postcards…
The world moves with me

Kalamanthana

Kalamanthana na sanskritu znači “ostrvo sa paklenom klimom” i jedno je od monogobrojnih imena koja su korišćena za Borneo.

Moj prvi put na Borneo desio se još 2009. godine. I to u sred Kapadokije (Turska). Miljan je želeo da zameni svoju pročitanu knjigu, za neku drugu, u jednoj od onih knjižara namenjenoj turistima. U Turskoj ih iz nekog razloga ima u neverovatnim količinama. Kao da se pola populacije bavi samo razmenom polovnih knjiga. Mene je taj proces obično zamarao. Kopanje po gomili najprodavanijih hitova i jeftinih ljubića, jednostavno nije bilo zabavno. No u ovoj maloj knjižari, stvari su izgledale drugačije. Knjižara je u isto vreme bila i kafić, i imala je svega stotinak knjiga. Sve do jedne, razni putopisi. Verujem da sam po prvi put obrnula baš svaku knjigu sa police da bih pročitala sažetak na kraju. Neki delovi sveta me naprosto nisu interesovali te je to čitanje sižea pomagalo u sužavanju izbora. Onda bih otvorila knjigu, pročitala par redaka, i donela sud o čitljivosti iste. Tako mi je ruku dopala knjiga Stranac u prašumi od Hansena (Stranger in the Forest: On Foot Across Borneo – Eric Hansen). Privuklo me je par crno-belih fotografija u knjizi. Slike pripadnika lokalnih plemena i činjenica da je on na ostrvu bio 1982. mi se nije uklapalo u sliku sveta. Uostalom, gde je tačno taj Borneo?

I evo, nekih pet i po godina kasnije, Borneo mi je tu na dohvat ruke. Podeljen između Malezije, Indonezije i Bruneja. Da ne postoji taj sporazum između Singapura i Malezije koji nam omogućava da dobijemo jednogodišnju vizu sa više ulazaka, pitanje je da li bi baš tamo i išli ovom prilikom na odmor. I da odmor, ne na iscrpno višemesečno pešačenje kroz prašumu Bornea kao Hansen. Daleko od toga da bi taj put u današnje vreme bio tako avanturistički i romantičan. Plemenske zajednice su gotovo proterane sa svojih orginalnih staništa od strane kompanija koje eksploatišu tj. uništavaju šumu. S druge strane ni oni nisu odoleli uticaju savremenog sveta, te danas njihova sela izgledaju kao skladišta smeća, a pripadnici plemena zavijeni u polovne, dotrajale krpice pre izgledaju kao prosjaci nego mistični ratnici iz prašume. Po ostrvu postoji nekoliko etno sela, koja možete posetiti i videti romantičnu verziju običaja i tradicije starosedeoca ovog ostrva.

U sred maležanskog dela Bornea ugnjezdio se Bruneji, deleći ga na dve oblasti Savarak i Sabah. Borneo je većim delom i dalje pokriven gustom prašumom i ne postoji baš mnogo prokrčenih puteva kroz to divlje rastinje. Doduše, većina puteva, posebno onih uz obalu i onih koji spajaju veće gradove, je sasvim pristojna. Bar na tom severnom delu oko Kota Kinabalua. Ne možete baš lako da skoknete s jednog dela ostrva na drugo. Već iz Singapura je bilo jasno da za nedelju dana nećemo otići mnogo dalje od aerodroma na koji sletimo. Iskreno, mislim da bi nam za obilazak i potpuni doživljaj Sabaha trebalo bar mesec dana. Samo na tom parčetu Bornea moguće je sresti nekoliko egzotičnih majmunskih vrsta, posetiti jedno od najpoznatijih mesta za ronjenje, ispeti planinski vrh od preko 4000m, prošetati na stotine kilometara kroz prašumu, skoknuti do jednog od omiljenih ostrva među lokalnim kornjačama, izležavati se na kilometarskim peščanim plažama. Kraja čudesima samo u Sabah regionu nema.

Po sletanju u Kota Kinabalu, shvatili smo da smo napravili silnu grešku što nismo sve organizovali unapred. Internet je toliko retka i spora stvar, da je bilo kakva pretraga ili rezervacija sobe trajala satima. Da smo imali više od sedam dana to i ne bi bio problem. No sa pomenutim vremenskim limitom to je značilo ogromno gubljenje vremena. Na kraju smo čak odšetali do turističke organizacije da bi se raspitali o svemu onome što obično pitamo Google. U pomenutoj organizaciji smo našli neke zanimljive mape, saznali da postoji podosta označenih, prokrčenih staza u Kinabalu nacionalnom parku za koje nam ne treba vodič. Ideju da se popnemo na 4000m visoku Kinabalu planinu nismo ni imali. Taj uspon je inače zajebancija teška jer ga treba organizovati dosta unapred, a obavezni ste i da platite vodiča i kojekakve usputne dozvole. Mada kažu da je jedan od fizički lakših uspona, te da zbog toga privlači silne turiste. Takođe smo otkrili da na Borneu svi putevi vode u Kota Kinabalu i da manje-više gde god odemo, moramo da se vratimo u KK da bi otišli do sledeće željene destinacije. I ajd što su putevi tako projektovani, nego često prevoz postoji samo u jutarnjim satima što bi opet značilo da gubimo dane samo na prevoz. Sva ta saznanja su nas naterala da svoje vreme podelimo na plažu i pomenuti nacionalni park. I od svih ostrva koja su relativno blizu KK-u, Tiga se činilo najbliže našim očekivanjima i željama. Te je ono izabrano za plažni deo odmora.

Tiga ostrvo

Tiga ostrvo je relativno blizu Kota Kinabalu. Trućkate se jedno dva sata kombijem, pola sata brodom i tu ste. Izležavanje na plaži može da počne. Postoji samo par sitnica koje vas mogu zaustaviti u nameri da posetite ovo ostrvce. Prvi je cena, drugi da na ostrvu postoji samo jedan resort u kojem morate da ostanete ako želite da prenoćite na ostrvu, i treći je da morate da odete do turističke agencije da bukirate sve to unapred jer ne postoji javni prevoz do ostrva. Sa te strane je sve vrlo turistički. Mislim da nam je to bio prvi put u životu da koristimo usluge agencije, da nas je neko pokupio ispred hotela, transportovo do ostrva i obezbedio nam krevet i tri obroka dnevno. Da stvar bude još bizarnija, celu stvar smo bukirali u agenciji koja ima kancelariju u hotelu u kom smo odseli u Kota Kinabalu. Nismo energiju potrošili ni na izlazak iz hotela.

Ostrvo je relativno mlado, nastalo erupcijom vulkana pre manje od 150 godina. Majušno je, i možete ga prepešačiti u danu. Mi smo čak imali i dva zarona u toku posete ali ovaj deo Sabaha ne može baš da se pohvali podvodnim lepotama. Vidljivost je mala, korali polumrtvi i neimpresivni, oprema im je prilično dotrajala, a na vrh svega ni vodič nije jedan od boljih koje smo sreli. Tako da taj deo komotno možete i da preskočite. Sem kilometara peščane plaže, zagarantovana vam je i apsolutna izolovanost. Nekako, svi turisti dolaze na jedno noćenje, siđu sa broda, odu na grupni snorkling, jedu, i krenu do blatnjavog vulkana da se u isti uvale. Tako da ako izbegavate tu jednu stazu do vulkana, prilično ste prepušteni sami sebi. Vulkan je inače, apsolutno neimpresivan. Blato ko blato. Na ostrvu je sniman serijal Survivor pa naokolo svuda postoje prokrčene staze kroz šumu koje možete koristiti za šetnju.

Ja generalno nisam ljubitelj maležanskih plaža. Pesak mi nekako nije po volji. Ali ta silna mala razbacana ostrva nude poptuni mir. Ako sanjate o danima koje ćete provesti lenškareći na plaži, gledati zalazak sunca i konačno se naspavati ovo bi moglo biti idealno mesto. Jedina opasnost na ostrvu su majmuni. Ne prava opasnost, naravno. Ali strašno su dosadni i ako ostavite otvorena vrata bungalova verovatno će uleteti i napraviti rusvaj. Jedno prepodne, posle zarona, sedela sam na verandi ispred bungalova i čitala knjigu odmarajući u hladu. Miljan je iskoristio vreme pred ručak da odspava malo. I onda se pojavio on. Majmun. Dasa je konstatovao da ja sedim praktično ispred vrata, no on je i dalje nameračio da uđe u bungalov i proveri ima li šta unutra vredno njegove pažnje. Toliko me je ignorisao, da sam morala da ustanem, blokiram vrata i krenem da urlam na njega. Tek onda se sklonio. Doduše, na svega par metara, i dalje me promatrajući. I povremeno sikteći nezadovoljno. Pored majmuna, srešćete i velike guštere. Doduše oni će se potruditi da šmugnu pre nego što stignete aparat da izvadite i namestite se za slikanje.

Toliku količinu lenjosti i opuštenosti odavno nisam iskusila. Moram priznati da je prijalo ne raditi ništa tih par dana. Opušteno ležati na pesku sa sve četiri podignute u vis. Povremeno sam samo dupe sa peska, pomerala u more da se rashladim. I onda se trudeći uglavnom da plutam na vodi jer me je tih dana čak i plivanje zamaralo. Evo sad, dok kuckam ove redove, usta mi se razvlače u osmeh od silne miline. Ne znam šta se to tačno promenilo, ali u poslednje vreme mnogo više uživam u tim ništa ne radećim momentima nego ranije. Prija mi da odvojim par dana svakog odmora za lenškarenja. Da li je silna količina peska i slane vode u okruženju uticala na to ili su godine u pitanju, još uvek nisam sigurna.

Više slika, s ovog ostrva, možete naći u mojoj galeriji.

Kinabalu nacionalni park

Bio jednom jedan park. Kakav park? Divan park!
Toliko divan, da jednom kada sam došla nisam htela da odem. I bez ikakvog preterivanja, zaista je divan. I konfuzan, ako pokušavate da bukirate i osmislite put pre dolaska na Borneo. U okviru parka postoje dva planinska vrha za osvojiti Kinabalu (4095m) i Tambuyukon (2579m). Kažu do je uspon na Kinabalu lakši, naravno samo pod uslovom da ne patite od simptoma visinske bolesti kao ja. Posle iskustva sa Tajvanom nije mi se ni pokušavalo. To sećanje je ipak još uvek sveže. Ovaj drugi mi se nije penjao zbog pijavica i klimatskih uslova. Uopšte me ne privlači planinarenje kroz vlažnu šumu. Probali smo jednom u Vijetnamu i super je iskustvo, ali nije nešto za čim preterano patim. I dalje kad razmišljam o planinskim usponima, ja vidim gole vrhove ili osećam miris borovine. Bez bar jednog od njih mi se prosto ne penje. I mora da bude prohladno. Mora da dune taj vetrić da me ladi dok se znojava pentram. Drugačije mi je sve to previše naporno. Do parka smo zato krenuli samo u izvidnicu, da vidimo vredi li šta tamo sem tog pentranja na vrh.

Postoji nekoliko ulaza u park. Nas su najviše privlačili Glavni i Mesilau jer se u blizini njih nalaze staze koje vode na Kinibalu vrh. Razmišljali smo o opciji da krenemo stazom od Mesilau ulaza na stazu, stignemo do Layang-layang kućice i odatle siđemo do Timpohon kapije, koja je u blizini glavnog ulaza. Sve ukupno nekih desetak kilometara. Problem je samo što prolazite kroz te kapije tako da čak i za taj deo treba platiti vodiča i kojekakve takse, a to nam se nije radilo. Na kraju smo odlučili da lunjamo stazama oko Glavnog ulaza u park. Zbog katastrofalno loše povezanosti parka sa Kota Kinabalu, u tri popodne ide poslednji bus za KK, odlučili smo da prespavamo u parku. Cene su visoke ako želite da odsednete baš u parku. Inače, moguće se naći smeštaj i okolo ulaza za mnogo manje para. No meni se činilo baš romantično i savršeno da prespavamo u nekom od smeštaja u sred šume. Za dvokrevetnu sobu bez kupatila trebalo je izdvojiti nekih 70evra. Snebivala sam se nekoliko minuta, ali na kraju ipak kliknuh na magično dugme “plati”. Te sreći našoj kraja nije bilo kada smo došli na recepciju, i teta nam objasni kako su odlučili da nam daju bolju sobu. Bolja soba je inače prava planinska vila na dva sprata. Prostor je otvoren, tako da iz spavaće sobe gledate na dnevnu. Sva je ušuškana u drvo, opremljena lokalnim stilom. A ni na kupatilima nisu štedeli, tako da smo od stanja “soba bez kupatila” naprasno sebe našli u stanju “dvospratna vila sa dva kupatila”. Sada se i ona cena činila mnogo više OK. Toliko mi je bilo lepo u toj kućici da sam razmišljala da se zabarikadiram u njoj i odbijem da izađem sledećih par nedelja. Sva sreća pa smo sve šetačke planove za taj dan već ispunili, inače iz sobe ne bih izašla.

Kako se Glavni ulaz nalazi na 1520m, prilično je “hladnjikavo” u šumi. Hladnjikavo posle uzavrelog Kota Kinabalua. Prvo smo se šetali uz Liwagu stazu koja prati istoimenu reku. Odvela nas je do Timpohon kapije od koje počinje čuveni Kinabalu uspon. Staza je duga 5620m i ide konstantno kroz šumu. Prvih 3-4km su smejurija, nismo se ni zadihali. No poslednjih kilometar i po zbog uspona, nije naivan. Najveći problem na prvom delu staze su cevi kojima crpe vodu iz reke. Staza se na par mesta ukršta sa njima pa nekako umanjuje lepotu predela. Nekih 2km te cevi su uvek negde na vidiku ako ne i direktno na stazi. Ali ono što me je prijatno iznenadilo je miris šume. Sve te puzavice i lijane naokolo ne obećavaju baš preteranu svežinu. No ipak miris je bio tu. Svež. Prijatan. Neobičan. Iako mogu jasno da se prisetim mirisa tipičnih za kontinentalne šume, ovaj ne mogu ponovo da oživim u mislima. Samo se sećam da je bio totalno drugačiji od svih šumskih mirisa koje sam ranije iskusila. Od kapije smo se vratili do recepcije Bukit ular stazom (997m) i Mempening stazom (2516m) koja nas je spustila do Liwago staze. Druge dve staze su bile mnogo šire i prijatnije za šetnju. I dalje, staze vode kroz guste šume sa visokim drvećem koje prave savršen hlad. Vreme je toplo i zbog fizičkog napora kratki rukavi su sasvim dovoljni. No vetrić koji konstantno piri, savršeno prija i dodatno hladi vazduh. Sve staze su bile prazne. Izgleda da do Glavnog ulaza u park dolaze samo oni koji planiraju uspon na vrh. A do Timpohon kapije ih prevoze u kolima, jer po stazama nije bilo nikoga. S druge strane oni koji dolaze na dan očigledno preferiraju Poring hot spring ulaz, zbog bazena sa toplom vodom i kojekakvog usputnog sadržaja koji postoji u tom delu. Verovatno bi i Sayap ulaz bio dobar izbor u našem slučaju, jer naokolo nema “nikakvih” znamenitosti. I za razliku od Glavnog ulaza, gde je uvek more ljudi, bar na ulazu, jer je to jedino mesto na kojem može da se registruje za uspon, Sayap je oslobođen bilo kakve gužve. Doduše do njegovog ulaza je mnogo teže doći javnim prevozom. A po kišnom vremenu nemoguće je probiti se bez džipa, jer dobar deo puta nije asfaltiran.

Više slika, iz parka, možete naći u mojoj galeriji.

Borneo se menja. Iz dana u dan, prašume se smenjuju plantažama i polako nestaju. Maležani su donekle uzdržaniji od seče prašuma od Indonežana, ali situacija ni u Maleziji nije sjajna. Pomalo me cela situacija podseća na ono što se dešava oko Amazona, samo u daleko manjim razmerama jer ostrvo nije toliko veliko. Taj majušni deo Sabaha koji smo videli je bio dovoljan da osetimo koliko je Borneo divlje mesto čim se malo udaljite od gradova i velikih puteva. Takođe nam je pokazao, da će nam trebeti još dosta vremena da proputujemo samo ovaj maležanski deo.

Kuala Lumpur

Probudila sam se pre Miljana. To se ne dešava tako često u poslednje vreme. Novi posao ga je istrenirao da se budi pre šest. Ja obično ostanem da se razvlačim u krevetu bar još nekih dvadesetak minuta nakon jutarnjeg alarma. Taman dok on obavi sve jutarnje rituale. Tek kada otvori vrata od kupatila, i svetlost koja dopire iz polu-otvorenih vrata napravi zlatnu traku na krevetu, vreme je da se i ja odvojim od jastuka. Onda sledi poljubac, par maznih reči i jedno dobro jutro. Dok stignem da se umijem, on je već na vratima spreman da krene. Rastajanje. Još par poljubaca, i još par maznih reči.

No sada smo na odmoru, u hotelskoj sobi, na 32. spratu, u Kuala Lumpuru. Stojim kraj prozora, koji prekrivaju ceo zid, od plafona, do poda. Gledam, čas na neverovatan pogled koji se pruža na još uvek polu-prazan grad, čas na usnulog Miljana. Razmišljam da li da ga budim. Žao mi je da mu prekidam snove, ali malo šta mi čini toliko zadovoljstvo kao taj prvi, jutarnji, ukradeni poljubac. I taj polusnen, zaljubljen pogled koji će mi uputiti pre nego što opet utone u san. Odlučujem da ga ipak pustim da se naspava. I dalje ima upalu uveta, i ko zna da li je noćas uopšte spavao. Ponovo bacam pogled kroz prozor. Kuala Lumpur izgleda magično, okupan prvim jutarnjim suncem, sa 32. sprata našeg hotela.

Par sati kasnije, konačno izlazimo na ulicu. Šetamo nasumično po kraju tražeći mesto gde bi mogli da uživamo u doručku. To se pretvara u gotovo nemoguću misiju jer nas grad toliko osvaja na prvi pogled da je teško koncentrisati se na bilo šta. Ne sećam se kada me je poslednji put, neki grad, tako na prečac, osvojio. Zvukovi, mirisi, ljudi na ulici, zgrade… sve mi se činilo sasvim potaman. Volim te gradove kojima očigledno nedostaje kvalitetan urbanistički plan. Gde se male zgrade naslanjaju na velike, stare na nove, lepe na ružne, gde je nemoguće naći patern u arhitekturi. Svaka zgrada je sama u svom svetu, ne pripada okolini, ne uklapa se ni sa kim, deluje pomalo buntovnički, svojeglavo, samostalno, drugačije. I dalje one čine celinu, i dalje tu ima nekog reda, i dalje su one postrojene u istu liniju ili prate istu krivinu. Ali i dalje svaka od njih ima neki svoj šmek, tako je sva važna i posebna. Sviđa mi se sve to što vidim oko sebe. Već tada naslućujem da će mi Kuala Lumpur postati redovna destinacija.

Kasnije tog dana krenuli smo u jedno od udaljenijih naselja, tražeći preporučene nam galerije. Nedostaje nam par slika za novi stan pa smo pomislili da bi Kuala Lumpur bio dobro mesto za traželjne “povoljne” umetnosti. Malo smo ga izgleda potcenili, jer što se cena umetnina tiče, visoke su koliko i u Singapuru. Iako smo se iz pohoda vratili praznih šaka, uživali smo u gubljenju po novo-otkrivenom kraju. Kuala Lumpur me je osvajao svakom svojom ulicom, prolaznikom, objektom, drvetom. Oduševljenje je verovatno dolazilo i otuda što je ogroman kontrast Singapuru. Singapur, iako ga ja neizmerno još uvek volim, nije lep grad. Zanimljivo je i uzbudljivo mesto, ali nema onaj tip gradske atmosfere koji mene osvaja. Kuala Lumpur ga ima. Osvojio me je poput Buenos Ajresa, Berlina, Beograda. Ima taj neki šmek poput Buenos Ajresa, samo što mu se centar malo više šljašti, ima daleko manje klošara i mnogo više onog šabanskog “glamura”. Kad je onaj, kulturni, umetnički glamur u pitanju Buenos Ajres je i dalje na najvišem mestu, ubedljivo iznad svih gradova koje sam ikada posetila.

Većinu vremena smo u Kuala Lumpuru utrošili na maratonske šetnje po gradu i obilasku poznatih i manje poznatih delova grada. Za mene je KL bio poprilična nepoznanica. Koliko sam malo znala o gradu najbolje govori činjenica, da sam ja stojeći s Miljanom na jednom od vidikovaca, u momentu shvatila da pojma nemam koliko smo daleko od mora. Da smo tu negde, blizu, bilo mi je jasno ali koliko je to u kilometrima blizine nisam imala pojma. Kuala Lumpur generalno nema šmek grada na vodi iako njegovo ime može da zbuni. Kuala Lumpur bi se manje-više mogalo prevesti kao blatnjavo ušće. Oko značenja imena zapravo postoje nesuglasice, jer izvorno grad nije bio Kuala Lumpur nego Kuala Lampa, od reči Lampang koja znači neprokrčena šuma. Šta god bilo u pitanju, šuma ili ušće, ostaje sigurno jedino da je blatnjavo. Samim centrom grada, ne dominira nikakva voda, mada imaju polupresušen kanal čiji su visoke zidine upućivale na mogućnost da nivo može biti i nekoliko metara višlji u toku kišne sezone. No, čak i ovako prazan, u januaru, bio je krajnje zanimljiv jer su bedemi iscrtani grafitima.

Postoji nekoliko turističkih atrakcije koje su mene ostavile potpuno bez daha te je sledećih par pasusa posvećeno njima.

Batu pećine

Batu pećine danas služe kao svetilište lokalnim Tamilima. Tamili su pored Kineza i Malejaca najbrojnija etnička grupa na ovim prostorima. Orginalno, ovaj narod živi na jugu Indije, i kada se govori o lokalnim Indijcima, upravo se na Tamile misli. Tamili većinom veruju u Hinduizam, i kao svoje vrhovno božanstvo slave boga rata Murugana, upravo zbog toga poznatijeg kao Bog Tamila. Najveća statua ovog božanstva nalazi se upravo ispred jedne od Batu pećina. Visoka je 42.7m i na nju je utrošeno čak 300 litara zlatne boje. Nije ni čudo da toliko šljašti. Iza Murugana treba savladati 272 stepenika da bi se stiglo do glavne pećine u kojoj se nalazi svetilište ovog božanstva. To je inače pećina sa najvišom tavanicom, i na jednom delu je obrušena te u njoj ima prirodne svetlosti.

Penjući se do nje ili silazeći od nje saletaće vas majmuni te sklonite svu vodi i hranu u rančeve. Negde na visini 150-og stepenika, sa strane, se nalazi ulaz u tamnu pećinu. Ona nema nikakav religijski značaj, ali je otvorena za javnost. Te se možete priključiti jednoj od grupa u obilasku. Meni je obilazak bio vrlo zanimljiv iako je dug samo 2km. Vodič će vas upoznati sa svim stanovnicima ovih mračnih dvorana, sa posebnim akcentom na slepe miševe i njihova govanca zahvaljujući kojima ceo taj pećinski svet preživljava. Vodič nam je bila mlada dama, neverovatno šarmantna i vickasta, te su ta dva kilometra praktično proletela. Ova tura dobro dođe i da se razladite, kad upeče sunce. Nije previše hladna, i postoje svuda staze, te komotno možete u obilazak u japankama i haljinčetu na bretele.

U okviru kompleksa nalazi se i pećina posvećena, verovatno najslavljenijoj reinkarnaciji Višne, Rami. Ramina pećina je ispunjena šarenolikim statuama, i prikazuje njegov život. Kao da im ta sva boja koju su koristili za statue nije bila dovoljno šarena, i sama pećina je osvetljena šarenim neonskim lampama. Sama pećina je impozantna, ako od silnog šareniša i svetla uspete da se na nju uopšte i koncentrišete.

Park sa pticama

Postoji deo Kuala Lumpura u kojem su se nanizali jedna do drugih muzeji i specijalizovani parkovi. Kako nismo imali vremena da ih sve obiđemo, odlučili smo da izaberemo jedan mini zoo i jedan muzej za tu našu, prvu posetu KL-u. Što se da zaključiti po naslovu, u životinjskom svetu, pobedile su ptice. Ovaj park je ogroman, i kako su tačno uspeli da razapnu tu mrežu preko njega uopšte mi nije jasno. Takođe kako je održavaju, pored svih tih majmuna koji konstantno prave rupe sa spoljne strane, mi je je još veća misterija. Pitanje, kako su uspeli da naprave sve to toliko dobro, da dok ste unutra ni ne primećujete svu tu mrežu, ne usuđujem se ni da postavim. U svakom slučaju, ovaj park je izuzetan već sa tog tehničkog aspekta. A do ptica još nisam ni došla.

Do njih ćete doći odmah po ulasku u zoo. One šetaju i lete svuda oko vas. Hranu možete kupiti na nekoliko mesta u parku i ove ptice će vam bez imalo straha prići da ih nahranite. Ja nisam imala pojma da ptica od metar visine u mirujućem stanju, može biti toliko mazna. Miljan je stao pored jedne od njih da ga uslikam i ono što je usledilo mi je istopilo srce. Dotična dama mu je bukvalno naslonila glavu na njegovu ruku i krenula da se tare o njega, da ga “gricka” kljunom i otvoreno poziva da je pomazi. I tako je on nju mazio. A ptice vole da se maze i po glavi, i po kljunu, i po krilima. Čudo koliko mogu biti umiljata ova stvorenja. A pri tome mi je nismo hranili, niti prišli sa bilo kakvom namerom da je maltretiramo maženjem, verujući da bi je to uplašilo. Postoji takođe jedan manji deo parka po kojem se slobodno šepure papagaji, a koji je izdvojen od ostatka, verovatno bezbednosti radi ili njih ili ostalih ptica. Međutim čak i s njima možete da se mazite kad uđete u njihov ograđeni deo.

Ovaj park nudi jedinstveno iskustvo da priđete pticama izuzetno blizu, a da one nisu u kavezima. Nisu preterano ni strašljive ni stidljive. Naprotiv, većina je vrlo pitoma i druželjubiva. Meni je ceo događaj sa spomenutim maženjem ostao najupečatljiviji doživljaj iz KL-a. Valjda nisam očekivala da divlje ptice to rade. Iako sam recimo gledala da ćurke koje su moji gajili prošle godine, dozvoljavaju mom tati da im radi šta hoće, i pratile ga svuda u stopu, nisam očekivala da bi ove iz zoološkog vrta to dozvolile totalnim strancima. U svakom slučaju, nezaboravno iskustvo.

Muzej islamske umetnosti

Ne znam kako vi, ali ja kada pomislim na islamsku umetnost, meni se pred očima zaređaju beskonačne šarene pločice, mozaici, paterni, mnogouglovi, kružnice, kupole, kaligrafija.

Od muzeja islamske umetnosti u muslimanskoj zemlji očekivala sam mnogo. A dobila i mnogo više. Prvo je sama zgrada muzeja umetničko delo za sebe. Bela moderna zgrada, sa puno otvorenog prostora, magično iscrtanim kupolama, i neverovatnim mozaicima. U toku naše posete bila je izložba kaligrafije, a meni je upravo ona pisana arapskim jezikom najlepša. Od stalnih postavki najviše su me fascinirale stare mape i ručno prepisivana i koričana izdanja Kurana i izloženo paradno oružje. Još jedna stvar koja me asocira na islam su i zakrivljeni bodeži. U posebnom delu galerije izložene su makete čuvenih džamija. Mene su one po Kini najviše oduševile jer puno odstupaju od tipične arapske arhitekture.
Posle obilaska muzeja, pomislila sam da ću kupiti pola prodavnice koja se nalazi u sklopu istog. Ali ona me je blago razočarala. Sem izuzetno lepih izdanja Kurana, za koje ja lično nisam zainteresovana, malo šta mi se dopalo.

Gradski toranj

Naš hotel je bio upravo preko puta ovog tornja. Sve što je trebalo da uradimo da bi ga posetili, je da pređemo ulicu. I prešli smo je jedno veče u želji da vidimo KL sa visine. Prošli smo sve one formalnosti oko kupovine karata i čekanja lifta da bi na kraju došli do prve platforme. Koliko sam shvatila ima ih dve i druga je otvorena, nije zastakljena, kao ova na kojoj smo bili ali na žalost mi smo uboli jedinih 1-2 sata sa kišom tih dana te izlazak na drugu platformu nije bio dozvoljen. No ta kiša nas je s druge strane, naterala da u tornju ostanemo neplanirano dugo i uživamo u zalasku sunca. Vreme smo prekratili i ispisivanjem i slanjem razglednica.

Pogled sa tornja, kao pogled sa tornja, kakav bi mogao biti nego impresivan. Dobar deo grada se video i sa prozora naše sobe, ali smo sa tornja grad mogli da sagledamo u svim pravcima. Prvo smo gledali kako nebodere ovog magičnog grada pritiskaju sivi kišni oblaci, zatim kako ih poslednji sunčani zraci boje u zlatnu boju i na kraju kako nestaju u mraku.
Ako si ikada zateknete u Kuala Lumpuru, savetujem posetu ovom tornju upravo u smiraj dana.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Pulau Tioman

Sad već prođe i podosta vremena od našeg puta u Maleziju. Deo tog puta smo trebali da provedemo pod vodom, roneći oko ostrva Tioman. Tioman je dosta popularna ronilačka destinacija. Posebno među Singapurćanima, kojima je jedna od omiljenih vikend izletišta. Ovo ostrvo se nalazi u Južnom kineskom moru. Relativno je blizu Singapuru. I relativno se lako stiže do njega.

Sa autobuskog stajališta ispred Golden Mile kompleksa, autobus kreće u 6.15 za Mersing u Maleziji. Singapur je dovoljno mali da se do granice stiže za manje od pola sata. A na granici su redovi ogromni čak i u te rane sate. Sreća je pa autobusi idu zasebnim trakama, te smo mi tu ogromnu kolonu automobila prešli za tren. A onda, ni sva ta pasoška kontrola na obe granice nije trajala duže od pola sata. Bar u tim jutarnjim časovima, ako idete busom, maltretiranja uopšte nema. Nakon prelaska granice, slede dva i po sata vožnje kroz beskonačna polja palmi. Autobus vas zgodno izbaci tačno ispred luke, jer i tako svi Singapurćani dolaze u Mersing zarad Tiomana. Onda vas saleti par lokalaca da vas preusmeri u odgovarajuće redove za bukiranje smeštaja, ili prevoza do okolnih ostrva. Iako oko Mersinga ima nekoliko ostrva, Tioman je daleko najposećeniji.

Mi smo tu subotu proveli u Mersingu, verovatno najdosadnijem mestu na svetu. Vlažnost vazduha je bila previsoka, čak i za nas koji smo došli iz Singapura. Cenim da bi se neki Egipćanin u tim uslovima ugušio. Dan je prošao u šetnji po gradu i uz obalu koja apsolutno nije vredna ničije pažnje. Tu more ne liči na more. Sve je nekako sivoliko, bez boja. Kažem vam, jedan totalno smoreni gradić. Jedini problem s odlaskom na Tioman je u tome što ne postoji regularan red vožnje. Brodovi koji voze imaju drugačiji raspored svaki dan, jer isti zavisi od plime i oseke. Red vožnje je poznat samo za tekući mesec i ja isti nisam uspela da iskopam nigde pre puta. Kasnije sam uvidela da ga ima na FB stranici jednog od ronilačkih centara. Te ako vam ikada zatreba ima ga ovde.

Tioman je brdovito ostrvo. Većina hotela i pristupačne uvale su na zapadnoj strani. Što znači, da je jedno od onih ostrva, na kojem ćete gledati nestvaran zalazak sunca svako veče. Od jedne uvale do druge je moguće stići samo brodovima za relativno pristupačne pare. Oni isti brodovi koji voze sa glavnog kopna. Ali oni su retki. Manji čamci koji taksiraju okolo će vas odrati da vas prevezu od južnog do severnog dela. Stoga ste prilično limitirani na uvalu za koju ste se na početku odlučili. Mi smo odseli na plaži Paya i jedan dan skoknuli do Salanga. Ako se ne varam to zadovoljstvo nas je koštalo oko tridesetak evra. Postoji staza kojom je moguće prošetati od plaže Paya do druge strane ostrva na istoku i jedna koja vodi do vodopada na jugu. To je i bio jedan od razloga zašto smo izabrali baš tu plažu. Problem je samo što sem japanki, nikakvu obuću nismo poneli. Uz to su nas i jata komaraca velikih kao rode, naterali da se vratimo na plažu posle prvih stotinak pređenih metara.

To i ne bi bila tolika šteta da smo mogli da ronimo, zbog čega smo i došli na ostrvo. Ali nismo. Naime, u ponedeljak nakon buđenja i doručka smo krenuli da se raspitujemo o zaronima. Na ostrvu na svakoj plaži postoji neki ronilački centar i svi manje više pružaju istu uslugu za istu cenu. Na našoj plaži radilo je neko plavokoso čeljade sa odromnim poprsjem. Onako sportski građena, malo povelika. Ali ne debela. Pomislih, mora da je Čehinja. I zamislite, bila sam u pravu. Kako smo mi već ugovorili taj dan susret sa našim starim instruktorom i drugaricom za ronjenje popodne, odlučismo da jutro iskoristimo za snorking. Za takve aktivnosti zapravo ne morate da idete daleko od obale, toliko je podvodni svet živ i raznolik na Tiomanu. Sve one male, šarene ribice koje do tada videh samo po akvarijumima su u jatima plivale oko nas. I sve to beše sjajno dok vreme nije došlo za ručak, i mi se odlučismo za hranu sa menija. Trebalo je da jedemo nešto sa “pojedi koliko možeš” stola, ali meni se kao za inat jelo neko evropsko testo. Te tako naručih picu, i otrovah se od iste. Simptome nisam primetila odmah, nego tek kasnije kada krenusmo na ronjenje.

Kako smo se našli sa tim prijateljima i krenuli da razvijamo plan ronjenja meni je želudac krenuo da se diže. Pomislih prvo da umišljam nešto jer sam umorna i nije mi baš do ronjenja, pa izmišljam izgovore da ostanem na kopnu. Te tako odlučih da se ne žalim nikome. U vodu smo ulazili direktno sa obale, te dok došetasmo do pristaništa, činilo mi se da mi se stanje samo pogoršava. No kako smo ušli u vodu, opet mi je sve bilo potaman. Doduše osećaj mučnine se vraćao ali sam ga ja i dalje ignorisala. Dok u jednom momentu nisam osetila nezadrživu potrebu da povraćam. E sad, kad ste otprilike poslednji u koloni, na nekih 6-7 metara dubine, a maska vam se magli, nemate baš mnogo vremena da razmišljate. Zapravo vaša želja da ne brinete ostale, time što ćete naprasno odlučiti da isplivate, preovladava sve ostale stvari. Te ja tako uradih najlogičniju od svih stvari. Ispovraćah se u vodi. Da stvar bude smešnija je se i ne sećam kako se to tačno odigralo. Znam da sam u jednom momentu izvadila disaljku iz usta i vratila je, ali da li sam povraćala u nju ili sam nju skinula da bih izbacila sadržaj želudca u more, to mi ni sad nije jasno. Valjda zato što je ta radnja sasvim prirodna čak i u vodi, ma koliko se komplikovano činila kad o njoj mislim ovako bez sve te ronilačke opreme na suvom. To mi je donelo olakšanje te sam u ostatku ronjenja izuzetno uživala. Ja baš i nisam neki ronilački ekspert. Još uvek je broj mojih zarona jednocifren, ali je prilično impresivno plivati sa jatom riba. Nismo u toku tog zarona videli nikakvu ogromnu morsku divljač, no nismo je ni očekivali jer smo znali da se za pravu divljinu treba otisnuti dalje ka zapadu.

Moje stanje od momenta kada smo izašli iz vode, do sutradan ujutru se konstantno pogoršavalo. Mislim da sam izgubila bar tri kile prazneći želudac tu noć. Sledeći ceo dan sam provela spavajući u sobi. Ni Miljanu nije bilo mnogo bolje, s obzirom da mu se uvo začepilo prilikom prvog zarona, te sledeći nije dolazio u obzir. Tek u sredu mi je bilo bolje. Tada i krenusmo u taj poduhvat prelaska ostrva kopnenim putem, koji se neslavno završio nakon napada pomahnitalih komaraca. Na kraju smo ceo dan proveli na plaži čitajući knjige i brčkajući se u pretoplom moru. Doduše za to brčkanje treba sačekati podne jer se voda toliko povuče ujutru da bi se izlomili po stenama. Zaista, iako su plaže kao iz snova u popodnevnim satima, u jutarnjim je situacija totalno bizarna. Nije ni čudo da naši sugrađani kada im je do plaža odlaze na indonežanska i tajlandska ostrva. Kako je Miljana uvo i dalje zezalo, odlučismo da u četvrtak krenemo ka Kuala Lumpuru. Broj nepročitanjih stranica knjiga koje sam ponela se bližio kraju, te je bilo vreme da krenemo u življe krajeve.

Sve u svemu, Tioman je raj za ronioce. I romantike koji uživaju u zalasku sunca. Ja iskreno planiram da odem opet. Ne toliko zbog ronjenja koliko me privlači ta šetnja kroz šumu. Ostrvo zaista deluje fascinantno kad ga gledade s broda, s tim visokim zelenim vrhovima. Mistično. Avanturistično. U svakom slučaju dovoljno zanimljivo da se na Tioman vrnemo u neko skorije vreme.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Smerni u Maleziji

Pre nego što napišem dva planirana posta o Tiomanu i Kuala Lumpuru, poželeh da se pozabavim svojim generalnim doživljajem susedne nam zemlje. Što više putujem, sve više se i trudim da ne gradim slike o nekoj zemlji pre nego što je posetimo. Jasno je da je ovo nemoguće u potpunosti ostvariti, ipak je ovaj naš moderan svet preplavljen informacijama. Čak i kada ne želimo svesno da obrađujemo te informacije, naš mozak će i dalje podsvesno, da ih smešta u već postojeće kalupe. Moj mozak je Maleziju smestio negde između Tajlanda i Kambodže. Što je prilično nisko, dosta prljavo, sa infrastrukturom od osrednje, ka lošoj, visokim osećajem sigurnosti ali i visokom verovatnoćom da će neko konstantno da me smara svojim ponudama da nešto kupim, sitnim prevarama i lopovlucima. Kuala Lumpur je zamislio totalno drugačije doduše. Negde poput Singapura samo sa lošijim prevozom, prljavijim, zagušljivijim i bar duplo jeftinijim. Maležani su bili u kalupu sa ostatkom komšiluka, nasmejani, gostoljubivi i skloni sitnim lopovlucima jer se na svakom turisti vredi obogatiti. Preko noći, naravno. I odmah u ovom kratkom uvodu, priznaću vam, moja podsvest je sve živo omanula.

Opet, kao i u par navrata ranije, ovo putovanje je totalno neozbiljno planirano. Naša posvojena ćerka iz Italije je zvala, da javi da stiže u naš komšiluk na ronilačku obuku. Pitanje je bilo hoćemo li da joj se pridružimo na Tiomanu ili da ona bukira let preko Singapura. Kako mama i tata vole da skitaju, jasno je bilo da ćemo se i mi za put spremati. Tioman je ostrvo na svega 2-3 sata autobusom od Singapura + 1-2 sata brodom. Kako je put ugovoren još negde krajem februara, imali smo dovoljno vremena za razrađivanje plana. Već negde na početku smo odlučili da ukombinujemo posetu nekom Nacionalnom parku na glavnom kopnu, sa par dana na Tiomanu. Ta ideja nas je držala do četvrka uveče, jednim danom pred planirani put.
Ne sećam se više ni gde smo skitali taj dan posle posla, ali na putu kući krenemo da se preslišavamo šta sve treba da spakujemo za sutrašnji put. To veče je bilo sparno. Pretoplo. Znoj mi se slivao niz leđa. Haljina lepila za telo. Sve što mi je bilo u glavi u tom momentu, bio je bazen u koji ću da se bućnem čim se vratimo kući. I litre vode koje ću da ispijem. I u takvom jednom momentu, Miljan mi postavi pitanje:
– Šta ćeš od obuće da nosiš?
Obuća, pomislih zbunjeno. Onda krenuše da ni se motaju po glavi slike čarapa, planinarskih cipela, dugačkih nogavica (jer prašume su pune pijavica), vreća za spavanje, ranca na leđima. Prestrašeno ustuknuh.
– Obuća? – ponovih polako
– Po ovoj vrućini sve ove slike što mi se motaju po glavi liče na strašno mučenje i najgori horor.
Pogledah ga gotovo molećivim očima.
– A da preskočimo to planinarenje po Maleziji? Da se koncentrišemo samo na ostrva? A?
Na to moj dragi krenu da se smeje.
– Pa šta bi s planinarenjem, ti si ta koja ga je htela od početka?
– Znam, ali sad te cipele. Vidi kako mi prstići uživaju u japankama. Oni neće da ih zavijam u čarape i guram u cipele.
– Šalim se. I meni se ne misli o cokulama na ovoj vrućini.
Tako je jednoglasnom odlukom put pomeren na subotu ujutru i planinarenje izbačeno sa liste.
Druga promena plana nastupila je dok smo lenčarili na tiomanskoj plaži. Ja malaksala od posledica najgoreg trovanja hranom u poslednjih par godina, a Miljan sa upalom uveta. Bila je sreda, već drugi dan zaredom da smo oboje kilavi. Moje stanje se menjalo na bolje, ali Miljanovo uvo nas je definitivno sprečavalo da planiramo ponovne zarone. Odlazak na neko od susednih ostrva je značilo silno gubljenje vremena zbog loše konekcije brodovima.
– A šta misliš da odemo za Kuala Lumpur? Možemo da proverimo letove možda ima nešto jeftino u nedelju uveče za Singapur. Sutra se iscimamo busom do KL-a, i imamo produženi vikend tamo?
– Ajde!
I zaista, nađosmo i jeftine karte za Singapur i jeftine hotele u KL-u. Još jedna, na prečac donesena odluka o promeni plana puta. Ovakve promene su obično znak da ćemo se na putu provesti bolje nego što smo planirali.

Malezija nas je iznenađivala na svakom koraku. Čim smo prešli granicu, i krenuli ka Tiomanu usledilo je prvo iznenađenje. Plantaže palmi, svuda oko nas. Pretpostavljam da je nekada, na tom silnom prostranstvu bila prašuma. Od Singapura, do Mersinga (u kojem se hvata brod za Tioman) nižu se plantaže s palmama. Ne znam tačno koje voće raste na tim silnim palmama. Još uvek nije sezona, pa je meni s palmama neiskusnoj, teško pogoditi. Razmišljam da se uputim kroz te palme u toku berbe, da vidim šta to komšije sade. Pomalo me podseća na Vojvodinu. Kad se krene autoputem od Mađarske, ka Beogradu, sve njiva do njive. Gde god doseže pogled, oranice. Tako i ove malezijske plantaže. Ne možeš proći kroz svu tu kultivisanu zemlju i ne pomisliti, kako bukvalno jedemo ovu našu planeticu. Teške smo štetočine, mi ljudi. U svakom slučaju, nisam očekivala da je Malezija zemlja tolikih plantaža.

Pa i sam taj autoput, i oni kasniji putevi kojima ćemo se voziti do Kuala Lumpura izgledaju više nego dobro. Dobro, kao autoputevi negde po razvijenoj Evropi. Dobro, kao ovi putevi po Singapuru. Iako sam znala da je Malezija zemlja sa najbržim ekonomskim razvojem u regionu, ipak sam ostala zatečena. Ja sam je, kao što već napomenuh, nepravedno zamišljala mnogo siromašnijom i nerazvijenijom.

Smeće je deo svakog pejzaža u ovom delu Azije. Ja sam se toliko navikla na njega da me gotovo i ne tangira više. Više se iznenadim kad tog smeća nema, kao u Majeziji npr. A sem u predgrađima Kuala Lumpura, gotovo da ga nigde nije bilo. Ili ga je bilo u zanemarljivim količinama u poređenju sa okolnim zemljama.

Sem što ne bacaju smeće svud naokolo, Malezijci su i inače vrlo fin narod. Gostoljubiv. Druželjubiv. Sa širokim osmehom i uvek spremni za ćaskanje. I na moje veliko iznenađenje, oni poštuju tuđu privatnost. Ne unose vam se u lice. Ne prate vas u stopu. Ne nutkaju vas ničim. Ne prodaju, niti preprodaju išta na ulici. Ne pokušavaju da vas zavrnu na svakom koraku i povećaju cenu za dolar samo zato što ste turista.

Tamo čak ni taksisti ne kradu. Od našeg hotela do aerodroma trebalo je da uhvatimo metro do glavne stanice, pa odatle brzi voz za aerodrom. U hotelu i oko njega su parkirani taksisti koji vas vozaju okolo za fiksnu cenu, bez taksimetra. Ovde je to lokalni običaj, a ne neka mutljavina. U svakom slučaju, fiksna cena do železničke stanice je bila 25 malezijskih ringita. Na naše negodovanje kako je to previše, taksista nas je pitao jesmo li već kupili karte za ekspresni voz do aerodroma. Jer, ako nismo, on će nas povesti za 90, karte su 35 po osobi, i eto ovih 25 će biti 20. Onako više za sebe prokomentarisah, kako nema šanse da su vozne karte toliko i kako eto bar taksisti u Maleziji lažu. No, ja bih mu te pare svakako dala da smo imali ringite kod sebe. To je i dalje svega nekih 20evra, a aerodrom je stotinak kilometara udaljen od grada. No kako keša nismo imali, zaputili smo se ka metro stanici. Kada smo stigli do famoznog voza koji vozi ka aerodromu imala sam šta da vidim, karta je zaista 35 ringita. No taj voz je definitivno bolje prevozno sredstvo. Vozi direktno, bez među stanica, i put ne zavisi od gradske gužve. Kao i vozovi na metro linijama, sve je vrlo čisto i moderno. Čak i ona razvijena Evropa je jedno 10 godina u zaostatku za Azijom po pitanju metroa.

Ne znam da li svo ovo poštenje i kultura ima veze s tim sa su Malezijci su u ogromnoj većini muslimani. Ja se generalno u muslimanskim zemljama osećam mnogo sigurnije i one mi se čine mnogo čistijim. Doduše zbog te vere, Malezija je nekako zemlja muškaraca. Nekako nije svet, u kome se osećate ravnopravno i bar u fizičkom smislu, u potpunosti slobodno. Verovatno to ima veze s tim što se žene nekako uvek zajedno drže i tako su sve naizgled, smerne. Nisam okolo viđala mnogo nindži zavijenih od glave do pete u crno. Ali žene su mahom u dugim haljinama s dugim rukavima i maramom na glavi. Osećala sam se razgolićeno i neprijatno zbog prekratke suknje i golih ramena. Za sve je kriv taj loš plan s početka. Mislila sam da ćemo biti na ostrvima konstantno pa sam ponela samo letnje haljinice. Kuala Lumpur nije bio u planu. Mislim, nije da nema okolo polugolih turistkinja i lokalnih Kineskinja i da budem iskrena, nisam primila ni jedan prekoran pogled. Ali, ipak mi nije bilo baš najprijatnije. Posle Singapura gde je ljubakanje, držanje za ruku, maženje i sl. sasvim normalna pojava. Osećala sam se krajnje neprijatno što toliko pokazujem svoju naklonost Miljanu. Konstantno sam razmišljala o održavanju našeg kontakta u granicama pristojnosti. Tek u Kuala Lumpuru sam primetila koliko je zapravo za mene prirodno, da tako bez ikakvog razloga, poljubim Miljana, obavijem moje ruke oko njegovog vrata ili struka. O tome obično ne razmišljam, pa mi je u KL-u bilo strašno naporno da se sa svim tim bakćem. U gradskom prevozu Kuala Lumpura, sem hrane, piće, ljubimaca i pušenja, zabranjeno je i preterano intimisanje. Ma šta god to za njih bilo.

Sve u svemu, ako niste preterano mazni i ne pokazujete svoje emocije naokolo bez imalo stida, Malezija će vam se definitivno kao zemlja svideti. Gotovo dođe kao odmor posle sve one buke, galame, vreve, siromaštva, i razbacanog smeća po regionu. Malezijo, eto nas uskoro opet. Prednost je svakako i to što vlasnici srpskog pasoša sa prebivalištem u Singapuru, mogu da dobiju jednogodišnju vizu sa više ulazaka. Te nema maltretiranja sa vizom kao sa većinom zemalja u Jugoistočnoj Aziji.