Li Čen je još jedan tajvanski umetnik. Za razliku od umetnika o kojima sam do sad pisala, Li je poznat i priznat širom sveta. S obzirom da je karijeru počeo praveći statue Bude, njegova dela su i danas pod uticajem budističkih i taoističkih ideja. Nemoguće ih je razdvojiti od ovih religijskih i filozofskih tradicija. A poprilično teško i shvatiti bez njih.
2017. Li je imao samostalnu izložbu u Tajpeiju koju smo imali prilike da posetimo. Naziv izložbe je bio 世 (ši).
Kineski karakter 世 (ši) ima nekoliko značenja u kombinaciji sa drugim karakterima, te tako:
– može obeležavati vreme, kao u reči za vek 世紀 (ši ći) ili u reči za generacije tj. “nešto što traje više generacija” 世世代代 (ši ši dai dai);
– može obeležavati prostor, kao u reči svet 世界 (ši cije);
– ili imati i šira značenja kao “angažovan i otuđen od sveta” u rečima 出世 (šu ši) i 入世 (ru ši).
S obzirom da nisam poznavalac istočnjačkih filozofija, prilično mi je bilo teško da ispratim smisao pojedinih dela. Liova dela su mi prosto bila izuzetno lepa. Iz tog razloga sam čak pomislila u jednom momentu da ga i ne predstavljam u ovom umetničkom serijalu. A onda se moj umetnosti nastrojeni deo persone silno uvredio što delima ne dozvoljavam da me očaraju “samo” lepotom. Tek tada sam zapravo uvidela koliko nepravedno zapostavljam spoljašnost nekog objekta. Moj stav o spoljašnjoj lepoti je prilično negativan. Ja dozvoljavam nečemu ili nekome da ima “samo” unutrašnju lepotu, ali ne i “samo” spoljašnju. Spoljašnja je manje vredna, podložna trendovima, prolazna. Te ako se nešto “samo” svidi mome oku ja to praktično omalovažavam.
Samo je pod znacima navoda, zato što to nikada nije “samo” spoljašnja lepote. Čak i ako se zadržim na Liovoj sklupturi, tu je mnogo više od spoljašnje lepote samog objekta. U njoj se odražava cela moja ličnost, kultura, obrazovanje, životno iskustvo, godine… Ta skluptura je lepa zato što je ja gledam upravo ovim očima koje sam decenijama za taj susret pripremala. Ta lepota je sve samo ne spoljašnja lepota samog objekta, ona je moja refleksija u tom objektu. I jeste prolazna, ali je prolazna ne zato što je to odlučio neko van mene, ne zato što je podložna masovnim trendovima, nego zato što se ja kao ličnost menjam. Za dvadeset godina, gledaću ova dela nekim drugim očima i sasvim je opravdano da mi tada doživljaj bude drugačiji.
Razmišljala sam šta mi je lepo u tim sklupturama. One koje su mi se najviše dopale su od kombinacije gline i drveta, u čudnom stanju poluraspada. Imaju taj praistorijski šmek. Možda mi se dopalo to što me pomalo podsećaju na sklupture iz praistorije; Veneru iz Vilensdorfa ili one nađene kod Lepenskog Vira?
Ili kao suprotnost njima savršeno uglačane crne bronzane sklupture koje odišu mirom i spokojstvom. Sve do jedne podsećaju po malo na statue Bude. Nekog modernog, savremenog Bude.
Dok me ove glinene sklupture vraćaju kući, u Evropu, u neka prošla vremena, ove bronzane su oličje Istoka, modernog doba. Ove glinene su tople, zemaljske, prisne. Bronzane su hladne, daleke, svemirske. Li je kroz svoje sklupture objedinio sva značenja karaktera 世 (ši). Prikazao je protok vremena od praistorije do budućnosti koja tek dolazi. Obuhvatio i ovzemaljski svet, ali i onaj nebeski. Pokazao nam da tom svetu možemo pripadati, ali i od njega biti i izolovani.
Liove debelice, kako ih od milošte zovem, su ipak mnogo više od te lepote koja ih krasi. Za kraj posta, ostavljam slike njegove sklupture izložene u Singapuru, ispred St. Regis hotela. Mislim da ova skluptura savršeno pristaje ovom modernom, svemirskom gradu u kojem živim.
Tajpei može da se pohvali sjajnim muzejima. Barem dvaput godišnje, mi odemo do Tajvana u obilazak istih. Singapurski muzeji, za razliku od tajvanskih, i uopšte umetnička ponuda mnogo češće razočaraju nego što oduševe. Nije nemoguće naleteti na kakav biser, s vremena na vreme, ali umetnost i sve umetničko je toliko komercijalizovano, da se čovek često oseća čudno što bi nešto da gleda, a ne da kupi ili investira u kakvog umetnika. Vil Gomperc je možda dao najbolju definiciju umetničkog perioda čiji smo savremenici, koji je u svojoj knjizi Šta gledaš? jednostavno nazvao preduzetništvom. Iako ja taj termin ovde donekle zloupotrebljavam i vadim iz kontesta, ipak mislim da savršeno oslikava osećaj koji često imam obilazeći muzeje i galerije po Singapuru. Biznis pre svega! A onda ćemo o lepom, ugodnom, kulturnom i edukativnom.
Tajvanski model je mnogo naklonjeniji umetnicima. Država stipendira umetnike. Bavi se umetnošću. Ulaže sredstva u nju. Umetnik treba da bude “samo” umetnik. Muzeja je puno i u njih se konstantno ulaže. Selekcija je raznovrsna. I dela vrhunski predstavljena. Još jedna ogromna razlika između istočnjačkih muzeja i evropskih npr. je ta što je postavka namenjena i podređena neukom gledaocu. Količina informacija, uvodni video kuratora, propratni štampani materijal, ima za cilj da gledaoca edukuje. Može se desiti da vam se nečiji rad dopadne ili ne, ali bez obzira na vaše lične afinitete, nakon posete muzeju na Tajvanu uvek će vam biti jasno zašto vam se nešto svidelo ili nije. Što pomaže da razumete umetnost i umetnike, ali i otvara ceo novi svet za vas, pruža neke nove vidike, neki novi pogled na stvari, ljude i prilike. Umetnost ovde nije elitistična, zaista bih je pre nazvala edukativnom i inspirativnom.
U nastavku posta pisaću o dva umetnika; jednom Tajvanđaninu i jednoj Singapurki. Njih dvoje su se sasvim slučajno “sreli” s nama u istom danu i tim susretom izazvali čudan miks osećanja usmeravajući nas u dve suprotne krajnosti.
Ju Peng : Lutalica između raja i zemlje
Ju Peng je rođen 1955. u okolini Tajpeija. U istom je i umro 2014. Ju je bio samouki umetnik. Kalio je zanat crtajući portrete ljudi u jednom od parkova Tajpeija. 1981. je putovao po Evropi, koristeći priliku da se upozna sa radom evropskih umetnika. No, na stranu evropski umetnici, poznanstvo sa jednim od zaposlenih u kineskom konzulatu u Grčkoj je obeležilo buduću karijeru mladog umetnika. Prijatelj iz konzulata mu je obezbedio turističku vizu za Kinu u koju je oduševljen, odmah otputovao. Tamo se upoznao sa tradicionalnim slikarstvom, savremenim kineskim umetnicima ali i predivnim predelima koje nikada nije prestao da crta. Odlazak u Kinu, za Jua je bio povratak korenima, tj. elementima tradicionalnog kineskog crteža. Njegova najimpresivnija dela su svakako upravo ona rađena tušem na papirnim svitcima.
Ju je bio čovek tradicije. Voleo je tradicionalno kinesko slikarstvo, vežbao je tradicionalne borilačke veštine, uživao u tradicionalnoj pripremi čaja, svirao je tradicionalni kineski žičani instrument guzeng i lečio se isključivo tradicionalnim istočnjačkim metodama. Ovo potonje je verovatno doprinelo njegovoj preranoj smrti.
U muzeju su bili izloženi radovi iz svih perioda njegovog stvaralaštva. Na mene je najveći utisak ostavila kolekcija papirnih svitaka sa tušem Pejzaži čežnje. Preko 2m dugački svitci sa tradicionalnim prikazom pejzaža i izobličenim figurama ljudi, pretežno razgolićenih. Vrlo je izražen kontrast između detalja u crtanju prirodnih elemenata i prozračnosti i belini ljudskih figura.
Upravo taj tradicionalni deo njegovog stvaralaštva, pre svega odabir materijala i tehnike, je ostavio najjači utisak. Ne osporavam da je za taj deo kriva “egzotika”. Često je moj doživljaj u istočnjačkim muzejima prenaglašen prosto zbog toga što su izložena dela drugačija od onoga što sam navikla da gledam. Mada, upotreba tuša, dvodimenzionalnost, crno-bela tehnika, svakako “upadaju” u najuže okvire mog doživljaja lepog.
Tradicija, koja mi obično smeta, je ovoga puta imala suprotan efekat. Jer ta tradicija nije moja tradicija. Kao takva lišena je tereta koji tradicija obično nosi. Manjkavosti takođe. Ja nemam referencu ka drugim tradicionalnim kineskim slikarima. Ne mogu, u tom pogledu, da ocenim njegov rad, da ga eventualno vidim kao kopiju, nastavak, nečeg već viđenog, preživljenog. On je nov i svež iako to možda nije. Doduše, njegove ljudske figure jasno odstupaju od svega tradicionalnog, to sam i bez preteranog udubljivanja mogla da vidim. Položaj i interakcija ljudi na njegovim svitcima, nudi svežinu i nešto potpuno novo i drugačije od tog tradicionalnog.
Malo više o umetniku, njegovom životu i delima možete pogledati u sledećem prilogu:
Zarina Muhamed : Priče kojima plašimo sebe
Ju Pengovu izložbu smo odgledali jednog aprilskog popodneva u Muzeju lepih umetnosti. Taj isti dan, samo par sati ranije, pogledali smo postavku Priče kojima plašimo sebe u Muzeju savremene umetnosti. U njoj je učestvovalo više umetnika. Među njima je bilo, nama poznato ime; Zarina Muhamed.
Zarina je singapurska umetnica. Prvi put smo je gledali davno, na tribini posvećenoj Pontiani, o čemu sam tada pisala. Vidi se na slici koju sam tada uhvatila. Sedi skroz levo, sa mikrofonom u ruci. Onda smo je ponovo sreli na festivalu dokumentarnih drami, kao jednu od moderatora. I ponovo na Tajvanu u okviru pomenute izložbe.
Zarina je poznata u singapurskim umetničkim krugovima. Bavi se temama tradicije, običaja, verovanja. Poznata je aktiviskinja. I uostalom, Singapur je dovoljno mali da je sretnete na svakom zanimljivom kulturnom i umetničkom dešavanju.
Na ovoj izložbi, ona je učestvovala svojim radom Talismani za čudnovata staništa u kojem preispituje svoj položaj i mesto u svetu u kojem obitava. Svoju posebnost i specifičnost u odnosu na druge. Neprekidno tražeći svoj komadić neba u običajima, legendama, pričama. Ali ni tamo ga ne nalazi.
Šire, ova izložba se bavila strahom od drugih, drugačijih. Pitanjem pripadnosti i vlasništva. Domaćih i pridošlica. Sudarima svetova. Ko smo i šta smo mi? I ko su i šta su oni? Da li su pretnja? Šta donose, a šta oduzimaju svojim dolaskom? I kako oni doživljavaju nas, domorodce?
Svaki izloženi rad je zapravo preispitivao tradicionalno, ono što je u nas usađeno, negovano kulturom i običajima sredine u kojoj smo odrasli. Ono što nam može biti teret ili inspiracija, u zavisnosti od karaktera i afiniteta. I u zavisnosti da li smo među svojima ili tuđima. Da li smo došli da osvojimo, ili čekamo da budemo osvojeni.
Više o postavci možete pogledati u priloženom prilogu:
Pojedinačno, možda ove postavke ne bi ostavile tako jak utisak na mene. No, ovako kombinovane, odgledane u istom danu, podstakle su me na razmašljinje o temama koje me konstantno okupiraju. One su ponudile dve krajnosti doživljaja tradicije i vrednosti koje nam ona nameće. Da li je teret? Ili je inspiracija? Da li nas sputava ili nam daje krila? Hoće li nas sahraniti ili vinuti u oblake?
S jedne strane tu je onaj intimni, lični deo, koji je u mom slučaju u stalnom sukobu sa tradicijom, nasleđem, pripadnošću. Potiče mahom iz neželje da selektivno prihvatam tekovine kulture iz koje sam potekla. Što većina ljudi koja slavi svoju zemlju i korene čini. Te se iz tog raloga često osećam ničijom. Daleko mi je to osećanje pripadnosti i ponosa što pripadam određenoj grupi. Slično kao Zarina, kopam po fragmentima kulture u kojoj sam odrasla. No često u njoj nalazim više onoga što me buni i odbija, nego onoga čemu želim da se priklonim.
S druge strane, seljakajući se po svetu, uviđam koliko su mi te strane kulture kojima sam izložena, još dalje i neshvatljivije. Neprihvatljivije! Izlažem se njima u želji da naučim i razumem, ali se ni njima ne pokoravam. Ni njih, iz istih razloga kao i onu iz koje sam potekla, ne prihvatam. Tradicija i kultura su mnogo više od “žurke” oko nekog Svetog imena, sarme, kopanja česnice u potrazi za paricom. One obeležavaju načina na koji sklapamo rimu, pišemo, vaspitavamo decu, tretiramo penzionere, povinujemo se političkim igrama i odlukama, radimo, učimo, stvaramo.
Moramo biti kritični. Moramo preispitivati nametnute vrednosti. I one koje nam je nametnula sredina iz koje smo potekli. I one koje nam nameće sredina u kojoj živimo. I to je u direktnom kontrastu sa mojim doživljajem reči tradicija. Ona upućuje na nasleđe. Na održavanje postojećeg stanja. Na poslušnost. Na pokornost. Iz neposlušnosti proističe autentičnost, posebnost, samostalnost i snaga, koje sve do jedne smatram vrlinama.
Uviđam vezu između svega toga, ali to mi ne pomaže da se pomirim sa stanjem stvari. Iznad svega, ljudski je želeti svoje parče sveta. Mesto koje ćemo zvati domom. Ljude i mesta na kojima ćemo se osećati sigurno. Koji će biti kao mi. Deliti naše vrednosti. Težiti istim stvarima. Kod mene je taj svet na mikro nivou i ponekad poželim da je širi. I dalje doduše odbijam da platim cenu koju on ima. I večno ostajem rastrgnuta između svog mikro kosmosa sreće i nerealnog sna o beskrajnom nebu. Pokušavam bezuspešno da spojim nespojivo. I pomirim nepomirljivo.
Izuzetno živo se sećam svoje poslednje šetnje ulicama Berlina. Kraj avgusta. Bilo je toplo. Izuzetno lep dan. Vraćala sam se iz Servantesa. Kao i obično, čekala sam poslednji dan da vratim pozajmljene knjige. Servantes institut u Berlinu je dozvoljavao pozajmicu knjiga na tri nedelje. Ja bih uvek dočekala 21. dan, pre nego što se pojavim pred vratima biblioteke. I nije bilo mnogo razlike kada završim sa čitanjem istih. Kao i u mnogim drugim stvarima, ja sam jednostavno čekala poslednji dan da ispunim svoju obavezu. Doduše, tog puta sam morala malo da poranim, zbog seobe koja nas je čekala narednog dana.
Iz biblioteke sam se spustila, kružnim stepenicama, do prizemlja. I poslednji put bacila pogled na tablu sa reklamama. Iz čiste navike. Nije da sam na njoj ikada, išta, korisno pročitala. Kao i obično, na njoj su stajali oglasi Španaca koji su tražili Nemce, zarad međusobne razmene jezičkih znanja, uz kriglu piva. Podsećali su me na očajničke oglase u kojima on traži nju, ili ona njega. I potajno sam se nadala da će neko, nekada, poželeti da svoje znanje španskog razmeni za komad srpskog. Verovatnoća je bila ispod 0.000000001%, ali to mene nije moglo sprečiti u čitanju tog mora papirića. Često bih prekraćivala vreme, razmišljajući koju bih od ponuda izabrala da su mi nemački ili španski bolji. Uvek bi pobedio neki oglas na šarenom papiru. Nemačka; zemlja u kojoj su mi hronično nedostajale boje.
Put, od instituta do kuće, sam prešla uobičajenom rutom, usput zagledajući nove nalepnice izlepljene po saobraćajnim znacima i semaforima, bacajući pogled na nove grafite i postere. Na jednom delu puta prelazila sam preko ostrva za pešake, tik kraj znaka za polukružno skretanje. Berlinjane nije mrzelo da se saginju ne bi li izlepili nalepnice i po njemu. Pomislih u tom momentu, kako verovatno više nikada u životu neću videti ižvrljaniji grad. I bi mi nekako žao zbog toga. Pojedini delovi Berlina su izgledali, baš onako kako bih ja opremila svoje privatno igralište da sam ga kojim slučajem imala, i da je ono kojim slučajem bilo berlinskih razmera.
Za divno čudo, grafiti mi ne nedostaju preterano u Aziji. Nekako mi ne idu uz ove ljude, mentalitet, kulturu. Doduše, po navici, kad vidim veliki uredno okrečen zid pomalo se štrecnem. Smeta mi ta belina i moram priznati, to su jedini momenti kada se grafita uopšte setim. Za razliku od mene, Miljan baš voli da primeti kako Jugoistočnoj Aziji nedostaju grafiti. Te tako, svaku našu posetu nekom novom azijskom velegradu, prati Miljanova tiha patnja za grafitima. Nije drugačije bilo ni u Tajpeiju.
– Jel ti se sviđa (Tajpeji)?
– Lep je. Nisam ga ovako zamišljao.
– Kao siromašan Tokijo.
– Ne preteruj.
– Pa čekaj, kad smo ono prvo veče izašli iz metroa, sa svim onim svetlima i reklamama nije te podsetio na Tokijo? I one male sporedne uličice? Isti Tokijo.
– Preteruješ.
– Ne! Ne! Odlučila sam. Lepši je od Tokija.
– Daaaaj! Rekla si juče da ne bi mogla ovde da živiš.
– Danas sam pametnija. I iskusnija. Pa pogledaj kako je fenomenalan. Kao Berlin. Čas je sav krš. Čas uglađen. A kao Tokijo ima svuda ove male slatke radnjice. I vidi okolo. Svuda su planine. Ovo je raj.
– Kakav Berlin? Gde su mu grafiti?
– A oni što smo ih videli prvi dan, kad smo tražili policijsku stanicu?
– Misliš ona dva? Dva Marice!
– Pa mora da ih ima više.
– Ako moraš da ih tražiš, onda teško da možeš da meriš Tajpeji s Berlinom.
– Mmmmm…
Izgubih bitku, ali se nisam predavala tako lako. Po dolasku u hotel to veče, prvo sam sela da izguglam grafite u Tajpeiju. Meni nisu nedostajali, ali mi je u tom momentu bilo izuzetno bitno da se Miljan oduševi mojim novim omiljenim azijskim gradom, koliko i ja. I nađoh ga: Ksimen (Ximending). No to mi je nešto zvučalo poznato. Čekaj malo, bili smo tamo. Gubili se okolo po kraju. Ne sećam se doduše da sam ikakve grafite videla. Ponovna pretraga. Ovog puta iskopah i ulice. Malo je reći da sam gledajući Miljanovu oduševljenu facu narednog dana, likovala u svojoj pobedi.
Istina je da su grafiti relativno novija pojava u Tajpeiju, no lepota i poruke koje šalju ne zaostaju ni malo za Berlinom. Istina je i da ih možete naći samo na određenim mestima, tj. u određenim krajevima grada. Doduše to je slučaj i sa većinom drugih metropola. Ko zna, možda u skorijoj budućnosti krenemo ponovo u posetu Tajpeiju, samo ovog puta striktno u lov na grafite. Do tada uživajte u slikama onih na koje smo slučajno ili namerno naleteli prilikom prethodne posete.
Sav tekst i slike su mojih ruku delo ako nije drugačije naznačeno. Ukoliko želite da koristite tekst ili slike, možete mi poslati zahtev koristeći komentare.