Ovo je druga godina zaredom da pravim ovaj presek o pročitanim knjigama. Prijalo mi je kada sam se prošle godine “prisećala” knjiga koje sam pročitala u 2024. Prirodno je da to probam da ponovim i ove godine. Nadam se da ovo prerasta u tradiciju.
Pa hajdmo onda, polako, redom. Početkom 2025. krenuli smo na kurs jedrenja. Već nekih, bar 15 godina razmišljamo o ideji da se na kraju svog radnog veka otisnemo u jedrenje oko sveta. Ja sam već odlučila da napišem i knjigu (knjiga zapravo ne bi bila o tom putovanju, ali sam mislila da u dugim danima i noćima na otvorenom moru neću imati ništa pametnije da radim nego da pišem knjigu). Smislila sam i naslov i korice, i koncept cele knjige. Onda smo moja bolja polovina i ja konačno odlučili da krenemo nešto da radimo sa tim velikim snom. Za početak, da naučimo da jedrimo. Te tako je 2025. počela sa časovima jedrenja, tj. sa knjigama o jedrenju. Jer, štreber u meni, nije mogao samo da pročita udžbenik koji smo dobili, morao je da se udubi u mora, morska strujanja, vetrove, mehaniku talasa i slične stvari. Štreber je odmah skoknuo do najbolje snabdevene knjižare u gradu i kupio par knjiga. Štreber se bacio na bubanje pojmova iz udžbenika, jer i prosečan Englez bi bio zbunjen svom tom terminologijom, a kamoli štreber kome engleski nije čak ni maternji jezik. A sa strane je štreber sa guštom čitao Blue Machine od Helen Czerski. Sa guštom je štreber uživao i u praktičnom delu časova jedrenja iako u Singapuru jedva da ima vetrova. Uostalom, zato Singapur i jeste postao jedna od najvećih luka. Nisu se Englezi za džabe skućili baš ovde. No, vratimo se samoj knjizi. Plava mašina je predivno, pitko, napisano štivo za sve koji žele da saznaju kako “okeani rade”. Šta tera svu tu vodu da cirkuliše, zašto i kako cirkuliše u intervalima i kakav to ima uticaj na živi svet. Helen je fizičar, ronilac, okeanograf i sjajan pisac. Ova knjiga je pisana za radoznalu širu publiku, nije namenjena Heleninim kolegama, pa ju je lako čitati.
Praktični deo jedrenja sastojao se u tome, da nas par polaznika upravljamo na smenu jedrilicom našeg instruktora. S obzirom da smo ceo dan bili na jedrilici to je ostavljalo puno vremena za razvlačenje po palubi, tj. čitanje knjiga dok se razvlačim po palubi. Za to vreme na palubi, izabrah autobiografiju Đorđa Lebovića: Semper idem. Toliko sam hvalospeva čula o toj knjizi da sam se pribojavala da će me na kraju razočarati. Međutim, ova knjiga će ostati kao jedna od najboljih koju sam pročitala prošle godine. Lebović je sa neverovatnom količinom ljubavi i topline opisao i vreme i ljude koji su obeležili njegovo detinjstvo. On je pored lične priče o svojoj familiji, dokumentovao i život u staroj Jugoslaviji, i ratna stradanja Jevreja. Kad ljudi pišu o velikim tragedijama kroz koje su prošli ili kroz koje su njihovi bližnji prošli, često osećate ljutnju, bes, nemoć u piščevim rečima. Kod Lebovića toga nema, čini se da je za njega najveća tragedija upravo samo postojanje rata, njegov besmisao, kao da pišući o ljubavi i sreći koju je osećao okružen svim tim ljudima želeo da pokaže da alternativa tom beznađu postoji. Da ljubav prema čoveku jeste jedini mogući odgovor na mržnju koju ratovi stvaraju.
Krajem 2024. smo odlučili da pomognemo par izdavača članarinom. Jedan od izdavača je bio Verso. S obzirom da svakako često kupujemo njihove knjige, izabrali smo opciju gde svakog meseca šalju svojim članovima dve knjige plus imate pristum svim PDF izdanjima. To je rezultiralo time da sam pročitala dosta knjiga ovog izdavača prošle godine, ali da sam konstantno imala utisak da nešto “moram” da pročitam kad je već stiglo. Posle nekog vremena to je krenulo da me smara, jer nisam imala dovoljno vremena da čitam knjige koje sama izaberem. Da ne pominjem što kao rezultat cele rabote trenutno imamo dosta knjiga na policama koje ni jedno od nas nema želju da čita. Tako je članarina na kraju otkazana. Ipak, neke od knjiga su bile zaista interesantne. Verovatno bi ih nasumično, vršljajući po nekoj knjižari, i sama izabrala.
Za početak to je bila biografija Andree Blouin: My country, Africa. Bluen je rezultat “ljubavi” četrdesetogodišnjeg francuskog pedofila i četrnajstogodišnje pripadnice centralnoafričkog plemena. Bluen je svoju autobiografiju napisala na francuskom, a englesko izdanje je prilagodila Mekeler. Upravo tu englesku verziju sam ja čitala. Bluen je svojevremeno pokušala da spreči ovo izdanje jer je smatrala da umesto da se fokusira na njeno političko delovanje, ovo izdanje se fokusira na socio-psihološki aspekt njenog života (odrastanja). Za nekog ko nije bio žrtva rasizma i nema iskustva sa kolonijalizmom dvadesetog veka, ovaj fokus je zapravo izuzetno edukativan. Deo biografije koji je fokusiran na njen politički rad jeste bitan, ali sve što je prethodilo tome zapravo nam daje uvid u to kako se rađaju veliki heroji. Što je, bar meni, upravo najinteresantniji deo priče. Ovaj pristup se fokusira na uzroke i mehanizme. Na njen razvoj, tj. razvoj njenih misli. Kao i na uslove života i nepravedan tretman Francuza i Belgijanaca prema crnačkom stanovništvu. Drugi deo knjige pruža uvid u njenu antikolonijalnu borbu u Gvineji, Obali Slonovače, Belgijskom Kongu, Alžiru, pa je samim tim koristan čas istorije o antikolonijalizmu u Africi.
The Killing of Gaza: Reports on a Catastrophe – Gideon Levy je takođe stigla od Versa početkom godine. Levijev aktivizam i njegovi stavovi o dešavanjima u Palestini i Izraelu su mi poznati od ranije. Čovek već decenijama otvara oči Izraelcima. Oni ga, za uzvrat, mrze. Razumljivo. Niko ne voli kada mu se istina kaže u oči čak ni kad istinu traži. Kamoli, kad te za mišljenje i ne pitaju. Levi, svoju krvnu braću, pokušava da edukuje, da im ukaže na zlodela koja čine Palestincima. To malo Izraelaca ceni. Kritikovati protivnike, neistomišljenike, druge, komšije… je prilično lak posao. Dok god to radiš imaš podršku mase oko sebe. Treba samo da iznova, malo glasnije, recikliraš fraze kojima te mediji svakodnevno obasipaju. Levi na to ne pristaje. On već decenijama, uporno diže glas protiv ludila u kojem živi, a koji njegovi sunarodnici žele da normalizuju. Ova njegova knjiga je kolekcija izveštaja od 2014. do sredine 2024. Žalosno je što se ni godinu i po dana nakon poslednjeg izveštaja u knjizi, kraj patnje za Palestince ne nazire.
Ne mogu da se setim u kom momentu mi je od Versa stigla knjiga You Can’t Please All – Tariq Ali. Čitala sam je sporadično, uz druge knjige, da mi duže traje. Zbog ogromnog formata čekala me je par meseci u Singapuru dok sam skitala po Americi i Evropi. Ali se sećam silnog oduševljenja kada sam videla da su izdali ovu Tarikovu autobiografiju. Nije ovo samo autobiografija, uključuje i mnogobrojna pisma, članke i ostala kraća pisanija. Tarik je verovatno jedan od najvećih savremenih aktivista, mislilaca, ispravljača krivih Drina. Ovo su istorijske beleške iz alternativnog ugla. Ono što verovatno neće biti uključeno u školske časove istorije.
Negde početkom godine, švrćkali smo se sa drugarom koji nam je bio u gostima po arapskoj četvrti. U njoj se smestila islamska knjižara u koju svratismo da on potraži neko izdanje Kurana. Listajući naokolo knjige, pažnju mi je privukao ženski ugao. Iz njega ponesoh kući čak tri knjige.
Cut from the Same Cloth?: Muslim Women on Life in Britain – Sabeena Akhtar, ovo je zapravo kolekcija priča različitih autorki. U uvodu Sabina kaže da knjiga neće odgovarati na uobičajena pitanja. Možda Sabina autorke nije pitala standardna pitanja, ali one itekako odgovaraju na njih. Na žalost, svi mi živimo uloge koje nam naša društva dodeljuju i svaki naš korak je odgovor iz te uloge. No, iako Sabina živi u zabludi da su spisateljice ove knjige izašle iz svojih uloga, sve glumice-spisateljice u ovoj drami su iste. One igraju svoje uloge muslimanki u hrišćanskoj Britaniji u kojoj netrpeljivost prema muslimanima raste svakodnevno. Ovo je knjiga o njihovim životima, o stereotipima kojima ih zasipaju stranci, o međurasnim konfliktima (jer crnkinje i Alah i Isus podjednako ne gotive, bar tako veruju belkinje), o tradicionalnim očekivanjima, o generalnim ženskim problemima.
Druga knjiga je opet biografska. Ove godine sam baš dosta biografija i autobiografija pročitala. In My Mother’s Footsteps: A Palestinian Refugee Returns Home – Mona Hajjar Halaby nije klasična biografija. Mona je Palestinka iz Amerike, koju je posao doveo na godinu dana u Ramalu. Ona to vreme koristi da nađe kuću svoje majke u Jerusalimu koju su 1948. Izraelci zaplenili. U knjizi kombinuje odlomke pisama koje joj majka šalje, iskustva sa posla (radi u školi u kojoj uči decu da rešavaju konfliktne situacije mirnim putem), istorijske podatke o svojoj porodici, kao i svakodnevnim aktivnostima u kojima učestvuje. Piše o istoriji svoje porodice, tj. kroz nju istoriji Palestine. Zanimljivo je što je njena porodica pripadala višoj, visokoobrazovanoj klasi ljudi. Onima koji su imali šta da prodaju, koji su imali dovoljno konekcija da nađu poslove i koliko-toliko nastave sa normalnim životom nakon odlaska iz Palestine. Nisu bili “one” izbeglice na koje smo navikli da gledamo u vestima. Nisu bili, gladni, bosi, goli. Nisu bili smešteni u izbegličke kampove. Na žalost, to njihovu izbegličku patnju ne ublažava. Možda baš zato, što ova knjiga nije o pukom preživljavanju, ona prodire dublje u uzroke i posledice palestinskog stradanja.
Treća knjiga je Do Muslim Women Need Saving? Lila Abu-Lughod. Lili je muka od uporne tendencije Zapada da probleme ženskog pitanja u muslimanskom svetu rešavaju skidanjem feredže, a ne poboljšanjem socijalnog i materijalnog položaja žena. Lila nas podseća da je potčinjenost žena klasni a ne kulturološki problem. Ona uviđa prave uzroke i zalaže se za uklanjanje istih, a ne lečenje posledica. Tendencija koju imaju branioci svih manjinskih grupa. Iako joj to nije cilj, napisala je i sjajnu knjigu o tome; kako da bitno odvojimo od nebitnog.
Edward W. Said, tj njegov klasik Orientalism, su i Lila i Tarik pominjali u svojim knjigama. Činilo mi se da je pravo vreme da je konačno pročitam. Ovo je jadna od knjiga koja će vam dati uvid u to kako Zapad vidi Istok, i zašto je to bitno, tj. šire kako nastaju određene ideologije. Kako Zapad kroz svoja zapažanja, romantizuje i demonizuje Istok, njegovu istoriju i kulturu. Takođe, kako to kreira mišljenje, ideju, sliku koju šire mase imaju o određenom podneblju.
Očigledno mi se sa Bliskog istoka nije odlazilo, pa sam se u jednom momentu bacila i na knjigu Majmonid: Vera u razum Alberta Mangela. Mangel nas ovom knjigom upoznaje sa životom i filozofijom jednog od najvećih srednjevekovnih filozofa. Na Majmunida mi je prvo skrenuo pažnju Tarik Ali u svojoj knjizi Knjiga o Saladinu, gde on ima sporednu, dramatizovanu ulogu. Tako da nisam mogla da preskočim ovu knjigu kad je videh na polici jedne od beogradskih knjižara.
Prirodno mi bi, da nakon završetka Majmonidove biografije pređem na Sabinovu. Jevreje i Arape uvek valja konzumirati u slojevima, te se bacih na knjigu Taj Andalužanin Bensalima Himiša. Himiš je napisao roman o Sabinu, tj. dramatizovao je njegovu biografiju. Da stavar stilski učini još uzbudljivijom napisao ju je kao autobiografiju. Što je celu knjigu učinilo daleko zabavnijom za čitanje od Majmonidove biografije. Baš mi se dopala knjiga, a usput sam štošta zanimljivo saznala o mislima i delima ovog arapskog filozofa.
Kad već pišem o biografijama da odmah dodam i Mađioničara od Kolma Toubina. Iako je hronološki nisam čitala nakon ove dve. Ovo je ustvari biografija Tomasa Mana. Prelepo je dramatizovana. Baš sam uživala čitajući je. Od uvaženog nam Nemca ništa nisam pročitala, ali ova biografija me je navela da kupim Čarobni breg, za koju ću, nadam se, naći vremena ove godine.
Tek sam sad skontala da je sve tri biografije izdala Geopoetika. Često i rado kupujem njihova izdanja i baš me je nekako obradovalo ovo slučajno otkriće.
Dejan Ristić: Mitovi srpske istorije – Ovo ne zvuči kao nešto što bih ja čitala. Ne mogu da se setim kako smo se ova knjiga i ja spojili. Mora da je bio neki totalno bizarni razlog. Nešto tipa: kranula sam do grada, pa mi trebala neka (fizički) laka knjiga za čitanje u prevozu. I onda sam ugledala nju. Ostalo je istorija. Šalu na stranu, ovo je vrlo zanimljiva knjiga, objašnjava ustaljene neistine koje pijani velikosrbi vole da ponavljaju na slavama, svadbama i ostalim narodnim okupljanjima. U svakoj priči, tj. svakom razotkrivanju mita ima dovoljno humora da celokupno čitanje učini još zabavnijim. Ako se ne varam, imamo još jednu knjigu ovog tipa negde među knjigama, mogla bih nju namerno ovog puta izvući.
Prošle godine sam dvaput odlazila do police s knjigama da dohvatim Orvela, i oba puta su mi pažnju odvlačile njegove komšije na polici. Ove godine je imao malo više sreće. Te tako dohvatih A Clergyman Daughter – George Orwell. Orvel je jedan od mojih omiljenih pisaca. Rado ga čitam i ponovo iščitavam. Baš volim njegov stil. Volim i način na koji obrađuje teme na koje se fokusira u svojim knjigama. Na šta i kako stavlja akcente. Sve njegove knjige savršeno oslikavaju vreme u kojem je živeo. Sveštenikova kći je priča o Doroti, o položaju žena, o radu, o gladi, o školstvu, veri i pokoravanju. Uživah u svakoj stranici.
Everything to Play For: How Videogames Are Changing the World – Marijam Did. I ova knjiga mi je stigla u nekom momentu od Versa i učinila mi se dovoljno zanimljivo da joj posvetim par dana svoje pažnje. Mislim da me je zapravo najviše privuklo to što sam totalno nezainteresovana za video igrice i o njima ne znam gotovo ništa. Što se tiče samog igranja igrica tako može i da ostane. Sad moj muž verovatno uviđa da je Nitendo kao rođendanski poklon bio potpuni promašaj. Zapravo činjenica da Marijam stranice svoje knjige posvećuje aktivizmu i pozitivnom uticaju koje igrice imaju na društvo, kao i da se bavi problemima u industriji videoigara, a osvrće se i na istorijat istih, ovo je na kraju ispalo izuzetno informativno i zanimljivo štivo. E sad, mislim iskreno da je njena misao o važnosti i potencijalnom uticaju videogrica tj. komjunitija koji se stvara, malo pretenciozna. Ali može biti, da je ceo taj svet meni previše stran i dalek, da bih ga razumela.
Lečenje Šopenhauerom od Irvina Jaloma je bio prirodni korak nakon prošlogodišnjeg oduševljenja knjigom Kada je Niče plakao. I ovo je baš zanimljiva knjiga. Nisam je baš pročitala u dahu kao Ničea, ali je i ova svakako fenomenalna. Sviđa mi se kako njegov junak tumači Šopenhauera i uopšte kako Jalom na jedan divan način upoznaje širu publiku sa velikim misliocima, njihovim životima i delima. Ovo je inače, između redova, knjiga i o psihoterapijama i psihoterapeutima. Prilično je potvrdila moja razmišljanja o istim. Nisam nikada osetila potrebu da potražim pomoć psihoterapeuta, ali mi je uvek fascinirao fenomen njihove popularnosti u posletnjih 10-20 godina. S obzirom da to nije tema knjige, ona i nije obrađivana direktno, ali smeštajući radnju romana u same terapije, dosta toga je posredno rekao. Svakako je u meni ova knjiga zagolicala želju da se negde u budućnosti malo više pozabavim ovom temom.
Žene koje trče s vukovima od Klarise Pinkole Estes je bila knjiga od koje sam odustala u 2025. Ne znam kako bih ovu knjigu uopšte opisala; zamena teza, zamena bitnog za nebitno, površni feminizam, new-age bullshit – sve to zajedno, samo više. Što je najgore uvod nije bio loš. Baš sam se posle uvoda zagrejala. Šteta što razrada tako brzo razočara. Žao mi je što sam joj dala i tih par dana svog života…
U julu sam spakovala kofere i krenula da malo obiđem sveta. Put me je odveo najpre do Amerike. I to prvo do Njujorka, čiji ljubitelj nikad nisam bila. Bilo je pretoplo. Ne znam tačno koliko toplo jer Ameri vole da pričaju u farenhajtima. U svakom slučaju dovoljno toplo da ja ne poželim da se šetam previše na tom uzavrelom asfaltu. Zato sam dane provodila u jednoj od njujorških knjižara. Tu knjižaru smo slučajno otkrili kad smo prošli put bili u Njujorku. Blizu je Miljanovog posla i ima savršene fotelje u koje volim da se zavalim i čitam. Sam izbor knjiga i nije preterano impresivan, ali i u najgoroj knjižari čovek može iskopati po koji biser. A ova je daleko od loše knjižare.
Prvo sam izvukla The Coin – Yasmin Zaher. Po mom izboru knjiga vidi se da nisam preterani ljubitelj moderne, “uvrnute” proze. Čak ni kada tu uvrnutost razumem, tj. provalim njenu ulogu u romanu. I dalje ne razumem potrebu da se neko “igra” rečima i situacijama na taj način. Zaher je očigledno brilijantna žena, i njene misli su brilijantne u ovoj knjizi, ali način na koji je ona odlučila da nas sprovede kroz diskriminaciju, nepravdu, socijalne probleme Njujorka, opsednutost stvarima, modom i čistoćom u meni je konstantno budila nelagodu. Nelagodu tipa; hoću da se sklonim od ove ludakinje. S druge strane, svaki put kad pomislim dosta mi je ovoga, naletim na pasus koji pročitam tri puta jer je nešto najgenijalnije što je neko rekao na zadatu temu. Čitajući ovu knjigu osećala sam se kao da sam na rolerkosteru. Ostavila sam knjigu u hotelskoj sobi da slučajno ne dođem u iskušenje da je pročitam ponovo.
S obzirom da smo u Njujorku bili pet dana imala sam dovoljno vremena da iščitam i Hotel Silence od Auður Ava Ólafsdóttir. Ova Olafova ćerka je ispričala priču o nesrećnom, izgubljenom, sredovečnom čoveku, koji odlazi u raspalu zemlju i raspali hotel. Na put je poneo samo svoju torbu sa alatom. I dok popravlja taj hotel, naš junak polako, popravlja i sebe. Dirljiva priča. Atmosferom me pomalo podseća na Bakmanovog Uveta. Na jednak način je topla, ljudska, emotivna. Raspilavih se čitajući je.
Posle Njujorka sledio je Čikago sa mnogo prijatnijom temperaturom i najboljom knjižarom u koju sam ikada kročila. Mislim da smo iz nje izašli sa dva cegera knjiga. I bilo bi ih mnogo više da ne postoje ograničenja za prtljag.
Jedna od prvih koju dohvatih da čitam je Conquered City – Victor Serge. Viktor je rođak Nikolaja Kibalčiča koji je napravio bombu kojom je ubijen car Aleksandar II Romanov 1881. Viktor je bio anarhista, mada se kasnije priključio boljševicima. Meni je fascinantan jer se nije libio da kritikuje nepravdu bez obzira ko je nanosio. Te je tako kritikovao boljševike, istim žarom kao i truli zapad. To je dovelo do toga da je veći deo života proveo u izgnanstvu. Da nigde nije dobrodošao. Osvojeni grad je politički triler, priča o špijunima, političarima, kukavicama, slučajnim žrtvama, sukobu između Belih i Crvenih, smešten u Sank Peterburg od pre više od sto godina.
Knjiga Kurdish Women’s Stories koju je priredila Houzan Mahmoud donosi priče kurdskih revolucionarki. Zašto i kako su se ove žene odlučivale za oružanu borbu? Priče o njima, njihovim porodicama, ugnjetavanju, podčinjenom položaju. Priče o narodu rasutom po Turskoj, Siriji, Iraku, Iranu. I njihovoj konstantnoj borbi. Priče o ženama stenama.
Iz Amerike svrnusmo u Švajcarsku, skuvasmo se na planini, videsmo jedno nam drago čeljade i kupismo još par knjiga.
Među njima beše One Day, Everyone Will Have Always Been Against This – Omar El Akkad. Kad sam je prvi put uzela u ruke i pročitala sažetak na kraju mislila sam da će o ovo biti knjiga o trenutnom konfliktu u Gazi. Knjiga zapravo veze nema sa Gazom, sem što svako poglavlje otvara izveštajem iz trenutnog rata. Nisam sigurna zašto je izabrao takvu strukturu za knjigu. Knjiga je sama po sebi zanimljiva i bez tog dodatnog “silovanja” Gaze. Omar je poreklom Egipćanin, i uvek je Zapad video kao oličenje slobode i pravde. Ali njegovo emigrantsko iskustvo, koje ga je preko Dohe i Kanade, dovelo do Amerike, promenilo je njegovu sliku o demokratskom zapadu. Ovo je knjiga upravo o tom razočarenju, o dvoličnosti i lažnoj predstavi. Knjiga mi se izuzetno dopala, podsetila me je na moje otvaranje očiju i moju iluziju da tamo negde postoji pravedniji Svet. Samo, moglo je zaista bez tog Gaza dela. Deluje mi da zloupotrebljava njihovu nesreću, a to mu sigurno nije bila namera.
Onda odleteh za Srbiju i tu uradim šta?
…..
Odem do knjižare. Tj. obiđem više njih. Tu prvo dohvatim Zvuk Groma od Kim Đu Jonga. Ovo je jedan od onih romana za sva vremena. Kim nas u svom romanu vraća u Koreju u vreme sukoba Severa i Juga. Prati sudbinu žene koja ostaje sama, bez zaštite muškarca u svom životu. Prikazuje nam koliko je život takve žene bezvredan i koliko je ona podcenjena, nepostojeća za to društvo. Žena ne postoji kao samostalno biće, nego je dodatak nečije porodice. Nju nema ko više da zaštiti. Nema ko da joj sačuva čast. Njeno postojanje se svodi na mučno preživljavanje. Zaista izvanredan roman.
Zlatna reka od Lu Min je zvučala bolje u sažetku na kraju knjige nego u razradi između korica. Ovo je priča o modernoj kineskoj porodici. O glavi kuće, koji je na samrtničkoj postelji i njegovim očajničkim šemama da dođe do unuka pre nego što se oprosti od ovog sveta. Uz to se priseća svog života sa sinovima, svojih poslovnih uspeha i neuspeha. Meni su nekako svi likovi u romanu bili prilično nezanimljivi, slabašni, dosadni. Dožive oni kao neki probražaj na kraju. Ali sve to mi je bilo dosta neupadljivo i površno. S druge strane knjiga je dovoljno pitka i dinamična da drži pažnju. Sama knjiga nije dosadna iako su me likovi u njoj prilično smarali.
Kineski san od Ma Đijana je zato bio biser nad biserima. Ma kroz svog glavnog, ljigavog, promiskuitetnog, korumpiranog političara i njegovu grižu savest prolazi kroz različite epohe u novijoj kineskoj istoriji i upoznaje nas sa prilikama tog vremena. On nas vodi od kineske, komunističke Kulturne revolucije do modernog, kapitalističkog, kineskog sna. Surovu prošlost u kojoj su se međusobno ubijali zbog visokih funkcionerskih položaja u novom društvu, krijući se iza Maovog imena, zamenili su borbama sponzorisanim od strane investitora pozivajući se na prosperitet.
Pogodan trenutak, 1855. Patrika Ourženjika je još jedna fantastična knjiga koju pročitah prošle godine. Ovo je priča o pokušaju uspostavljanja slobodnog, utopijskog naselja u Južnoj Americi. Pisac ovde istražuje mogućnost osnivanja i postojanja, tj. održivosti ovakve ideje. Kako bi fukcionisalo društvo u kojem smo svi slobodni i jednaki? Problemi sa kojima se suočavaju u međusobnim odnosima, ali i u odnosima sa susedima. Uvek mi je zanimljivo da čitam različita mišljenja na ovakve teme. Ipak, čini mi se da većina polazi od pogrešne pretpostavke da su sloboda, jednakost i sl. termini nešto konačno definisano. Da imaju jasno i indentično značenje za svakog čoveka. Kao da ne postoje interpretacije ovih pojmova. A onda kad se tome dodaju kulturološke razlike, drugačije prilike u kojima pojedinci odrastaju i specifični karakteri to jednostavno mora voditi potpunom raspadu sistema. Loše postavljen sistem je neodrživ jer se sva energija troši na popravku loših temelja.
Vuci svoje ralo po kostima mrtvih – Olga Tokarčuk. Miljan je veliki obožavalac ove Poljakinje i imamo u kući nekoliko njenih knjiga. Već neko vreme me ubeđuje da krenem da je čitam. Ne znam zašto sam baš ovu izabrala da bude prva. Ovo je misterija, kojom je Olga htela da nam skrene pažnju na patnju životinja. Junakinja romana se obračunava sa lovcima. Zanimljiva i uzbudljiva knjiga. Iz nekog razloga me nije preterano oduševila. Dovoljno me je zaintrigirala da pročitam još koju Olginu knjigu. Sviđa mi se njen stil. Ali nešto mi je zafalilo, i ne znam šta je to nešto.
Negde već krajem novembra pomislih da će mi proći godina bez Singapuraca. Tu se štrecnuh i izvukoh knjigu Corridor – Alfian bin Sa’at sa police. Alfian je više puta pominjan na ovom blogu, jer je Alfian moj omiljeni Singapurac. Moje obožavanje ovog čoveka nema granice. Niko ne ume da dočara život u Singapuru kao ovaj čovek u svojim pričama. Fascinira me kako ume genijalno da ispriča priče i iz ugla tinejdžerke u pubertetu i malog dečaka, i žene srednjih godina. Kako uspeva da pronikne u srž dokolice. Kako ume od pogleda, svetla, zvuka, kišobrana da napravi priču o čoveku, o njegovim jadima, brigama, srećama, prosto o životu. Hodnik je još jedna fantastična kolekcija priča o svakodnevnom životu Singapuraca. Čista uživancija.
The Dilemmas of Working Women – Fumio Yamamoto je knjiga koja nam donosi priču o pet japanskih žena. Jedna bi da ne radi. Druga bi da izigrava žrtvu. Treća bi da je deca poštuju. Četvrta bi da ima uspešnijeg partnere. Peta bi da proriče sudbine. Sve one bi da budu slobodne i prihvaćene. Fumio nas upoznaje sa položajem i mukama savremenih japanskih žena. Ona je duhovita, njene junakinje su zabavne čak i kad su izgubljene, tužne ili povređene.
Opasno se bližio kraj godine. Spremali smo se za put u Ho Ši Min. Između traženja smeštaja (u zadnji čas), kupovine karata (u zadnji čas) i čekanja vize (koja nam je stigla 10min pre završetka radnog dana u Vijetnamu, dan pre puta) čitala sam Nebulozne poslove Dejvida Grejbera. Dok nisam slučajno ovu knjigu izvukla sa police jedne knjižare u Beogradu pre 3 meseca, verovala sam da sam jedna od retkih osoba na svetu svesna nebuloznosti većine savremenih poslova. Tog fenomena sam postala svesna 2009. kad sam krenula da radim, nebulozan posao, u jednoj IT firmi u Frankfurtu. Pokušala sam tada da o tome razgovaram sa svojim kolegama na istoj poziciji i nisam nailazila na razumevanje. Pomislila sam da mora da je do mene i što sam generalno bila prekfalifikovana za taj posao. Verovatno je posao nebulozan meni, ali možda nije nebulozan u globalu? I dalje me je dosta mučila ta misao jer mi se činilo da bar 50% ljudi oko mene radi totalno nebulozne poslove, međutim niko od njih svoj posao nije smatrao nebuloznim. Tj. nije ga tako definisao, niti je o tome pričao. A onda naleteh na ovu knjigu i to mi ponudi odgovore na sva pitanja koja nisam postavila. Otvori mi oči i ukaza zašto sam se tako osećala i zašto tako doživljavam većinu savremenih poslova. Ne tvrdim da je Grejber u pravu, niti da su njegove definicije i predpostavke potpuno korektne, ali on je dao ime svim tim problemima koji su me mučili a za koje nisam imala pravo ime. Te eto, ako ste ikada pomislili da radite beskoristan, nebulozan posao i osećali se kao govno zbog toga, pročitajte ovu knjigu mogla bi vam uspešno odrediti dijagnozu.
U Ho Ši Minu se prisetih zašto nerado putujem po gradovima Jugoistočne Azije, najedoh se najbolje veganske hrane na svetu i obiđoh par simpatičnih mesta. Jedno od tih mesta beše knjižara-kafić u kojoj nađoh knjigu: The Bridge Generation of Việt Nam: Spanning Wartime to Boomtime – Nancy K. Napier, Dau Thuy Ha. S obzirom da nismo bog zna šta radili po Sajgonu imala sam podosta vremena za čitanje blejeći po svim tim silnim kafićima i restoranima. Knjiga je kolekcija priča/biografija grupisanih u tri celine: Rat, Period velike gladi i Početak otvaranja tržišta. Ovo su sve priče “uspešnih” Vijetnamaca koje je Nensi upoznala tokom svog života u Hanoiju gde je radila na univerzitetu. Ove priče, čitaoca na jedan zanimljiv, živopisan način upoznaju sa istorijom i prilikama u Vijetnamu, kao i razmišljanu lokalaca o generalno životu i prilikama u kojima su odrastali. Meni su te priče bile izuzetno edukativne. Takođe me je fascinirao način na koji ova Amerikanka uspeva da se izdigne, tj. odvoji od svega što je njena kultura uči i da posmatra neutralno i sa poštovanjem te ljude koji je okružuju i taj svet u koji je došla. Bez osuda i predrasuda. Bila je ovo genijalna knjiga da sa njom zaokružim 2025.
Napomena:
Naslovi su navedeni na jeziku na kojem sam knjige čitala. Neke od tih knjiga su prevođene i na srpski.