Za svojih 47 godina živela sam u 4 različite zemlje i bila korisnik desetak banaka.

Sve banke su ista govna i nijanse su samo u smradu. Jako mi je žao što nisam svakoj od bankarskih budalaština poklonila po jedan post. Ali nikad nije kasno, te će ovaj početak pripasti iskustvu koje sam imala sa Rajfajzen bankom u Srbiji. Prinudni sam korisnik Rajfajzen banke poslednjih par godina. Kažem prinudni jer kao što rekoh sve su ista govna, ali ova za sad malo manje smrdi.

Danas sam sasvim slučajno primetila jednu zanimljivost pa poželeh da je podelim sa ostatkom sveta. Rajfajzen banka ne radi ništa protivzakonito (ne bi mi teško da iščitam zakone i propise nakon svog otkrića). Dakle, Rajfajzen smrdi u okvirima koje joj dozvoljavaju Narodna Banka Srbije i Republika Srbija. A ti okviri su široki, jer korupcija, kapitalizam, itd., itd.

Ali, ajd sad malo fokusa na zanimljivost.

Trebalo je da promenim odrđeni iznos evra sa svog deviznog računana na svoj dinarski račun. Posle tri poziva dođoh do određenih informacija. Od svakog službenika po deo. Prvi razgovor je završen jer sam u tom momentu mislila da imam sve informacije. Ispostavilo se da ih nemam. Drugi razgovor sam ja prekinula zbog apsurdnog vremena čekanja, nakon mog pitanja koliko tačno dinara ću dobiti za navedenu sumu, i službenicinog odgovora “Sačekajte na vezi”. I posle trećeg mi je konačno sve bilo jasno. A to sve se može sumirati u par crtica:
  • Ako niste pravno lice i/ili nemate svog, privatnog bankara, nemate pravo ninakakve pogodnosti.
  • Menjačnica kroz mobilnu aplikaciju vam nudi najpogodniji kurs. Ovo nisam zapravo proverila jer je kurs svakako bizaran, do te mere da mi se nije odlazilo do filijale i logovalo na web aplikaciju.
  • Čak i kao fizička lica nemamo svi isti kurs za sve iznose. Nakon iznesenog gorepomenutog advokatu on je prokomentarisao da njemu nude čak 2 dinara po evru povoljniji kurs.
 
Prvo sam na aplikaciji proverila koliki je kurs, pošto su me termini kupovni, prodajni i srednji kurs uvek zbunjivali.

I dalje mi ništa nije bilo jasno, pa sam prosto u delu menjačnica unela cifru od 100 evra. Tada sam primetila da taj kurs ne odgovara nijednom od tri navedena. Tu odlučim da pozovem banku da pitam u čemu je caka. No pre toga se vratih na menjačnicu da proverim koji je to tačno iznos bio. Dok sam kucala, omakla mi se 0 pride i tad uvideh da je kurs drugačiji za iznos od 1000 evra.

Tu u isto vreme ostadoh zbunjena i zaintrigirana celom situacijom toliko da se pozabavih malim istraživanjem kad i kako menjaju kurs evra u odnosu na iznos koji neko želi da promeni.

Te, evo tabele koja to pokazuje:

Iznos – EURIznos – RSDKurs
10.001,143.31114.331
100.0011,433.12114.331
999.00114,216.87114.331
1,000.00115,268.90115.269
4,999.00576,229.23115.269
5,000.00577,223.50115.445
9,999.001,154,331.56115.445
10,000.001,157,963.00115.796
25,000.002,894,907.50115.796
25,001.002,855,464.21114.214

Zaključak bi bio sledeći:

  • Ono što u banci definišu kao Kupovni kurs (oni kupuju devize od vas, vi ih prodajete) je najniži, zagarantovani, kurs koji vam banka daje.
  • Postoje opsezi u okviru kojih je kurs isti. 
  • Kurs raste, sve dok ne menjate više od 25.000 evra nakon toga dobijate najnepovoljniji kurs bez obzira na iznos.
  • Najpovoljniji kurs dobijate ukoliko menjate između 10.000 – 25.000 evra.

S obzirom na komentar mog advokata i jedne od službenica sa kojom sam pričala, kurs može biiti za svakog korisnika banke drugačiji. Dakle postoje neki “razredi” u koje nas smeštaju.

Ono što nisam uspela da saznam je da li su ovi granični iznosi za sve korisnike isti? Da li se kursevi menjaju istom dinamikom? Da li se ovi granični iznosi menjaju i koliko često?

Za ovo moje neznanje o kursnim razlikama treba da zahvalim siromaštvu u kom sam započela svoj samostalni život i nemogućstvu da bilo šta uštedim i životu u zemljama u kojima štediš u zvaničnoj valuti te zemlje. Ali eto, nije kasno da sa 47 naučiš nešto novo. Iznerviraš se. Smiriš se. Napišeš post. I nadaš se da će nekome biti od koristi.

Mada, iskreno ono što me najviše navelo na ovo pisanije je zašto prihvatamo sve ove kapitalističke budalaštine kao normalnu stvar? Zašto je ova netransparentnost normalna stvar? Zašto je normalno da od klijenta uzmeš koliko ti se može, a ne onoliko koliko nešto zaista vredi? Zašto je muljam i kradem dok me ne uhvate, tražim rupe u zakonu i slično ponašanje danas moralno prihvatljiva stvar?

Žalostan je svet u kojem živimo.

post a comment