postcards…
The world moves with me

Sveto trojstvo – Prambanan / 08.10.16

Nakon vrlo uzbudljivog dana u obilasku budističkog Borobudura, hrišćanske Kokošije crkve i par manjih hramova u povratku ka Džogdži, narednog dana smo krenuli u pohode najvećem Hindu kompleksu na Javi. Ovaj kompleks je na svega 17km od Džogdže pa smo taj dan bili pošteđeni preranog ustajanja. Vozač nas je čekao jednako nasmejan i ljubazan. Za ta dva dana provedena sa njim već smo shvatili da je najgori navigator na svetu. Ali je bio zaista dobar vozač, a uz to i prijatne naravi, te smo bili vrlo zadovoljni svojim izborom. Izgledao je kao svaki prosečan Indonežanin. Za bar pola glave niži od mene, tamnoput, mršavkast i sitan. Crne, kratko podšišane kose, caklećih krupnih očiju i neumornog osmeha. Indonežani, za razliku od Kineza, Japanaca i Koreanaca, imaju izuzetno krupne oči i puna usta. To ih čini lepuškastim na dečiji način. Previše su niski i sitni da bih ja, ili neko drugi mojih gabarita, na njima išta muževno našao.

Do kompleksa smo stigli oko sedam. Već se podosta ljudi vrzmalo naokolo. Ovog puta mahom smo bili okruženi lokalcima. Ulazi su na ovim kompleksima odvojeni za Indonežane, te smo na našem, turističkom ulazu bili sami. Tu nas je dočekala najneljubaznija devojka na svetu. Svi mi ponekad ustanemo na levu nogu. Neki od nas i više dana zaredom. I to je sasvim normalno u ostatku sveta, ali u zemlji ljubaznih ljudi ona je štrčala poput crne ovce. Ta njena nadrndanost nas je silno zabavljala. Ali, u neku ruku, davala je tom narodu ljudsko obličje ponovo. Zaključili smo, da ta njihova miloća nije posledica genetičke mutacije nego stvar izbora. Kao takva, izabrana, a ne nametnuta, bila nam je još draža.

Ovog puta već sa ulaza smo mogli da vidimo Prambanan hramove. Prambanan je nastao u 9.veku, slično kao Borobudur. S obzirom da se u to vreme često dešavalo da u vladarskoj porodici, žena veruje u Budizam, dok se muž posvećuje Hinduizmu, ili obrnuto, ovo nije neuobičajeno. Prambanan je kompleks hramova posvećen Svetom trojstvu. Iako u vreme nastanka Hinduizma nisu definisali i prepoznavali termodinamičke zakone u obliku u kojem mi o njima učimo na časovima fizike danas, bilo im je više nego jasno da nešto ne može doveka trajati. Da bi nešto postalo, nešto drugo mora da nestane. Te su svoje Božanstvo podelili na tri dela: onog koji kreira – Brahma, onog koji održava – Višnu i onog koji uništava, tj. prevodi u novo stanje – Šiva. Tri najveća hrama su posvećena upravo njima. Naspram svakog od njih nalazi se manji hramovi posvećeni njihovim nosačima, jer svako od ovih božanstava je prikazano na leđima svog ljubimca: Šiva na biku Nandi, Brahma na labudu Hamsi i Višnu na jastrebu Garudi. Hramovi su ukrašeni reljefima jednako dobro očuvanim kao oni sa Borobudura. Meni za nijansu lepši i zanimljiviji, jer su Hindu božanstva obično kitnjastija, sa više detalja.

Dok sam se pripremala za put čitala sam blogove raznih ljudi koji su posetili Borobudur. Zaprepastilo me je kako je gotovo svaki post spomenuo koliko im je naporan posle nekog vremena obilazak postao, jer su ih ljudi na svakom koraku zaustavljali i pitali da se slikaju zajedno. Naše iskustvo na Borobuduru nije bilo tako ekstremno, svega nas je jedna grupa srednjoškolaca zaustavila. Nisam shvatila čemu tolika kuknjava pomenutih blogera. Nije mi padalo na pamet, da smo ranim obilaskom, zapravo izbegli najveću gužvu i samim tim masovno slikanje. Kako smo u Prambanan stigli relativno kasno, i bili okruženi morem ljudi od starta, ubrzo smo otkrili zašto bi neko trošio redove svog putopisa na takvu stvar. Naime, nismo stigli ni da dođemo do prvog hrama, kad nas zaustavi sredovčna Indonežanka. Nije pričala engleski ali nam je jasno stavila do znanja da bi da nas slika sa svojom devojčicom, koju je gurala ka nama dok je podizala aparat u vis. I bar desetak njih iz obližnje grupe je nasmejano dovikivalo: “Foto! Foto!”. Stali smo poslušno.

Smešim se dok čučim i grlim zbunjeno dete koje stoji kraj mene. S druge strane Miljan u istoj pozi. Zadovoljna mama klima glavom.
Škljoc.
Zatim dodaje aparat ženi pored nje i utrčava u kadar sa nama.
Škljoc.
Svi srećni i uzbuđeni. Zatim dolazi još jedna.
Škljoc.
Pa neka nova deca.
Škljoc. Škljoc.
Onda strina, tetka i ujna. Jedna po jedna. Onda, dve po dve. Na kraju sve tri zajedno.
Škljoc. Škljoc. Škljoc. Škljoc. Škljoc.
E sad sestre od tetke sa snajinom jetrvom.
Škljoc.
Odguruju jetrvu.
Škljoc.
Ponovo neko od dece. Ovog puta dolazi samo i penje nam se na glavu.
Škljoc. Škljoc.
Uzbuđenje raste. Kolona za slikanje takođe. Naši osmesi prerastaju u smeh.
Škljoc. Škljoc. Škljoc.
Osećam se kao zvezda!
Škljoc.
Uviđam da se sa pojedinim ženama sad već slikamo po deseti put. Al’ ne marimo ni mi, ni one.
Škljoc. Škljoc.
Gledam Miljana koga cela situacija zabavlja koliko i mene. Pozira srećan i ushićen. Zvocam mu kroz zube, uz osmeh naravno da ne kvarimo sliku: “A meni nećeš da poziraš, jel?”
Škljoc. Škljoc.
Zaboravljamo na vreme. Ovome i tako nema kraja.
Škljoc.
Svi zadovoljni pljeskaju na kraju i dižu palac u znak odobravanja. Slikanje završeno.
A???? Kad pre? Ja hoću još! Pitam hoće li neka od njih sad da se slika sa mnom? Nastaje opšta pometnja. Ko će mi biti bliže? Ko će stati u prvi rad? Ko u drugi? Svi se otimaju za mesto i sve bi da stanu u kadar.
Škljoc.
Škljoc. Škljoc. Škljoc. Škljoc. Škljoc. Škljoc.
Tu se opraštamo. Nakon pola sata, konačno krećemo u obilazak hramova. Hramovi su super, ali ja bih da se slikam.
Škljoc.

Prambanan je velik kompleks. Sem hramova posvećenih Svetom trojstvu, u okviru istog parka nalaze se ostaci drugih hramova. Prilično je prostran taj park. Dok smo šetali po okolnim ruševinama, zbunjivali su nas lokalci. Sedeli su familijarno, u parovima ili manjim grupama, u hladovini drveća. Ispijali svoja hladna pića i jeli đakonije koje su verovatno to jutro pripremali pred izlet u park. Sve bi izgledalo kao idilična slika ljudi na pikniku, kao bilo gde u svetu, da svuda naokolo nisu bili ogromni kavezi sa egzotičnim pticama. Egzotične ptice, posebno različite vrste papagaja, su najčešći kućni ljubimci na Javi. Generalno se ljudi u Jugoistočnoj Aziji mnogo češće od Evropljanja odlučuju za ptice kao kućne ljubimce. Ono što nismo mogli da dokučimo je, da li su ovi ljudi izveli svoje ptice u “šetnju”, ili ih možda prodaju, ili poklanjaju. Džogdža je poznata po svojoj ptičjoj pijaci, na kojoj se pored ptica prodaju i druge vrste egzotičnih životinja. Poznata je ta pijaca i po silnim skandalima vezanim za krijumčarenje životinja, te smo je zaobišli u velikom luku.

Zaobišli smo Lumbung i Bubrah, i njzad stigli do budističkog hrama Sevu (Sewu). Veruje se da je ovaj hram izgrađen pre Borobudura i da je tadašnem vladaru služio kao glavno svetilište. Na kapiji stoje dva debeljuškasta kamena kipa sa svojim toljagama. Sve priliči atmosferi kakvog groblja starog, istrošenog kamenja. Ti kameni blokovi su uredno poslagani u manje gomile. Očigledno čekaju da arheolozi dokuče koji deo treba s kojim uklopiti, i slože poput kakve slagalice neki od urušenih svetilišta. Šetali smo okolo, peli se na građevine koje su arheolozi uspeli da rekonstruišu i svako malo zastajkivali da poziramo radoznalim lokalcima ili slikamo te kamene gromade.

Već uveliko iscrpljeni jakim suncem, uputili smo se nazad ka kolima. Prateći strelice ka izlazu, uočili smo da ćemo morati ponovo kroz market, sličan onom koji smo našli na izlazu iz Borobudura. S tim da je bilo skoro podne, market pun ljudi, bučan i prebukiran. Vrzmali smo se okolo u potrazi za alternativnim izlazom, no nikako ga nismo nalazili, te na kraju odlučismo da se provučemo kroz ulaz. Treba li pominjati da je nadrndala Indonežanka, nezadovoljno protestvovala? No u toj mrzovolji, verovatno je mrzelo i da se pregoni sa nama, te nas propusti na kraju. Kad smo stigli do kola, našeg vozača nije bilo, te posedasmo u hladovinu. Bili smo prilično iscrpljeni i gladni, ali nas je mrzelo da se makljamo naokolo po toj vrućini. Do nas su sedele tri Indonežanke. Jedva da je prošlo par minuta pre nego što nam se jedna od njih obrati. Domaćinski nas je nutkala pohovanim tofuom i ljutim papričicama. Usput nas je obasipala morem pitanja. Sve živo su htele da znaju. I odakle smo. I da li smo gladni. I gde smo krenuli. I gde smo odseli. I da li smo gladni. I ko nam je vozač. I kako nam se sviđa Indonezija. I kako nam se sviđaju Indonežani. I naravno, da li smo gladni. To da li smo gladni je uporno bilo praćeno poturanjem ogromne kutije sa pohovanim đakonijama. Ja sam halapljivo prihvatala hranu, kad god bih bila ponuđena. A nakon par minuta, kad su mi sve tri postale najbolje drugarice jer smo se složile da mi je muž mnogo lep, osećala sam se dovoljno slobodno da im proždirem hranu čak i kad kutiju ne guraju pred mene. Onda smo krenule, kao najbolje drugarice da se slikamo do besvesti. One nasmejane, ja musava i punih usta. Zatim su krenule da se sve odreda slikaju s mojim mužem. To najbolje drugarice ne rade jedna drugoj, ali bila sam prezauzeta krkanjem da bih negodovala. Vreme je s njima letelo. Kutija se praznila. Jedna od drugarica se doseti da bi sad posle ručka mogli biti žedni, te nam brižno tutnu vodu u ruke. Kako nas nahraniše, napojiše i islikaše, stiže i naš vozač. Oprostili smo se kao da smo sto godina drugovale. Takav entuzijazam u mahanju, za kolima koja se gube iz vide, imaju samo mala deca i moje indonežanske drugarice.

Planirala sam da vrlo studiozno šetam među tim hramovima i ruinama, baveći se istorijskim, kulturnim, religioznim, arhitektonskim informacijama. Ali eto nisam. Bilo mi je vruće. I bila sam uglavnom previše iscrpljena. I žedna. I gladna. I samo polu prisutna. Ali silno raspoložena za slikanje. I ćaskanje sa Indonežanima. I za jedenje tofua. I ljutih papričica. Na kraju, iskreno, ne mislim da sam mnogo propustila zapostavljajući Prambanan.

Jedna kokoška i jedna crkva / 24.09.16

Bio jednom jedan čovek. Taj čovek je živeo na Javi. Čovek je verovao u Boga. Beše doduše malo svojeglav, na muslimanskom ostrvu sa Hindu i budističkom istorijom, on je odlučio da veruje u hrišćanskog Boga. Ni Muhamed, ni Buda, ni Krišna, ni Višna, ni bilo koje drugo Hindu božanstvo, ne behu mu po volji. Držao se Isusa k’o pijan plota. I kako to obično biva, kod verujućih ljudi, javi se njemu njegov Bog u snu. U tom snu, ćapliskali su oni o ljudskim tegobama. Stajao je on spram Isusa, kao da mu je ravan, na nekakvom brdu. Ujutru čovek ustade sav veseo i poletan, jer je usnio svoje božanstvo. U svom tom dobrom raspoloženju, krenu on sa ženom, u poseti tazbini. Verovatno je i poklone spremio, ali to je za priču nebitno. Lutajući po obližnjem brdu, on ugleda poljanu istu onakvu, na kojoj je u snu sa svojim Svetim duge besede vodio. Tu, on brže bolje potrča tastovoj kući da se raspita čija je zemlja i hoće li mu je vlasnik prodati. Pogodi se s komšijom bez problema i kupi zemlju. Jer je Bog tako hteo. Valjda.

Prvo je čovek odlučio da na toj poljani sagradi ustanovu u kojoj će pomagati omladini u nevolji. Zašto je i kako odlučio da treba da spoji na jednom mestu decu ometenu u razvoju, narkomane, psihičke bolesnike, i problematičnu decu koja vole da se biju, i tretira ih na isti način, niko sem njega i Boga verovatno nikad neće saznati. To je ipak van domašaja nas običnih ljudi. Ali eto, tako on odluči. I tako i bi. Taj čovek je bio i umetnik u duši, te mu obične, standardne građevine nisu baš bile po volji, te on odluči da njegova treba biti u obliku goluba sa krunom na glavi. Krenuo je on to sve da gradi osamdesetih. Polu završio početkom devedesetih. Radila je ta ustanova nekih desetak godina, a onda je 2000. zatvorena i zaboravljena. Onda su ljudi otkrili, da se sa tog brda, na kome se ta poljana nalazi pruža predivan pogled na Borobudur. A onda je par njih na putu ka tom vidikovcu zalutalo i naletelo na čudnu napuštenu građevinu u obliku živine. Nije dugo prošlo dok je građevina prerasla u turističku atrakciju. No kako nikakvog obaveštenja nije bilo, zaključiše da je u pitanju crkva, i to crkva u obliku kokoške.

Kako tačno stići do kokošije juhe, ‘oću reći crkve, nije lako objasniti. Mi smo našem taksisti rekli da želimo do vidimo Gereja Ayam, nakon obilaska Borobudur hrama i pokazali mu mesto na mapi. On se gubio i gubio, stajao, pitao, vozao, vraćao i na kraju našao. Da je umeo da prati mapu, verovatno bi put kraći bio. To je ujedno bilo i jedino mesto za koje je naš taksista, koji je proveo dva dana vozajući nas, pokazao ikakvo interesovanje. Te je u obilazak krenuo sa nama. Od parkinga treba ispeti brdašce. Malo, ali strmo brdašce. Kad stignete do vrha brda, ukazaće se pred vama ta oronula, kamena, džinovska kokoška. Ako mene pitate, impozantna koliko i Borobudur. Na drugačiji način doduše.

Gledam i ne verujem koliko je suludo. Ta kruna na golubu, koja izgleda kao kresta na kokošijoj glavi, je pretvorena u vidikovac. I to me podsetilo na Kip slobode u Njujorku, samo što taj kip ima krunu, koja liči na krunu. A mi ovde imamo krunu, koja liči na kokošiju ćubicu, koja opet liči na krunu Kipa slobode. Nije nam bilo dovoljno da se “divimo” kokoški s polja te uđosmo u unutrašnjost. Telo je ogromna, prostrana, prostorija, bez ikakvih pregrada, sa prozorima sa strane i krstom na tavanici, bliže guzi. Do krune se penje, kroz glavu, koja je podeljena na nekoliko nivoa. Jedan je oslikan ikonama, koje prikazuju narkomane, alkoholičare i problematičnu decu. Iznad te oslikane prostorije, nalazi se sledeće, koja je na zidovima imala sliku sultana i njegove žene. Taksista nam objasni da je to prostorija za venčanja. Jednako fasciniran i zbunjen činjenicom da bi neko došao tu da se zaklinje na večnu zajednicu. Iznad toga je još jedan nivo, koji manje-više ne služi ničemu sem da bacite pogled kroz kljun. I naposletku, izlazite na terasu oivičenu krunom. Tu zatičete fantastičan pogled na okolna brda, Borobudur u daljini i mlade Indonežane koji žele da naprave selfi sa vama. Uživate u slikanju na vrhu; što u slikanju okoline vašim aparatom, što u poziranju lokalcima. Kad se siti islikasmo, i mi i oni, spustili smo se nazad, u glavni hol.

Iz glavnog hola, smo krenuli ka kokošijoj trtici. A odatle vode stepenice u podrum. U podrumu su katakombe. Male, uske. Izgleda kao lavirint, sa vrlo uskim, slabo osvetljenim hodnicima, koje vode u ćelije. U ćelije, u kojima su oni kojima je trebala pomoć boravili. Sad već uviđate kakav je to horor morao biti. U momentu dok sam obilazila te ćelije, ja nisam bila svesna priče koja se iza njih krije, no i dalje me je obuzimala jeza i strašno sam se loše osećala u tom klaustofobičnom prostoru. Svi odgledani horor filmovi me nisu mogli pripremiti na ovo iskustvo. Iz trtice smo pobegli, glavom bez obzira, na svetlost dana.

Suvišno je reći da je kokoška uspela da zaseni Borobudur. Zamišljala sam doduše da ćemo zateći napuštenu građevinu. Međutim, ona to nije. U trenutku naše posete, radovi su bili u toku. Izgleda, da građevina privlači dovoljno turista da se nekom učinilo da bi od toga mogao napraviti biznis. Ili se Bog, onom čoveku opet javio. Ko će ga znati. Čudni su putevi božji.

Borobudur / 22.09.16

Kedu dolina se prostire oko reke Progo u centralnom delu Jave.Po njenim obroncima nanizali su se vulkani: Sumbing, Sindoro, Marbabu i Merapi. Tlo je otuda veoma plodno, te je odavno naseljeno. U ovoj dolini smenjivale su se mnogobrojne indonežanske dinastije. Stvarali i negovali mitovi, ubijali i rađali bogovi. Istorija se čuvala kroz narodna predanja, legende prenosile s kolena na koleno. Svaka generacija je u priču unosila deo svoje stvarnosti. Cela priča je postala toliko neverovatna do današnjih dana, da je teško razdvojiti javu od sna, istorijske činjenice od veličanja i preterivanja, tako tipičnog za narodna predanja. Vulkani su za to vreme pepelom, prašinom i lavom prekrivali materijalne dokaze. Neke od građevina su bile srećnije da ih vulkani zatrpaju pre nego što su zemljotresi stigli da ih razore. Džungla je divljala i širila se velikom brzinom. Iz mlade, bogate vulkanske zemlje, gusto zelenilo je nezaustavljivo bujalo. Vulkani su se primirivali, zemljotresi slabili, ljudi se vraćali, sa nekim novim vladarima, nekim novim religijama, nekim novim životima. No priče nikada zaista ne zamiru, one se obnavljaju, menjaju, bude i pokreću neke nove. Tragove prošlosti uvek u njima možemo naći. Pitanje je samo, koliko imamo interesa da ikakvu istoriju otkrivamo u tome.

Istorija Kedu doline je vekovima ostala zatrpana. Pa čak i danas, kada se o njenoj istoriji i istorijskim spomenicima priča, uglavnom se pominju budistički ostaci iz 8. i 9. veka. Jedan od njih se posebno ističe po svojoj veličini i važnosti: Borobudur hram. Nije čudo da je tako. U to vreme budizam i hinduizam su se jednako praktikovali u Kedu dolini. Obe ove religije imaju vrlo specifičan odnos prema trajanju i vrednovanju materijalnih stvari. Za njih su one zamenljive, prolazne, manje-više bezvredne, bez obzira koliko spolja deluju grandiozno. S druge strane, čoveku je tako tipično da želi da iz generaciju, u generaciju, pravi veće i grandioznije objekte, zapuštajući i zaboravljajući one pređašnje. Pomenuti vulkani i zemljotresi očigledno nisu pomagali održavanju tih građevina. Širenje Islama po Jugoistočnoj Aziji je dodatno ubrzavalo taj proces zaboravljanja starih budističkih i hindu hramova. Sem po koje neverovatne legende, u koju bi samo kakav sanjar ili pustolov mogao poverovati, malo šta se održalo do 19. veka. A onda je došao On…

On je Sir Rafles. Isti onaj Rafles, koji je stvorio sadašnji Singapur. Onaj, koji na ovom našem ostrvcetu ima svoju ulicu, svoj hotel, svoj univerzitet, svoju bolnicu, svoje sve. Istna, ništa nije njegovo, samo je po njemu nazvano. Taj plemić je upravljao Singapurom u ime britanske krune. No pre nego što je stekao svoju silnu slavu u Singapuru, Rafles je proveo par godina na Javi, vodeći ratove s Holanđanima i baveći se istorijom lokalnog naroda. Upravo on je naredio ispitivanje i iskopavanje dva najveća hrama u regionu Borobudur i Prambanana. Ali ovaj potonji nema veze sa Kedu dolinom, pa ću o njemu više pisati drugom prilikom. Holanđani su svoja iskopavanja nastavili i nakon što su prognali Britance. Svakakve budalaštine su im padale na pamet, kao na primer, da cele hramove rastave na komade i izmeste po evropskim muzejima. Sva sreća pa su od te pogane rabote odustali. Te obnove hramova su trajale dugo i bile su spore. Celu stvar ne olakšava činjenica, da je dolina praktično prenaseljena. To ima svoju posebnu draž. Šetate pirinčanim poljima i naletite na hram. Ili se isti nalazi u zadnjem delu nečijeg dvorišta. U dolini se nalazi nekoliko budističkih (Borobudur, Mendut, Pawon, Ngawen) i hindu (Banon, Canggal, Gunung Sari) hramova, neki u boljem, neki u lošijem stanju.

Jedan od tri dana koja smo proveli u Džogdži, bio je planiran za obilazak hramova po Kedu dolini. U početku smo bili entuzijastični sve da ih vidimo. No, snagu smo izgubili već kod trećeg. Zapravo, posle Borobudura druga dva su nam se činila nedovoljno impresivnim, da bi se po tom tropskom suncu makljali oko obilaska ostatka. Borobudur je udaljen oko 40tak kilometara od Džogdže, no za tu razdaljinu trebaće vam i više od sat vremena po lokalnim putevima. Ostali hramovi su naokolo razbacani, dovoljno daleko da je nemoguće sve obići peške. Najjeftinija i najpraktičnija varijanta za obilazak Kedu doline bi bila da iznajmite motor. No, nama je to nemoguća misija, jer nijedno od nas nema vozačku dozvolu, niti bilo kakvo iskustvo u upravljanju motorizovanim prevoznim sredstvima. Sve što nam je preostalo je ili da se pridružimo nekoj organizovanoj turi ili da iznajmimo kola sa vozačem, s tim da ovo prvo baš i nije izbor. Vozača ćete u Džogdži lako naći. Mi smo pitali prvog taksistu na kojeg smo naleteli i on je bez razmišljanja pristao. On nije vodič, jedva da je i engleski pričao, ali nama to nije ni trebalo. Sve što smo želeli je da imamo slobodu kretanja. Vozač sa kolima, koji će vam biti na raspolaganju 12 sati, košta 500.000 rupija (~35 evra). U prevoz je uključeno gorivo. Na top toga plaćate samo parking koji košta 10.000 rupija, ali ga treba plaćati oko svakog hrama. I ulazak u hramove se uglavnom plaća. Za Borobudur treba izdvojiti nekih 20 evra po osobi. Za ostale znatno manje. 20.000 rupija maksimalno. U obilazak treba krenuti rano, prvo da biste izbegli gužvu, a onda i da biste izbegli najjače sunce. Ustajanje u četiri, da bi do hrama stigli pre šest, kada se otvara, nije se uklapalo u viziju odmora, čiji je osnovni cilj naspavati se, ali nismo imali izbora. Suviše dugo živimo u tropima, da bi ignorisali iscrpljujuću moć sunca.

Taksista nas je čekao u holu. Imao je kez od uveta do uveta. Kao da je ispred nas najluđa avantura, zbog koje je on iz nekog razloga, uzbuđeniji od nas. Mi smo bili krmeljivi i neispavani, no taj njegov osmeh širio se kao kuga, te smo ubrzo i sami postali preterano uzbuđeni oko svega. Verujte mi, taj stepen dobrog raspoloženja, na prazan želudac, pre prve jutarnje kafe, jednostavno nije prirodan. Ali, izgleda da nam se telo lako i brzo prilagodilo sveopštem lokalnom entuzijazmu. Put je u odličnom stanju, gužva nije bila preterana na putu, niti mi se činilo da naš vozač sporo vozi, no i dalje trebalo nam je skoro sat i po da stignemo do Borobudura. Ceo kraj je gusto naseljen, te su nam kuće kraj puta često zaklanjale vidik. Ponegde su bile udaljenije, ali uvek, bar nekoliko njih u vidokrugu. Krenulo je da sviće pre nego što smo stigli do hrama. U jednom momentu sa desne strane, ukaza se predivan pogled na vulkan iza kojeg je nebo gorelo najlepšim nijansama žute i crvene. Prizor je bio tako lep i umirujući. No na žalost, prebrzo ga zakloniše kuće kraj puta. Pred kapiju kompleksa stigli smo malo pred otvaranje. Na ulazu je sem nas, bilo i oko 20tak belih turista. Svi poluusnuli i poluprisutni. Očigledno su nam nedostajali Džogdžanci da podignu atmosferu.

Borobudur je okružen uređenim parkom, i zapravo sa ulaza ga je nemoguće videti. Tek kada smo zašli malo u park, pred nama se ukazao u svoj svojoj lepoti. Izvirao je iz “magle”, koju je očigledno stvarala vulkanska prašina, a ne vremenski uslovi. Izgledala bi poput prave magle, da nije bilo tog mirisa dima i čestica koje su letele u vazduhu. Osnova hrama je kvadratna. Sa svake strane, na sredini se nalaze stepenice koje vode do vrha. Poput piramide, svaki naredni nivo je uži od prethodnog. Zidovi četiri kvadratna nivoa su bogato ukrašeni uklesanim motivim iz Budizma. Kamenoresci su tih godina verovatno bili vrlo cenjeni. Prva kamena galerija posvećena je zakonu karme, druga Budinom rođenju, treća pričamam o Budi pre nego što je rođen kao Sidarta i četvrta prikazuje Sudanin duhovni put do prosvetljenja. Ove kamene galerije opasuju u celosti zidove svakog sprata, sa obe strane staze, koja vas vodi u obilazak. Nakon poslednje galerije, čekaju vas još tri sprata, sa kružnom osnovom. Po obimu ovih krugova nalaze se stupe zvonastog oblika. U svakoj od njih nekada se nalazila po jedna statua Bude. Danas su mnoge od stupa prazne, a jedna je otklonjena da bi Buda bio vidljiv. Sam vrh Borobudur hrama je u obliku džinovdke stupe. Mi smo krenuli stepenicama pravo ka vrhu. Obilazak galerija, ostavili smo za kasnije. Vidljivost je bila smanjena. Što je doprinosilo mističnoj atmosferi. Borobudur je prilično imresivan svojom veličinom. I sam taj piramidalni oblik mu daje posebnu dimenziju. Zvanično, građevina je zidana na brdu, tj. nepoznato je da li se u samom brdu nalaze kakve dodatne prostorije. S obzirom na strukturu hrama i nepostojanje nikakvih ulaza/vrata to je malo verovatno. No naravno, nas nepopravljive sanjare ne zaustavlja u razvijanju kojekakvih teorija o mogućim tunelima i katakombama u unutrašnjosti. Stupe na vrhu su savršeni foto modeli, uniformni u svom rasporedu, svedenom obliku i izgledu. Kamene galerije, imaju potpuno drugačiju atmosferu. Poput kakvih hodnika od svega metar i po u širinu sa mnoštvom detalja u svakom reljefu na zidovima koji ih okružuju. Neverovatno je koliko su očuvani. Koliko je svaki detalj unikatan. Poseban. I opet koliko svaka ispričana priča, čini skladnu vizualnu celinu sa ostalim reljefima. Na stotine kamenorezaca je moralo raditi na ovim kamenim galerijama, a opet činiće vam se da je zbog te harmonije oblika morao biti samo jedan. Kako smo silazili, nazad ka podnožju, “magla” je polako nestajala, te nas na poslednjem nivou dočeka sunce, i po prvi put sagledasmo hram u celosti.

Već odavno je prošlo osam, sunce je krenulo da peče, reke ljudi su se slivale ka hramu. Trebalo je krenuti. Udaljavali smo se polako i bezvoljno. Činilo mi se, da smo nedovoljno vremena proveli kraj jedne tako impozantne tvorevine. Prateći strelice ka izlazu, završili smo u lavirintu tezgi sa džidžabidžama. Toliko smo tumarali međ’ njima da sam totalno izgubila orjentaciju. Za razliku od Angkora gde vas prodavci vuku za rukav i prodaju stvari na svakom koraku, u okviru Borobudur kompleksa takvih stvari nema. No kao neku kompenzaciju za to, napravili su taj market uz izlaz, iz kojeg je nemoguće pobeći. Tezge su tako poređane, tik jedna uz drugu, da ne možete naprosto da presečete put, morate pratiti stazu, koja ide čas pravo, čas zavija, čas okreće, pa opet pravo, pa onda izgubite nadu da ima kraja, pa onda opet zaokret, pa još pravo, pa se setite da je trebalo da skrenete levo kod Albukerkija, pa onda desno, opet pravo, i kad se konačno dokopate slobode teško vam je da poverujete da je tom začaranom krugu došao kraj. Sreća u nesreći je da je 99% tih tezgi još uvek bilo zatvoreno kada smo se mi u tom lavirintu gubili, pa je bar bilo tiho i mirno, i niko nam ništa nije nudio. Zamislite taj pakao, kad more pogubljenih, krivo navedenih turista zaglavi u tim uskim prolazima, u vreme kada su sve tezge otvorene, a uporni prodavci kao pesmicu deklamuju svoju ponudu. Na kraju, imali smo sreće da posetu Borobuduru završimo bez tog neprijatnog iskustva.

Borobudur je definitivno veličinom najimpozantniji budistički hram koji sam videla do sada. Često ga porede sa hramovima u Angkoru, no ja ne vidim nikakvog osnova za to. Ostavlja totalno drugačiji utisak. Samo okruženje je drugačije. I daleko je veći od bilo kog budističkog hrama u Angkoru. Angkor je, s druge strane, impozantan kao kompleks, jer je praktično grad hramova, dok je Borobudur izolovan. Jedina sprega među njima je osćanje divljenja koje izazivaju i podsećanje da je čovek ipak kadar da, s vremena na vreme, načini i po koje impozantno delo.

Šarene ulice Džogže / 16.09.16

U Džogdžu smo došli da bi obilazili hramove van samog grada. To nas je prilično fizički iscrpljivalo. Ustajali smo rano, i napuštali hotel pre svitanja. Po povratku u grad bili smo previše umorni za neke ozbiljnije šetnje. Većinu vremena smo zato proveli u južnom delu grada, u kom smo i odseli. Kao što već pomenuh, u prethodnom postu, taj kraj je pomalo hip. Tu se skupljaju mladi umetnici. Tu se takođe okupljaju i stranci, što turisti, što oni koji su se u Džogdži skućili. Tu je sve nekako prilagođeno tom stranom ukusu. Sve i dalje ima neodoljivi indonežanski šmek, ali ukroćen i ispeglan, opran i ispran u tri vode, filtriran, da bi bio podnošljiv drugim kulturama i običajima. Taj hip deo je, kao i većina njemu sličnih po svetu, ukrašena grafitima. Gotovo da nema prolaza i sokaka, na čijem zidu nešto nije napisano ili nacrtano. Neki radovi su bili baš prijatno iznenađenje. Uživajte u grafitima Pravirotamana!

Džogdža / 07.09.16

– Približavamo se aerodromu Jogjakarta…
– Jesi li čula? Rekla je Jogjakarta.
– Ne znam… I dalje nema smisla.

Mnogo pre ovog puta, krenulo je da me muči ime mesta u koje smo se zaputili u centralnom delu Jave. Jogjakarta ili Džogdžakarta? Jogja ili Džogdža? Ili nešto sasvim peto. Pišu ga zvanično Yogyakarta, što upućuje da ga onda treba čitati kao Jogjakarta; “y” se obično izgovara kao “j”. Ali svako ko je imalo putovao po Aziji zna da ono što je napisano abecedom, često veze nema sa izgovorom. Ja sam se uporno držala izgovora sa “dž”, samo zato što mi je tako bilo lakše. Zato što je onda zadnji deo zvučao kao Džakarta. Džog kao džoging, džakarta kao Džakarta – sad kada sam to spevala sebi kao pesmicu i unela nekog smisla u to ime, Jogjakarta me je samo zbunjivala. Dolazak u sam grad i razgovor s lokalcima nije nimalo pomogao. U opticaju su bile sve varijante. Na top toga, “dž” je nekad više vuklo ka “đ”, a “g” ka “k”. Samo ime grada je na različitim mestima bilo različito napisano. Te je Yogyakarta često bila ispisana kao Jogjakarta, što bi upućivalo da sam ja ipak bila u pravu jer se “j” obično čita kao “dž”. Na kraju, Džogdža je verzija koju smo najčešće čuli, i koja je najmanje zbunjivala lokalce, te se odlučih da indonežanski grad Yogyakarta, posrbim u Džogdža.

Džogdža je poput kakvog sela. Veeeeelikog sela. Sela sa 400.000 duša. Selo je više u smislu arhitekture i infrastrukture, nego veličine. Postoji nekoliko autoputeva. Ali su ulice mahom uske, naselja isprepletana sokacima, ćorsokacima, uskim prolazima. Od tačke A, do tačke B smo obično stizali prelazeći jednu veću saobraćajnicu, nekoliko manjih, bezbroj sokaka, uskih prolaza i par dvorišta. Na tom putu bi nas često zaustavljali vozači tuk-tukova nudeći svoje usluge, dokoni besposličari da nam pokažu neku znamenitost u komšiluku, put do galerije ili da prekrate vreme ćapliskajući, razdragani klinci željni slikanja, njihove ništa manje razdragane mame, tetke i starije sestre takođe željne slikanja, poneka od starosti pogrbljena baka ili deka. Niko od njih nije štedeo osmehe i pozdrave, neki na engleskom, neki na indonežanskom, neki samo klimanjem glave.

U početku smo bili skeptični. Kada nas je prvi besposličar poveo do galerije, uskim sokacima, pokazujući nam lokalne grafite, nazdravljajući lokalnoj deci i kroz, očigledno, nečija dvorišta, bila sam pomalo sumnjičava. Iskreno, nisam znala šta da očekujem. Moja azijska iskustva su govorila da će me to sigurno koštati nešto. Doduše, od kad živimo ovde to mnogo lakše podnosim. Negde sam se pomirila s tim da narušavam svakodnevne živote tog sveta međ koji putujem, te da za tu svoju sebičnu radoznalost i treba da platim danak. Ono što me je iznenadilo je da nas je čovek zaista doveo do galerije. To nije bio tip galerije kakvu smo mi tražili, pre jedna od onih turističkih atrakcija u kojoj se prodaju batik slike, specifične za ovaj kraj. Slični motivi su se ponavljali na stotinama slika različitih formata. Gledali smo, više iz kurtuazije, nego pravog zanimanja. Kad nam se učinilo da smo dovoljno dugo pristojni bili, zahvalismo se i krenusmo nazad. Na naše iznenađenje niko nije delovao raočarano ili uvređeno, kao što sam, usled sličnih ranijih iskustava, očekivala. Svi su se i dalje ljubazno smešili. Odmahivali. I želeli nam prijatan boravak u Džogdži. Naš vodič besposličar nas čak otprati i do kraja ulice, nastavljajući jednako razdragano, svoje pređašnje neobavezno ćaskanje. Bilo je očigledno da bi dokoni besposličar bio nagrađen od strane vlasnika u slučaju da smo nešto kupili. Njegov stav i ponašanje su upućivali na to da je to vreme koje provodi sa turistima za njega jednako vredno i bitno, koliko i potencijalni materijalni zgoditak. Na taj zaključak me je navodilo sveopšte ponašanje lokalaca. Džogdžanci su mahom besposlen svet. U bilo koje doba dana, oni dokoni sede po ulicama. Ulice su pune sredovečnih muškaraca koji se lenjo protežu po tuk-tukovima, hladovini, dovratku kuća, okupljeni oko kolica sa hranom. Nije da na ulicama ima manje žena, samo one, večito okružene decom i stvarima, deluju uposlenije.

U Džogdžu smo došli zarad obilaska istorijskih spomenika; starih budističkih i hinduističkih hramova. Iako je regija poznata po svojim prirodnim lepotama, njih smo ovoga puta zaobišli. Iz Singapura do Džogdžakarte let traje svega dva sata, te je za nas to zgodno vikend izletište. Odlučili smo da odsednemo u južnom delu grada Pravirotaman (Prawirotaman), koji je i najpopularniji među turistima. To obično nije plus, ali taj deo grada reklamiraju kao art centar, a mi smo se nadali da ćemo uživati u izložbama lokalnih, savremenih umetnika. Na kraju smo ostali kratkih rukava. Uporno smo naletali na batik galerije koje nam nisu bile preterano impozantne. Batik je tradicionalno, ručno oslikavanje tkanine. Može imati razne motive, ono što ga čini karakterističnim je tehnika crtanja, tj. bojenja. Po tim galerijama se uglavnom prodaju oslikana platna, dok će vam na ulici mahom nuditi garderobu ili šalove. Sve je to previše šareno i puno detalja za moj ukus. Tradicionalna indonežanska umetnost mi je zanimljiva samo do određene granice, tj. lepo mi je da je gledam po muzejima, ali je po svojim zidovima ne bih kačila, tj. ne vidim ih kao objekte koji bi mogli da ukrase, obogate moj životni prostor. Radovi savremenih indonežanskih slikara, sa druge strane, mogu se svrstati u moje omiljene. No nekako, sa tim baš i nismo imali sreće. Galerije su zavučene, razbacane po uličicama i sokacima, neupadljive spolja. Do mape sa istim smo kasno došli, a tada i do saznanja da nedeljom ne rade, a da smo već okasnili za subotnju posetu. I pored toga, taj deo grada mi se učinio kao pun pogodak. Te uske ulice, sokaci i puteljci, fasade i ograde ukrašene grafitima, sve mi se dopadalo. Kako je kraj podređen turistima, mnogi lokali nude zapadnjačku hranu, stvari su dosta skuplje, te ako tražite autentično indonežanski iskustvo, bilo koji deo grada će biti bolji od ovog.

Malo gde sam toliko topline i pažnje osetila, i u istoj uživala, kao u Džogdži. Ona je jedno od mesta, gde su ljudi toliko pozitivni, da prosto u vazduhu osećate dobro raspoloženje. Iako je poput svih azijskih gradova, i ovaj prenatrpan stvarima i ljudima, ta dobra energija uspeva da vas dotakne, umiri, oraspoloži, opusti. Retka su mesta gde sam se među ljudima osećala toliko dobro. Njihovo prisustvo i pažnja me obično zamaraju, jer sam nepoverljiva i dosta zatvorena. No ovi Džogdžanci, nekako su uspeli da sruše sve moje odbrambene zidove i podvuku mi se pod kožu. Biće Džogdža, kao Kambodža, jedna od oaza u komšiluku u koju ću da svraćam kad izgubim veru u ljude.