postcards…
The world moves with me

Jedan dan u Roterdamu / 11.09.13

Za razliku od zandamskih vetrenjača, klompi i sira, Roterdam nije nešto što bi se moglo uvrstiti u tipičnu Holandiju. Razrušen za vreme drugog svetskog rata, Roterdam nema onaj šmek koji je prisutan u ostalim holandskim gradovima koje sam do sada posećivala. U njemu su ulice široke, mostovi moderni, zgrade srazmerno visoke svojoj širini, i crvena cigla jednako retka koliko u bilo kom drugom neholandskom gradu. Na momente mi se činilo da je i biciklova mnogo manje nego u ostatku Holandije.
I možda baš zbog toga, Roterdam je verovatno jedan od najvećih holandskih dragulja. Nasuprot, većini vodiča ja ga ni najmanje nisam videla kao ružnog. Učinio mi se zapravo vrlo interesantan tako poseban i drugačiji.

U Roterdam smo krenuli zbog anima/manga izložbe u Muzeju svetske kulture i druženju sa jednim nama dragim bićem. Dok smo čekali da nam se ovo drago biće pridruži, trošili smo vreme na nasumičnu šetnju gradom. Cilj nam je bio da nekako stignemo do reke Nova Meza (Nieuwe Maas) i uz nju se šetkamo dok nam ne stigne drugarica. Nova Meza je trenutno rukavac Rajne, no zanimljivo je da je zapravo nekada bila rukavac Meze po kojoj je i dobila ime. Usled silnih poplava u ovom delu Evrope, od nekada jedne Meze, nastala je gomila manjih reka koja u svom imenu danas nose ime reke od koje su nastale. Na njoj se nalazi najimpozantniji roterdamski most Erasmusbrug a tik uz njega je i najstarija prokopana luka u Roterdamu Leuvehaven uz koju se smestio Pomorski muzej.

Idući upravo do tog mosta pažnju nam je privukla silna gužva u već spominjanoj luci. Hor veselih staraca je pevalo iz petnih žila. Ljudi su se šetkali svuda naokolo i generalno je atmosfera bila vrlo živahna. I sad ja ovaj deo pišem bez imalo malicioznosti, no ruku na srce prva stvar koju sam pomislila je bila kako bi me ista ova stvar dovela do ludila da sam na nju naletela u Nemačkoj. No upravo u tome se ogleda lepota privremenog boravka u nekoj zemlji: bizearne stvari vas zabavljaju, one vas ne ljute, ne izazivaju gađenje, osećaj smorenosti i blage teskobe od sveukupnog neukusa. Zapravo se setih naših dragih prijatelja koji nas jedared posetiše u Berlinu u vreme Oktobar festa. Naime u vreme čuvenog Oktobar festa u Minhenu, po celoj Nemačkoj se organizuju isturena odeljenja istog na kojem možete piti bavarsko pivo. I tako su naši prijatelji našli tu šatru na Aleksandar placu i pijane Nemce i turiste pod njom vrlo zabavnim dok se meni ceo događaj činio u najmanju ruku neukusnim.
No idući tako naokolo i slikajući okolne brodove u jednom od zavučenih kutkova luke, zaustavi nas jedan stariji čikica. Na nekoj mešavini holandskog i engleskog jezika reče kako je primetio da slikam brodove okolo te je pomislio da bismo voleli da svratimo na njegov brod da napravimo par slika i vidimo unutrašnjost. Tu se nađoh u blagom šoku jer nekako nije odlika “modernog” čoveka da vas tek tako svraća u obilazak svog imanja. Mislim doživljavali smo to od onih “nemodernih” i “zatucanih” ali nikada ranije od ovih “naprednih”. Te tako završismo na jedrenjaku Scampolo koji će dogodine biti stogodišnjak. Dug je čitavih 25 metara a ponosni vlasnik nam je pričao kako je s njim putovao za Francusku. A unutra prava mala pećina sa blagom. Toliko drangulija, džidža-bidža i detalja što korisnih, što beskorisnih da ti se u glavi zavrti. Lunjali smo po brodu uzduž i popreko, pokušali da komuniciramo sa čikicom, smešili se mi njemu, on nama, klimali glavom dok nas vratovi ne zaboleše, a onda se zahvalismo i krenusmo dalje. Kasnije smo otkrili da je u Roterdamu bio u toku dan otvorenih brodova, tj. dan kada je moguće zalaziti u brodove u luci i zagledati unutrašnjost. To je uspelo donekle da objasni čikino neuobičajeno ponašanje. Zanimljivo je kako me je pre nekih mesec dana, na jednom crnogorskom brdu isto tako jedna žena svratila svojoj kući, nahranila i napojila i to mi ni najmanje nije bilo neobično, niti mi je za njene postupke trebalo bilo kakvo opravdanje. Dok mi se tako nešto činilo apsolutno neprirodno u Holandiji. Predrasude, ili iskustvo?

Negde u to doba dođe i vreme za posetu muzeja. Postavka je imala nekoliko različitih stvari u fokusu, i iako sebe smatram velikim poznavaocem japanske crtane kulture zapravo je bila vrlo edukativna jer je dobar deo bio koncentrisan na odnos robota i čoveka koji zalazi u žanr koji mene najmanje interesuje i kojim se obično ne bavim. Deo stalne postavke koje prikazuju različite objekte iz Okeanije mi je bio zapravo najzanimljiviji, no morali smo da protrčimo kroz taj deo jer Holanđani baš vole da rano zatvaraju muzeje.
Ne sećam se kako smo tačno odlučili da se popnemo na vrh Euromasta najvišeg vidikovca u Holandiji, ali smo došli do njega u najboljem mogućem trenutku. Ovaj vidikovac je sagrađen 1960. i ima kružnu otvorenu terasu na 100m visine koja nudi pogled na ceo grad u svim pravcima. No najbolji deo su dodatnih 85m do vrha, do kojeg se stiže liftom. Mi smo se istim provozali čak tri puta, uživajući u zalasku sunca.

Posle tako savršenog momenta nismo imali preterana očekivanja od ostatka večeri, no izgleda da smo baš imali sreće tog dana. Dan smo završili u sjajnom restoranu sa neverovatnom hranom i pogledom na vatromet koji je zatvarao proslavu otvorenih brodova.
Iscrpljeni stigosmo u Amsterdam oko pola dva, no vredelo je jer bolji dan teško da smo mogli i poželeti.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Ognjena zemlja / 21.01.13

Sećam se kako bih kao dete gledala u kartu sveta i mislila kako je tadašnja Jugoslavija na najboljem mogućem mestu, u samom centru. Svet mi se činio dvodimenzionalan i padalo mi na pamet nije da bi tamo neko u dalekoj Australiji stvari mogao da gleda iz nekog drugog ugla. Mislim da sam prvi put kartu na kojoj je Australija u centru sveta videla zapravo u njihovoj ambasadi u Beogradu. Kako sam u istoj bila iz želje da emigriram u taj deo sveta, podsmevala sam se samoj sebi kako se zapravo selim u pravi centar sveta, jer je onaj na “našim” kartama zapravo lažan. I dan danas kada u razgovoru s ljudima spomenemo da želimo da emigriramo za Australiju ili Novi Zeland (vremenom smo shvtili da bi nam se Novi Zeland verovatno više dopao), ljudi nas u neverici pogledaju i uvek sledi isto pitanje:
– A što tamo? To je na kraju sveta.
– Nije – odgovorila bih – Treba samo svet da gledate iz drugog ugla.

Stojeći ispred tih karti sveta kao dete sanjala sam o tome da obiđem sve te ćoškove po karti, te krajeve sveta. Jedan od tih krajeva je bio onaj repić na jugu Južne Amerike što se pomalo izvija na desno. Taj kopneni deo najbliži Južnom polu, poznatiji kao Ognjena zemlja.

Ognjenu zemlju je krstio Magelan svojevremeno kada je prvi put oplovio. Orginalno ime je bilo Zemlja dima, a ne Zemlja vatre no inspiracija za oba imena je ista: Ognjišta koja su lokalci pravili svuda nebili se bosonogi, odeveni u komad krzna ugrejali na tom dalekom jugu. Lokalna plemena su živela od lova i ribolova, često menjajući mesto staništa od jednog ostrva do drugog po Bigl kanalu. Lokalci ne samo da su palili vatre po kopnu, nego i u svojim čamcima u kojima je središnji deo bio rezervisan za ognjište. Ovaj narod je, naš vodič po Bigl kanalu, zvao Jamana (Yamana) ali su poznati i po imenu Yahgan skraćeno od Yahgashagalumoala što označava ljude koji žive na kanalu oivičenom planinskim dolinama. Oni su lovili morske lavove čiju su mast koristili za mazanje tela i na taj način se dodatno štitili od hladnoće. Iako se za njih znalo još od Magelanovog putovanja 1520., ovaj narod je postao poznat široj javnosti kada je Kapetan Ficroj poveo četvoricu Jamana sa sobom u Englesku nakon prvog putovanja na Biglu 1830.
Na svoje drugo putovanje Biglom, Ficroj je poveo preživelu trojicu Jamana koji su po dolasku u Ognjenu zemlju odlučili da se vrate svom pređašnjem životu, bez ikakve želje da se vrate u civilizovanu Englesku.
Belci su se masovno naseljavali u ovaj deo sveta u periodu od 1883. do 1909. usled verovanja da je Ognjena zemlja bogata zlatom. Mnogi starosedeoci su što masakrirani, što nastradali od bolesti koje su belci doneli sa sobom, a na koje oni nisu navikli. Kristina Kalderon (Cristina Calderón) poznatija kao baka je rođena 1928. i poslednji je živi čistokrvni predstavnik ovog naroda. Istovremeno je i poslednja osoba koja govori jezik Jamana.

Mi smo se na i oko Bigl kanala zadržali 3 dana, koristeći Ušuaju kao polaznu tačku za istraživanje okoline. Trebalo nam je 33 sata da do nje stignemo iz Berlina. Pri tome menjajući 3 aviona i provodeći nekih 6-7 sati na aerodromu u Buenos Ajresu u nekim čudnim pozama bezuspešno pokušavajući da odspavamo. Taj poslednji let od Buenos Ajresa da Ušuaje provela sam u nekom poluonesvešćenom stanju. Miljan je pokušavao da me probudi ushićen lepotom Bigl kanala pre sletanja, no moje oči su se od silnog umora sklapale. U jednom momentu sam čak pokušala da raširim svoje kapke prstima, no samo koji tren kasnije prestala sam da budem svesna sveta koji me je okruživao. Ne želeći da izgubimo ni tren svog odmora na lenčarenje odmah pri sletanju smo krenuli da rezervišemo vožnju kanalom za to popodne. Bilo je oko 11 kada smo stigli do agencije, brod je kretao u 4 popodne. Ušuaja je toliko mala da smo za to vreme uspeli da prepešačimo ceo centar grada u potrazi za hostelom ili hotelom, smestimo se u isti, istuširamo se, ručamo, svratimo u prodavnicu čokolade na toplu čokoladu i kolač i zapitamo se šta da radimo sa preostala 2 sata. Ušuaja je relativno mlad grad nastao u vreme onih prvih belih doseljenika. Na jeziku Jamana, Ušuaja znači zaliv okrenut ka zalasku sunca. Ovaj grad, poput svih ostalih udaljenih od Evrope, ne može baš da se pohvali sa kvalitetom svojih prvih belih doseljenika jer se život prvih doseljenika svodio na služenje kazne u lokalnom zatvoru ili obsluživanje istog. Kasnije je zatvoren zbog pritužbi na nehumane uslove. Poznat je i kao najjužniji grad na svetu, mada nije i najjužnije naselje. Centar grada danas je praktično jedna ulica, tj. njen deo, u kojem se stiskaju jedna do druge radnje sa opremom za sportove u prirodi u slučaju da je neko od turista zaboravio nešto kod kuće. Jasno je onda sasvim da ljudi u Ušuaju dolaze samo zarad aktivnog turizma, tj. prirode koja je okružuje ili ekspedicija na ono belo parče “kopna” još južnije od nje.

Nakon besciljnog zujanja po lokalnim radnjama konačno krenusmo u obilazak kanala brodom. Ova tura traje 3-4 sata i obuhvata ostrva naseljena morskim lavovima i kraljevskim kormoranima. Ova ostrva su relativno mala i gledanje je dozvoljeno samo sa broda. Ove živuljke su i glavni razlog zašto smo želeli da krenemo na ovu turu. Sem silnog uzbuđenja što imate priliku da vidite ova bića na njihovim prirodnim staništima, obuzeće vas i silna želja da blokirate nečim jak miris koji se širi oko ostrva. Ne znam zašto, ali konstantno zaboravljam kako životinje zaista mirišu.
U toku vožnje, od jednog ostrva do drugog vodič nam je pričao o Jamana narodu, njihovom životu, običajima, stradanjima itd. Ja sam deo puta od ostrva do ostrva, u momentima kada je prezentaciju držao na španskom koristila da se zanesvešćujem od umora, jer mi je veći deo puta usled umora i morske bolesti bilo muka. Kad samo pomislim da je moj dragi imao želju da me povede u višednevnu vožnju brodom čileanskom obalom među frojdovima. Bez obzira koliko ta tura zvuči dopadljivo, posle iskustva vožnje po Bigl kanalu sve sam sigurnija da bih tih par dana provela naizmenično povraćajući i spavajući. Poslednja eskurzija nas je odvela do Bridžis ostrva (Bridges Island) koje ime nije dobilo zbog mostova nego prezimena jednog od prvih belih doseljenika. Po ovom ostrvu smo imali kratku šetnju, konstantno šibani vetrom uz obilazak ostataka Jamana “kuća”. Zapravo mesta gde su pravili ognjišta. Vetar je bio toliko jak i bučan da pod određenim uglovima nisam mogla da čujem vodiča iako je čovek stajao na samo dva metra od mene.
Vožnja brodom se simpatično završava lutrijom u kojoj se izvlači srećan dobitnik koji kao nagradu dobija zastavicu Argentine s kojom treba da se slika u svom gradu i pošalje im sliku.
Iscrpljeni smo zaspali čim smo dotakli krevet, trudeći se da nadoknadimo manjak sna od prethodna dva dana.

Više slika možete naći u mojoj galeriji: Ušuaja i Bigl kanal.

Brodom po zemlji Kmera / 28.02.11

Naša krajnja i jedina destinacija u Kambodži bio je Angkor Vat (Angkor Wat). Do njega smo doplovili brodom iz Vijetnama. Doduše ne direktno. Najpre smo od Čau Doca (Chau Doc) do Pnom Pena (Phnom Penh) plovili brzim brodom. Odatle autobusom stigli do Batambanga (Battambang) i sledeće jutro opet brodom, ovog puta sporim, otplovili za Sijam Rep (Siem Reap). Ovo protrčavanje kroz Kambodžu ću sebi teško oprostiti, jer ova divna zemlja zaista zaslužuje mnogo više pažnje.
Odmah po napuštanju Vijetnama razlika je bila vidljiva na svakom koraku. Uleteli smo u totalno drugu klimatsku zonu. Najednom sunce, temperature od 30+ stepeni, zelena pirinčana polja i nasmejani ljudi. Kambodža je zemlja osmeha i gostoljubivih ljudi. Ljudi često svoje siromaštvo ili ratne nesreće koriste kao dobar izgovor da budu podli, namrgođeni, podmitljivi, neljubazni, nadrndani, depresivni, grubi i nevaspitani. Dabome da je za sve to neko drugi kriv i da siroti narod nema drugog izbora nego da bude mizeran. Toga smo se nagledali u Vijetnamu. Doduše, to je jedna od stvari zbog koje čovek ne mora da odlazi iz Srbije, toga će se na pretek i tamo nagledati.
Malo koja zemlja je u novijoj istoriji (poslednjih stotinak godina) doživela krvoproliće i pakao koji su zadesili Kambodžance. Tokom sedamdesetih i osamdesetih gotovo trećina stanovništva je izginula, ili umrla od gladi i bolesti, najpre usled bombardovanja Amerikanaca, a zatim i zbog vladavine Crvenih Kmera. Danas, većina Kambodžanaca živi u bedi. Bosonoga deca su česta pojava na ulici, higijena je daleko od nivoa pristojnosti, no nekako i pored svega svi ti ljudi ne deluju ni najmanje smrknuto ili depresivno. Odnekle još uvek svi oni crpe neku nadu, ili jednostavno ne traže mnogo od života.

Prvi deo plovidbe, po Bazak reci (Bassac) trajao je svega oko tri-četiri sata. U glavi mi je konstantno odzvanjo Darko Rundek:

Ja cijeli život sanjam
kako odlazim uz rijeku
starim parobrodom
koji vozi sol
i da nosim jednu davnu
nikad prežaljenu ljubav…….
……. dok živim
život koji nisam birao sam
o suhom vjetru s juga
moja duša sanja……

Nisam ga slušala, zamišljala sam njegov glas gledajući sav taj život na reci. Goluždrava decu su izletala iz kuće, sjurivala niz obale veselo mašući za nama i vičući iz petnih žila “bye, bye…”. Žene kraj reke, zauzete pranjem veša, poneki brodić sa ribarima bez mreža i štapova, samo dugački najlon, usečen u šake sa udicom na kraju. Svuda uz reku kuće izdignute na visoke grede, često zaklonjene samo tankim drvetom ili razapetim platnima, starim kutijama, često otvorene sa jedne strane tako da radoznalci mogu da zvirnu u njihovu unutrašnjost, gotovo praznu. Kuće koje podsećaju na čaplje pri niskom vodostaju, sa svojim tankim nogama koje ih drže visoko iznad površine vode. Prolazimo pored dvojice dečkića koji kupaju naizmenično kravu i sebe. Krava je stajala u vodi mirno, nezainteresovana za njih dvojicu, za brodove koji prolaze pored nje. Iz vode joj je izvirivao gornji deo trupa. Deca su je naimenično polivala vodom, pentrala se po njenim klizavim leđima, klizila u vodu i neumorno cičala od sreće.

Vreme je proletelo, i dok sam još uvek pokušavala da presaberem utiske, već smo bili u Pnom Penu. Na obali nas dočeka milion i jedan vozač tuk-tuka nudeći svoje usluge. Za razliku od vijetnamskih, ovi kambodžanski su motorizovani sa specijalno projektovanim prikolicama za putnike, pokatkad sa čitavom maskom koja se prebacuje preko motora, no češće jednostavno kukom vezanom za motor. Nakon kratke rasprave sa neljubaznim vozačem koji nije želeo da prihvati činjenicu da želimo da odšetamo do autobuske stanice, nastavišmo put preko uzavrelog asfalta. Nakon prijatne prolećne temperature u Vijetnamu, na kambodžanskim ulicama smo se kuvali.
Kasnije na autobuskoj stanici ulazeći u autobus, osetih nečije ruke kako mi prelaze preko golih nogu. Bila sam u nekom kratkom šorcu. Okrenuh se naglo, no ne videh nikoga iza sebe. Zatim spustih pogled i ugledah “njega”. Balavog, bosonogog, namrštenog jer ga sunce zaslepljuje i povrh svega radoznalog. Nasmeših se. Setila sam se sebe sa nekih dvanestak godina, u Beogradu, za vreme maratona. Sedeli smo na klupi na Tašmajdanu, a do nas dvojica Afrikanaca. Mislim da je to bio prvi put da sam videla pripadnike druge rase. Gledala sam ih zadivljeno. Delovali su mi tako drugačije, egzotično. Poželela sam da im dodirnem kožu, delovala je grubo i debelo naspram moje. No nisam se usudila, bila sam “prevelika” za tako iskrenu, radoznalu reakciju. Zato pogledah ovo derle sa iskrenim simpatijam, pružih mu ruku, dozvoljavajući mu da je opipa. Izgleda da ga je to uplašilo, te se samo sakri iza mamine suknje. Kako je sa nama putovao dobar deo puta, osetih njegovu ruku na svojim nogama, svaki put kada smo se zaustavljali da pravimo pauze, pri ulasku i izlasku iz autobusa.

Kada konačno pristigosmo u Batambang bio je već mrkli mrak. I opet more tuk-tukova oko nas. Ovoga puta prihvatismo jednog od njih sa sve hotelom koji je reklamirao. Na slici je hotel delovao besprekorno. Sumnjala sam da će nas tako nešto dočekati, za svega 12 dolara za noć. No ispostavilo se da je luksuz i veći nego što su slike bile u stanju da predstave. Ogromna soba (recimo, bar četiri puta veća od najveće evropske). Svaki komad nameštaja, umetničko delo za sebe. Na kraju mi bi žao, što ćemo u hotelu ostati samo jednu noć.
Nakon bogovskog sna i predivnog doručka, nastavili smo put sporim brodom ka Sijam Repu. Na svim kambodžanskim rekama postoje takozvani spori i brzi brodovi. Ovi brzu su uglavnom namenjeni turistima i mnogo su moderniji, imaju kožna sedišta/fotelje prava stakla na kabini i koštaju mnogo više od sporih brodova. Spori obslužuju lokalce, i radoznale turiste – dabome. Brodovi su uglavnom drveni, sa neudobnim klupama (Al’ ko mari? I onako smo vreme provodili na krovu) i platnenim zastorima da vas vetar ili pomahnitalo granje ne ubiju.
Svi pisani i nepisani vodiči su obećavali nezaboravnu uživanciju u plovidbi po Sangker reci na delu između Batambanga i Siam Repa. I bez ikakvog preterivanja, svaki delić puta je bio neponovljivo iskustvo.

U prvom delu, reka je još uvek bila prilično široka, obale niske, zaravljene, sa tek pokojim drvetom. Ljudi su živeli na svojim brodićima. Celo domaćinstvo je bilo smešteno na svega par metara kvadratnih. Deca su nam i dalje veselo odmahivala, ispraćala nas svojim pozdravima. Na jednom od čamaca ugledah dete. Kako nas je spazio izletelo je iz improvizovane kabino vukući nešto u svojim rukama. Na kraju se pojavi na vrhu čamca sa ogromnom belom mačkom. Držao ju je u visini, za prednje šape. Ona je visila, lenjo zevajući dok je on mahao njenim šapicama. Nailazili smo na čitava brodska naselja, sa sve prodavnicama, restoranima i zanatlijama na vodi. Na jednom “doku” čučala su deca, nanizana kao golubovi na strujnim vodovima, skačući naglavačke u reku. Čim nas ugledaše, veselo poskakaše svi do jednog mašući u našem pravcu.
Drugi deo puta je pre ličio na široko, poplavljeno polje. Neka rečna trava je izvirala iz vode, i sve je delovalo beskrajno, kao da tlo nigde ne postoji. Tu videsmo i neobične brodove sa ogromnim lukovima (verovatno neka pomagala za pecanje). Jasno se sećam svoje fasciniranosti tim čudnim konstrukcijama. No na žalost niko nije imao jasnu predstavu čemu to služi.
Nakon ovih poplavljenih polja, reka je krenula da se sužava. Tesnac je bio dovoljno širok da kroz njega prolazi jedan uži brod. Na obalama je raslo žbunje sa gustim granjem, koje nas je teralo da siđemo u kabinu jer je šiblje nemilosrdno ostavljalo ogrebotine po našem telu. Put kroz ovu divljinu je bio vijugav i dosta spor jer se naš brodić teško provlačio.
I na kraju nas dočeka morska širina, tj. jezero Tonle Sap. Jezero je zapravo početak, a ne kraj svega. Iz njega ističe istoimena reka, koja se kasnije uliva u Mekong. Ovo je najveće jezero u Jugoistočnoj Aziji. U toku kišne sezone usled velikog dotoka vode sa Himalaja, Mekong pumpa vodu u Tonle Sap reku, koja menja svoj tok i ponaša se kao pritoka, a ne otoka jezera. U vreme sušne sezone reka otiče iz jezera, vraća vodu u Mekong i ostavlja praktično suvo korito. Površina jezera se drastično smanjuje/povećava iz jedne u drugu sezonu.

Nedaleko od jezera nalazi se Sijam Rep, do koga smo opet morali tuk-tukom. Sijam Rep je bio naš domaćin u narednih par dana i polazna stanica naših poseta Angkor Vatu. Za razliku od drugih kambodžanskih gradova Sijam Rep je u izuzetno dobrom stanju. S obzirom da u njemu živi ogroman broj naučnika i istraživača koji su svoj život podredili izučavanju Angor Vata, i usled ogromnog broja turista koji ovaj istorijski kompleks privlači to je sasvim razumljibo. Centar grada me je podsećao na šoping sela po Nemačkoj. Načičkane, nakinđurene kućice čiji lokali naizmenično nude hranu, piće i masažu. Prezasićeni azijskom hranom, mi smo četiri dana proveli jedući picu u nekom restoranu brze hrane, azijskoj verziji pizza-hut-a. Bili smo željni testa i krompira. Zanimljivo je da nakon povratka iz Azije, a ima tome sada već 3 meseca nijednom nisam obarila pirinač. Pre puta sam svaki drugi dan jela pirinač sa soja sosom i ljutom papričicom. Nasumičnom šetnjom po gradu, našli smo i nekoliko izuzetnih galerija sa slikama lokalnih majstora inspirisanih Angor Vatom. Kako smo naše obilaske Angor Vata počinjali oko 5 ujutru, za noćna ludovanja po Sijam Repu nismo imali mnogo vremena. Samo ime grada u prevodu znači “sijamski (lokalno ime za Tajlanđane) poraz” i odnosi se na pobedu koji su Kmeri izvojevali nad komšijama u 17. veku. No više o Kmerima i Angor Vatu u narednom postu.

Vijetnam: Tam kok (Tam Coc) / 03.01.11

Prethodni tekstovi o Vijetnamu:
1) Na početku beše haos!
2) Kako ne videti Halong Bej?
3) Ritam Hanoja
4) Da su mi tvoje godine a ovo iskustvo, putešestvije bih počela iz Nin Bina

Na samo osam kilometara od Nin Bina nalazi se ulaz u nacionalni park Tam kok.

Ako potražite slike ovog parka uglavnom ćete videti idiličnu sliku čamaca koji plove po širokoj reci između pirinčanih polja i ogromnih kamenih stena. Pirinčana polja će na tim slikama biti žuta ili zelena, u zavisnosti u koje vreme su slike pravljene. Krajem novembra pirinčana polja su pusta, izgledaju kao ogromne prljave baruštine iz kojih strče sasušene slamke. No to ni najmanje ne umanjuje magičnost ovog mesta. Imali smo sreće da smo vožnju to jutro prvi započeli.

Čamac mali, dovoljan da primi 2-3 putnika pored dvoje vozača. Reka je bila mirna i široka, omeđena visokim kamenim gromadama. Bar se široka meni činila, gledajući je zavaljena, iz čamca. Kasnije, iz drugih uglova uočiću da je dosta uska ali zbog poplavljenih pirinčanih polja koja se prostiru tik uz njene obale izgleda šira. Ne postoji jasna granica između reke i poplavljenih polja. Uz put smo sretali ljude koji su radili u poljima gazeći duboku vodu, koja im je sezala do grudi. Prizor je delovao u najmanju ruku, neobično. Naši vozači su se uredno svima javljali i razmenjivali kratke, usputne priče. Prolazili smo ispod stena koje je reka Ngo Dong bušila na svom putu kreirajući neobično široke tunele sa niskim tavanicama. Po tim pećinama nacionalni park je i dobio ime: Tam kok u prevodu znači Tri pećine. Ngo Dong se lenjo protezala između visokih gromada prolazeći kraj lokalnog groblja, hramova i pirinčanih polja, ostavljajući iza sebe vredne radnike i usidrene čamce.

Sedela sam u vrhu čamca i uživala u hladnjikavom jutru i mirisima koji su se širili rekom, u nagloj tišini posle bučnog Hanoja. Na povratku sustigosmo jednog od lokalaca u čamcu sličnom našem. Imao je sitne tamne staklaste oči i prosedu bradu, veselo se osmehivao i ljuštio mandarine dok su mu noge bile zauzete veslanjem. Vijetnamci su izuzetno praktičan narod, te će kada im se ruke umore od veslanja, preći jednostavno na veslanje nogama. Ne znam šta je ova nasmejana seda glava dobacivala našim vozačima, ali je izgledalo da se svi silno zabavljaju. Plovili smo pored njega nekih dvadesetak minuta, a on je sve vreme sa uživanjem pozirao ispred naših aparata, uporno se smešeći. Učinio je naše jutro još čarobnijim.

Toliko je okupirao našu pažnju da sam tek nakon rastanka sa njim primetila da više nismo sami. I dok smo se polako vraćali ka luci u susret nam je dolazilo sve vriše čamaca koji su prevozili turiste i tek po koja ploveća piljarnica sa koje nam je prodavačica dovikivala: banan-banan… Bilo je očigledno da se idila završava i ponovo zalazimo među svet koji umesto naših lica vidi znak dolara. Našoj dvočasovnoj vožnji bližio se kraj.

Nastavak priče o Vijetnamu:
6) Bič Dong (Bich Dong)
7) Thai Vi hram
8) Oltar na vrhu sveta
9) Hoa Lu
10) Raspevana džungla
11) Napuštajući Vijetnam