Da umem da pišem pesme,
napisala bih vam jednu
o mami, tati i čekaonici
na autobuskoj stanici u Foči.
O nama troma poluzgrčenim od hladnoće
u iščekivanju autobusa za Beograd
sa narodnjacima u pozadini.
“…Ciganče, ciganče
da ti kupim zlatno lanče
pa da s tobom svetom skitam
kol’ko košta, ja ne pitam…”
Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam o
plastičnim crvenim stolicama,
zidovima, od dole rozim, od gore žutim,
pepeljari,
plavom monitoru u uglu i
netačnom redosledu vožnje.
Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam i o
gorušici koja me je davila
posle sendviča
sa kajmakom, paprikom, krastavcima i rotkvicom
naređanim u lepinji
koju je mama pekla
to jutro u šporetu na drva.
Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam o
sedamdesetjednogodišnjaku
koji igra 2048
na iPad-u.
I o njegovoj dosta mlađoj ženi
koja se smeje
njegovim nezgrapnim pokretima
dok sugeriše sledeće poteze.
I o tome kako on
do kraja večeri
postaje sve bolji.
Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam o
tome sa koliko sam ih ljubavi gledala
sa strane.
O tome kako su mi sitno i staro delovali.
O želji da ih tako majušne
strpam u džep
i ponesem na kraj sveta.
Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam i o
strahu koji me je obuzeo
da njih jednog dana biti neće.
I bojazni
da će nastala praznina
biti prevelika
da bi je bilo šta ispunilo.
O tome kako sam detinje
prodrmala glavu
da odagnam crne misli.
I kako sam ih punog srca
sve te sate
bez prestanka gledala.
Da umem da pišem pesme,
pisala bih vam o
tome kako je ljubav
prema roditeljima
čudna.
Poput istopolnih magneta
odbojna i teška
na blizinu
jer oni previše brinu.
Poput suprotno polarisanih magneta
privlačna i jaka
na daljinu
zbog slobode
da ih volite
bez napornih, nepotrebnih
briga.
Da umem da pišem pesme,
napisala bih jednu o ljubavi.
Jugoistočna Azija je meni gotovo nepoznat teren. Ne znam gotovo ništa o njihovoj istoriji, kulturi, jeziku, načinu života. Kažem gotovo ništa jer sam dosta toga pročitala i saznala pre i u toku našeg putešestvija po Vijetnamu, Kambodži i Tajlandu od pre par godina. Doduše ta znanja su nekako nabacana, nema tu reda, ne postoji pravilo, nemaju svoje mesto u nekom širem kontekstu. Ne znam prosto šta bih s njima. Nekako su ta znanja beskorisna, neprimenljiva. Došla sam da živim u ovaj deo sveta koji je za mene totalna nepoznanica. Gde god smo se ranije selili imali smo neka očekivanja od zemlje u koju dolazimo. Verovali smo da znamo kako stvari u toj zemlji funkcionišu, kakve ljude i običaje možemo očekivati na tom mestu. I na osnovu toga, već unapred projektovali neku sliku sebe u toj novoj sredini.
O Singapuru nisam imala nikakvu sliku. Odgledali smo dva dokumentaraca pred polazak. Jedan istorijski, bavio se samo onim delom koji se ticao kolonijalizma i jedan o Singapuru danas. Imala sam dva velika straha pre dolaska, jedan je da će mi smetati vlaga jer sam kao dete imala hronične probleme sa disajnim organima, a drugi su bubašvame. Vlaga mi na svu sreću, sem ulepljenosti koja meni lično ne smeta, ne pravi nikakve probleme. Bubašvabe još uvek nisam srela, opet na sreću.
Singapur je za mene kao prazan papir koje čeka da bude iscrtan. Na njemu je za sada jedno kosooko stvorenje sa velikim osmehom. Autoputevi. Gomila nebodera. Oblaci. Letnje haljinice. Šeširi. Bazen. Tu je sada i jedna pesma Edvina Tambua.
Pre nego što je ta pesma dospela na taj prazan papir nisam ni primetila da ne znam ni jednog jedinog pisca ili pesnika, naučnika ili umetnika sa ovog prostora. Tambu je moja prva zvezda na ovom, nekada praznom, listu.
Edvin Tambu (Edwin Thumboo) je singapurski pesnik i akademik, rođen 1933. Pisao je poeziju na engleskom i smatra se začetnikom singapurske književnosti na engleskom jeziku. Za one koji ne znaju, engleski je jedan od četiri zvanična jezika Singapura, pored malajskog, mandarinskog i tamilskog. On je i jedini jezik koji se koristi za poslovnu i pravnu komunikaciju, iako procentualno 20% stanovništva ne priča engleski. Njegove pesme su često inspirisane starim mitovima i legendama. Poznat je i po svojim rodoljubivim pesmama.
Tambu je sasvim slučajno ušao u moj svet tokom jedne subotnje šetnje. I to sve zahvaljujući Singapurćanima koji vole da stavljaju informativne table pored gotovo svakog objekta. Nedaleko od panoramskog točka, o kojem sam pisala u prošlom postu, nalazi se pešački most Spirala (The Helix Bridge). Struktura spirale je projektovana tako da imitira strukturu DNK. U pločnike su ugrađena slova u parovima c i g, a i t, koja predstavljaju četiri baze DNK lanca: citozin, guanin, adenin i timin. Kažu da ta slova svetle u mraku, no mi smo šetali mostom do sada samo danju te to nismo videli. Struktura je sagrađena 2010. godine. Pokrivena je staklenim i mrežnim panelima koje prave senku i istovremeno štite od kiše. Ima nekoliko vidikovaca koji gledaju na poslovni centar. Most je sam po sebi izuzetno lep, no ono što ga čini toliko posebnim je upravo Tambuova pesma koja celoj strukturi daje još jednu dimenziju.
Double Helix
Spun in curving steel, you stride
Millennia carrying the sum of human history;
Arch back into beginnings, then loop ahead,
Powering ancestral visions, urban dreams.
Strung blue and red, your ruling molecules
Encode our destiny from ancient caves
To river-places: the Huang ho, Indus, Nile;
And great cities attempting stars.
As metaphor, you untie possibilities.
Brewing mind, imagination, heart and muscle.
Till they flex and fret and brood, invent and soar,
Deleting darkness with infinite light, now bountiful
With a child’s delight. The young push sadness back,
Put loving smiles and laughter into other lives.
Come share the landscape, re-draw it spontaneously,
In seven colors, to make a modern homeland.
Flying cars, people with propellers, some compute.
Hands of the Nation linked over a Garden City
Where circuits of a micro chip transform into a maze.
Line and circle steer unity and rhythm, and hexagons
of well-lit hearts are final links of fact and feeling.
All this was in the rolling echoes of your lion’s roar,
Sang Nila. Much has changed. See what guards
The river’s mouth, what marks the shore you saw.
So walk this Double Helix, point to point.
Recall its Science but see its Art articulate life
Surrounding life, as waters lap either side,
As skies unfold our destiny, inscribe benedictions
For us, for all.
Kada pročitate pesmu i krenete u šetnju preko mosta, svaki vaš korak dobija jednu novu dimenziju. Šetnja postaje mnogo više od pustog koračanja. Vi postajete deo singapurske istorije. Očevidac njegovog napretka i rasta. Vi ste svedoci nastajanja jednog novog, modernog, legendarnog grada. Jednog od onih par odabranih, koji će doseći zvezde. Vi ste deo njegove strukture, upisani u njegov DNK. Povezani sa svim njegovim precima. Vaš trag će ostati u budućim pokolenjima. Taj most prestaje da bude puka građevina i prerasta u umetničko delo koje govori o čitavom jednom narodu i njegovom razvoju. I šire, o razvoju civilizacija. Takođe nam govori i o tome gde Singapurćani teže, čemu se nadaju, o kakvoj budućnosti sanjaju. Ta jedna šetnja i ta jedna pesma naučiće vas toliko toga o Singapuru. Otvoriti vrata jedne nove dimenzije. Posle njih ova država i njen narod činiće vam se mnogo bližim.
Znate, kada ste kao ja, preterano stidljivi, preterano povučeni, preterano samovoljno samoizolovani ovakve stvari vam mnogo znače. Zamenjuju ponekad odveć naporne žive socijalne kontakte. Ovakve reči i ovakve stvari me uče o svetu kojem drugačije ne bih znala kako da pristupim. One pune onaj beli singapurski list mnogo brže i kvalitetnije nego što bi to bilo moguće uobičajenim putem. Uostalom, ja verujem, da svaka napisana pesma čini ovaj svet mnogo romantičnijim, pomalo mističnijim i zanimljivijim mestom za život.
Verujem da svaka zemlja na svakog čoveka ostavlja drugačiji utisak, kao što svakom od nas u svakom trenutku vazduh miriše drugačije. Verujem da dva čoveka, ma koliko da su slična ne mogu doživeti isto osećanje. Zeleno koje vidi moje oko nije isto zeleno koje vidi tvoje, a živeći sa Miljanom naučih da pokatkad zeleno može biti i crveno.
Moja Kuba je bila lepa iako se malter odvajao sa većine fasada. Sunčana i onih dana kada je padala kiša… vesela, šarena, raspevana, razigrana… Slobodna i kada se šetaš po šumama sa vodičima jer ti je zabranjeno da šetaš sam. Bogata iako svako pokušava da te zajebe za dolar. Moja Kuba je bila i ono što Kuba jeste, ali i mnogo štošta što ona zapravo nije. Ja gajim tu neku suludu ljubav prema tim američkim zemljama koje se prostiru od Južnog pola do Kalifornije. A ljubav kao ljubav uglavnom je slepa. Kada volimo idealizujemo, zatvaramo oči pred onim što se ne uklapa u tu savršenu sliku i stvaramo iluziju od svakog podnošljivog momenta. Moja slika Kube nije slika trezvenog čoveka, to je slika sanjara ludog od ljubavi, čula toliko opijenih da mu je pamet potpuno pomućena. Lagaću ako kažem da ne znam odakle tolika strast prema tom delu sveta u meni, znam ja dobro ali tu tajnu čuvam duboko u sebi. Bojim se ako je izgovorim, ako je podelim sa nekim, postaće manje važna, manje vredna, prekinuće se ta tanana nit na kojoj stoje nanizani svi ovi snovi.
Mogu li skupiti snage i otvoriti oči bar na trenutak? Mogu li priznati da neke stvari nisu bile baš pravedne? Da je tamo gde se svi vesele bilo i tuge? Da su oblaci ponekad i zaklanjali sunce? Da Kuba nije zemlja gde veseli ljudi piju rum ili mohito dok puše kohibu? I na kraju, hoće li sve to pomutiti moju ljubav?
A onda opet, nije li ljubav zapravo još veća onog momenta kad nestane stida zbog nesavršenosti? Ne doživljava li svoj vrhunac dok stojimo nagi jedno naspram drugog, ogoljeni do srži, nesavršeni i obični, bez šminke i skupih odela?
Pa… Kubo moja, hoćemo li biti kao oni ljubavnici što provode svoje noći u mrklom mraku ili ćemo početi da volimo svoje male nesavršene stvari zato što su naše, a ne zato što su lepe, ugodne, savršene… Možda… možda je ipak vreme da ti priznam neke stvari.
Draga moja, ti si najneslobodnija zemlja na svetu. Ponekad pomislim šta bi Če rekao, da sada može da te vidi? Zaključala si sopstveni narod na tom ostrvcetu. A znaš… oni imaju snove da vide Ajfelovu kulu, da šetaju po parkovima prekrivenim snegom, da istraže egipatske piramide. Dala si im znanje o svemu, naučila si ih mnogo toga, oni su narod sa najmanjim procentom nepismenih. Tvoji ljudi su videli slike celog sveta po raznim knjigama, čuli o svim čudima, ali ništa nisu stvarno videli, ništa nisu osetili. Oni imaju snove, koje nikada neće proživeti, jer si ih ti tamo zatvorila.
Ti nisi htela da budeš rob bogatoj Americi, a danas si rob svakom turisti koji kroči na tvoje tlo. Kako si to tačno zamislila ravnopravnost kada postoji taj deo zemlje po kojem mi , tvoji gosti ne možemo da se šetamo slobodno i taj drugi deo zemlje gde oni, Kubanci ne mogu da kroče bez posebnih dozvola? Kakva je to sloboda u kojoj smo svi konstantno nadgledani? Orvel bi ti pozavideo. From bi se verovatno godinama tvojim slobodama bavio.
Nisam razumela baš najbolje ni tu dvostruku valutu. Kako to tačno pomaže budući procvat Kube? Nije mi smetalo to što sve treba da platim otprilike četrdeset puta više od lokalaca. Smetalo mi je to što ne mogu da probam lokalne banane, da popijem kafu u lokalnoj kafanici i probam domaću picu. Smetalo mi je to, što sam tako retko uspevala da sretnem onoga ko je zaslužan za moje uživanje i da mu se zahvalim na tome. Kad malo bolje razmislim to su bili samo ona dvojica vodiča koja su nas “sprovodila” po onim, za nas turiste dozvoljenim stazama. Za dve nedelje uspeli smo da upoznamo samo dva čoveka. Priznaćeš da je to pomalo bedan rezultat.
No nekako, draga moja, čovek i pored svega toga mora da te voli. Ima nešto u toj tvojoj pesmi, u tom tvom zavodljivom plesu, u tom tvom osmehu, tom optimizmu koji te ne napušta i sreći ni zbog čega, sreći zbog sreće kao takve. Tvoj smeh nije posledica dobre šale ili nekog događaja, tvoj smeh… Tvoj smeh je lek za taj napaćeni narod. Tvoj smeh je vetar koji odnosi tugu. On je kiša koja sklanja suze.
Priznaću ti jednu tajnu. Osmeh. Osmeh je taj koji osvaja moje srce. Kad se zaljubim u nekoga, zaljubim se u njegov osmeh. Mora da bude širok da ga vidim sa velike visine, mora da bude glasan da ga čujem iz daleka, mora da bude topao da me istopi. Ti imaš taj osmeh, iskren, drag, neodoljiv.
Ma koliko me mučile sve tvoje nepravde ne mogu da prestanem da te volim. Ne mogu da prestanem da mislim na tebe. Ne mogu da ubijem ovu želju da ti se vratim.
Sav tekst i slike su mojih ruku delo ako nije drugačije naznačeno. Ukoliko želite da koristite tekst ili slike, možete mi poslati zahtev koristeći komentare.