postcards…
The world moves with me

Ostrvo iz snova

Sedim, poluzgrčena jer mi je hladno. U isto vreme se preznojavam dok pijem vruć čaj. Ovi sa vremenske prognoze kažu da je 25 stepeni. Kiša pada. Oblaci su se spustili skroz do zemlje. Od sinoć sam bolesna. Prehlada se ovde čudno manifestuje. Krene da me bolucka grlo. I osećam kako me podilazi jeza. Nema kašljanja. Nema kijanja. Nema gomilanja one dosadne sluzi u grlu i nosu. Ali mi je strašno neprijatno, u tom promrzlom telu koje se preznojava. Jednom mi je Miljan rekao kako mu ponekad nedostaje ta slika zimske idile, u kojoj sedi u polumraku, ogrnut ćebetom dok lista knjigu sedeći u udobnoj sofi. Mene naprotiv podilazi jeza, od pomisli da bi dnevnog svetla mogla imati manje od 12 sati dnevno. Da bi ovi niski oblaci mogli potrajati. Muka mi je što trenutno moram da nosim čarape, jer me drma ova groznica. Zamisli da moram da ih nosim svaki dan. Dok nisam došla u Singapur mislila sam da volim sva godišnja doba. Od kada sam ovde, shvatila sam da volim samo leto. Volim što je drveće uvek zeleno. I što je nebo uglavnom plavo. Volim što mi je vruće. I volim što sam znojava. I čak volim što sam uvek polunaduta, od te vrućine. Sve mi se to čini kao pravo uživanje u odnosu na ova iščekivanja da kiša stane. I to prvi put u godinu dana doživljavam da kiša ovako uporno, danima pada. Razmišljam o onom očaju koji sam doživela u Berlinu čekajući mesecima da se na nebu pojavi bar jedan mali komadić plavog neba. Bar na tren. Koliko je meni lako urušiti svu sreću i baciti me u očaj. Zakloni mi samo sunce na duže od par sati i zapašću u najgoru depresiju. Idem. Bežim odavde. Iz ovog tmurnog momenta. Odoh, nazad na Fidži, da me bar u mislima ponovo ogreje sunce.

————————————————-

Aerodrom u Suvi ima malu čekaonicu sa svega par klupa. Jedva da ima desetak mesta za sedenje. Mi smo bespotrebno poranili na let, te je pred nama bilo skoro dvo-časovno čekanje. Pokušavala sam da ga prekratim igrajući igrice na iPad-u, ali mi ni jedna nije dugo držala pažnju. Jedna je bila previše napeta, druga opet dosadna. Onu, koja mi je bila po meri, završila sam još u Singapuru pre leta. Onda uzeh jednu od knjiga koje sam ponela. Onih pravih, odštampanih na papiru. Anarhizam kao tema, na trideset stepeni, pred let na jedno od najčarobnijih Fidži ostrva, nije bio najbolji izbor. Ni druge dve knjige, koje su izvirivale iz poluotvorenog ranca, nisu bile bolje. Vratih se iPad-u, samo ovog puta stripovima. Njih ne nosim štampane. Trebalo bi mi bar tri poveća kofera da u njih smestim sve što sam, samo u te dve nedelje, pročitala. U takvim prilikama jasno uviđam koliko sati ja bez problema progutam, gledajući hipnotisano u te crne linije i oblačiće sa tekstom. Sedela sam udubljena u avanture Mušišija (Mushishi) dok nije došlo vreme da pređemo u čekaonicu poveznu sa jedinim izlazom na pistu koji imaju.
Kroz izloge se jasno videla pista, i u neposrednoj blizini dva omanja aviona. Nisam više mogla s mirom da iščekam ukrcavanje. Ushićeno sam razmišljala koliko ću magičnih slika ostrva uslikati iz vazduha. Bilo mi je jasno da ćemo leteti na relativno maloj visini i moći da uživamo u pogledu na razbacana ostrva po Pacifiku. Da nije bilo ovog leta od Suve do Kandavu ostrva definitivno bi bukirali jedan od onih turističkih aviončića što za paprenu cenu vozaju okolo. Na svu sreću ovako sklopismo lepo sa korisnim. Bar sam tako mislila dok se u avion nismo ukrcali. Kako sam tačno uspela da previdim nestabilnost i truckanje tokom leta, nije mi baš najjasnije. No od pogleda, za mene, nije bilo ništa. Let sam preležala, zavaljena na dva susedna sedišta, mumlajući: “kad si srećan lupi dlanom ti o dlan…”. Tu pesmicu pevam, kad god me uhvati muka u nekom prevozu, još od kada su nas kao klince roditelji vodili na bilo kakav duži put. Sva sreća, pa put traje kratko, i tek što smo uzleteli, došlo je vreme da sletimo.

Na doku nas dočekaše Sam i Uve, naš domaćin. Malo ostadoh zbunjena gledajući domaćina kako sve žene odreda sem mene pita jesu li Marice. Kako mi je kasnije objasnio, Marica je vrlo često ime na Fidžiju te je on pretpostavljao da moram biti neka njihova udata za stranca. Zapravo, Marica je i žensko i muško ime na Fidžiju, s tim da se muška verzija izgovara sa k (Marika), a ženska zvuči dosta slično mom imenu. Na svojoj morskoj “limuzini” Sam nas je prevezao do uvale u koju se ugnjezdio naš resort. Vožnja je kratko trajala, praćena mojim konstantnim oduševljenim ukanjem gledajući ostrvo. Silne, usputne lepote nisu mogle da me pripreme za lepotu s kojom se u našoj uvali trebalo suočiti. Sve nianse plave su se prelivale iz jedne u drugu, okružujući me sa svih strana. Stopala su mi upadala u fini, sitni pesak. Prohladna voda dopirala do kolena. Plaža ispred mene bila je pusta. Kokosove palme su se nadvijale nad vodom. Stari, otpali plodovi su ležali zatrani u pesku. Iz gustog rastinja izvirivali su drveni bungalovi. Sve je delovalo filmski idilično. Okretala sam se u mestu sumnjajući da je takva idila moguća. Sve one čarobne slike Pacifika, nisu dočaravale ni deseti deo tog momenta. Moja čula su bila preopterećena nadražajima. Trebalo mi je dugo vremena da svarim sva ta osećanja.

Uve nas je odveo do našeg ljubavnog gnezda. U međuvremenu se na vratima pojavila i Dajan, domaćica. Iako su mi se oboje veoma dopali, želela sam samo da što pre odu. Da nas ostave same da uživamo u silnoj lepoti. Da navučem kupaći na brzinu i sjurim se do plaže. Dajan je uhvatila moj pogled koji je preko njenog ramena, lutao do mora. Nasmejala se blago, i izvinjavajući se, prepustila nas magičnim činima Kandavu ostrva.

————————————————-

Naš plan je bio da što više vremena provedemo na ostrvu roneći. Prilično neiskusni, sa nedavno završenom obukom i još uvek jednocifrenim brojem zarona, sve odluke oko mesta i organizacije ostavili smo lokalnom podvodnom vodiču Sauli i našem kapetanu Samu. Jedina želja koju sam ja imala je da me vode negde gde je moguće videti raže. Još od kada sam ih videla u singapurskom akvariju, maštam da jednog dana zaplivam sa jatom ovih morskih divova. Kandavu je u savršenoj poziciji za ronilačke pohode. Uz njegovu desnu obalu pruža se Veliki Astrolab koralni greben poznat upravo po brojnoj populaciji raža. Mi smo i pored toga odlučili da se usidrimo na levoj obali, pre svega jer je mirnija te naši ronilački izleti ne bi zavisili toliko od vremena. Iako mi posedujemo ronilačke dozvole s kojima ne bi trebali da ronimo dublje od 20tak metara, naš podvodni vodič nije mnogo mario te sam ja u jednom momentu bila čak 35m ispod nivoa vode. A vidljivost na Kandavuu, krajem avgusta je sjajna. Svi ti zaroni su za mene bili neverovatno iskustvo. Pored gomile novih podvodnih vrsta, i sami reljefi su bili fascinantni. Te sam se tako po prvi put provlačila kroz useke i pećine i plivala kroz kanjone. I konačno naučila da zaista plivam sa svojim parom, a ne slepo pratim vodiča. Sad kada naučih da i u podvodnim šetnjama mogu Miljana držati za ruku, ronjenje mi je postalo mnogo draža aktivnost.

Zbog raža smo jedan dan pravili izlet na istočnu obalu. Nekada su delovi grebena pripadali određenim lokalnim selima. Kasnije je to promenjeno, tj. grebeni su postali vlasništvo države. Međutim, i pored toga lokalci poštuju te stare običaje, te kad gosti jednog sela žele da krenu u ronjenje po tuđim grebenima, red je da se tom selu ostave pokloni, tj. plati ta poseta. Kao krajnja mušterija, mi sa tim nismo imali direktne veze, sem što su nas ti zaroni više koštali, ali smo naučili da naše selo nije u najboljim odnosima sa selom koje je vlasnik jednog od najpoznatijih mesta za ronjenje King Kongovog grebena. Na ostrvu se pored grebena i jedna planina zove po najčuvenijem majmunu, jer je istoimeni film sniman na Kandavuu.
Uspeli smo da vidimo samo jednu ražu, koja je oko nas plivala neko vreme, i vraćala se više puta. Uvek je bila dovoljno daleko da imam čudan utisak kao da je gledam u akvarijumu. Iako je naš vodič koješta pipkao pod vodom, ja se zaista trudim da ne uznemiravam podvodan svet. Te ceo taj svet posmatram sa pristojne udaljenosti. Čak nam je i jedna ajkulica ušla u vidokrug, ali se nije dugo zadržavala. Ako se tome pridoda da smo konačno videli delfine i kornjače, pohod na Fidži je definitivno bio uspešan.

————————————————-

Svaki dan na Kandavu ostrvu nam je manje-više prolazio indentično. Buđenje oko sedam. Odlazak na doručak pola sata kasnije. Onda dva zarona sa Saulom, sa kratkim predahom između na predivnoj peščanoj plaži. Ručak oko jedan. Nikad dovoljno obiman. Posle toga par sati izležavanja na plaži, snorkilovanja oko obližnjih stena, čitanja knjiga u hladu i popodnevnoj dremci. Pred večeru bi svratili do bara na partiju pikada, druženje sa parom Izraelaca koji su bili jedini gosti pored nas i domaćinima. U pikadu sam ih blago razbijala. Na moje zaprepašćenje. Ja obično nisam dobra u takvim stvarima. Jedino je Uve mogao da mi parira. Na moju sreću, on je često bio opominjan od strane svoje lepše polovine da je vreme da nešto poradi po bungalovima, ugovori nabavke, organizuje prevoz i sl. Bili su vrlo čudan par. Ona poslovno ozbiljna Australijanka koja stvari nije mogla tek tako prepustiti propadanju. On najtipičniji predstavnik Fidži naroda. Bez želje da prihvati bilo kakve vremenske odrednice, ili se prihvati nekog posla samo-inicijativno. Meni je bio izuzetno drag. Podsećao me je na mog tatu. Uvek spreman da ubaci neku vickastu doskočicu. Pomalo oguglao na konstantna previsoka očekivanja svoje životne saputnice. Bez velikih ambicija, ali sa velikim snovima. Uvek željan zabave. I uvek sa osmehom na licu. Poželeh par puta da mu se uvalim u krilo, povučem za nos, od miline zagrlim. No činjenica da mi nije bio tata, i da bi to sve moglo totalno pogrešno da se protumači, suzdržavala sam se. Tek bih mu pokatkad uputila blagi pogled saosećanja i podrške kad žena krene da se žali na njegove neradničke navike. Verovatno su sva ta osećanja bila plod mojih stalnih misli o tati, od kojeg sam samo par dana pred put čula ne tako lepe vesti o njegovom zdravstvenom stanju.

————————————————-

Jedno jutro smo odlučili da prekinemo tu svakodnevnu rutinu odlaskom u šetnju na obližnje brdo. Do vrha postoji dobro utabana staza, jer njom seljani svaki dan hode do plantaža. Oko staze se pod vetrom povijala visoka trava. Tu i tamo prošli bi kraj kojeg usamljenog drveta. Bilo je dosta četinara. Njih baš i nisam očekivala na Fidžiju. Put nas je vodio paralelno s obalom te smo konstantno uživali u pogledu na peskovitu uvalu. Brdo je više brdašce, pa se na vrh stiže relativno brzo. Od njega smo nastavili kroz šumu, koja nas je uvlačila sve više u unutrašnjost ostrva, dok se na kraju pred nama nisu ukazale plantaže. Neko vreme smo lunjali po njima pokušavajući da prepoznamo bar neke od mnogobrojnih vrsta. Slabo šta nam je polazilo za rukom. Još neko vreme smo se muvali naokolo, a onda krenuli nazad, ka obali. Usput smo sreli dvojicu seljana s kojim se ispričasmo o svemu i svačemu. Ta njihova neposrednost i druželjubivost me je osvajala pri svakom susretu. Posebno taj momenat kad vas sretnu, i jednostavno prekinu šta god da rade, ne bi li se usresredili na vas. Kao da je taj susret vrhunac dana, ili bog zna kako važan momenat u njihovim životima. Pri silasku, prođosmo kraj ogromnog drveta za koje je Miljan tvrdio da je mango. Iz nekog razloga mi se to činilo neverovatnim. To džinovsko čudovište nije moglo biti izvor jedne od odmojih omiljenih poslastica. No imali smo sreće te nam se pridruži još jedan lokalac. I opet to prijateljsko ćaskanje, more pitanja i neodoljivi osmeh. Nije mu bilo teško da presudi u Miljanovu korist i usput nas koješta još o mangu pouči. Posle rastanka s njim, spustismo se do obale. Bilo je skoro vreme za onaj nedovoljno obiman ručak.

————————————————-

Nešto kasnije, to popodne došlo je vreme za pripremu tradicionalne Fidži večere. Zapravo nije samo jelo nego način njegove pripreme tipičan za Fidži. Poznat je pod imenom lovo. Zbog specifičnog načina pripreme, potrebno je nekoliko sati za ceo ritual.
Prvo se na vatri ugreje kamenje. Onda se iskopa rupa u zemlji/pesku i u nju se naslaže to vrelo kamenje. Naši domaćini su prilikom pripreme u tu iskopanu rupu stavljali ne samo kamenje nego i drvo koje su koristili za potpalu. Onda su to sve prekrili travom/puzavicama i od gore naslagali uzduž isečene štapove bambusa. Na njega su naređali tipično krtolasto povrće za pacifičke krajeve: taro, kasavu i manje tipičan krompir. Gomilu zeleniša pripremljenog sa kokosom i uvijenog u foliju, bundevu, i razne vrste mesa takođe smotanog u aluminijsku foliju. Sve to su prekrili listovima palme, i listovima bananinog drveta, ma kako da se ono zvalo. Preko svega toga su prebacili neki stari džak i na kraju sve prekrili zemljom.
Negde između dva i tri sata je prošlo u mojoj apsolutnoj dominaciji pikadom pre nego što smo krenuli s Uvetom da povadimo svu tu hranu iz lovo pećnice.
Klopa je bila dobra, ali daleko od bilo čega spektakularnog. Meso pripremljeno na ovaj način je bilo zaista ukusnije, ali povrće je bilo blago razočarenje. Generalno, taro i kasava imaju teksturu sličnu krompiru, ali su mnogo suvlji, pa prosto dave tako pripremljeni. Mnogo su mi ukusniji bili pripremljeni na drugačije načine. A za tako pečen krompir, u ljusci, nedostajao mi je kajmak za potpuno uživanje. Ovako je bio samo još jedna poluukusna krtola na tanjiru.
Doduše posle druge flaše vina, sve je postalo mnogo ukusnije.

————————————————-

Pomalo i previše opušteni posle silne klope i vina, od ostrva se oprostismo sedenjem na plaži i gledanjem u zvezde. Ispod tog tamnog neba ukrašenog zvezdama, činilo se da nikog sem nas nema. Šaputali smo jedno drugome na uvce, neke sulude misli koje su nas u tom trenu obuzimale. Nismo želeli da nadjačavamo huk talasa. Taj momenat se činio savršenim za rastanak s Kandavuom.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Peščani sat

Slab sam vam ja putopisac. Nedostaje objektivnosti ovim mojim pričama. Sve su uvijene u šareni papir, poput kakvih bombona. Previše sladunjave u poređenju s realnošću. Odveć lepršave i bezbrižne. No, ja nekako ne umem drugačije. Rekoh vam kako svako moje putovanje počinje snovima. E pa tako i ovi postovi počinju kada mi misli odlepršaju iz ovih realnih prizemnih sfera, u neke višlje, ispunjene oblacima. I kako tako zaglavljena među oblacima da vidim išta objektivno i realno? Nikako.

Sem realnosti, u poslednje vreme mi ponestaje i reči. Novih, drugačijih, do sada neupotrebljivanih. Stil mi stagnira. Ne, ne stagnira, previše sam blaga prema sebi. Degradira. Sve je gori. To sigurno ima veze s tim što se ne sećam kada sam na maternjem jeziku pročitala neko “neozbiljno” štivo, a da nisu statusi mojih prijatelja na Fejsbuku. Prvi put sam to primetila pre dve-tri godine kad mi je šaka dopala knjiga Lutajući Bokelj, Nikole Malovića. Knjiga mi se uopšte nije dopala, glavni lik je otelotvorenje šabana i njegova razmišljanja su izazivala dijareju. Ali jezik! Reči tog čoveka. Ima jedan dug pasus u knjizi gde on opisuje kako je Boka izgledala posle zemljotresa. Taj pasus je zauzeo više od strane i u njemu pisac opisuje manje-više razrušen grad. Ali koliko taj čovek različitih epiteta može da upotrebi da opiše ruinu je apsolutno fantastično. Nakon čitanja te knjige bilo mi je sasvim jasno da je moja moć izražavanja zapravo vrlo ograničena. I od tada se nije nimalo razvila.

Ovo je baš dug uvod za post koji sledi i koji se direktno ne bavi kvalitetom mog pisanja. A nije ni da će se nešto bitnije promeniti u budućnosti. No ipak poželeh da se čitaocima izvinim na svojoj zloj navici da proguram milion i jednu sporednu misao sa nečim što bi se putopisom moglo nazvati. Od svakog putopisa moram napraviti neku polu-sladunjavu, polu-tugaljivu baladu, već zavisi od trenutnog raspoloženja. No eto čitaoče, drugačije ne umem. A nisam sasvim sigurna, ni da drugačije pisati želim. No ovde evo prestajem i u sledećem pasusu sa postom zaista počinjem.

Preskočiću priču o tome kako sam se to jutro probudila i razvlačila s Miljanom po krevetu, time sam bar pet postova do sada počinjala. Preleteću odmah do ulaza u Sigatoka park. Preskočila bih i ulaz da se na njemu nije nalazilo tamnoputo čeljade od dva metra i sto kila, koje je svoje noge ukrštalo kao japanska tinejdžerka, ljubazno se smešeći. Gledao nas je svojim ogromnim živahnim okama, gladeći kratko podšišanu kovrdžavu kosu. Žao mi bi što mu kosa nije duža, jer da bi se taj momenat savršeno komičnim nazvao morao je jednom rukom vrteti kovrdže oko kažiprsta i drugom prekrivati stidljivo usta. Pogled mi se ukrsti s Miljanovim. Bilo je jasno da su i njemu slične misli kroz glavu prolazile. To čeljade je bio jedini zaposleni u parku kojeg smo tog dana sreli, te nas je za početak posadio pored table sa mapom objašnjavajući šta sve u parku možemo naći. A onda nas konačno ispratio pogledom dok mu nismo nestali iz vida.

Put počinje drvenim stepenicama koje vode kroz gusto rastinje. To dosta kratko traje i nakon njega se izlazi na uzvišicu te nam je more već tog momenta bilo na vidiku. Dine su još uvek bile skrivene od naših pogleda. Put ubrzo zavija u mračnu šumu za koju su lokalci nekada verovali da je ulaz u nebeski svet. Nama je delovala kao bilo kakva druga šuma. Kako se iz nje izađe, predstoji kratka šetnja kroz livade sa visokom nepokošenom travom. Staza se uredno održava, te je šetnja više nego prijatna. Onda slede njihova visončanstva: dine. Kao majmunčići poskakasmo da se uzveremo uz prve na koje naletesmo. Bile su podosta strme te sam konstantno klizila nizbrdo. Na kraju sam počupala gomilu puzavica uspinjući se očajnički, ka vrhu. A na vrhu, vetar puše i raznosi sitan pesak svuda. Gura mi ga u uši i nos, upliće u kosu, meće u patike. Zastajem na momenat i okrećem leđa vetru u nadi da ću udahnuti malo vazduha bez peska. Pokušavam bezuspešno da slikam dok mi kosa uleće u kadar. Gledam u selo koje se nalazi u dolini. Sve deluje tako minijaturno i daleko sa vrha dine. Hodamo neko vreme po vrhovima. Valjamo se po peskovitim dolinama. U pauzama, i dalje bezuspešno pokušavam da uslikam peščanu dinu. Ona se ne da, menja oblik iz sekunde u sekund. Urotila se s vetrom protiv nas. Skrivaju naše tragove. Pomeraju vrhove. Produbljuju doline. A onda ih sledećeg momenta pretvaraju u visoravni. Ja ih gledam zavidno. Zavidim im na toj slobodi. Odsustru granica, vremenskih i prostornih. Hoću i ja da budem vetar. Hoću da budem nezausavljiva, neukrotljiva, divlja i beskonačna. Pomislih kako je sreća što bar sebično, sami, uživamo u igri sa njima. Nigde nikog nema sem nas. Ništa se, sem huka vetra ne čuje. Ništa se, sem peska ne pomera. I nas dvoje više smo tu sami, nego što smo zajedno. Jedna od najlepših stvari u dugim vezama je što reči postaju suvišne. Dovoljno je da se pogledate, jer je šteta kvariti tišinu. Tu ste, jedno za drugo, samo kao svedoci da su te slike pred nama zaista stvarne. Stisak ruke, i toplota tog dlana je sasvim dovoljna da se sve emocije prenesu.

Puni utisaka, spustismo se do obale. Sretosmo se s lokalcem koji nam je mahao još dok smo na dinama bili. Dočekao nas je sa širokim osmehom. Čekala sam samo da siđe sa konja da nas izljubi kao najrođenije. Na Fidžiju čovek konstantno ima utisak da su mu svi lokalci najbolji prijatelji jer samo vas najbliži sa tolikim kezom dočekuju i ispraćaju. Razmenismo par reči, o vremenu, o tome gde smo odseli, odakle smo i gde smo se uputili. Posle rastanka sa njim krenuli smo u šetnju plažom. More je bilo poprilično uzburkano. Vetar nas je pratio. Napustio je dine i bacio se na more. Igrao se sa vodom, pravio belu gustu penu na pesku, lomio talase u daljini. Mamio da im se pridružimo. Grebeni koji su izbijali iz vode, podsećali su nas da to i ne bi bila baš sjajna ideja. Te tako ostadosmo van vode, sedeći dugo na pesku zagledani u sve te čarobne nijanse plave pred nama. Pustili smo vreme da teče. Bar na trenutak sve se činilo večnim, kao da taj momenat nikada prestati neće. Kako je malo potrebno da shvatimo suludost tog svakodnevnog gubljenja vremena dok sedimo pred kompjuterima pokušavajući da sve zadatke izvršimo na vreme. Na vreme, oh koliko ironije u jednom tako kratkom izrazu. Kao da je vreme nešto opipljivo, nešto što ima smisao van nas, nešto što kontroliše umesto da bude kontrolisano. Ne zanm koliko je tog bezvremena prošlo pre nego što smo krenuli nazad. U svet sa satima, minutama, sekundama.

Povratak u svet sa vremenom nas je vodio opet kroz šume. Ovog puta malo neobičnije, jer su ukrašene lutkama koje grle drveće. Poželeh da jedno od stabala i sama zagrlim. Da mu pokažem koliko ga volim, tj. koliko volim tu celu njegovu vrstu. Moj najveći prijatelj, po dolasku u Beograd, bilo je jedno drvo na Kalemegdanu. Mesecima sam svakodnevno posle fakulteta odlazila da obiđem to drvo. Da mu prepričam sve svoje strahove, da mu se izjadam koliko mi tamo neko u Rumi nedostaje, da mu se pohvalim kako sam dobro odradila neku vežbu ili kolokvijum, ili jednostano da mu iščavrljam kakve sam sve sulude snove istkala. A ono bi slušalo. Bez reči. Čudno je to, koliko su biljke superiornije od nas. One ne moraju nigde da mrdnu, ne moraju ništa posebno da rade, ne moraju da rečima komuniciraju, a i dalje vekovima opstaju. Pitam se, koliko je to drvo na Kalemegdanu moralo da trpi takvih kao što sam ja u svom dugom životu? I koliko će njih tek do njega stići?
Sa šumom smo konačno pobedili vetar. Držala ga je podalje svojim krupnim stablima i gustim krošnjama. On je uporno pokušavao da prodre sa svih strana. Ali nije dovoljno snage imao.
Zaustavili smo vetar i zaustavili smo vreme. Na tren. Na žalost to je veština kojoj smo vični samo na dalekim putovanjima i egzotičnim destinacijama. Kada se ponovo nađemo pred kompjuterima, bitke bez ikakve borbe gubimo. Borba je uzaludna. Ne možeš se u sistemu koji se meri satima, daniama, godinama, boriti protiv vremena. Sve što možeš je da pobegneš u te vanvremenske predele. Bar na kratko.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Balada o slanom moru

Većina mojih putovanja počinje snovima. Ne onim koji nastaju kada zaspimo, nego onim koje sanjam budna. Desi mi se tako da se dohvatim neke knjige, odslušam neku radio emisiju, odgledam crtani ili dokumentarac, pročitam neki strip, i zapadnem u snove. Misli mi zaposednu gomile slika. Vrlo detinjih. I dalje sebe vrlo živo zamišljam u svim naizgled nemogućim situacijama, zagubljenu u dalekim predelima. I onda ti snovi, u jednom momentu, prerastu u javu. Nikada stvarnost ne izgleda baš kao snovi. Obično je bolja, jer se stvarno živi. Jer stvarno hodam predelima o kojima sam snila, upoznajemo prave ljude, jedemo pravu hranu, izležavamo se na stvarnim mestima. Preplavljeni smo pravim osećanjima koja u nama ostaju dugo nakon putovanja. Ali i dalje svega tog pravog ne bi bilo da nije bilo tih snova na početku. Ti snovi su jednako bitni, jer bez njih na sva ova putovanja ne bih ni kretala. Zato se ja uvek vrlo živo sećam, tog prvog sna o nekom novom predelu. Tog momenta kada se u meni probudi interesovanje za neko novo mesto. Posle njega, slede godine snivanja, snovi se grade, moje avanture u njima ne prestaju. Moja glad da odem tamo negde, i iskusim sve to lično, postaje tolika da krećem da jedem samu sebe. Sve dok, pod teretom te gladi, ne krenem na dalek put. Onda konačno, doduše samo na kratko, sve ponovo dolazi na svoje mesto. Na kratko, jer je sve to jedan prokleti začarani krug. Što više vidim, više znam, više iskusim, sve više i sanjam. Snovi su sve veći, sve luđi. Ja sve nezasitija. Južna Amerika me tako, već godinama ubija. I kao da mi nije bilo dovoljno te patnje za njom, krenuh na put ka ostvarenju svog drugog najvećeg sna: Pacifika.

Već se po naslovu da zaključiti kada sam prvi san o Pacifiku usnila. Upravo čitajući jedan od najlepših stripova svih vremena: Baladu o slanom moru. Korto Malteze je u moje snove uplovio iz Politikinog zabavnika. Isti se u našoj kući čitao svakog petka, mnogo pre nego što sam ja naučila svih trideset slova. Upijala sam njegove avanture i nizala slike o pacifičkim ostrvima. No Pacifik je uvek bio tako daleko, činilo mi se nedostižan. Sve dok se nismo preselili u Singapur. Onda je postao bliži. Ja se sama ne bih baš tako brzo odlučila za posetu Pacifiku. Moji snovi su bili preveliki, da bih tek tako otišla bez jasnog i vrlo detaljnog plana. Ali, ja nisam samo ja već godinama. Ja sam sada Miljan i ja, a on je mnogo nestrpljiviji od mene u svemu. I on uvek hoće sve. I odmah. A jednom kada je želja izrečena glasno, iz mene ne i sačekaj nije moglo izaći. Samo jedno oduševljeno ‘ajde, propraćeno ogromnim osmehom na licu. Karte za Fidži su kupljene u roku od par dana i delilo nas je svega par meseci od naše prve, velike, pacifičke avanture. Ideja je bila da od Fidžija skoknemo do nekih drugih ostrva. Fidži nam se činio previše turistički i izvikan. Zato zasukah rukave i udubih se u mape Tihog okeana. No, ono čemu se nisam nadala u tom momentu, je da će mi ogroman projekat sesti na vrat, te da ću ostati bez imalo vremena za planiranje ovog puta. Te su tako mape ostavljene sa strane, i nismo im se vratili do poslednjeg vikenda pred put. Tog vikenda smo, totalno iscrpljeni od posla, odlučili da provedemo svo vreme na Fidžiju, shvatajući da nam ni za obilazak glavnog ostrva, te dve planirane nedelje odmora neće biti dovoljne.

Kad sanjam te svoje sulude snove, jasno je da razdaljine nemaju mnogo značaja. U snovima se lako stiže do raznoraznih predela. To što sam sada na Pacifiku, nije problem da se u sledećoj sekundi nađem u Beogradu. Suprotno tome, na javi mi je to jedan od najvećih problema. S druge strane, snove podrivaju priče, nestvarne slike, ilustracije. Pred put čovek čita vodiče, redoslede vožnje, praktične informacije. I ja se i dalje silno iznenađujem koliko sam daleko od stvarnosti, svaki put kada krenem u detaljnije planiranje puta. S obzirom da je vreme koje možemo da izdvojimo za put često kratko, uvek sam u silnom problemu kada shvatim da neću stići da proživim ni jedan procenat nagomilanih snova. Fidži nije bio izuzetak.

Fidži je jedna od turistički najeksploatisanijih država u Tihom okeanu. Za to treba zahvaliti blizini Australije i Novog Zelanda, čijim je stanovnicima to jedna od omiljenih turističkih destinacija. Međutim, većina ostrva je praktično nenaseljena, te je bez problema moguće naći svoj osamljeni kutak. Glavno ostrvo na Fidžiju je Viti Levu na kojem se nalaze prestonica Suva i međunarodni aerodrom smešten pokraj Nadija. Ovo je jedan od najprometnijih aerodroma na Pacifiku, i ako odlučite da dođete do Pacifika avionom, Nadi će uvek biti najjeftinija destinacija. Ovo nije slučajno, jer upravo je Nadi i polazna tačka ka najpoznatijim ostrvima koja pripadaju Mamanuka i Jasava grupi. Drugo po veličini ostrvo je Vanua Levu, a za njim slede Taveuni i Kadavu. Razdaljine među ovim ostrvima nisu male. I sem redovnih linija ka Mamanuka i Jasava grupi, na svim ostalim linijama brodovi saobraćaju, u najboljem slučaju jednom nedeljno. Međutim, raspored je vrlo nestabilan, a vožnje duge. Kako sam ja po svaku cenu želela da izbegnem ove dve grupe ostrva, a ipak želeći da uživam u čuvenim pacifičkim plažama, naš izbor se sveo na Kadavu. Iako je u to teško poverovati posle svih slika sa Pacifika, većina plaža na Fidžiju niti izgleda bajkovito, niti deluje primamljivo za kupanje. Doduše one koje izgledaju tako, prevazilaze sva očekivanja koja se mogu izgraditi gledanjem tih istih slika. Te ako se izuzmu ove dve grupe ostrva, Kadavu je jedino mesto na kojem možete uživati na bajkovitim plažama, s tom prednošću da na njega malo ko svraća. Tako se naš dvonedeljni odmor podeljen na nedelju dana uživanja na čarobnim plažama Kadavua i ronjenu oko istog, i nedelju dana u lunjanju glavnim ostrvom.

Po dolasku na Fidži, mnoge stvari su me vrlo prijatno iznenadile. Prva je bila upravo taj osećaj širine i praznine, koji imate čim se mrdnete iz Nadija. Unutrašnjost većih ostrva je paktično nenaseljena. Ostrva su brdovita i prekrivena zelenilom. Gde god smo zašli u šumu, polje ili plaže, osećali smo se kao osamljenici na pustom ostrvu. Ako bi katkad sreli kog lokalca, prosto bi se iznenadili. Naseljena mesta su mala, i iako imaju status grada, ne deluju gradski ni najmanje. Pre su me po nizini svojih kuća, širini ulica i usporenosti koja vlada na njima podsećali na neke manje varošice po Vojvodini. Doduše samo atmosferom, sve ostalo je daleko od bilo čega prepoznatljivog. Gradovi su izuzetno čisti, i sve je nekako prosto i na osnovnom nivou iako su daleko od siromaštva. Zbog života u Aziji sam počela da siromaštvo povezujem za prljavštinom, mada zapravo ono proističe pre iz prenaseljenosti i gužve, i povrh svega specifične strukture velikih azijskih gradova.

Ljudi na Fidžiju su priča za sebe. Svaki prolaznik će vas pozdraviti na ulici. Svaki slučajan susret biće propraćen uzvikom “Bula” (Zdravo), osmehom i kratkom pričom. Većina stanovnika po unutrašnjosti ostrva su starosedeoci. Ovaj narod, kao i većina ostalih stanovnika Pacifika, je na Fidži došao velikom migracijom koja je krenula od Filipina i Malezije. Visoki su i tamni, sa širokim spljoštenim nosevima, velikim, punim usnama i kovrdžavom kosom. Muškarcima to nekako stoji i delovali su mi izuzetno atraktivno. No žene su previše krupne, uglavnom ošišane kratko, i u globalu deluju grubo i muškobanjasto sa previše širokim ramenima i nedostatkom uskih strukova. Oko 40% stanovnišva su Indijci, koji su kao radna snaga došli na Fidži sa Englezima u 19.veku. Oni mahom žive po gradovima, te ih praktično nismo sretali po unutrašnjosti ostrva.

Zanimljivo je da su po unutrašnjosti sela obično mala, sa tek oko stotinak seljana. I svako od njih još uvek ima starešinu sela kod koga morate da tražite dozvolu za lunjanje po selu. Većina hotela na Fidžiju pripada strancima, no kako je zemlju nemoguće kupiti ako niste Fidžijac, oni se obično nalaze na zemlji koja pripada nekom selu. Te tako praktično celo selo živi na osnovu prihoda koje ostvaruju iznajmljujući zemlju i radeći u hotelu. Pri poseti selu, starešini valja poneti koren biljke od koje spremaju napitak koji se zove kava. Taj koren se samelje, stavi u tkaninu i praktično valja po drvenoj vangli punoj vode. Slično čaju, jačina kave zavisi koliko dugo držite tu improvizovanu “vrećicu” u vodi. Pre ili kasnije neko će vas poslužiti istom. Ukus je najsličniji mešavini južnoameričkog matea i crnog čaja. Starosedeoci obično piju kavu pre jela. Služi se u poluloptastim sudovima, i u zavisnosti od veličine posude bićete usluženi malom, srednjom ili velikom plimom. Pre nego što prihvatite posudu treba pljesnuti dlanom o dlan, a zatim ispiti ceo sadržaj u jednom gutljaju. Posle čega ćete biti počašćeni aplauzom. Mi smo imali praktično kava žurku na kojoj smo uživali u narodnim pesmama. Inače, Marica je često ime na Fidžiju, te nije retkost da se u pesmama upravo neka Marica spominje. Te sam tako imala čast da mi upravo starešina sela odsvira serenadu uz pratnju lokalnih ženskih glasova.

Svaki dan proveden na Fidžiju je za mene bio potpuno uživanje. Naš odmor tamo je odstupao od naših standardnih putovanja iz mnogo razloga. Te mi je to poslednje putovanje i zbog toga posebno drago. Ne znam da li mi je taj odmor toliko prijao zbog ljudi, predela ili okolnosti, no sve je nekako bilo na mestu. Iskreno, dve nedelje nisu dovoljne ni da se zagrebe bo Pacifiku. No, biće dovoljne kao osnova za građenje novih snova. Njih ću da sanjam do sledećeg puta.