postcards…
The world moves with me

Sreća, sreća, radost

Recept za dan kada ustaneš na levu nogu:

  1. Idi na YouTube
  2. Potraži intervju sa Mijazakijem
  3. Odgledaj ga
  4. Još jednom zaključi da filozofija Džibli studija nudi najhumaniji pogled na svet
  5. Saznaj da Mijazaki pravi novi crtani
  6. Zahvali se nebesima što Japanci žive 100 godina te će Mijazaki imati dovoljno vremena da ga završi

Eto!

A sad odoh da gledam video do besvesti!

Post je napisan: 15.05.20
Nema komentara
Kategorije: Japan Singapore Start
Tags: , , , ,

Još uvek u polusnu

Ponedeljak, 28. oktobar 2013.

Sedam. Alarm na mobilnom. Ustajanje. Doručak. Miljan odlazi na posao. Ja sedam da radim. Gledam u monitor. Gleda on u mene. Posle nekog vremena uviđam da se džabe gledamo. Od posla tog dana neće biti ništa. Ono što me brine je da ću zapasti u stanje napetosti koje me obuzima pred svaki put. Totalno me parališe. Onemogućava da se usresredim na bilo šta. Uzimam blok sa stola i krećem da crtam. To uvek pomaže kad krenem da gubim kontak sa svetom.
Podne. Jedan. Dva. Tri sata. Napolju besni oluja. Razmišljam hoće li Tanja sleteti na vreme. Treba da pokupimo nešto od nje s aerodroma. Posle toga treba da skoknemo do Utrehta da odnesem nešto Ivi. Pitam se nisam li to sve podsvesno ostavila za poslednji dan? Da ih vidim pred put.
Pola šest. Nebo se spustilo. Kiša lije. Miljan je trebao da bude već u hotelu. Kao i obično kasni. Ja sam se odavno već navikla. Godinama ga više ni ne shvatam ozbiljno kada priča o vremenu. No danas znam da će stići skoro na vreme. To skoro znači za destak minuta. Dovoljno da ga ovaj pljusak uhvati. Dovljno za zajebanciju tipa “eeee, da si na vreme krenuo”. Ali sad mi to baš i nije smešno. Cele nedelje je bio bolestan. Kiša je poslednje što mu treba.
Dvadeset do šest. Kiša staje. Vrata se otvaraju. On ulazi. S preda skroz mokar. Od pozadi suv. Vetar mu je duvao u lice. Na kraju ipak jeste suludo smešno. Smejući se dodajem “eeee, da si na vreme krenuo”…
Sedam. Već znamo da će avion kasniti. Nije bitno, samo da nije otkazan.
Pola devet. Krećemo na aerodrom. Zbog oluje vozovi ne funkcionišu na svim linijama. Do aerodroma moramo metroom, pa autobusom. Ko zna zašto je sve to dobro, pomislih. Prvi put u holandskom metrou. Iznenađenje. To nije ono što očekujete posle njihovih fensi vozova. Metro deluje… pa, recimo… neupadljivo. Ta neka stanica, kojoj se imena ne sećam. Odlazak na autobus. Autobus stiže, ali ne kreće odmah. Vozač je druželjubiv. Verovatno nema toliko putnika kad vozovi rade. Ugurava nas u autobus i namiguje da ne treba da platimo. Vožnja od nekih četrdesetak minuta. Nekuda. Nemam ideju kuda prolazimo. Napolju i dalje pada kiša.
Deset. Konačno na aerodromu. Čekamo da sleti avion iz Beograda. Jedan poziv. Drugi. Treći. Susret kraj mesta za susrete. Na kratko. Poljupci. Želje za srećan put i život u Singapuru. I jedna Galeb čokolada.
Jedanaest. U vozu za Utreht. Miljan zeva. Ja brslam kao navijena. Ko zna o čemu. Srećemo se s Ivom. Odlazimo negde ka centru. Jedva nalazimo otvoren kafić. Mačka. Čaj. Pivo. Koktel. Priča o zubima.


Utorak, 29. oktobar 2013.

Vraćamo se na stanicu. Voz nam je pobegao za par minuta. Sledeći je za sat. Burger king. Prvi put za sve nas.
Dva. Rastanak. Poljupci. Nemoj da plačeš, nemoj da plačeš. Ponavljam u sebi kao pesmicu. Nisam plakala.
Tri. Ponovo u hotelu. Pakovanje. Prljav veš. Čist. Cipele. Jakne. Knjige. Disk jedan. Disk drugi. Kompjuter, jedan, drugi, treći.
Šest. Ležem u krevet.
Sedam. Alarm na mobilnom. Doručak. Odjavljujemo se iz hotela. Taksi. Taksista ima prijatelja u Srbiji i ne zna da vozi.
Devet. Predajemo torbe. Nešto nije u redu sa sistemom. Imaju probleme sa skeniranjem naših pasoša. Treba nešto da urade “peške” u sistemu, a niko ne zna kako.
Jedanaest. Prvi put u biznis klasi. Čini se manje luksuzna nego na slici, ali sedišta su ogromna i razvlače se u krevet. Spavanje. Film. Spavanje. Film…


Sreda, 30. oktobar 2013.

Šest. Sletanje. Taksi. Vožnja do hotela.
“Vidi ljubavi, palme”- komentarišem uzbuđeno kao da nikada palme nisam videla.
“Vau, zamisli sada će nam stalno biti toplo i imaćemo palme” – shvatam da je moje oduševljenje pomalo detinjasto, ali ne mogu da prestanem.
“A juče u Amstredamu, ona oluja” – dodajem, kao da će to dodatno uveličati ceo momenat.
Sedam. Hotel. Gasimo klimu. Nama neće trebati nikakvo hlađenje u skorije vreme. Ležemo u krevet. Samo na kratko.
Dva. Sve one metode da se ovo spavanje izbegne su propale. Ništa od uspešnog savladavanja desinhronizacije usled vremenskih zona. Predstoji nam par dana preteranog umora i pospanosti. Ali eto konačno smo tu. I to je nešto. Život u novoj domovini može da počne.


A od tada…

Od tada je prošlo dva dana. Ja još uvek šetam ovim gradom samo poluprisutna. Nisam sigurna da li je još uvek od promene vremenskih zona, promene klime ili promene čitave kulture.
Nekako mi se čini da je jako bitno da sabiram utiske kad god se negde preselimo. Prestala sam to da radim. Prestala sam da pišem o imigraciji i emigraciji. Skoncentrisala sam se na pisanje utisaka sa putovanja, a to su dve potpuno različite stvari. Verovatno je za to krivo i to duplo seljenje po Nemačkoj. A verovatno i samo raseljeničko životno iskustvo.
Kada se čovek seli (ukoliko seoba nije nasilna) postoje standardne faze u njegovom doživljavanju nove sredine. Obično je prvo oduševljen (ponaša se kao da je na odmoru), onda sve mrzi (proveo je dovoljno vremena sa lokalcima pa su iluzije splasle), pomirio se s tim gde je (manje ili više uspešno). E kad dođe do ove treće faze, mi se obično spakujemo i odemo dalje. Loše nam ide ovo mirenje sa stvarnošću. Biće da smo oboje preveliki sanjari.
Što se više selite intenzitet ovih faza slabi. Tj. koliko god da ste sanjar vremenom ipak morate prihvatiti stvarnost. Dakle, raj na zemlji ne postoji jer su ljudi u proseku svuda isti, a od ljudi pobeći ne možete. Već kod naše selidbe iz Češke za Nemačku ova faza oduševljenja kod mene jedva da je trajala mesec dana. Posle toga je sledila preduga faza zvocanja. Kod Singapura već ta faza uopšte ne postoji, euforije oko selidbe uopšte nije bilo. Kao što će i zvocanja mnogo manje biti jer sam valjda konačno već odrasla. Prestala sam sve te stvari da doživljavam lično. Konačno sam postala pravi istraživač, u stanju da nepristrasno istražujem nove predele.
Od početka smo u Singapur došli da upoznamo bolje ovaj deo sveta, a ne da tražimo bolje mesto za život. Istočna Azija je izuzetno zanimljiva sredina. Moj prvi susret sa njom završio se vrlo neslavno. Prvih par dana u Vijetnamu je proizvelo toliko negativnih osećanja pre par godina, da se blago još uvek čudim samoj sebi. Kambodža i Tajland su mi doduše osvojili srce na prvi susret, a Japan kasnije ostavio bez daha. Nijedna od ovih zemalja me nije ostavila ravnodušnom i svaka od njih je bila takav šok za mene da sam pomislila da će mi trebati bar decenija da shvatim ljude i poredak u ovom delu sveta. I tako, evo nas sada ovde, na početku te decenije.

A Singapur? I kakav je na prvi pogled?
Topao kada smo napolju. Zbog silnih klima uređaja leden kada smo u zatvorenom prostoru. Manje vlažan nego što sam očekivala. U krevet neću ići bez tuširanja jer sam stalno lepljiva od znoja i stopala mi od papuča prljava. Vreme je za sada manje kišno nego što sam očekivala i još uvek nisam doživela pravu grmljavinu i sevanje, ali verujem da će biti dana. I to uskoro. Evo baš dok pišem poče kiša. Pantalone dok sam ovde nositi neću, kao ni čarape. Vreme je ukratko, onakvo na kakvo se ja nikada ne bih žalila. Ali ja sam jedan od onih manijaka koji uživa u šetnji po užarenom betonu na +40, a onda jednako uživa i u letnjim pljuskovima, tako da taj deo i nije iznenađenje.
Singapur je i zapadnjački grad, u vrlo negativnom kontekstu. Ima previše zapadnjačkih brendova po prodavnicama, molovi i prodavnice su poput evropskih. Mada, razlika je dovoljno velika da ne izaziva totalno razočarenje. Problem je što sam ja očekivala od Singapura da po tom pitanju bude bliži Bankoku ili Tokiju, a on to nije. Čak me i same zgrade i arhitektura podsećaju više na Evropu, nego Aziju. Putevi u centru su previše široki i pretrpani automobilima. Ceo taj uži centar gde je skoncentrisan biznis i ta glavna šoping zona su vrlo neinspirativni. Kako nam je i hotel nekako blizu svega toga, malo šta smo sem tih centralnih distrikta za sada i videli. Za vikend nam sledi šetnja po ostalim kvartovima u nadi da ćemo naći neki deo zabavniji za život, u šta oboje čisto sumnjamo.
Iako je grad vrlo moderan sa svim tim neboderima, ne čini mi se tehnički napredan kao Tokijo npr. Nema tih svetlećih ogromnih reklama, džinovskih ekrana sa reklamama u obimu u kojem su prisutne u Japanu. Opet mi je i u tom smislu mnogo bliži Evropi, nego Aziji.
Singapur ipak ima dovoljno Kineza da je ono azijsko što smo od njega očekivali opet prisutno svuda. Od ogromnih holova sa jeftinom hranom, do gomile uličnih tezgi sa jeftinim stvarima. Odličan suši, još bolji kimči, slatko voće i povrće sa ukusom.
Singapur je i vrlo šarenolik što se ljudi i kultura tiče. Te smo tako slušali hodžu kako peva iz lokalne džamije, gledali Kineze koji se mole ispred svog hrama, a onda odlaze da se pomole ispred indijskog i obrnuto. Žene sa maramom na glavi u dugim haljinama, azijatkinje standardno elegantne, belkinje u hipsterskom fazonu. Po prvi put živim u zemlji gde su belci manjina, što samo doprinosi ovom suludom utisku da sam na odmoru. Zbog tog kulturološkog miksa stvari koje viđam mi se čine manje čudnim nego što bi bile u Evropi. Ne znam kako ova različitost funkcioniše u stvarnom životu, previše smo kratko ovde da ocenim. Ali mi se sve čini mnogo skladnije nego u Evropi.
Singapur je izuzetno čist grad. Smeća nigde na ulici nema. Za to su verovatno “krive” čuvene singapurske kazne. I mogu vam reći da mi se to mnogo sviđa. Grad je i izuzetno zelen za azijske standarde, mada sumnjam da ijedna zemlja može preteći Nemačku kada je urbano zelenilo u pitanju.
Još uvek mi puno delova fali u ovoj singapurskoj slagalici. No eto za početak toliko, nastavak sledi uskoro kada se konačno trgnem iz ovog polusna.

Post je napisan: 01.11.13
6 komentara
Kategorije: Singapore Start
Tags: , , , , , , ,

Seoba, još jedna

Kada sam 10. oktobra 2006. napisala svoj prvi post na ovom blogu i svrstala ga u kategoriju Start najavljujući našu selidbu za Češku ni slutila nisam da ću ikada ponovo išta napisati u istoj. No eto, posle češkog Brna, nemačkog Frankfurta i Berlina, vreme dođe za još jedno seljenje. Prvo privremeno, dvomesečno u Amsterdam, a onda Singapur na neodređeno.
Dosta je bilo Nemačke. Možda i previše.
Vreme je za neke nove svetove. Dok ne odemo tamo daleko, nadam se da ću se nakaniti da završim postove o Japanu i napišem po koji o Holandiji.

Post je napisan: 01.09.13
Nema komentara
Kategorije: Start
Tags: , , ,

Još samo…. 21, 20…. 14, 13…. dana

I tako… Došlo vreme za još jedno seljenje. :)
Pre dva-tri meseca bila sam sigurna da ću vam razglednice slati iz Amsterdama. Bio je još tada Berlin u konkurenciji, nego eto nekako mi je bilo nelogično da ostajemo u istoj zemlji duže od tri godine. Ali, Nemci se nisu predavali lako, te se od septembra selimo za Berlin.
To uopšte nije loše kada se uzme u obzir da je Berlin jedan od retkih gradova u koje sam kročila turistički i pomislila da bih tu mogla da živim. Beograd je bio prvi, a Buenos Aires drugi. Dok ne stignemo do ovog drugog, uživaćemo u trećem.

Živeći u Frankfurtu, shvatila sam koliko mi je potreban osećaj prostranstva. Brnu sam praštala veličinu (~400.000 stanovnika) zbog silnih šuma koje su ga okruživale i koje su mi pružale osećaj širine. U Frankfurtu (~700.000 stanovnika) prostranstva nije bilo ni u gradu, ni oko njega. Konstantno sam imala osećaj da me je neko ponovo bacio u Rumu (~30.000 stanovnika) gde se konstantno sudaram sa istim ljudima i stvarima.

Nekada davno, bilo mi je 19. godina, živela sam u već pominjanoj Rumi i završavala srednju školu. Na poslednjem pismenom zadatku iz srpskog trebalo je da napišemo rad na temu: Vreme je rastanka, ili tako nekako. Ja sam pisala o tome kako jedva čekam oktobar, da krenem na fakultet i da lunjam po Beogradu, otkrivam sve tajne kutke velikog grada, tražim svoju omiljenu ulicu, omiljenu klupu, omiljeno samo moje drvo. Da me sada pitate koja mi je omiljena ulica, omiljeni kutak ili klupa ne bih mogla da se odlučim. Ima ih previše. Za drvo već znam. Deo njegove kore putuje sa mnom sve ove godine.

Sada se osećam nekako slično. Jednako uzbuđeno i poletno. S jednakim nestrpljenjem iščekujem da otkrijem svoja omiljena mesta. U Berlinu sam, do sada, bila samo jednom, na četiri dana. Nisam uspela da vidim ni 20% stvari sa ni-slučajno-ne-propusti liste koju sam prethodno deset puta skraćivala. Šetnje po Berlinu su me podsetile da mi trebaju patike u kojima ću moći da pešačim 20km po asfaltu. Ta jedna poseta Berlinu me je podsetila na prednosti života u prestonici. Za razliku od Srbije, nemačka “provincija” nije siromašna. No kao i u Srbiji prestonica jeste centar u svakom pogledu. Nedostajao mi je život u centru. Izgleda da je pravo vreme za povratak.

Te, dragi moj Berlinu spremi se. Mi dolazimo. :)

P.S.
Hvala iPhoto programu na mapi i strelicama. Valjda me Apple neće tužiti za ovo.
Hvala i http://icons.mysitemyway.com/ na ikonicama. Oni me sigurno neće tužiti za ovo.

Post je napisan: 18.08.11
11 komentara
Kategorije: Germany Start
Tags: , , , ,

A sada nešto potpuno drugačije…

Naslov je tu samo da privuče naivne :)

Ovo je zapravo ljubavna fotopriča. Negde krajem 2004. desila mi se ljubav na prvi čet. Pre toga sam iskusila ljubav na prvi san i ljubav na prvi poljubac, i kao iskusna prvoljubavka mogu vam reći da je ljubav na prvi čet nešto najbolje što čovek može da iskusi.
Elem, kako sam i onako provodila radne dane i neradne noći na internetu, četujući sa izabranikom srca svog pokušah da ga izguglam.
Kad imam šta i da vidim, izabranik srca mog voli da fotografiše i ima fotoblog. Tu ja u takvu ljubavnu vatru zapadoh da mi više spasa bilo nije, te rekoh sudbonosno da i ozvaničih našu vezu.
U to neko vreme, osvanu i njegov prvi ljubavni post posvećen meni. Verovatno prva slika mene na internetu sa ni manje više nego naslovom “Fairy”. Eh, tu ushićenju mome kraja nije bilo. Tu sam već donela odluku i da ga pred oltar vodim, ali sam ipak njemu taktički prepustila tu odluku ;) Jeste, istinu je zborio onomad Duško Dugouško kada je rekao da su sve žene pomalo veštice.
Malo posle toga je i prestao da fotobloguje, jer sam ja krenula da mu oduzimam sve slobodno i neslobodno vreme.
itd, itd… dalje priča ide u nekom totalno milionitom pravcu…

Nego, zašto vam ja sve ovo pišem? Zato što je moj dragi ponovo počeo da fotobloguje na svojoj staroj adresi: urbanloop.com :)

A onda je žaba videla da se konj potkiva, pa htela i ona te kao rezultat toga eto i mog fotobloga na poddomenu http://photo.marica.org/

Uživajte :)

Post je napisan: 03.10.10
3 komentara
Kategorije: Start
Tags: , , , ,