Krandži je severni, močvarni deo Singapura. Najveći deo parka koji obuhvata močvare je zatvoren za javnost. Moguće je obići samo mali, južni deo. Sve ukupno, jedva da ima ima oko kilometar-dva staza. Severni, veći deo je dostupan samo grupama sa vodičem, koje se organizuju periodično. Interesovanje je poveliko, treba se prijaviti unapred i srećni dobitnici se biraju nasumično. Trenutno su, usled restrikcija zbog pandemije, obilasci sa vodičem stopirani.
Krandži park je ime dobio po ljubičastom tamarindu (diallum indum), koji ovde lokalno zovu karandži drvo. Kao i sa ogromnom većinom drugih bahasa reči, karandži je vremenom deformisan u krandži. Plodovi ove biljke rastu u grozdovima i koriste se u tradicionalnoj medicini.
U ovim močvarama živi preko 170 vrsta ptica, 54 vrste leptira i 33 vrste vilinih konjica. Za posmatranje ptica treba poraniti i verovatno birati sezonu migracija koja počinje u novembru i završava se u martu. Zato leptira i vilinih konjica ima svuda naokolo čak i po najvećoj vrućini. No ovi potonji su svakako fascinantniji, jer je većinu njih, za razliku od leptira, teže videti u drugim singapurskim parkovima.
Na žalost, moja foto oprema nije dovoljno dobra za divlji, močvarni, životinjski svet, ali izvukoh par malo boljih slika koje će ga nadam se, bar donekle dočarati.
Sećam se, kako smo često šetajući češkim šumama u istim naletali na ruševine starih zamkova. Bilo je u Češkoj i dosta onih koji su uspeli da prežive sve osvajače. Meni su ti održavani, uređeni, uvek bili manje interesantni. Uvek su me mnogo više privlačile urušene zidine onih zapuštenih, zaboravljenih.
U Singapuru je tako nešto nemoguće videti. Niti je moguće naći šumu te veličine, niti je na ovim prostorima ikada bilo zamkova. Zapravo, bilo kakva ruševina je retkost. Do pre dve nedelje sam verovala da ruševine u ovom gradu ne postoje. Zgrade ovde ne propadaju na taj način. Čim se ne upotrebljava, neko će je već srušiti i na njenom mestu izgraditi nešto novo. Taj luksuz prostora, koji može ostati godinama neupotrebljen, prenaseljeni Singapur nema.
U toj zabludi sam živela do skoro. Naime, kada sam zagledala mapu posle one šetnje uz Kalang, uočila sam mali park, severno od izvorišta istoimene reke; Tomson (Thomson), oivičen Starim i novim Tomson putem. Prostor je delovao neimpresivno malo, no ostadoh zatečena činjenicom da nisam znala da taj park postoji. Bacih se na guglanje i sa još većim zaprepašćenjem otkrih da je na tom prostoru nekada postojalo selo, koje je “progutala” džungla nakon što su ga poslednji stanovnici napustili. Te da se u parku mogu videti ostaci tog sela.
Tomson park je produžetak centralnog zelenog pojasa u kojem se nalaze veštačka jezera, te me njegova neimpresivna veličina nije preterano pogađala. Nastavićemo jednostavno šetnju parkom koje okružuje Donje Pirsovo jezero, a sa njim se dalje može i do Mek Ričija.
Ukupna dužina svih staza u Tomson parku je svega 3.8km. Deo staza je asfaltiran. To su stari putevi koji su prolazili kroz selo; Lorong Pelita i Jalan Belang. Ostatak je ili posut šljunkom ili prekriven drvenim daskama. Staze su strogo, fizički odvojene od divljine. Te fizičke barijere nisu tipične za Singapur. Svakako, većina ljudi ne bi zalazila u gusto rastinje, jer je džungla puna zmija otrovnica i kojekakvih guštera, te su mi te “ograde” delovale preterano. No, donekle razumem, jer je ovo poslednje stanište Raflesovog prugastog langura (Presbytis femoralis) u Singapuru. Ova vrsta majmuna živi još samo na jugu Malezije. Iako ih je nekada bilo posvuda na singapurskom ostrvu, danas su ugrožena vrsta. Predpostavlja se da ih je ostalo oko 60ak. Moram priznati da sam se nadala da ćemo uspeti da vidimo kojeg. Majmune do kraja u parku, nismo videli, ni prugastog langura, ni mnogo rasprostanjenije makaki majmune. Guštera je zato bilo u izobilju. Jedan azijski vodeni varan je bio dovoljno hrabar da me ignoriše dok je iskopavao ručak. Uspeli smo da naletimo i na divlju svinju, i da se međusobno isprepadamo.
Na prostoru parka, nekada je bilo selo. Selo su uglavnom naseljavali Kinezi, koji su se doselili iz provincije Hajnan tridesetih godina prošlog veka. Uzgajali su svinje i živinu. Sedamdesetih je u selu živelo oko 80 porodica, tj. 500 ljudi. Međutim, usled masovne izgradnje “HDB gradova”, ti ljudi su raseljavani u nove apartmane. Poslednji stanovnik je napustio selo 1980. Za ovih 40 godina, šuma je u potpunosti “progutala” selo. Danas drveće raste iz temelja, puzavice skrivaju zidove, mahovina prekriva stepenište.
To parče zemlje je decenijama ostalo zapušteno. Tek pre par godina, odlučili su da urede taj deo centralnog zelenog pojasa, kako bi smanjili gužvu u uređenom delu parka, tj rasteretili Mek Riči i Bukit Timan. Otvorili su ga krajem prošle godine. Staze su obeležene, postavljene table sa starim imenima ulica, a kraj ostataka starih kuća, natpisi koji ukratko govore o kući ili njenim žiteljima.
Priča o porodici Vong, Jalan Belang 21
Vongovi su došli u Singapur, sa Hajnan ostrva 1930. 1941. doselili su se u Jalan Belang, kuću br. 21. Imali su dve parcele, jednu na kojoj je bila kuća i drugu na kojoj su uzgajali povrće.
Vongovi su bili velika porodica, sa devetoro dece. Deca su često zanemarivala školu zbog radova na polju.
Priča o porodici Han, Jalan Belang 25
Doseljenici sa Hajnana su stigli u Singapur mnogo nakon drugih doseljenika. Mnogi su radili kao moreplovci. Drugima su ostajali samo uslužni poslovi, bili su kuvari ili posluga bogatim porodicama.
Porodica gospodina Han Čun Fuka je živela u ovoj kući, prepoznatljivoj po stubovima od cigle na ulazu. Otac gospodina Hana je otvorio Hanovu pekaru (lanac pekara u Singapuru). Pre nego što je otvorio pekaru, radio je u kafiću svog strica, a nakon toga sa komšijom je otvorio menzu u vojnoj bazi u Sembavangu. 1978. uštedeo je dovoljno para da otvori malu pekaru u Gornjoj Tomson ulici i vremenom se raširi po celom Singapuru.
Priča o Foks porodici, Jalan Belang 31
Iako je najveći broj stanovnika došao iz Hajnan provincije, selo je bilo dom i drugim narodima. Porodica Foks je bila jedna od Evro-Azijskih porodica u selu. Njihova kuća bila je jedina kuća na sprat i imala je prepoznatljivo spiralno stepenište.
Otac porodice bio je vozač pokretne biblioteke. On je obogatio znanje lokalaca. Bio je takođe i džudo trener i mađioničar, što ga je činilo posebno popularnim među seoskom decom. Foks je imao tri ćerke. I mnoga seoska deca su verovala da je on Deda Mraz, jer je imao običaj da im deli poklone za Božić.
Priča o Mosberger porodici, Jalan Belang
Pored Foksovih u selu je živeo i Holanđanin sa svojom indonežanskom ženom Halimah i dve ćerke. Halimah je deci ostala u sećanju kao elegantna i odmerena dama. Uvek sređena, sa upadljivim crvenim karminom.
Priča o Mok porodici, Jalan Belang
Mok porodica je takođe došla iz Kine, ali iz Guangdunga. Oni su kupili kuću od evropskog para 1960. Imali su farmu kokošaka i bavili su se prodajom jaja. Odselili su se 1967.
Fascinantno je koliko se priroda brzo oporavlja. I koliko su te stare građevine propale za ove četiri decenije. Mada, i dalje je najfascinantnije od svega, da na posedu nekadašnjeg sela nije nikla kakva druga građevina u međuvremenu. Park je bio vrlo neposećen. Zapravo, sem grupe indonežanskih mejdica, nikoga u parku nismo sreli. U svakom slučaju, zanimljivo mesto za upoznati se sa skorijom istorijom Singapura.
Kalang (Kallang) je najduža reka u Singapuru.
Najduža reka u Singapuru je i dalje svega 10km duga. Taj podatak je dobar pokazatelj kolicko nam je ovo naše ostrvce. 10km; to je dva sata šetnje po hladnjikavom vremenu ili pre oko tri po singapurskoj vlažnoj klimi.
Kalang izvire iz Donjeg Pirsovog veštačkog jezera i završava se u Kalang slivu, gde se sreće sa rekama Gejlang i Ročor.
Obale Kalanga, poput obala drugih singapurskih reka, nekada su naseljavali Morski Cigani (Orang Lauti). Po plemenu Kalang koje je živelo duž ove reke ona je i dobila ime. Za razliku od ostalih plemena Morskih Cigana, Kalangalci nisu pecali na otvorenom moru. Njihov život se u potpunosti odvijao na reci. Nakon dolaska Raflesa (1819.), ove porodice su raseljene na jug Malezije. Pre toga ih je u Singapuru živelo oko 500. Male boginje su ih u potpunosti istrebile do 1848.
Rekom su, nakon progona Kalaganaca, dominirali tongkang brodovi koji su obsluživali fabrike na obali, prenoseći sirovine i gotove proizvode. Tongkang brodovi su tipična plovila za Jugoistočnu Aziju. Svaka od zemalja je imala specifičnu verziju ovih brodova. Uz reku su građene sojenice u kojima su živele lokalne porodice. Taj tip sojenica i dalje postoji u siromašnijim delovima Jugoistočne Azije. Teško je zamisliti da je do kasnih sedamdesetih godina prošlog veka na obalalma singapurskih reka bilo moguće videti prizore kao na kambodžanskim rekama Bazak i Sangker.
Iz tih sojenica, od kojih mnoge nisu imale ni struju, ni pijaću vodu, porodice su raseljene u HDB-ove, tek izgrađene stambene blokove, slične novobeogradskim. Nije ni čudo da je tadašnji premijer bio toliko voljen i da je neprikosnoveno vladao Singapurom sve te decenije. Vladajuća partija (PAP) tek u skorijoj istoriji gubi glasove Singapuraca. Predpostavljam da će izgubiti većinu tek kada Singapurci prestanu da se sećaju tog “civilizacijskog” iskoraka.
Danas su obale Kalanga “sređene” kao obale svih drugih singapurskih reka. Sve one liče jedna na drugu. Korita su im izbetonirana, a obale oivičene pešačkim i biciklističkim stazama.
Šetnju Kalangom smo mogli početi od stadiuma, tj. istoimene metro stanice, ali nismo jer smo taj deo već dosta puta ispešačili, a imali smo samo 3 sata pred sobom. Te tako ni ovaj post neće baš prikazati celu Kalang reku. Taj propušteni deo, između Stadium stanice i Kalang metro stanice je jedan od lepših. Kad kažem lepši, mislim prostraniji i zeleniji, pošumljeniji.
U šetnju krenusmo uzvodno, od pomenute Kalang metro stanice. Jedan od izlaza sa stanice vodi pravo na obalu. Reka je dosta široka u tom delu. Mada, sve te odrednice za veličinu; široka, dukačka i sl. deluju neprikladno za lokalne reke. Na samom početku sretosmo podosta biciklista. Pešaka nije bilo. Inače ih je malo preko dana. Mi u šetnje obično okasnimo, te smo često napolju u delu dana kada većina lokalaca sedi ispod klime ili obeduje po hoker centrima. Sva sreća tog je dana bilo prilično oblačno, pa nije bilo nepodnošljivo vruće. Uz to je pirkao vetrić celim putem, tako da nam se vazduh činio manje vlažnim nego inače.
Već tu, na početku, susreli smo zaštitni znak svake pešačke zone Singapura. Uličnu mačku. Mačke su kao kučići u bilo kojoj drugoj zemlji na Planeti. Preterujem malo i ovo totalno neodgovorno tvrdim, jer niti sam posetila sve zemlje ovog sveta, niti obraćam pažnju na takve stvari. Ipak, uporno me fascinira odsustvo uličnih pasa i prisustvo uličnih mačaka. Zanimljivo je da je u HDB-ovima zabranjeno držati mačke. Ali sudeći po posudama za hranu i vodu po HDB naselju u našem komšiluku i broju mačaka koje naokolo životare, lokalci ih zaista vole. Za razliku od mačaka, uličnih kučića ima samo po većim i divljijim parkovima, na ulici ih zapravo nikada nisam videla. Takođe, i statistike pokazuju da je mnogo manje uličnih pasa nego mačaka.
Ova mačka koju sretosmo, kao svaka mačka, beše vrlo drska i samoživa. Ležala je opružena po sred staze, terajući pešake i bicikliste da je zaobilaze. Razvlačila se, lickala i poturala stomak da je mazimo. Uz to je i sa zadovoljstvom pozirala.
Veći deo puta je bio vizualno prilično monoton. Doduše, tražiti bilo kakvu vizuelnu akciju u šetnji singapurskim naseljima bi bilo smešno. Ta monotonost me zapravo i privlači. Na rekama uglavnom nema sadržaja koji je većini ljudi atraktivan, te samim tim nema ni mnogo ljudi preko dana. Kako nema ni velikih saobraćajnica (sem onih preko kojih treba preći s vremena na vreme), obale reka su verovatno najtiši i najmanje posećeni delovi Singapura. Sve to se menja kad padne mrak. Tada svi stanovnici naselja uz reku siđu do vode da protegnu noge pred spavanje ili otrče svoje dnevne kvote.
Uz put su mi pažnju najviše privlačila HDB naselja i autoputevi koje smo prelazili pešačkim mostovima. Surovo deluju ti ogromni stambeni kompleksi. Koliko ljudi staje u njih? U isto vreme ulice među njima potpuno puste, dečija igrališta prazna. Stanovi u HDB-ovima retko imaju terase, no mnogi od ovih su zapravo posedovali iste. Sve do jedne pretrpane stvarima, vešom. Ni na jednoj stolice, klupe, jastuka. Na ponekoj cveća. No izuzetno retko. Singapurci zaista ne vole da sede na svojim terasama. Rekla bih da je divanluk na terasi evropska stvar.
Pešački mostovi preko auto cesti su prilično uobičajena stvar u Singapuru. Zato me nije začudilo kada smo naleteli na prvi. Niti drugi. Oni više zagorčavaju život biciklistima, nego pešacima. Posebno jer nijedan nema lift, pa čak i prilaz za točkaše retko postoji. Zbog toga je većina ovih staza nepristupačna za dečija ili invalidska kolica. Ipak, sva ta naviknutost na njih me nije mogla pripremiti za pogled na singapurski najduži autoput (PIE). Sve te betonske reke, niz koje su se slivali automobili, su me istinski fascinirale. Često mi se dešava da zaista zanemim pred velikim građevinskim projektima. Impozantno mi je šta čovek može da isplanira i stvori. Veštačka i neprirodna stvar, a toliko skladna i organska. Retko ljudi obilaze, ili uopšte vide ovakve stvari kao atrakcije vredne gledanja, no meni su one simbol Azije. Često mnogo impozantnije od starih hramova ili gradova, posebno uzimajući u obzir da su oni često samo jedna od mnogobrojnih “reprodukcija” orginalnog objekta.
Dugo mi je autoput okupirao misli. Deo koji je usledio posle njega bio je mnogo zeleniji i prirodniji. Pojas uz reku širi i pošumljeniji. U jednom delu su čak uredili betonirano korito reke. Dodali su kamenje i posadili biljke. Ta mala promena je drastično obogatila život reke. Plitka voda je bila prepuna ribe, kornjača, čaplji. Jedan od velikih višegodišnjih planova predviđa i ovo, ponovno, oživljavanje singapurskih reka. Doduše, totalno bizarno deluje, da su urbanizovali divlju reku, a sada je šminkaju da ponovo deluje divlje. Čovek je zaista jedna nedokučiva živuljka.
Poslednje parče te reke, najbliže izvorištu, je upravo i najlepše. Prolazi kroz Bišan – Ang Mo Kio park i reka je u tom delu u svom prirodnom obliku. Zapravo, znajući Singapurce, verovatno samo imitira prirodni izgled reke. No ipak, osveženje je videti reku bez ograda, bez betonskih korita, dovoljno plitku i usku za pregaziti. Inače je taj park jedan od lepših u Singapuru i detaljnije ću jedared i o njemu pisati. Taman je tom svojom lepotom idealno zaokružio naše putešestvije uz Kalang.
Kiša. Kiša opet. Kiša nas uporno prati na putovanjima. Ne smeta uvek. Ne smeta mnogo. Ali remeti planove. Put na Tajvan je bio put bez plana, pa na ovom putu nije smetala mnogo. Ali nas je naterala da ustanemo pre šest i krenemo ranije u skitnju. Ako ništa drugo, kiše na Tajvanu vam obično ostavljaju sunčana jutra na raspolaganju. Tajvanske letnje kiše vole da pljusnu posle podne.
Tražili smo idealno mesto za jednodnevnu šetnju kraj Tajpeija. Mesta je puno, ali stići do njih javnim prevozom nije uvek najlakša opcija. Na kraju smo se odlučili za Caoling stazu (Caoling Historic Trail – 草嶺古道), jer je početak staze blizu železničke stanice u Daliju (Dali – 大里), a završetak blizu železničke stanice Gongljao (Gongliao – 貢寮). Obe su na istoj liniji koja ih spaja sa Tajpeijem. Sad, kad smo znali mesto, krenuh da guglam o detaljnijim iskustvima prethodnih šetača. Prvi post me malo neprijatno iznenadio; deluje previše dosadno, ništa preterano lepo ili zanimljivo. Drugi post, opet ništa posebno. I tako još par njih, dok nisam naletala na jedan u kojem devojka opisuje kako se izgubila. Naime, negde je uspela da skrene sa puta i završi u Taujen dolini (Taoyuan Valley – 桃源谷). Za radoznale: Vratila se na kraju na pravi put i stigla je do kraja.
Gledajući njene slike, svatih da je vreme da promenimo destinaciju. Nećemo ići starim Caoling putem, nego u pohode čarobnoj Taujen dolini. Vratih se guglanju, ovog puta sa imenom doline. I konačno postovi i u njima slike kakve sam priželjkivala. Konekcija jednako dobra. Staza počinje kraj iste železničke stanice u Daliju, ali se ova završava u Disiju (Daxi – 大溪). Sve savršeno, dok ne stigoh do posta u kojem sada druga jedna, neizgubljena devojka opisuje magično mesto uz komentar kako su ga videli tek iz trećeg pokušaja. U prvom ih je kiša vratila nazad jer je stazu, zbog klizišta nemoguće završiti u tim uslovima. Drugi put su krenuli leti, a dolina bez hlada, toliko usijala da su svu vodu previše brzo istrošili. Te na kraju, ona zaključuje da je najbolje krenuti u šetnju u kasnu jesen ili zimu. Khm, khm… Mi smo u sred leta došli, a kiša može svaki čas da se sruči. Idealno vreme za odustajanje. No, na kraju ipak odlučismo da krenemo, čisto da proverimo zbog čega ćemo mi vratiti: prejakog sunca ili pljuska.
Od Tajpeija do Dalija se lokalnim vozom trucka nekih sat i po. Po dolasku na železničku stanicu, putokazi za Caoling stazu su svuda jasno istaknuti. Da bi došli do Taujen doline trebalo je prvo da prepešačimo deo Caoling staze. Do raskršća se stiže ili starim asfaltnim putem koji zavija čas levo, čas desno, ili mnogo strmijim stepenicama, koje vode do vrha. Rastinje je još uvek tropsko na toj visini, pa alternativnih pešačkih puteva kroz tu “šumu” nema. Iako smo u Dali stigli pre devet, sunce je već uveliko peklo. Odlučili smo se za stepenice jer su one bile zaštićene hladovinom. Mada, na toj temperaturi, malo smo od tog hlada ućarili. Kada smo stigli do prvog paviljona (drvene konstrukcije sa klupama i nastrešnicom) sa mene se već cedila sva voda koju sam popila u prethodnih pola godine. Ja se inače slabo znojim ako je napolju suvo vreme, bez obzira na temperaturu. Singapur me je već naučio da kada je toplo, a velika vlažnost vazduha, čak i moja leđa mogu da budu mokra. Početak ove naše pešačke ture me je naučio da i stomak može da mi se oznoji i da se sise najsporije znoje bez obzira na vremenske uslove. Naravno, do kraja avanture i sise će mi biti mokre.
Ne znam koliko nam je trebalo vremena da ispenjemo to stepenište, bilo je vruće i morala sam da se koncentrišem na racionalno trošenje pijaće vode. Nisam imala kad da gledam na sat. Uglavnom, brzo smo se zamarali i pravili pauze u svakom, malo debljem, hladu. U jednoj od tih pauza sreli smo stariji tajvanski par, koji je silazio polako ka Daliju. Žena je delovala vitalno, ali je on očigledno imao problem i sa širinom struka i sa nogama. Uspeli su da nam objasne i dokle su stigli, i odakle su krenuli, i u kom pravcu idu. Bez trunke engleskog ili bilo kog drugog jezika koji mi govorimo. Ja iskreno verujem da su Tajvanci masterovali veštinu komunikacije bez upotrebe jezika. Mislim, pričaju oni na kineskom, dok ruke pružaju u određenom pravcu ili prstma pokazuju na nešto. Ali, način na koji pričaju tim rukama, osmesima, pogledima i intonacijom, vam jasno pruža dovoljno informacija da sa njima razgovarate. I tako se mi siti ispričasmo. Verovali ili ne i podpitanja smo postavljali. Nedugo posle tog susreta stigli smo do raskršća gde se odvaja put za Taujen dolinu.
Čim se savlada prvo brdašce na tom putu, ispred vas se pruža neverovatan pogled na dolinu, valovito zelenilo i staza koja kroz njega vodi. Taujen dolina je čuvena po divljim govedima koja pasu tu beskrajnu livadu i na taj način održavaju to rastinje niskim. Može vam se činiti da neko zapravo kosi te livade. Goveda videli nismo, predpostavljam da su se negde sklonili od tog jarkog sunca, ali je njihove balege bilo svuda naokolo. Idilična je cela ta slika beskrajne zelene doline, jakih vetrova koji duvaju na toj visini, mora koje udara u podnožje tih brda, i teških, modrih oblaka koji nam se približavaju sa druge strane. Oblaci, gusti poput šećerne vune, prolaze tik iznad doline, ostavljajući rasute, beličaste tragove za sobom. Neki predeli su neopisivo lepi. I neki momenti su neopisivo čarobni. Najlepši deo je u tome, što je ta dolina podugačka, treba podosta vremena pešačiti kroz nju. Kada smo stigli do raskrsnice sa sledećom stazom, kojom smo planirali da se spustimo do Disija, shvatili smo da je previše strma i da nam je pametnije da izaberemo drugi put. Mapa nas je obeshrabrila da nastavimo stazama ispred sebe jer su nam rezerve vode bile pri kraju, te smo odlučili da se vratimo istim putem nazad za Dali. Pljusak smo bar izbegli. I silno iscrpljeni prespavasmo ceo put vozom do Tajpeija.
Sanjam ponekad kontinentalne šume. One listopadne. I one četinarske. Podjednako mi obe nedostaju. Nedostaju mi i visoki, goli, planinski vrhovi. Toga ovde baš i nema mnogo. Doduše, goli vrhovi se još i daju naći, ali do njih se obično stiže kroz prašume. I previše su kupolasti za moj ukus. Ovde su svi vrhovi mahom vulkani, aktivni ili ugašeni. Ima to svojih draži svakako, ali eto, ipak ponekad usnim, te listopadne i četinarske šume. I planinske vrhove, koji se kao venci nižu, jedni na druge.
Kada se ukazala prilika da “skoknem” na produženi vikend u Tokio, samo jednu misao sam imala u glavi; Kako šmugnuti na neki izlet van grada? Moja prvobitna ideja je bila da svaki, od tri dana, provedem u šetnji po nekom okolnom zelenišu. Međutim, Tokio je previše velik za takve akcije. Ispostavilo se već nakon prvog dana da i nije tako lako otići negde, na brzaka. To obično zahteva bar 2 sata vožnje lokalnim vozovima. Zapravo mnogo duže, ako niste familijarni sa japanskim železničkim sistemom i nemate pristup mobilnim aplikacijama koje vam nude najbrže konekcije. No bar iskoristih prvi dan, za obilazak okolo-tokiskih šuma.
Ovo je ujedno bilo i moje prvo solo brdarenje/šumarenje. Miljan je u Tokio išao poslom, te sam sve te dane bila prepuštena samoj sebi. I nije mi bilo svejedno. Ja nisam neko ko je stvoren za solo život. I ne uživam preterano u tome da stvari radim sama. Zapravo, pomisao da ću negde morati da idem sama ili uradim nešto sama, me obično užasava. Sam ishod solo akcija ne mora biti loš, naprotiv često je prijatan, ali se meni kao ideja tj. koncept obično baš i ne dopada preterano. No, moja želja da prošetam familijarnim zelenilom je bia prevelika da bih se preterano bakćala tim solo krizama pred put. Ipak, to jutro kad se uputih ka stanici, polako se udaljavajući od hotela, osetih silnu nelagodnost što Miljan nije kraj mene.
U vodiču, koji sam ja posedovala pisalo je da od Šindžuku stanice u Tokiju, do Mitake stanice treba promeniti bar dva voza i vozati se preko sat i po. Kako je naš hotel daleko od pomenute stanice bio, to je značilo minimum 3 voza i dva sata vožnje. U stvarnosti, sa svim presedanjima i pokojim zajebom kada sednete u lokalni, umesto brzog voza, lako se i treći sat izgubi. Od Tokija ka Mitake planini, vožnja je manje-više bez problema prošla. Više zahvaljujući spletu srećnih okolnosti, nego mojoj usresređenosti da vožnju učinim bržom. U svakom slučaju, posle skoro dva sata puta i tri promenjena voza, konačno uđoh u četvrti, poslednji, koji me je odvezao od Ome do Mitake stanice. Sva dotadašnja vožnja je ili bila pod zemljom, ili kroz urbane delove grada. Kada poželite da pobegnete iz Tokija, tek onda uviđate, koliko se on beskonačno širi na sve strane. Već sam krenula da gubim bilo kakvu nadu da ću se iz grada ikada izvući. No jednom, kada se nađoh na toj poslednjoj deonici, okolna zelena brda su bila sve što sam pogledom mogla obuhvatiti. Moje raspoloženje je naglo skočilo. Možda je ipak vredelo smarati se po svim tim vozovima.
I konačno se nađoh na peronu poslednje stanice. Preko puta malo seoce, i most koji vodi preko Tama reke. Predeo opuštajući. Divan. I pomalo zastrašujući, jer ma koliko se radovala što ću uskoro tabanati po tim brdima ispred sebe, trebalo je to uraditi po prvi put samostalno. Šetala sam nekih pola sata prateći asfaltni put, na putu ka lift/voziću koji od podnožja vodi ka gotovo samom vrhu Mitake. Mislila sam prvo da preskočim tu žičaru i krenem putem peške, uzbrdo. No pomalo ostadoh zatečena činjenicom da je već uveliko prošlo podne, te da ću na tu akciju izgubiti bar još sat i na vrh žičare neću stići pre dva. Te na kraju ipak iskoristih vozić da se popnem do vrha. Odatle nasumično krenuh nekom stazom koja mi se dopala. Najudaljenijom od vašara koji me je na vrhu žičare dočekao. Sva sreća pa mi posle desetak metara sinu da proverim mapu, i shvatim da sam u krivu. Vratih se brzo na pravi put. A pravi put je asfaltirana stazica, koja vodi do sela, tj. do hrama, koje se nalazi na vrhu. Mene sam vrh i nije interesovao. Sve je to još uvek bilo previše urbano. Htela sam da što pre pobegnem od civilizacije. Bukvalno sam pretrčala taj deo i na polovini stepeništa do hrama, skrenula na put koji je vodio ka Odake vrhu. I konačno šuma. Doduše, još neko vreme je prošlo dok se put nije odvojio ka turistički posećenijoj kamenoj bašti, posle kog se nađoh među pravim zelenilom. A od Tokia do tog momenta trebalo mi je preko četiri sata. Toliko o vodičima i opisima u njima. I zelenih jednodnevnih izleta van Tokija.
Na stranu gunđanje, jer se konačno nađoh u šumi kakvu sam očekivala. Staza koja vodi do Odake vrha je vrlo prijatna. Staza je uređena, sa jedva jednim, malo ozbiljnijim usponom. Prvih 2km mi prođoše u konstantnoj razmeni “konićiva” pozdrava i mahanja glavom, jer je bilo podosta ljudi na stazi. Svet koji sam sretala mahom behu stariji Japanci. Bili su mi simpatični, sređeni kao za najozbiljnije planinarenje, pod punom opremom, i silnim oduševljenjem što me vide. Svi su nešto pokušavali da ćaskaju sa mnom na japanskom, iako je jasno bilo da ja pojma nemam šta mi pričaju. Stalno mi, usput nutkajući neke slatkiše i kolačiće. Neodoljivo su me podsećali na češke planinare, i sama šuma na one u kojima sam uživala oko Brna. Uhvati me neki čudni osećaj nostalgije za Moravskim krasom. Od vrha žičare do Odake vrha sve ukupno ima oko 4km. Na drugoj polovini puta, planinari se najednom prorediše. Do tog dela, nisam ni imala mnogo nedoumica u kom pravcu ići. Staza je više nego jasno definisana, i gde god postoji “raskrsnica” bilo je i putokaza jasno označenih i na engleskom jeziku. S tim da Odake, nekad pišu Otake, a nekad Othake. To me nije zbunjivalo, jer sad već meseci života po Aziji i lunjanja po istoj naučiše me kako za lokalce ne postoji uniforman način za pisanje lokalnih imena koristeći alfabet.
Muke su nastale kada stigoh do napuštenih objekata u sred šume. I prvog neprevedenog putokaza. Kuda sada da krenem? Logično je, najstrmijim od označenih puteva jer do Odake vrha još nisam stigla. Već neko vreme ljude nisam srela, te nisam imala ni koga da pitam. Miljane gde si sada? Sad ja treba da budem izgubljena, i ti treba da kažeš odlučno – Tamo! – pokazujući prstom u pravom smeru. Umesto toga, ja sad očajnički čučim blejeći u kartu, uviđam da je prošlo tri sata, da ja pojma nemam kada pada mrak, i bez ikakve želje da donesem odluku kuda da krenem. Pufff – izdahnuh ravnodušno. Ajd idem uzbrdo. Najlogičnije je. Vratiću se istim putem ako ne naletim na kakve znake ili staza ne postane jasnija. Misli su se rojile, produbljujući moju nesigurnost. Poslednjih 500-600m su zaista strmi. Kamenjar. Za pentranje po njemu trebale su mi i ruke. Morala sam da ostanem koncentrisana na svaki korak, pa i ne stigoh da se zadišem. Tek, odjednom, nađoh se na vidikovcu, koji je bio jasno markiran kao Odake vrh. Jasno, samo brojevima. Moj vodič Odake nije ispisao na isti način. Kako god, putokaz koji me je tu zatekao je totalno poljuljao moju samouverenost da ću plan za taj dan ispuniti do kraja. Moj plan je bio da od Odake vrha, odem do Nakogiri vrha, a zatim siđem do Okutama stanice i odatle uhvatim voz za Tokio. No, znak me je upozoravao da će mi za to trebati 4 sata. Moj vodič je tvrdio suprotno, a mapa je jasno pokazivala da je ispred mene kraći put. Pomislih da verovatno postoje dva puta, ali mi bi jasno da ako promašim onaj iz mog vodiča, biću u ozbiljnim govnima ako me mrak uhvati u šumi. Prokleta večita ravnodnevnica u Singapuru, totalno sam se odvikla od dugih i kratkih dana, i pojma nemam kada da očekujem mrak. Te tako odlučih, da priznam poraz i vratim se putem kojim sam i došla. U tom slučaju, na vrhu žičare ću biti najkasnije do pet.
I tako se nađoh na istoj stazi opet. Na povratku sretoh samo dvoje ljudi. I samo jednog koji je išao, zapravo trčao u istom smeru kao ja. Tek tada postadoh svesna da na čitavom putu, niko od ljudi koje sam sretala nije išao u istom smeru kao ja, sem pomenutog trkača. Šuma je bila već uveliko pod senkom. Delovi sa gušćim rastinjem, su bili već dosta tamni, iako još uvek nije bilo pet sati. Pomislih, da sam dobar izbor napravila. Konstantno sam čula divljač oko sebe, uspevajući u jednom momentu, krajem oka da uhvatim nešto što me je podsetilo na jelena. Ostali zvuci su očigledno dolazili od mnogo sitnijih bića, poput zečeva i sl. U principu ja nisam strašljiva kada su divlje životinje u pitanju, ali svuda naokolo su bili neki znaci sa ilustracijom medveda i nekakvim brojevima. Sinu mi u momentu da su svi oni Japanci nosili zvončiće da bi “plašili” živuljke na putu, a ne da se slučajno ne zagube kako mi se prvobitno činilo. Kako god, imala sam plan. Ako naiđe meda, praviću se mrtva kao Duško Dugouško. Misli o bizarnosti pretvaranja da si mrtav pred medvedom su me silno zabavljale, ali šetnja mi je postala prilično naporna u tom poslednjem delu. Trka sa vremenom, ne bi li izašla iz šume pre nego što se smrači, nije podizala atmosferu. Nemogućnost da sa bilo kim podelim lepotu predela koji me je okruživao, je ceo taj predeo činio mnogo manje atraktivnim. Do tog momenta sam verovala da sam uvek bežala od samoće zbog slabosti, nekog straha da ću biti nemoćna da sebe zaštitim, no ova šetnja mi je jasno ukazala da mnoge stvari za mene jednostavno nemaju čar ako nemam s kim da ih podelim. Zato mi je prvi deo puta, ka Odake vrhu, na kojem sam sretala tu gomilu ljudi bio toliko zabavniji i prijatniji. Na njihovim licima, bilo je očigledno da uživaju koliko i ja. Sad, kada zaista ostadoh sama sve mi se činilo manje fascinantno.
Na putu kroz seoce, od hrama do žičare, osetih se kao u lošem horor filmu. Ono živahno seoce bilo je skroz prazno. Nigde nikog na ulicama. Već sam pomislila da žičara verovatno neće ni raditi, i da mi predstoji još nekih sat tabananja do stanice. No, na svu sreću uhvatih poslednju vožnju, a onda i autobus koji je vodio do železničke stanice. Putešestvije vozom od Mitake stanice, do lokalne stanice u Tokiu se oteglo na tri i po sata. Prvo, ulazak u lokalni umesto brzi voz, a onda i jedan pogrešan voz, su gutali moje sate. Na kraju, kada sam sišla na stanici, uspela sam da se izgubim. Znala sam da je hotel tu negde, ali sam se uzaludno vrtela u krug pokušavajući da ga nađem. Tokio izgleda totalno drugačije noću. Prepune ulice i svetleće reklame su svemu davale drugačiji izgled. Ništa nije delovalo poznato. Na kraju se umorih. Uđoh u taksi i rekoh vozaču da sam se izgubila, da znam da je hotel tu negde, u krugu od 500m, ali da nema šanse da ga nađem. Dobri čika se nasmeja i pristade da me odveze tih par stotina metara do konačnog odredišta.
Sve u svemu, suludo iskustvo. Provesti 8 sati u prevozu i gubljenju, da bih provela četiri-pet sati u šetnji je, pa recimo, blesava rabota. U svakom slučaju, posle Mitake i Odake odustadoh od daljih “dnevnih” šetnji van Tokia. Odveć sam ja stara za jednodnevne izlete koji zahtevaju toliko vozikanja. Moje sledće japansko brdarsko/šetačko iskustvo će definitivno biti višednevno.
Sav tekst i slike su mojih ruku delo ako nije drugačije naznačeno. Ukoliko želite da koristite tekst ili slike, možete mi poslati zahtev koristeći komentare.