postcards…
The world moves with me

Berlin: Gärten der Welt / 21.05.13

Ja se često (i rado) žalim na to kako Nemačkoj nedostaje divljine i kako je sav ovaj zeleniš dosadan jer je ljudskih ruku delo. Kad to kažem uglavnom mislim na ono što u Nemačkoj spada u nacionalne parkove, ili ona prigradska zelenila što okružuju veće gradove. Valjda jer sam navikla da u Srbiji i Češkoj tu negde već počinje divljina. No da Nemačka ima zeleniša, ima ga u izobilju. Čini mi se da su Nemački gradovi najzeleniji na svetu, a gradskih parkova ima na svakom koraku. Ne manjka joj ni cvetnih, uređenih bašta. Zapravo, kada je to urbano zelenilo u pitanju Nemačka je daleko ispred svih ostalih. Berlinski parkovi su posebno lepi jer se neko mudro dosetio da svo ono smeće nastalo posle bombardovanja Berlina u drugom svetskom ratu iskoristi za pravljenje veštačkih brda po parkovima. Te tako iako se nalazi u niziji, Berlin ima brdovite parkove. Mnogi od njih bivaju zatrpani lokalcima koji piknikuju vikendom, pa je nalaženje pravog momenta za obilazak istih problematičan. Kišni, hladnjikavi vikendi, kada se u centru dešavaju velike turističke manifestacije, negde od maja do novembra, može biti najbolji izbor. Tada, čak i za vrlo probirljivu mene, berlinski parkovi deluju izuzetno primamljivo.

Istočno od centralnog dela Berlina nalazi se naselje Marzahn, poznato po Neonacistima ali i predivnom parku čiji je jedan deo rezervisan za bašte iz raznih delova sveta. Ironično, u sred tog legla Neonacista, istočni deo parka posvećen je Jeleni Šantić, našoj poznatoj balerini kao borcu za očuvanje mira. Park poput ostalih brdovitih parkova u Berlinu, deluje dosta divljije od onih ravnih, jer je izuzetno gusto pošumljen. Do njega se najlakše stiže metro linijom U5 (stanica: Neue Grottkauer Straße). A odatle vas put vodi od Jeleninog parka, preko gusto pošumljenog brda u pravcu severozapada, do kompleksa svetskih bašti (mapa). Ulaz u kompleks sa baštama se plaća 4 evra po osobi. Više informacija možete naći na zvaničnom sajtu.

U okviru kompleksa nalaze se: bašta višegodišnjeg bilja Karl Foerster (u čast poznatom berlinskom botaničaru), renesansna, kineska, japanska, koreanska, orjentalna i hrišćanska bašta, kao i bašta Balija i lavirint. Svaka od bašta sadrži neku specifičnost podnevlja sa kojeg orginalno potiče. Bašte ne sadrže samo biljke sa određenog podnevlja nego i strukture/konstrukcije tipične za podnevlje.

Neke konstrukcije su vrlo apstraktne, kao na primer “zidovi” hrišćanske bašte. Zanimljivo za ovu hrišćansku baštu je da je zidana kao ravnoteža ostalim baštama koje imaju religijski karakter, kineska – taoizam, japanska – budizam, Bali – hinduizam i orjentalna – islam. Međutim kako ove ostale religijske bašte imaju smisla, jer upravo nastaju oko verskih objekata, hrišćanska kao takva nema baš mnogo smisla. Te je to verovatno jedan od razloga zašto je konstrukcija apstraktna. Zidovi su sazdani od reči iz Novog i Starog zaveta, kao i raznih filozofskih učenja. Kao umetničko rešenje meni se izuzetno dopalo, ali cela ideja oko hrišćanske bašte mi je prilično suluda.

Bašta sa Balija je jedina koja je u potpunosti pokrivena. Deo je ogromnog staklenika u kojem se održava vlažna i topla klima. Bogata je orhidejama, koje je meni jedno od najlepšeg cveća, te mi se ova bašta posebno dopala.
Japanska bašta u sebi sadrži kamenu zen baštu koja se svako jutro održava (popravlja). Zanimljivo da tokom našeg dvonedeljnog boravka u Japanu prošlog meseca mi nismo videli ni jednu ovakvu baštu. Te eto još jednog izgovora da se u Japan ponovo vratimo.
Kineska bašta u svom kompleksu sadrži predivnu tradicionalnu kinesku čajdžinicu sa različitim sortama čaja na meniju, koji se služe na tradicionalni kineski način. Pravi mali raj za sve ljubitelje čaja.

Koreanska bašta je za mene bila najveće iznenađenje iz prostog razloga što nisam znala šta da očekujem u okviru iste. Visoki drveni totemi Zang Sung kojima se Koreanci mole za ispunjenje želja, i manji kameni Buk Su koji ih štite od prirodnih nepogoda su glavna atrakcija ove bašte.
Orjentalna je već prepoznatljivo nakinđurena. Mene sva ta kaligrafija i arabeska uvek ostavljaju bez daha. Sve te divne boje, i silni detalji na pločicama i drvenim delovima osvajaju na prvi pogled.
Lavirint je sjajan za gubljenje i vremena i sebe samog. I ma koliko se činilo lako u dolasku do centralnog dela na kojem se nalazi mali vidikovac, toliko može biti teško u povratku, ili obrnuto. U ovim lavirintima od živice se mnogo lakše gubi nego što sam ja, neiskusna, mislila.

Te eto ako volite cveće i uređene bašte, Gärten der Welt su savršeno mesto za jedno subotnje popodne.

Berlinski šareniš / 20.05.13

Karneval der Kulturen je jedan u nizu izgovora Berlinjanima da organizovano krkaju i loču. Zvanična priča iza karnevala je da širi bratstvo i jedinstvo među sve šarenolikijom populacijom Berlina. U suštini licemerna kao i sva ostala okupljana organizovana od strane grada uz pomoć države.
Za razliku od ovog cirkusa, ona prava okupljanja protiv proterivanja imigranata su uglavnom tugaljiva i slabo posećena. No ako ne shvatate preozbiljno svu ovu zajebanciju, nego krenete u obilazak da biste se sudarali na ulici sa silnim narodom, jeli, pili, tražili ljubav svog života ili slikali okolo dok vas kažiprst ne zaboli, onda je ovo jedna od onih za “obavezno posetiti” stvari u Berlinu. Dobro dođe i nama ovdašnjima za šetnju gostiju koji su imali sreće da se zadese u Berlinu u vreme karnevala. Jer svi znamo da kad na odmor idete sem hrane i pića o malo čemu zapravo i razmišljate.
Hrana i piće su dakako preskupi, ali ko bi pare da štedi u Nemačku na odmor i tako ne bi došao. Mi smo na ovom karnevalu ubili dve muve jednim udarcem jer smo vodili gosta u provod i iskoristili sav taj fotogenični šareniš za slikanje. Slikanje ljudi, dece i kučića baš i nije po volji Nemaca koji su poznati po tome da cene svoju privatnost. Te je ovaj karneval raj za one s fotoaparatima jer se svi ubiše od poziranja. Te eto ja poželeh da podelim te retke trenutke sreće fotografa amatera sa prebivalištem u Nemačkoj, sa vama dragi slučajni i namerni gosti ovog bloga.

Festival Japanu u čast / 21.01.13

Verovala sam da ću dan provesti slikajući entuzijaste u kostimima svojih omiljenih anima/ manga likova i šetajući među pultovima sa japanskim džidžabidžama. No program u glavnoj sali, u kojoj su se na svakih pola sata smenjivali razni sportski klubovi predstavljajući različite borilačke veštine, japanski hor i bubnjari, stavio je sve ostalo u drugi plan. Džabe mi sve reči ovog sveta, doživljeno je neopisivo. Teško je izabrati najbolji deo, no bar s najslađim nema dileme – klinci iz kendo kluba iz Krojcberga su uspeli kolektivno da nas raspilave.

Berlinske žvrljotine / 20.11.12

Ovo je priča o berlinskim grafitima ispričana od strane jednog zaljubljenika u ovu specifičnu vrstu zidne umetnosti bez preteranog znanja o istoj. Reč grafiti je posrbljena verzija italijanske reči “graffito” što manje-više znači izgrebati, ugravirati. U starijim vremenima ljudi su upravo tako ukrašavali velike dosadne površine na kućama, stubovima itd. Kako danas većina nas živi u ogromnim naseljima pretrpanim ljudima, s previsokim ružnjikavim zgradama nije čudno da ljudi imaju potrebu da ukrase svo to dosadno i bezlično sivilo s malo boje i oblika. Neki su pravi umetnici u tome, ostavljajući prava umetnička dela po fasadama, dok su drugi u pubertetskoj fazi švrljana. Kakva god da im je forma, ukoliko se udubite u bilo koji trag koji ljudi ostave na zidu, naćićete u njemu deo duše autora. Otkrićete njegovu sreću, bes, umetničku crtu, tugu, razmišljanja o stvarima koje je/ga okupiraju itd.

Reakcije i nas gledaoca su naravno drugačije, gledajući isti zid, neki od nas će videti umetnost a drugi vandalizam. Što i nije tako čudno, neki od nas imaju zidove stana prekrivene slikama, posterima, bojama. Nečiji zidovi su prazni. Kod nekih ti zidni ukrasi imaju neki red i značenje, kod drugih su samo more razbacanih stvari. I kao što ćete u zidovima nekih stanova uživati manje ili više, sličan odnos ćete imati i prema grafitima.

Ja lično volim grafite, podjednako volim one velike što prekrivaju čitave zidove, one naručene što ukrašavaju zastore na prodavnicama, preko stilizovanih imena do najobičnijih žvrljotina čija je svrha da nam saopšte da je Ana volela Milovana tamo nekog prolećnog dana. Svi oni imaju neku priču iza sebe. Ocrtavaju deo ličnosti jednog od stanovnika grada, a grad valjda svima nama podjednako pripada. Red je da svako od nas ima bar deo zida. I kao što neke od slika po našem stanu volim samo zato što ih je Miljan birao, a ne zato što ja u njima vidim neku umetničku vrednost, tako i neke od žvrljotina po Berlinu volim zato što su otisci mojih trenutnih sugrađana ili nekog od naših gostiju a ne zato što su umetnička dela ili imaju bilo kakvo za mene smisleno značenje.

Ukoliko gajite ovu istu ljubav prema zidnoj umetnosti Berin je jedno od mesta koje ne treba propustiti. Ja ovde svesno insistiram na izrazu zidna umetnost, iako se neki ne bi složili da reč umetnost ovde može biti korišćena. Postoje urbane legende koje kažu da je u Berlinu dozvoljeno crtati/pisati po fasadama. Za početak evo jedne istine: Nije dozvoljeno raditi ništa po tuđoj imovini, sem ako ti vlasnik nije dao dozvolu. Te tako nije dozvoljeno ni žvrljanje po tuđim zidovima, bili oni spoljni ili unutrašnji. Ono što postoji po Berlinu je par mesta (uglavnom javnih površina) gde se ovo toleriše, a na pojedinim i kultiviše jer predtavljaju turističku atrakciju.

Živeti u današnje vreme u Berlin je kao da živite na pozornici koja se konstantno menja, kao da živite u Rimskom carstvu koje se upravo raspada, tu pred vama. Možda je i to jedan od razloga zašto toliko volim Berlin, podseća me na raspad moje domovine samo što se on raspada sa malo više stila.
Neophodno je poznavati strukturu stanovništva i njene migracije malo bolje da bi vam bilo jasno zašto su te žvrljotine po zidovima koncentrisane upravo tu gde jesu. Ukratko, nakon pada zida, umetnici, studenti i sirotinja se uglavnom koncentrišu na istočni deo koji je opusteo jer su svi orginalni Istočno Berlinjani pohitali na zapad u svetlu budućnost. Kako su oni očigledno umetničkiji nastrojeniji od konzervarivnog srednjeg i višeg staleža njihov svet je postao malo šareniji zbog silnih grafita. Danas tačno možete videti kako ovaj sloj ljudi gotovo više uopšte ne postoji u Prenzlauer Berg-u koji je nekada bio njihova prestonica. Grafita ima manje više po celom Berlinu, negde više negde manje, no ovde evo liste mojih omiljenih mesta. Odmah moram da se ogradim od delova koji ovde neće biti obuhvaćeni meni neinteresantni i dosadniji delovi Berlina u koje preterano i ne zalazim. Mada, odbojnost prema njima upravo i proizilazi iz nedostatka šarenila i zidne umetnosti.

Cela grafiti istorija Berlina potiče još od vremena dok je postojao taj zid koji je delio istočni i zapadni deo. Preko 140km u dužinu i 3.6m u visinu, ili ti 504.000 kvadratnih metara za crtanje i pisanje. Tako je zapadni deo Berlina dobio verovatno najduže umetničko platno u istoriji. Posle pada zida većina je naravno uništena, u znak sećanja na podeljeni Berlin, 1.3km je očuvano u komadu i 1990. na tom delu je iscrtano 105. radova. Vremenom naravno grafiti propadaju. Onda su neki što su sebe smatrali nadležnim odlučili da restauriraju najugroženije radove, jedan broj umetnika se pobunio i ako se ne varam još uvek se tuže. U svakom slučaju, ovo mesto donekle simbolizuje početak svega i poznato je kao Istočna Galerija.
Na mojoj listi ne zauzima preterano visoku poziciju, iako ima par zanimljivih radova.

Jedno vrlo zanimljivo mesto nalazi se u blizini Hackescher Markt-a, u ulici Rosenthaler Strasse, u jednom od pasaža u kojem se nalazi i muzej Ane Frank. Ovo je jedno od najturističkijih grafiti mesta u gradu. Nalazi se na svim grafiti turama te ako želite da uživate u njemu posetite ovaj pasaž oko 9-10 ujutru. Crteži su prava umetnička dela i menjaju se relativno često. Zbog ovoga se ovo mesto kotira jako visoko na mojoj listi i pored silnih turista. Kao stanovnici ovoga grada sebi možemo da priuštimo uživanje u ovom mestu kad turista nema, no ako ste u Berlinu na kratko može biti iritantno. U istom pasažu nalazi se i bioskop u kojem se uvek prikazuje bar jedan nemački film sa engleskim titlovima. Što opet jasno pokazuje koliko je turistički orjentisan ovaj deo. Kada ste tu, ne propustite da zavirite u sve dozvoljene prolaze i zgrade, jer su u ovom kraju čak i hodnici ižvrljani.
Odatle krenite Dirckenstr. u pravcu Alexanderolatz-a i uživajte u grafitima po nadvožnjaku brzog voza (S-bahn). Ovo mesto je manje turističko, a ništa manje zanimljivo.

Skoknuću sada malo severnije, do mesta mog trenutnog prebivališta i meni omiljenog dela grada. Po Prenzlauer Bergu grafiti se mogu naći duž Kastanienallee. Ta ulica je verovatno jedna od retkih u kraju koja još uvek nije u potpunosti ulickana. Relativno često možete očekivati nešto novo na zidovima. Posle svake veće svetske zajebancije naićićete na reakciju u vidu grafita na nekoj od fasada. Ne zaboravite da zavirite u svaki sokak, u njima se kriju pravi biseri.
Po ostalim delovima, posebno oko Helhotzplatz-a i deo između Kollwitzplatz-a i Danziger str. grafiti su sve ređi i sve ih češće farbaju.

Istočno od Warschauer str. i južno od Frankfurter Alle, pruža se najživlji i najšareniji deo Friedrichshain naselja, sa naravno grafitima svuda oko vas. No pravi dragulj i meni omiljeni deo ovog naselja, i generalno jedno od meni omiljenih grafiti mesta nalazi se na samom jugu ovog poteza malo pre železničkih pruga, ispod Revaler str. Koliko je celo ovo naselje cool najbolje govori činjenica da u tom kraju postoji čak i skejt hala, i moja dva omiljena mesta za izlazak. Atmosferi posebno doprinose polu orušene zidine oslikane ogromnim crtežima.

Onda pređete najlepši most u Berlinu Oberbaumbrücke da biste stigli do Kreuzberg-a. Već dok prelazite isti uočićete par murala sa leve strane. Kreuzberg je verovatno naselje sa najvećim brojem murala i naručenih crtaža. Predlažem vam šetnju nedeljom kad su radje zatvorene da biste mogli u potpunosti da uživate u lepoti pojedinih zgrada dok su iscrtane spoljne roletne na radnjama spuštene. Ovo naselje je dosta veliko i toliko šareno da je teško i dati preporuke. Dodaću neka tipična mesta na mapu, no zaista ga treba ispešačiti više puta i uzduž i popreko da biste primetili sve njegove lepote.

Prvih desetak slika su uslikani u naselju Mitte. Slično kao i u Prenzlauer Berg-u, grafiti su ovde sve ređi, ali i dalje se mogu naći u ponekom prolazu i delovima bližim gore pomenutom P-Berg-u. Ovo su ukratko najveće atrakcije, naravno tu i tamo naletećete na neki pasaž i u njemu improvizovanu gaeriju. Takođe, često se dešava da nešto što ste videli danas, već sutra ne nađete na istom mestu. Berlin me je naterao da kameru vucaram svuda sa sobom.

Mapa na ovom linku.

Berlin: Šetnja uz Špreju / 12.11.12

U Berlin smo se doselili par dana pred kraj avgusta 2011. 31. avgusta smo prvi put prošetali uz reku Špreju. Ja sam obično očajna s datumima i ovog se baš iz tog razloga i sećam. To je bio dan naše pete godišnjice koju smo uspeli da zaboravimo u svoj toj frci oko seljenja. Setili smo je se upravo u toj šetnji kraj reke.

Pre pisanja ovog posta, da me je neko pitao koja reka protiče kroz Berlin kao iz topa bih odgovorila: Špre, a onda se još i pametna pravila dodajući kako se na zapadnim krajevima Berlina uliva u Havel. I dok bi za ovo Špre još moglo i da mi se progleda kroz prste jer se na nemačkom njeno ime piše Spree (tj. zvuči Špre), Havel se na nemačkom piše Havel što se čita Hafel. No moj antitalenat za jezike prevazilazi sve granice, te i pored svog znanja nemačkog ja imam tendenciju da neke reči čitam kako nas je Vuk učio. Sva sreća pa sam svojih slabosti svesna, te uvek proveravam imena geografskih pojmova kojih se iz škole ne sećam. Ako smo ove reke ikada i spominjali, uspela sam da ih zaboravim.

No ova Špreja mi je baš zadala muka. Obično srpsku verziju imena geografskih pojmova nalazim tako što isti u orginalu nađem na vikipediji, a onda kliknem na srpsku verziju teksta, čisto da proverim da se nisam zanela kao u slučaju Hafela. Problem je što ja u verodostojnost članaka na vikipediji baš i ne verujem puno, te uvek proveravam njihove izvore kada moje nagađeanje nema mnogo veze s onim što tamo piše. Što je opet ovde bio problem jer izvori nisu bili na srpskom jeziku. A Špre baš ne zvuči kao Špreja, priznaćete. U našoj kući postoji more atlasa i mapa, no nijedna na srpskom. Zapravo jedan naš atlas je “kao” na srpskom. Izdala ga je Mladinska knjiga, no istoj se očigledno nije isplatilo da prevodi mape za srpsko tržište, te ih je ostavila u orginalu. To mi je probudilo mučna sećanja na ranu mladost kada otkrijem da sam pokupila knjigu hrvatskog izdavača i da opet neću uspeti da pohvatam imena glavnih junaka. Ovaj “incident” će mi taman biti podsetnik da nađem negde atlas na srpskom, srpskog izdavača a ne tamo neke MK, TK, PK ili ko zna koje druge grupe, kada sledeći put budem u poseti domovini. Na kraju odlučih da prihvatim ovo “vikipedijino” ime jer se u članku navodi i ime reke na lužičkom srpskom (Sprewja) što se već dalo proveriti, pa je recimo to donekle imalo smisla.

Te dakle povono: Kroz Berlin vijuga reka Špreja i na zapadnom izlazu iz grada uliva se u Hafel.

I tako, pre dva dana poče vikend i mi odlučismo da isti provedemo šetajući uz Špreju. Ona nije preterano široka na svom putu kroz Berlin. Zahvaljujući ravnici u kojoj se Berlin ugnjezdio izvijugala se poput zmije na dečijim crtežima. Svako malo presečena je kanalima, što prirodnim, što veštačkim. Krenuli smo da je pratimo od istoka ka zapadu. Plan je bio da je pratimo od Muzejskog ostrva. No usput se setih da postoji to jedno parče staro-berlinskog zida u blizini železničke stanice koji se nalazio na kanalu i da bi bilo lepo da ga konačno vidimo, te je put uz Špreju započeo upravo kod stanice na spoju kanala i reke.

Uglavnom smo šetali uz desnu obalu. Ja volim taj deo jer bez obzira na godišnje doba deluje pomalo usamljeno. Malo ko prolazi tim stazama. Poneki biciklista, mada ni njih nema puno. Uz put se smenjuju zeleni delovi, pre drvoredi nego parkovi i staze kraj stambenih zgrada. Kada se prođe Tirgarten ni turističkih brodova više nema. Na tom jednom manjem delu severno od Tirgartena, taman kada se prođe Moabitski most i zađe u poslovni centar istoimenog naselja, staza vodi kroz Put sećanja. Put sećanja počinje delom staro-brlinskog zida donetog odnekle, jer tu zida nikada bilo nije. Statuom čoveka koji istrčava iz zida, i do kraja vas prati devet bista nemačkih heroja postavljenih na postoljima na kojima su ispisana njihova imena i mudre im misli.

Put sećanja (Straße der Erinnerung) je posvećen nemačkim herojima bez mača, onima koji su je branili bez oružja, posvećen naučnicima, političarima i kulurnim radnicima koji su se borili za slobodu i ljudsko dostojanstvo.
Prva bista je postavljena 2002. i poslednja 2009. A na njima se nalaze:

  • Georg Elser (1903-1945) – Čovek koji je zamalo ubio Hitlera 8, novembra 1939. u Minhenu. Zakasnio je svega 13 minuta.
  • Tomas Man (Thomas Mann) (1875-1955) – Nemački pisac nobelovac, autor Propasti jedne porodice i Čarobnog brega. I mnogih drugih naravno, no meni su ove dve omiljene.
  • Ludvig Mis van der Roe (Ludwig Mies van der Rohe) (1886-1969) – Arhitekta, koji je poznat kao otac zgrada sa staklenim fasadama. Nacionalna galerija moderne umetnosti u Berlinu je njegovih ruku delo, inače jedna od meni najlepših “modernih” zgrada po Berlinu.
  • Valter Ratenau (Walther Rathenau) (1867-1922) – Pisac i političar. Ubili ga posle potpisivanja mirovnog sporazuma s Rusima po kojem se obe zemlje odriču potraživanja posle Prvog svetskog rata. Poznat i po tome što se javno suprostavljao progonu jevreja.
  • Albret Haushofer (Albrecht Haushofer) (1903-1945) – Geograf i još jedan neuspeli atentator na Hitlera.
  • Edit Štajn (Edith Stein) (1891-1942) – “Filozof”, zvanično bez znaka navoda ali ja nešto velikovernike ne mogu zvati filozofima. Jer filozof je onaj ko pita i sumnja, a to s verom ne ide.
  • Konrad Zuse (1910-1995) – Jedan od onih inženjera bez kojih danas ne bismo imali računare.
  • Ludvig Erhard (Ludwig Erhard) (1897-1977) – Političar, koji se za vreme apsolutnog rata zalagao za apsolutni mir.
  • Albert Ajnštajn (Albert Einstein) (1879-1955) – Njega svi znamo :)

Ispod svake biste ispisane su mudre misli ovih ljudi.

Nakon ovog dela, nestalo je i ono malo ljudi što smo sretali. Ispred nas samo Špreja sa ponekim labudom i pokojom patkicom. Šetnju uz reku smo završili šetnjom po parku oko zamka Šarlotenburg (Schloss Charlottenburg). Ovaj zamak je jedini preživeli u Berlinu, većina ih je i građena u susednom Potsdamu. Građen je u 17. i 18. veku i moguće je posetiti njegove barokne prostorije. O njemu ću vam pisati nekom drugom prilikom više, on spada u jednu od onih turističkih atrakcija čiji obilazak planiramo s gostima, no do sada niko od njih nije pokazao preterano interesovanje. Doduše ne krivim ih, posle više od godinu dana života u Berlinu ovo je prvi put da smo ga i mi videli, i to više onako usput u šetnji, nego sa pravim interesovanjem.

Nakon zamka, gubili smo se nasumično ulicama istoimenog naselja. Svojevremeno kada smo planirali preseljenje za Berlin, na forumima je ovaj kraj opisivan kao izuzetno lep. No nama se činio nekako daleko od svega, te nikada nije ušao u razmatranje kao potencijalno naselje za život te nam se nije ni žurilo da ga obilazimo. Moram priznati da sam bila prilično šokirana njegovom lepotom. Zgrade po sporednim uličicama su stare, verovatno zidane pred kraj 1800. i neke ili početkom 1900. Svaka sa statuama ili drugim vidovima ukrasa na fasadama, bez nadogradnje, te s toga sa našiljenim krovovima što je vrlo retko i ne tipično za Berlin. Slični kvartovi postoje i u drugim delovima Berlina, ali ni jedan nije toliko bogat da su zgrade u tako očuvanom stanju. Na momenat mi se učinilo da više i nismo u Nemačkoj. I dalje ovaj kraj boluje od istih boljki kao i ostatak naseljenih mesta po zapadnoj Nemačkoj, odsustvo malih radnji i lokala u kome bi čovek poželeo da se izgubi. Odsustvo zapravo bilo čega upečatljivog, ličnog, posebnog. Ovaj kvart je jedan od retkih koji ima “šetališnu” zonu, jednu široku ulicu oivičenu tržnim centrima i robnim kućama. I opet tako tipično, za ovaj deo sveta sve jedna te ista marka ili lanac. Prodavnica H&M-a u tržnom centru, onda njihova giga velika radnja na četiri sprata dve zgrade niže niz ulicu, onda opet oni na odeljenju za žene, decu i muškarce na svakom spratu robne kuće. Ako nije H&M, onda je C&A, ako nije to, onda je Mango ili Boss ili Tommy Hilfiger, ili neka druga od tih tridesetak modnih kuća koje se vrte po zapadu.
Eh, kako to obično biva sve te šljašteće reklame udružene sa kišom koja je već krenula ozbiljno da lije do tada, nateraše nas da sednemo u prevoz i odložimo šetnju drugom stranom Špreje za neki drugi dan.