da se glavni trg zove Trg Oružja, isto kao svaki trg u Peruu. Peruanci imaju taj čudni običaj da se glavni trg uvek zove isto. To je onaj najlepši deo kod svakog putovanja. Kada otkrijete sličnost između dva mesta na praktično suprotnim stranama Sveta, i po ko zna koji put prođe vam ista misao kroz glavu, kako je ovaj Svet zapravo jako mali. Na tom trgu se nalazi katedrala Svetog Stefana (Cathédrale Saint-Étienne de Metz) u kojoj je bila umetnička postavka. Četiri figure različitih boja poslagane tako da čine savršen kvadrat. Ukoliko stanete u centar kvadrata i podignete glavu u vis ugledaćete petu kako se njiše sa tavanice. Katedrala je poznata po svojim vitražima, odnosno veličini istih. Najveća u svetu, površina pokrivena vitražima.

Napravismo još par nasumičnih šetnji po centru uživajući u velelepnim građevinama, a zatim se premoreni uputismo ka Nensiju.

Strazbur

Strazbur k’o Strazburg (Strasbourg), ili kako ga ko već zove. Grad poznat po Božićnom marketu. To je ono gde se neki od onih što su religiozni po gregorijanskom kalendaru okupljaju da jedu i piju. Za razliku od ostalih skupljanja i grupnih narodskih glupiranja, ovom se baš radujem. Ne znam ni sama zašto. Verovatno to ima neke veze sa tim da je to jedini period u godini kada slatkiše jedem bez griže savesti.

Strazbur ima stari centar grada, koji izgleda kao većina starih gradova koje smo do sada obišli uz Majnu, i Rajnu, i Mozel. Naravno, pod uslovom da su preživeli drugi svetski rat. Kada bolje razmislim taj u Strazburu je još i najveći i najočuvaniji koji sam do sada videla. Jeste da je u Francuskoj, ali je manje više tipičan nemački grad. Čak vas u prodavnici obavezno posluže nemačkim, ravnopravno s engleskim kad shvate da na francuskom nećete daleko dogurati.

Strazbur je poznat i po Sudu za ljudska prava. I po katedrali u centru. I po slatkim mostićima u centru grada. I po ulici s rodama, koju ja još uvek nisam uspela da nađem. U mom srcu Strazbur zauzima posebno mesto. Tamo sam kupila svoju slatku jaknicu. Kada je obučem svi mi kažu da izgledam kao Francuskinja, a ja to olako prihvatam kao kompliment.

U Strazburu ima puno nemačkih turista. Verovatno zato što je blizu granice. I verovatno zato što se tamo osećaju kao kod kuće. Još jedan simpatičan gradić u nizu. Zgodan za prošetati sa gostima. Da nije te jaknice, verovatno mi ne bi bio baš toliko drag.

U Strazburu se nikada ne zadržavamo dovoljno dugo da bismo obišli neki muzej ili se malo više zadubili u istoriju ili značaj neke znamenitosti. Obično provedemo par sati u šetnji, kupovini ili kraćem odmoru u lokalnim kafanama gde hrana mnogo više podseća na nemačku nego francusku. Da li je tako baš svuda ili mi nismo imali mnogo sreće, ne znam.

Zato je i ovaj post upravo takav, kratak i prazan. Ako baš želite više informacija o ovom gradu pročitajte post na sajtu Kluba putnika Srbije. Kod mene, ovog puta, samo gomila nabacanih slika bez komentara i želje da prikažu bilo šta osim detalja koji su nam u toku šetnje zapali za oko.

Eze

To jutro je spadalo u ona izuzetno lenja, kada iz kreveta radije ne bih ustajala. Posle osrednjeg provoda s Miljanovim kolegom i njegovom pratiljom, zbog koje je izlazak i bio osrednji ako ne i gori od toga, i lošeg sna zbog prepunog stomaka, jedva sam smogla snage da krenem na put.


Po ustaljenom običaju autobus je kasnio nekih dvadeset minuta a onda polako krenuo ka obližnjem brdu na kojem se nalazi ovo bajkovito seoce. S mukom sam sebe zadržala na sedištu. Skoro svaka stanica je pored vidikovca kao stvorenog za slikanje. Negde oko deset smo konačno stigli. Dočekala me je stara kamena tvrđava; na moje iznenađenje pusta. Čitav grad smešten među srednjevekovnim zidinama. Krenuh polako uz stepenice da obilazim ovo staro zdanje. Prolazi i staze su bile izuzetno uske, duž njih su se stiskale male radnje sa suvenirima inspirisanim mahom morskim motivima. Sa strana, staze su bile bogato ukrašene cvećem, na pojedinim mestima i pretrpane saksijama. Svaki okov na vratima i prozorima je bio pravo umetničko delo. Na vrhu kamenog grada nalazi se bašta sa izloženim kaktusima i izložbom statua lokalnog umetnika. Kako se tvrđava nalazi na vrhu brda, iz bašte se pruža neverovatan pogled na morsku obalu.



Ceo taj kameni grad je minijaturan i moguće ga je detaljno obići sa sve ulascima u suvenirnice za otprilike dva sata. Po napuštanju zamka, odlučila sam da se vratim peške ka Nici nadajući se da ću uspeti da nađem stazu kojom se Niče šetao svojevremeno dok je boravio u ovom kraju i pisao Tako je govorio Zaratustra. Stazu našla nisam, a Ničea sam nekoliko puta spominjala sve sa onom reči na j.


Elem, jedna dama ne treba po Nici i oko Nice da šeta sama. To sam zapravo utvrdila još dan ranije šetajući promenadom ka Kanu. Taj dan gotovo da nije bilo “osamljenog” muškog prolaznika koji nije našao razlog da mi “dobaci” nešto, a to može biti jako neprijatno ako ne razumete jezik i niste navikli da vam ljudi tek tako “dobacuju”. Pomislim ja, taj dan vraćajući se iz Ezea, ovde sam jedini pešak – što znači biću mirna. Ali nije prošlo baš tako bezbolno, jer su ovog puta svi motociklisti i kamiondžije odlučile da mi “svirnu” po nešto. Koliko iritantno svirkanje toliko i tunel na koji sam naletela, nateraše me da se uputim nekim sporednim putem. Na početku mi se činilo da sam na slepom putu koji će me verovatno dovesti samo do ulaza u privatne ušuškane vile. Na sreću, nakon nekih sto metara sam naletela na putokaz koji je označavao pešačku stazu ka jednom seocetu na obali. Pomislim u trenutku, kako bi bilo sjajno preseći put kroz prirodu, do obale.


Međutim, čim sam stupila na stazu oblio me je hladan znoj… Ispred mene strme, klizave stepenice koje se oštro spuštaju niz golu, kamenu liticu, a ja sama u klizavim kožnim japankama, s ogromnim nezgrapnim suvenirom u jednoj ruci sa torbicom prebačenom preko ramena iste te ruke, fotoaparata u drugoj ruci sa torbom za aparat i propratnu mu opremu prebačenu preko grudi… hm. Po glavi su mi se rojile misli: Ajde Marice, uživaj, avantura, vidi kakav pogled, ne nema manijaka u okolnim žbunjićima i slična sranja. No, džabe… žmarci su me podilazili. Zastadoh da razmislim koliko je pametno spuštati se tako sam, pa šta ako se skrkam dole tako kilava kakva sam sva… A zatim, samo na sekund proleti mi misao: Zamisli da ovaj prizor bude poslednja slika koju ćeš videti u životu! I od te sulude misli, obuzeme me konačno spokoj, potpuno opuštena počela sam da uživam u svakom koraku zastajući na momente da bih mogla da uživam u toj osamljenosti i miru, kao da sam potpuno sama ostala na svetu. Ubrzo je i staza postala pitomija, zelenilo je zamenilo malopređašnje kamene litice, te i moj korak postade opušteniji i duži. I dok sam se lenjo protezala duž staze, razmišljajući kako se ona malopređašnja brdska koza tako lako opet pretvori u lenjog baštenskog puža, ispred nogu mi promili zmija! Ajme te naprasne panike opet: Da li tamo ima otrovnica ili ne?, Mog tatu je ujela otrovnica, da li je ta privlačnost otrovnica nasledna? a onda praktično ludačkim trkom stigoh do puta. Eh, sreći mojoj nije bilo kraja kada sam se dokopala asfalta, odšetala do stanice i konačno stigla u hotel.


Opasne avanture i sulude pešačke ture od sada izvodim isključivo u paru. Mada, moram priznati da mi nije bilo loše, bar je silan strah svario preterani ručak i stvorio mesta u stomaku za još jednu preteranu večeru u Havana restoranu, o kojoj bih mogla ispisati još jedan ceo post, ali neću ;)

Monako

Na kraju onog puta iz prošlog posta, provedosmo ostatak dana u Monaku. Monako je skoro najmanja država na svetu sa svega 2 km kvadratna površine. Vidljive granice između Cap d’Aila i Monaka nema, tako da sam bila pomalo iznenađena kada nas je jedna od tabli obavestila gde se nalazimo. U tom momentu nalazili smo se između visokih luksuznih zgrada i pokušavali da saznamo da li su stambene zgrade ili hotel. Bile su čudne; velike, luksuzne zgrade sa ogromnim terasama, ali opet totalno sterilne, bez ikakvih ukrasa, mada ne baš lepe, bar ne vanredno lepe a valjda sam samo te vanredne očekivala. Kako smo malo kasnije spoznali, nalazili smo se u Fontvieille-u jednom od pet oblasti Monaka. Hoteli su bili poređani tik uz luku, ispresecani pravim ulicama, besprekornim travnjacima; sve pod konac trava, palme, cveće… ništa nije slučajno tu gde je. Ni kiša i tmurno nebo nisu uspeli da naruše taj savršeni red, napravljeno tako da u svim uslovima izgleda perfektno.

Kako je kiša padala sve jače, odlučili smo da ubijemo vreme u Muzeju poštanskih markica, koji ove godine slavi 10 godina postojanja. U muzeju su hronološki prikazane markice izdate od vremena Čarlsa III (1885.), različite faze u dizajniranju markica, mašina na kojoj su štampane kao i različiti kalupi.


Zatim razglednice iz različitih perioda, postavka novčića od 1641. do uvođenja evra. Kao i posebna sala u kojoj se pod specijalnim uslovima čuvaju posebne, vrlo vredne i retke markice, kao i pisma iz 19. veka sa poštanskim pečatom Monaka pre izdavanja prvih markica.


Nakon obilaska muzeja, uputili smo se ka Palati.

Trenutno Monakom vlada Princ Albert, sin najpopularnijeg pripadnika dinastije Rainiera III i još poznatije mu žene Grejs Keli. I dok će ga ostatak sveta verovatno pamtiti po upravo ovom braku, stanovnici Monaka su mu još za života odali poštu nadenuvši mu nadimak Graditelj jer je proširio teritoriju države za 20% preuređujući morsku obalu. Uostalom, za vreme njegove vladavine, koja je inače najduža u istoriji monarhije Monako je doživeo i najveći razvoj. Palata se nalazi na istom poluostvu sa ostatkom starog grada. Stari grad je podsećao na onaj u Nici; visoke zgrade živih boja ispresecane uskim ulicama, prepun prodavnica, restorana, kafića, živopisan i prepun turista. Ceo grad je opasan parkom sa egzotičnim biljkama, mahom kaktusima.


Na jugu je smešten Muzej Okeanografije na samoj ivici mora, gotovo uklesan u stenu i prostire se na nekoliko nivoa.


Prva dva su rezervisana za ogromne akvarijume sa ajkulama, vrstama iz tropskih i Mediteranskog mora. Akvarijum sa ajkulama se svakodnevno puni sa 250 hiljada sveže morske vode. Na trećem se nalaze različiti audio-vizuelni uređaji koje možete koristiti da saznate nešto više o uslovima na Arktiku, bar je trenutna postavka o tome bila.


I na četvrtom, postavku skeleta različitih kitova, rekonstrukciju mornarskog života Alberta Prvog, modele čuvenih brodova, među kojima je bila i Kolumbova Sveta Marija, kao i postavke umetničkih i etnografskih komada inspirisanih morskim svetom. Za tih dva sata, provedenih u muzeju naučila sam mnogo više o vodenom svetu nego za svih ovih 30 godina života. Prilično poražavajuće, kada čovek krene da razmišlja o tome šta mu je sve uskraćeno kada veći deo života (a neki i ceo) provede u izolovanoj siromašnoj zemlji.


Čuveni Casino se nalazi u najpoznatijem delu Monaka, Monte Karlu i mene je moram vam priznati ostavio potpuno ravnodušnom. Sem parkinga na kojem su se odmarali najluksuzniji automobili koje sam do sada samo na TVu viđala, ništa preterano impresivno. No, možda bi stvar izgledala drugačije da sam imala u džepu koji milion da prokockam ili par stotina hiljada da pazarim po okolnim buticima. Ovako se sirota, sita nauživah u podvodnom svetu, živom starom gradu i romantičnoj šetnji po prolećnom pljusku u zagrljaju meni najdraže osobe :D.