postcards…
The world moves with me

Islandska bespuća / 10.01.22

17. avgust 2021. Landmanalugar – Hravtinusker

U autobusu sam, na putu do Landmanalugar (Landmannalaugar) kampa. Gledam kroz prozor predele koji promiču. Drečavo zelena mahovina na crnim vulkanskim stenama. Oblici i boje do sad ne viđeni. “I ovo je samo put do Raja! Kako li je tek u samom Raju!” razmišljala sam. Znala sam da će mi se dopasti ovi pusti predeli. Zemlja vatre i leda. Nešto što je proizvod takvih ekstrema, jednostavno mora biti impresivno. Očekivala sam da će izledati poput krajnjeg juga Patagonije. Možda i jeste donekle, atmosferom, odsustvom čovekovog delovanja. Ti isti sivi, niski oblaci.

Ali opet, istovremeno, bilo je sve potpuno drugačije.

Međugradski prevoz po Islandu je očajan. To je donekle uticalo na moju odluku koje ćemo delove Islanda pešačiti. Nismo ni imali previše izbora. Dobra stvar je bila što je usled harajućeg virusa turista bilo daleko manje nego u normalnim uslovima. No i dalje, bilo ih je previše za moj ukus na najpopularnijoj pešačkoj stazi na Islandu – Lugavejgur (Laugavegur) stazi. Što je donekle i za očekivati jer se ova staza smatra jednom od najlepših staza na svetu. Ovaj epitet svakako zaslužuje jer spaja nekoliko različitih reljefnih celina.

Lugavejgur staza nalazi se na jugu Islanda. Duga je 55km. Spaja Landmanalugar (Landmannalaugar) i Torsmork kamp. Do njih je moguće doći prevozom. Između ova dva kampa nalazi se još 4 kampa do kojih se može stići samo peške. Zapravo, videla sam i kraj njih neka uslužna vozila, ali obični smrtnici do tamo mogu samo na nogama. U okviru tih kompleksa postoje planinarski domovi vrlo ograničenih kapaciteta. Oni su uglavnom bukirani mnogo pre nego što sezona počne. I domovi, i kamp mesta se naplaćuju. Svi oni prodaju čips, slatkiše, sokove, alkohol i slične sitnice, ali restorani ne postoje. Zbog toga, svu hranu treba nositi sa sobom. Neki od ovih domova imaju i tuševe, koje treba posebno platiti.
Lugavejgur staza se nalazi na relativno maloj nadmorskoj visini. Najviša tačka je na oko 1200m nadmorske visine. Staza nije preterano zahtevna što se tiče razdaljine i podloge, uspona ili spustova. Ono što je najveći izazov je nepredvidljivo vreme, tj. stalna promena vremena. Staza je nezaštićena i pusta. Nema drveća, stenja i sl. koji bi služili kao zaštita. Pešak je na njoj maksimalno ranjiv i izložen spoljnim uticajima.
Staza je podeljena u četiri etape. Tako da se svaki pešački dan završi kraj jednog od kampova. Iako, generalno, na Islandu nije zabranjeno divlje kampovanje, na ovoj stazi je dozvoljeno postavljati šator samo u kampovima. Razlog tome je velika posećenost, te da bi se smanjio čovekov uticaj na okolinu.

Autobusu treba oko 4 sata od Rejkjavika do Landmanalugar kampa. Kamp se nalazi u istoimenoj regiji, poznatoj po brojnim prirodnim toplim izvorima. On je upravo i najsevernija tačka Lugavejgur staze, mada se na nju nadovezuje još par staza koje idu još severnije, u kopno.

Kamp se nalazi u dolini, okružen golim brdima. Nemoguće je nazreti predele iza tih brda. Nismo gubili mnogo vremena u kampu. Napunili smo flaše vodom i krenuli u pravcu u kom nas je putokaz usmeravao. 12km do sledećeg kampa. Avgust je. Dan je dug. Koliko god da smo spori, i iako je već 11h imamo više nego dovoljno vremena da stignemo do sledećeg kampa pre mraka.

Kamp je bio prepun ljudi, tek pristiglih autobusa, kamp prikolica. Ne mogu da zamislim kako bi ovo izgledalo u periodima normalne posećenosti. Za mene je već ovako bilo previše. Sam početak staze vodi uzbrdo, preko jednog od brda, i nastavlja dalje, ka sledećoj uvali, te kamp brzo izgubismo iz vida. Već na početku, oblaci su bili niski. Prekrivali su brda u daljini. Ti oblaci ceo predeo čine još dramatičnijim. To malo zelenila, koje dolazi od svuda raširene mahovine, ima posebnu nijansu. Brda su sporadično crna, oker i braon. Pusta. Bez drveća. Znala sam da drvo nije čest ukras islandskih pejzaža, ali me je i dalje fasciniralo potpuno odsustvo istih. Staza je dobro utabana, i izuzetno prijatna za šetnju po tom hladnjikavom vremenu. Gde god je staza prolazila kraj zelenijih, travom obraslih livada mogle su se videti ovce. Ovce na Islandu ne čuvaju ni čobani, ni psi ovčari. One se izvedu na pašu i na njoj ostaju praktično celo leto. Kako nema velikih grabljivica koje bi ih mogle ugroziti, a sam teren je takav da ne mogu daleko ni odlutati, čobani uvek znaju gde ih mogu naći.

Nakon prvih 2-3km pred nama su se ukazali prvi sumporni bazeni. Konačno malo boje; crvene, žute, bele, i svih mogućih među nijansi. Vetar je raznosio toplu paru, često je nanoseći u našem pravcu. Taj deo je veoma popularan i među dnevnim turistima, te je silni narod, u redovima za slikanje, umnogome narušavao mir koji tražim u ovakvim prilikama. No cela ta gungula, na sreću kratko traje, te nakon sledećeg uspona, ponovo nalazimo svoj mir.

Predeli se menjaju sa svakim savladanim usponom, te često zastajemo da se nauživamo te vanredne lepote; jezera, brda i konačno glečeri. Uživali smo u pogledu, dok se oblaci nisu toliko spustili da je vidljivost bila svega par metara ispred nas. Kiša je udarala sa svih strana. Ispred nas se ništa nije videlo. Iako je staza dobro označena, u takvim uslovima naprosto ne vidite ništa pred sobom. Situacija bi bila prilično ozbiljna da nema savremene tehnologije. Na svu sreću sa svim mapama i tehnologijom danas, sve što čovek treba da uradi je da baci pogled s vremena na vreme na ekran telefona. Potpuno je nadrealno, da stojite u oblaku kiše koja vas zasipa sa svih strana, ne vidite ništa oko sebe, u sred ste zemlje u kojoj ste prvi put u svom životu, na potpuno nepoznatom terenu, a i dalje se osećate potpuno bezbedno i sigurno zbog tih tačaka koje ste uneli na mapu pre puta i te strelice koju vidite na ekranu svog mobilnog telefona. Da smo kojim slučajem 30tak godina u prošlosti, verovatno bi najbezbednije bilo da postavimo šator i sačekamo da se vreme promeni.

Znali smo, zbog telefona, da je ispred nas bar još trećina puta. Ceo taj put smo prešli “na slepo”. Vidljivost je bila minimalna. Svaki put bi se iznenadili kad krenemo uzbrdo ili nizbrdo i stignemo do kraja. Na početku je bilo teško oceniti koliko će uspon ili spust trajati. Oko jednog takvog uspona smo se baš namučili. Uspon je bio gotovo vertikalan, staza već pretvorena u klizište, bez mogućnosti da se zaista sigurno oslonimo. Štapovi za penjanje su svakako pomagali, ali i pored toga nemogućnost da vidimo kraj usponu i kako on izgleda na samo par metara odatle nas je užasavala. Uporna, ledena kiša je ceo put činila još napornijim. Šake su mi se mrzle i pored rukavica. Sline i suze su mi se ledile na licu.

U jednom momentu smo naišli na 4-5 planinara koji su stajali u grupi. Pomislih prvo da se nešto desilo, no ispostavilo se da su se samo okupili oko gejzira da se ugreju. Zastali smo kraj njih. Taj vreli vazduh koji je širila ta ključala voda vraćao je u život sve moje promrzle ćelije.

Negde pred sam cilj za taj dan Hravtinusker (Hrafntinnusker) kamp, sreli smo dvojicu planinara koji su nam išli u susret. Onako, usput, uz pozdrav rekoše nam da do kampa nema više od kilometar. Posle 15tak minuta hoda, mogli smo razaznati ljudske glasove, prigušene snažnim vetrom. Glasovi su dolazili iz različitih pravaca, što je značilo da smo već zašli u kamp, ali od guste magle nismo ni obrise mogli razaznati. Prateći izvor najveće buke, posle svega 30tak metara našli smo se pred planinarskim domom.

Kao što već napomenuh, Lugavejgur staza je jedna od najprometnijih na Islandu. Zbog toga je teško naći mesto u planinarskim domovima, ako ga ne rezervišete mesecima unapred. Mi svakako radije spavamo u šatoru, no to veče nam zaista nije bilo do šatorovanja jer nas je kiša zasipala bez prestanka satima. A ta planinska, maglovita kiša, udara sa svih strana praćena jakim vetrovima. Koliko god da vam je oprema vodootporna, u takvim uslovima ona to više nije. Ono što mene najviše užasava u takvim uslovima je činjenica da će mi se šator nakvasiti vodom dok ga postavim i dok u njega budem ulazila tako blatnjava i mokra. Drugi problem je što će sve te mokre stvari ostati mokre celu noć, i što ću tako mokre morati da ih navučem sutra na sebe, a pri tome pojma nemam kakav dan može osvanuti. U ovom delu Islanda to je nepredvidivo.

Plaćanjem mesta za šator, dobijate pravo samo da koristite toalete, nemate pristup nikakvoj zatvorenoj, suvoj, prostoriji.

Kad smo došli do mesta gde se kupuje šatorsko mesto, onako usput, mada bez ikakve nade, upitah imaju li mesta u domu? Na moje iznenađenje dobih pozitivan odgovor. Još više se iznenadih kad sam čula cenu od 9500kn (65 evra). I to po osobi! I samo šatorovanje je skupo, 2000 kn po osobi (14 evra). Island je poznat kao skupa turistička destinacija, ali mi je i dalje bilo šokantno kolika ta skupoća može da bude. No, kiša koja se nije smirivala i magla od koje ta šatorska mesta nisam mogla ni da vidim, su me ubedili brzo da je toplo mesto za spavanje vredno svih para u tom momentu. Čak i po ulasku u planinarski dom, ostadoh pomalo iznenađena samim rasporedom i pravilima koja u njemu vladaju. Pa čak i ponašanjem ljudi. Ne poznajem dovoljno islandske planinarske prilike i razumem da se Nacionalni parkovi u drugim zemljama suočavaju sa drugačijim problemima te da je teško generalizovati, ali opet ni u jednom planinarskom domu se nisam osećala neprijatno kao u ovom. Mislim da je odsustvo humanosti, ono što mi je zasmetalo u islandskim kampovima.

Toplom i suvom mestu, čak i kad se za njega plati 130evra, se u zube ne gleda.

18. avgust 2021. Hravtinusker – Avštavah

Prespavala sam. Ugrejala sam se. I osušila. Još malo sam se načudila tom mestu na kojem smo proveli noć, a onda smo nakon izlaska iz planinarskog doma po prvi put na Lugavejgur stazi ugledali sunce.

Avštavah (Álftavatn) kamp je bilo naše sledeće odredište. Na samo 12 km od Hravtinusker kampa. Prvi deo puta je prelazak preko valovitih predela. Gola brda, boja zemlje, tanak sloj mahovine. Doline ispunjene lednicima. To umnogome čini prelazak ovog predela lakim. Nema potrebe za “silazak” u dolinu, sve što čovek treba je da pregazi sve te glečere. Nebo, bar u početku, čisto i plavo. Milina. Tih prvih, valovitih 4-5km, gotovo da smo preleteli. Tek po koji uspon malo teži i klizaviji, ali svakako kratak. Kada se stigne do kraja tog dela puta, pruža se širok pogled ka dolini i jezeru kraj kojeg se naš sledeći kamp nalazi. Gotovo da je na dohvat ruke. Bar tako izgleda iz te perspektive.

Ali nakon te uživajuće lagane šetnje, zapravo sledi pakleni silazak – 400m konstantnog spusta niz praktično vertikalnu liticu. Možda bi bilo manje naporno, da nisam prethodni dan nagnječila deo noge iznad članka. Desna cipela mi ne naleže baš najbolje, te ili mi je previše labava ili je pretegnem. Po svemu sudeći, juće sam je pretegla. Dok smo hodali po “ravnom” delu taj dan, mogla sam maksimalno da je olabavim, no sada na spustu trebalo ju je ponovo pritegnuti. Osećala sam nesnosne bolove. Svaki korak morala sam dobro da odmerim. Bila sam spora. U želji da zaštitim taj deo noge, preterano sam opterećivala druge delove. Bolni korak. Pa još jedan. I još jedan. Gledam samo u vrhove svojih cipela. Bojim se da će me sporo napredovanje samo ubiti u pojam. Stajem često da namestim cipelu. Čas je olabavim. Čas je zategnem. 400m spusta sa takvim bolovima su večnost. Mučna i bolna večnost. Ali, 400m spusta je ipak samo 400m spusta. I tome dođe kraj. Na kraju nas dočeka široka reka sa jedne strane i ovce na ispaši sa druge. Put uz reku je relativno kratak, dok se ne stigne do mesta gde je treba pregaziti.

Postoji nekoliko mesta na kojima treba pregaziti veću vodu. Uz put je gomila manjih potoka u kojima voda ne doseže do članaka, te ako izaberete pravi kamen, jedva da ćete i đon ovlažiti. Ovo je bila prva zbog koje smo morali da se izuvamo. Bila je brza i divlja. Čelična sajla je spajala dve obale. Bez nje bi nas voda sigurno odnela. Duboka svega do kolena. Voda je bila ledena. No kako smo samo nedelju dana pre toga gacali po Studenici, isprobavajući iste te sandale u kojima sam sada prelazila ovaj isladnski ledeni brzak, zapravo mi i nije smetala hladnoća. Naprotiv, uklanjala je onaj bol iz moje noge. Ta ledena voda je bila poput kakve magične masaže, odnosila je sav umor i bol iz mojih nogu. Sećam se koliko me užasavala ideja da ću prelaziti ledene islandske planinske rečice pred sam put. Sada osetih silno olakšanje zbog toga.

Sam kamp je možda na nekih 2 kilometara odatle. Šetnja je lagana. Livada ravna. Isprepletana vodenim tokovima. Plitkim i lakim za pregaziti. Preko onih dubljih su čak postavili i manje drvene mostiće. Vreme je i dalje bilo lepo. Sivlje i manje toplo nego ranije tog dana, no nije izgledalo da će biti nekih ozbiljnih pljuskova. Kamp se nalazi kraj istoimenog jezera. Tu noć smo prvi put prespavali u šatoru.

U planinarski dom nismo ulazili ovog puta. Avštavah kamp pored tog zatvorenog smeštaja i mesta za šatore, zapravo u svom sklopu ima i mali kafić/restoran. Svi ovi kampovi imaju neki alkohol/sokove i grickalice. U nekima sam čak viđala i instant hranu. No, ovaj je prvi koji je imao kafić. Ništa spektakularno, ali deluje kao pravi luksuz piti pivo uz kikiriki ušuškan na toplom mestu, u sred islandskog ništavila.

19. avgust 2021. Avštavah – Botnar/Emstrur

Fascinirana sam svojom novom vrećom za spavanje. Ovo je prvi put da je koristimo. Tehnički drugi, ali prethodnu noć smo spavali u domu, te mi se ta udobnost koju sam iskusila prvo veče činila nerelevantnom.

No evo i sad nakon noći u šatoru, definitivno mogu da potvrdim, da konačno imam idealnu zimsku vreću. Ruku na srce, onu prethodnu sam koristila 16 godina i bila prilično zadovoljna i njom. Mada sad, iz ovog ugla, pošteno bi bilo reći da mi je prethodna bila dobra jer nisam znala za bolje. I kad pomislim da smo ove nove kupili samo zato što smo hteli lakše vreće. Nisam ni slutila da može toliko toplije i udobnije da mi bude u vreći. Zapravo mi je bilo toliko vruće da mi je vreća celu noć bila otvorena.

Nema ništa bolje od tople noći provedene u šatoru!

Taj dan je pred nama bilo 15 km šetnje do Botnar/Emstrur kampa. Bilo je oblačno. No, nije izgledalo da će padati kiša. Več nakon prvih 2 km valjalo je ponovo pregaziti ledenu rečicu. Ova je bila podosta plića i daleko sporija. Najviše od svega je smarao taj ritual izuvanja, raspakivanja, obuvanja… No, što se mora nije teško!

Teren je uglavnom bio ravan, lagan za pešačenje, izuzetno prijatan. Ta dodatna 2km do kampa Kfangil (Hvanngil) su proletela. Ovaj kamp je mnogo zaštićeniji od Avštavaha i mnogo je bolja opcija za završetak drugog dana u slučaju lošeg vremena. U njemu se nismo zadržavali. Malo posle njega, prelazi se visećim mostom preko divlje, široke reke. Pogled je neverovatan. Ceo taj prvi deo puta je nestvarno magičan. Male rečice sa toplom vodom, oko kojih buja drečavo zelenilo, u sred pustoši. Okolo brda, sporadično išarana snegom i ledom. Mahovina izrasla po okolnom kamenjaru, meka poput oblaka kada na nju stanete. Kao kakva vilinska zemlja.

Ta čarobna vilinska zemlja prestaje kada stignete do sledeće reke koju treba pregaziti. Ova je mnogo dublja od prethodne dve. Široka i brza. Ovoga puta sam morala skinuti i pantalone, voda je bila previsoka. Svaki korak pratilo je moje cičanje. Voda je bila previše ledena. Ta voda kao da je delila svet na dva dela. Onaj čarobni iz kojeg smo došli, sa ovim novim, vanzemaljskim, koji se pružao ispred nas. Siv kamen posvuda. Ispred nas se pružala ogromna dolina ispunjena sivilom, kamenjem različite veličine. Uglavnom manjim, ali i dalje sa po kojom ovećom stenčugom na putu. Kako je takva nagla promena u reljefu moguća? Nekako se i vreme odjednom promeni. Povukoše se oni oblaci. Nebo je ponovo bilo plavo. Zaista se činilo da svemu tome nema kraja. Brda su bila daleko. Pitala sam se na šta li će ličiti taj kamp kada do njega konačno stignemo. S obzirom da je teren ravan, bez prepreka, uspona ili spusta, išli smo izuzetno brzo.

Kad se konačno približismo brdima, reljef je opet krenuo da se menja. Trebalo je uspeti se uz to brdo prekriveno crnim šljunkom. Brdo je bilo crno. Stene su okolo bile crne. Zemlja je bila crna. Zelena mahovina se još više zelenila kao kontrast toj tami. Očekivala sam da će se reljef menjati, da ću videti različite predele i iskusiti različite vremenske uslove, no ovo je i dalje bilo iznenađujuće i očaravajuće. Kada se nakon par kilometara crne doline, ispenje poslednja uzbrdica, sa njenog vrha se pruža pogled na Botnar/Emstrur kamp i ogroman glečer u njegovoj pozadini. Odatle je put do kampa blago strm i kratak. Dosta rano smo završili šetnju i tog dana.

Mesta predviđena za šatore u ovom kampu su predivna. Kao na terasama izravnatim na brdskoj padini. Okolo huče brze rečice i pogled na njih je čaroban. Ovaj kamp ima zapravo zatvoren prostor čak i za kampere. Ništa impresivno, ogromna providna šatra, ali ipak daleko bolje nego u prva dva. Vreme je bilo toplo, nebo plavo, sunčano. Idealni uslovi za završetak dugog dana na stazi.

20. avgust 2021. Botnar/Emstrur – Basar

Zapanjujuće je koliko je vreća za spavanje topla. Zapanjujuće mi je i koliko uživam na ovom putu!

Danas je naš poslednji dan na Lugavejgur stazi. Ostalo nam je još 16km do Torsmorka (Þórsmörk).

Četvrti dan smo na stazi i još uvek ne mogu da se načudim odsustvu rastinja. Tragovi vulkanskog delovanja posvuda, topli vulkanski izvori oko kojih se širi para i ledene reke nastale otapanjem lednika. Mahovina sporadično prekriva te tamne, puste predele. Smenjuju se ti zeleniji, mahovinom prekriveni predeli i kameni, potpuno pusti.

Ovaj dan počinje tim zelenijim delom. Prelazimo nekoliko reka koje se duboko urezane u te visoke površi, čineći prelepe kanjone. One najimpresivnije gledamo sa daljine. Prećićemo tek preko dve takve na ovom delu puta. Voda huči, udara snažno u kamenje, nosi sve pred sobom. Na svu sreću njih gledamo sa visine, sa visećih mostova kojima ih prelazimo. Dan je i dalje sunčan, nebo uglavnom čisto.

Jedan deo puta prati široko korito krivudave reke. Još jedan “mini” kanjon. Sama staza se ne približava koritu, i sa nje ne vidimo reku. Ali sa svakog uzvišenja vidimo na kilometre te staze koja se pruža pred nama. Rastinje u jednom momentu postaje sporadično žbunasto. Uviđam da su mi ti delovi reljefa najmanje lepi. Hodamo brzo. Sad već potpuno naviknuti na teret na leđima i teren pod nogama. Uostalom, uglavnom je ravno. Sustižemo neke od planinara, koje već danima srećemo na stazi. Uglavnom oni sustižu nas. Moje noge zaista imaju tu čarobnu moć da se po ravnom terenu uopšte ne zamaraju.

Sa tim, suludo brzim tempom, dolazimo i do dela sa neuobičajeno visokim rastinjem. Izgleda kao neka džinovska trava, kao neka islandska verzija bambusove šume. To je prvi put, od početka staze, da nam rastinje zaklanja vidik. Kad konačno izađemo kroz divljinu naćićemo se pred impresivnim kanjonom. Široko korito, litice obrasle zelenilom, u pozadini planine prekrivene snegom. A nebo čisto, plavo, tek po koji oblak u daljini. Tu prvi put pravimo malo dužu pauzu. Pauzu za uživanje u pogledu. Rani ručak. Sunčanje. Ovo je zapravo prvi put, u ova četiri dana, da se nađemo ispred reljefa vrednog razglednice, a da su vremenski uslovi savršeni.

Nedaleko odatle, vreme je da ponovo pređemo još jednu široku ledenu reku. Ova nije bila toliko duboka, ali je izuzetno brza. Sumnjam da bi sami lako našli dobro mesto za prelaz. Na svu sreću, na stazi je dovoljno planinara, da će neko uvek biti ispred vas te možete da vidite gde drugi ljudi prelaze. Odatle ima još svega 2-3 kilometra do kampa. Ceo put je obrastao visokom travom, žbunjem, drvećem. Toliko različito od svega što smo do tog momenta videli. Ove je nekako daleko više odgovaralo nekoj kontinentalnoj klimi. I zaista kad smo došli do Torsmork kampa osećala sam se kao u idiličnom švajcarskom selu. Vreme i dalje kao sa razglednica, drvene kućice, borovina. Torsmork kamp je bio prepun ljudi. S obzirom da autobus saobraća do njega, tj. da predstavlja kraj staze, bio je prometan koliko i početni kamp Landmanalugar.

Nismo se zadržavali, odlučili smo da nastavimo do Basar kampa. On je relativno blizu. Trebalo je preći široko rečno korito i odšetati par kilometara uz asfaltni put. Sama reka nije toliko široka u avgustu. Postoje privremene konstrukcije koje postavljaju preko dubljih delova vode. Verovarno je celo korito ispunjeno vodom u proleće/ rano leto kada se sneg otapa. No sada je ogromnim delom prazno. Šetnja po tim oblutcima je prilično naporna. A ni gacanje uz asfalt ne predstavlja preterano zadovoljstvo. Na svu sreću, ipak je taj put relativno kratak.

Basar kamp je ogroman. Kamp mesta su razbacana po mini poljanama raskrčenim u šumi. Na tom, po prvi put pravom, letnjem, popodnevnom suncu, prostrli smo svu opremu i stvari po livadi da se prosuše. Bio je to najtopliji dan od kada smo kranuli na stazu.

21. avgust 2021. Basar – Skogar

Kad idemo na planinarenje obično pravim više potencijalnih planova za pešačiti. Stvar je u tome što nikada ne znam kako ćemo se zaista osećati na stazi, kako će nas vreme zateći, kakvi će zaista biti uslovi. I uglavnom smo primorani da modifikujemo onu idealnu verziju plana, uglavnom skraćujemo vreme na planini. No, islandsko vreme je bilo posebno prijatno u poslednja tri dana, a i kako smo uspeli da se sklonimo na toplo onu prvu noć, to nas je ohrabrilo da nastavimo put.

Miljanovi đonovi na cipelama su krenuli da se odvaljuju. I ja sam ih gledala kako se odvaljuju već dva dana. No on je tvrdio da je to samo ta ukrasna, spoljna maska, da su mu noge i dalje potpuno suve, a cipele savršeno udobne. Ja sam takođe uspela da nađem balans sa mojom problematičnom cipelom još na kraju drugog dana. Sem toga zaista nije bilo drugih razloga da ne nastavimo dalje.

Fimvorduhals (Fimmvörðuháls) staza se nadovezuje na Laugavegur stazu. Ova druga je dosta kraća. Svega 25 km. Kreće iz Basar kampa i završava se u Skogar (Skógar) selu. Postoji jedan mali kamp sa planinarskom kućicom negde na sredini tog puta. Problem je što su mu kapaciteti daleko manji nego u drugim kampovima. Taj drugi deo staze od Fimvorduhals kampa do Skogara vodi uz Skoga reku na kojoj postoji skoro 30 vodopada. I upravo taj deo puta me je neodoljivo privlačio.

Na celoj Laugavegur stazi, ozbiljniji uspon treba savladati samo prvi dan. Taj prvi dan se ispenje oko 500m nadmorske visine. Drugi dan, izgubite tih 500m i vratite se na nekih 500-600m nadmorske visine. Preostala dva dana je uglavnom lako spuštanje, dok se ne stigne u Basar koji je na oko 250m nadmorske visine.

Ovaj prvi deo naše staze, do Fimvorduhals kampa, biće manje-više konstantan uspon na nekih 1000m nadmorske visine. Prvi deo vodi kroz neverovatan kanjon. Vreme je bilo pomalo muljavo i oblačno, ali s obzirom da je davalo zelenilu onu magičnu drečavu nijansu, reljef mi se u tom prvom delu činio veličanstven. Nakon prvog ozbiljnijeg uspona i prelaska preko impozantnog kanjona, ponovo zalazimo na prepoznatljivo vulkansku crnu podlogu. Penjanje uz ova brda su posebno izazovna. Sitno kamenje i pesak se kotrljaju ispod vaših stopala i pri svakom koraku, utonete pola koraka nazad. Na tom prelazu je krenula da pada kiša i da se smanjuje vidljivost. Bilo je prilično naporno hodati po toj kiši, mada je još uvek bila daleko od one koju smo iskusili prvi dan.

Nakon toga sledi dug i klizav put preko lednjaka dok napokon nismo stigli do vrhova Moti i Magni. Kako lokalci vole da istaknu, upravo smo prešli najmlađi sloj zemlje na Islandu. Na pojedinim mestima još uvek stoje table sa upozorenjima da nije bezbedno hodati van obeleženih staza jer delovi tla i dalje imaju visoku temperaturu. Prosto je nadrealno da takve table stoje samo par desetina metara od lednjaka. Odatle se vreme konstantno pogoršavalo. Zaobilaskom ovih vulkana, jasno se vidi Fimvorduhals kamp, naše potencijalno prenoćište za taj dan. No, bilo je još uvek rano. Imali smo više nego dovoljno vremena da završimo stazu taj dan. Sama staza ne prolazi direktno kroz kamp. Do njega je trebalo savladati još jedno brdo. Meni se nije riskiralo da izgubimo sat ili više do kampa, a onda ne uspemo da nađemo mesto za spavanje u domu. Po tom vremenu, koje je iz minuta u minut postajalo gore, nisam mogla da zamislim da ostanemo pola dana i celu noć izloženi vetru i kiši pre nego što nastavimo dalje.

Odlučili smo da taj dan završimo stazu. Da siđemo skroz do Skogar sela. Uostalom, put od sada ide blago nizbrdo, trebalo bi da bar donekle bude lakše. Ali… nije!

Pred nama se prvo ukazao prizor od kojeg se skamenih u mestu. Ogromna nizbrdica, do lednika u podnožju, a onda ogromna uzbrdica uz lednik. Nizbrdica je bila pretvorena u blatnjavo klizište. Nije mi bilo jasno kako ću se spustiti po tom terenu. Ljudi koji su se spuštali pre nas su proklizavali i padali. Miljan je posle par minuta premišljanja odlučio da sedne i prosto se prosanka na zadnjici do podnožja. Meni se nije kaljalo u blatu. Hodala sam levo-desno, oslanjaju će čvrsto na štapove. Za divno čudo uspela sam da se spustim do podnožja bez lomatanja. Prelazak preko horizontalnog, ravnog dela lednjaka se manje-više činio OK. Onaj vertikalni deo mi se činio daleko opasnijim.

Većina lednjaka preko kojih smo gazili bila je prekrivena snegom. Sneg ume nekada da prokliza i nije najzgodnija podloga, no dok god smo izbegavali utabane delove bilo je OK. Na ovom delu, utabane delove je bilo nemoguće izbeći. Na vrh toga, mnogi delovi lednjaka i nisu bili prekriveni snegom. Imali su plavu boju. Zamišljala sam da ti delovi moraju biti uglačani poput stakla. Zaista nisam znala kojim putem da krenem. Na svu sreću stigla su nas dvojica planinara, koji su očigledno znali šta rade. Ili se meni bar tako činilo. Kako sama nisam mogla da donesem odluku, krenula sam za njima, trudeći se da stajem na ista mesta na koja su oni spuštali svoja stopala.

Nakon par metara, čula sam Miljanov prodoran uzvik iza sebe. Okrenuh se. Zaprepašćeno mi je pokazivao u pravcu mesta gde smo pregazili s one ledničke reke, na ovu ledničku planinu. Ogromni procepi su se pružali s obe strane tog mesta na kome smo prešli. Da smo otišli samo metar levo ili desno, upali bi u te procepe, a tim provalijama se kraj nije video. To uopšte nije bilo vidljivo iz pravca iz kojeg smo došli. Videla se crna stena, i videlo se da led ne naleže na tu stenu, ali iz tog ugla je izgledalo kao da je led izdignut, na višem nivou od zemlje, ne da ih zapravo deli tolika provalija. Tog momenta pretrnuh još više. Šta ako se okliznem na putu do vrha, krenem da se klizam po tom ledniku i upadnem u neki od ta dva procepa? Da sam mogla hodati još pozornije, to bih i u činila. No ja sam već dovoljno prestravljena bila i od pomisli da bi mogla skliznuti niz taj led, čak i da nema tih provalija, te sam već hodala s maksimalnom opreznošću.

Kad sam konačno sišla sa lednika, i ponovo stala na tvrdo tlo, osetih ogromno olakšanje. Bar u prvih par minuta. Odatle počinje ogromna visoravan kojom puše najjači vetar koji sam ikada iskusila. Ja sa rancem na leđima sigurno imam oko 80 kg. Taj vetar me je nosio kao da sam papir. Čeono nisam mogla da se pomerim uopšte. Bočno bi me izguravao sa staze. Išla sam prateći Miljana, postavljajući se tako u odnosu na njega da vetar nikada ne duva direktno u mene. Drugačije nisam mogla da hodam. Ovo je takođe bilo prilično nebezbedno jer bi vetar čak i njega zaneo, te su mi vrhovi njegovih štapova prošli tik kraj lica nekoliko puta.

Kiša je padala sve jače, u kombinaciji sa vetrom udarala nas je bočno, gotovo pod pravim uglom. Ruke su mi se ledile. Osećala sam kako se kiša skuplja na naborima vreće koja je štitila ranac i slivala mi se niz donji deo tela. Sva garderoba je bila slepljena uz mene. Nisam bila sigurna da li se lepi uz mene jer sam toliko mokra, ili je od vetra. Boleo me je ceo deo tela izložen vetru. Vetar me je bukvalno mlatio. Od očaja sam samo ponavljala kao pesmicu:

Gde je jebeni Skogar? Kad će jebeni Skogar?

Mislila sam da će možda biti malo lakše kad stignemo do Skoga reke. Da će biti bar nekog zaklona. Piškilo mi se, ali bukvalno nije bilo mesta uz koje bih mogla da stanem. Bili smo izloženi udarima vetru i kiši na toj pustoj visoravni bez ijednog drveta, žbuna ili većeg kamena. Samo nepregledna ravnica na sve strane. Staza uz Skoga reku nije bila ništa bolja. Reka pravi kanjon i mi smo i dalje šetali po toj nezaštićenoj visoravni. Od siline vetra i buke koje pravi, čak su i ti vodopadi na reci Skoga bili nečujni. Staza je bila blatnjava i konstantno sam proklizavala. Bilo mi je žao da šetam van staze, da gazim po toj okolnoj mahovini. Radila sam to retko, u onim momentima kad mi se činilo da više ni korak ne mogu napraviti.

Gde je jebeni Skogar? Kad će jebeni Skogar?

Činilo bi mi se da šetamo satima, a putokaz kraj puta bi pokazao da smo prešli svega kilometar i po. Sat je to potvrđivao. Jedva da smo hodali 20-25 min. Zapravo, bili smo izuzetno brzi sa date uslove. Skoro 4km na čas. Zašto je onda taj sat bio tako dug? Zašto mi se činilo kao da je prošla večnost?

Mučenju nije bilo kraja. Svaki pređeni kilometar moja garderoba je bila sve natopljenija, moji koraci teži, moje telo smrznutije. Skoro 30 vodopada. Propustila sam skoro 30 vodopada. Nisam se okrenula da vidim ni jedan. Ostajali su nam iza leđa. Sve što je trebalo je da okrenem glavu s vremena na vreme. Ali to je značilo da se izložim direktnom udaru vetra. Ne postoji vodopad vredan tog potencijalnog bola. U mojoj glavi nije bilo mesta za vodopade. Kroz nju je prolazila samo jedna misao:

Gde je jebeni Skogar? Kad će jebeni Skogar?

Kada smo konačno stigli do poslednjeg, najvećeg Skoga vodopada, osetih silno olakšanje. Stigli smo do kraja. Selo se pružalo u dolini ispod nas. Treba samo još da siđemo niz te beskonačno duge stepenice.

U podnožju je vetar bio dosta slabiji. Okrenuh se ka vodopadu. Ispustih, jedno dugo: “pffff” i uputih se ka hotelu.

Put do hotela vodi kroz kamp. Kamp romantično ima najbolji pogled na vodopad. Po toj kiši kamp može da ima šta god hoće, ja sam se nadala suvoj i toploj sobi u hotelu. Avgust je vrhunac sezone. Među svim islandskim vodopadima Skogafos je jedan od najčuvenijih. Skogar je selo kraj asfaltiranog puta koji je prohodan i za neterenska vozila. Drugim rečima, svaki turista na Islandu će zastati kraj tog hotela. Pandemija je i nema mnogo turista, ali i dalje sebi nisam dozvoljavala da se nadam praznoj sobi.

Kada mi je zaposlena na “Imate li praznu sobu?” odgovorila potvrdno, konačno sam smogla snage da se ponovo nasmejem. Biću na toplom i suvom tu noć.

Tek sam nakon ulaska u sobu, shvatila da nam zaista jesu sve stvari bile natopljene vodom. Svi slojevi su mi bili mokri. Delovi oko vrata, marama, kape, rukavi, gađe, pantalone. Tek po koji suvi pečat na majici. Na ogromnom ogledalu sam primetila da mi je strana izložena vetru, totalno crvena. Na dodir, butine su mi bile hladne poput leda. Osećaj je bio poput utrnlosti. Tuširanje vrelom vodom uopšte nije popravilo situaciju. Nedeljama nisam mogla da spavam na toj strani, jer bi me bol u butini budio. Nedelje su prošle dok mi se osećaj nije vratio u taj deo tela.

22. avgust 2021.

Naspavala sam se. Odmorila. I ugrejala.

Sa žaljenjem sam konstatovala da su mi garderoba i cipele i dalje mokre i da ću te mokre stvari morati da navučem na sebe pre nego što krenemo na autobus. Doduše, isti ide tek kasnije popodne. Na ovakve staze ja ne nosim rezervne jakne i pantalone. Svaki gram na leđima više, znači veći muku. Samo jedan sloj pamučnih dugih stvari u kojima i spavam. Na svu sreću imali smo bar one sandale u kojima smo prelazili islandske reke.

Svi moji saborci iz Češke će shvatiti na kojim sam psihičkim mukama bila to jutro kada sam krenula na doručak u tim sandalama i poslednjim parom suvih termo čarapa. Bukvalno sam deset minuta vagala da li mi je toliko hladno, da ne mogu da skinem čarape. Ali, zaista mi je bilo hladno. Brzo zaboravih na svoju sramotu kad sam stigla pred stolove sa hranom.

Jela sam za desetoro. Mislim da sam u sebe to jutro sručila više hrane nego što normalno pojedem za doručak u toku cele nedelje. I kada sam konačno prestala da trpam hranu u sebe i dalje sam se osećala polu-gladno.

Napolju je i dalje lila kiša. Jednako kao i prethodnog dana. Nismo izašli iz hotela dok autobus nije stigao. Nije mi se dalo da oblačim te vlažne stvari pre tog poslednjeg momenta. Nisam imala mnogo snage za bilo šta. Poluprisutno sam provela dan blejeći u prazno. Nisam razmišljala mnogo o putu koji sam upravo prešla. Nisam razmišljala mnogo ni o preostalim danima koje sam planirala da provedem na Islandu. Mozak mi je konačno bio oslobođen svih misli.

Više slika možete naći u mojoj galeriji Lugavejgur.

Hačimantai / 21.06.19

Mislila sam da ću posle dva meseca lunjanja po Južnoj Americi biti spremna i čila za nove radne pobede. Ali na poslu me je zateklo takvo rasulo, da sam gotovo pola godine pokušavala da nađem neki red u novonastalom haosu. Na svakih 5-6 nedelja mi je imunitet opadao zbog nespavanja. Pokušavala sam to da prekinem kratkim produženim vikend odmorima, ali oni su me samo još više iscrpljivali. Odlazak na jedno od “idiličnih” indonežanskih ostrva, na kojem su me dočekali buka, haos i građevinski radovi na svakom koraku, je bila kap koja je prelila čašu. Zaklela sam se da više nikad neću obići ni jedno ostrvo, ni jednu plažu u regionu. Obećala sam sebi da će svaki moj naredni odmor biti koncentrisan na usamljene planinske staze. A onda sam bukirala povratnu kartu za Japan krajem juna i krenula da tražim mesto na kojem je najmanja verovatnoća da nas zadesi neko iznenadno nevreme.

Leto nije idealno vreme za posetu Japana. Leta su pretopla. Vlažnost previsoka. Tajfuni i poplave gotovo zagarantovani. Put od pre par godina, kad je tajfun pogodio Hokaido, koji je obično zaštićen, nas je uverio da praktično ne postoji mesto u Japanu na kojem smo u potpunosti izuzeti opasnosti. Ipak, početak leta i odlazak u severnije krajeve je donekle smanjivalo verovatnoću da se fijasko ponovi. U potrazi za dugim planinskim stazama završili smo u oblasti Ivate (岩手県, Iwate).

Put do podnožja planine s kog smo krenuli u osvajanje planinskih vrhova je bio iscrpljujući. Let od Singapura do Tokija, traje 7 sati. U Tokijo smo stigli pred zoru, ne uspevajući da odspavamo ni malo u avionu. Tako umorni smo sa aerodroma uhvatili brzi voz do Morioke. Taj put traje skoro 4 sata, koja smo prestojali u vozu jer su sva mesta bila rasprodata nedeljama unapred. Od umora sam se na momente zanesvešćivala u stojećem položaju. Na stanici smo se na brzinu prepakovali ostavljajući u rančevima samo stvari koje će nam trebati za prestojeća 3 dana na planini. Ostavili smo rančeve u lokerima na stanici i odatle opet jurcali do tržnog centra da kupimo gas za kampovanje. I onda nazad da višak stvari odnesemo do hotela u kojem ćemo odsesti po povratku sa planine. Jedva da smo stigli da svratimo do pekare na stanici pre nego što smo uhvatili lokalni voz za Api Kogen. Nakon sat vremena klackanja u lokalnom vozu, kroz neverovatno lepe pejzaže, izašli smo na našu stanicu. Odatle nas je čekalo još oko tri kilometra pešačenja do hotela gde ćemo provesti noć. Na sajtu hotela je pisalo da imaju uslužni mini bus koji sa stanice vozi do hotela, ali da leti isti mora da se rezerviše unapred. Iz nekog suludog razloga je sam verovala da će nam prijati da ta tri kilometra prepešačimo do hotela. No, nagomilani umor i preko 30 sati bez sna su učinili svoje. Put mi je bio mučenje. Taj asfalt po kojem smo tabanali je samo pogoršavao stvar. Kada smo konačno stigli do hotela, imala sam neki osećaj da sam prešla najteži deo puta. Kakva god da je planina i planinske staze po njoj, nije moglo biti napornije od ovog. Već tih 3 km puta i pogled na okolna brda nam je jasno stavljao do znanja da nas čeka Raj u narednih par dana.

Na recepciji sam gledala “kroz” recepcionarku koja mi je objašnjavala sve usluge i pogodnosti uključene u noćenje. Api Kogen je jedan od onih ogromnih turističkih hotela. Ima gomilu bazena i sauna, nekoliko restorana. Nalazi se pored žičare koja vodi do vrha, odakle kreće čitav sistem žičara i ski staza. Api Kogen je poznata ski destinacija. Sve to nas uopšte nije interesovalo. Jedini razlog zašto smo izabrali taj hotel bila je njegova pozicija. Blizina žičare koja će nas sutradan podići do početka naše planinarske avanture. Od toga nas je delilo nešto više od 15 sati. Istuširali smo se i komirani prespavali ostatak dana i noć.

Kada sam se probudila sutradan, trebalo mi je podosta vremena da shvatim da je jutro, a ne veče. Sedela sam na krevetu osvrćući se oko sebe. Zaspala sam sinoć na pomoćnom krevetu dok je Miljan još uvek bio u kupatilu. On je komiran, još uvek spavao na bračnom krevetu. Sem stvari koje sam skinula sa sebe pre tuširanja i samo bacila kraj kreveta, sve je bilo u savršenom redu i na svom mestu. Čak i posteljina na tom pomoćnom krevetu. Sinoć se nisam pokrila i očigledno se nisam mnogo pomerala jer su krajevi i dalje bili savršeno zategnuti. “Umor leči sve nesanice” – pomislih. Posebno zadovoljstvo mi je pričinjavala činjenica da sam se probudila pre alarma. Mudro sam ga podesila na telefonu, još u vozu za Morioku. Predpostavila sam da se ovako nešto može desiti. Dok sam se umivala, konačno se oglasio alarm i razbudio Miljana. Bilo je vreme da krenemo.

Iznenadih se, kada me žena na biletarnici žičare upita, na savršenom engleskom,: “Dve karte?”. Nisam očekivala da će na blagajni, u sred nedođije, raditi neko ko zapravo priča engleski. “I Japan se menja” – pomislih. Zaboravljajući da se nalazim u poznatom ski odmaralištu, koje zimi verovatno ima i mnogo stranih turista. Nakon mog odgovora, žena nastavi sa klasičnim raspitivanjem; Odakle smo? Koji su nam planovi? Kako smo uopšte iz te daleke Srbije završili planinareći po severu Japana? Pitanja na mestu, ako se izuzme činjenica da smo zapravo iz Singapura i da je Japan jedna od bližih planinarskih destinacija. No, to objašnjenje je samo pokrenulo lavinu dodatnih pitanja; Odakle mi u Singapuru? Čime se bavimo? I jel smo bili na Alpima? Na momenat se ugrizoh za jezik, Alpi vode priču ka Nemačkoj, a onda i Češkoj. A mi nemamo baš toliko vremena. Trebalo je i pešačiti tog dana.

Žičara nas je odvezla do početka staze. Što je zapravo vrh Maemori (1304m). Duvao je neki hladan vetar i oblaci krenuli da zaklanjaju sunce. S obzirom da je u podnožju bilo vedro, iznenadih se ovoj nagloj promeni. Očekivala bih na planini promenu vremena, ali mi je ovo pre ličilo na promenu godišnjih doba. Početak vodi kroz šumu, i jedva da smo šetali pola sata, odjednom stade vetar i opet se razvedri. Odjednom zazujaše dosadne mušice i zacvrkutaše ptice. Učini mi se da se neko igra sa vremenskim prekidačem. Nisam sigurna da sam ikada ranije iskusila išta slično. Bilo mi je pretoplo, i mušice smorne. Iskreno sam se nadala da će se neko opet nasloniti na prekidač. A onda na top nagle promene vremena, naglo se menjala i priroda oko nas. Odjednom se ona prepoznatljiva šuma pretvori i poljanu prekrivenu grmljem, gustim drvenastim rastinjem, kroz koje se nije moglo prolaziti. Na svu sreću staza je bila dobro održavana, sveže prokrčena. No i dalje prekrivena krupnim kamenjem i relativno uska te je kretanje bilo otežano. Jedva da sam imala mesta da nesmetano prolazim.

U jednom momentu zaglavih štapove za hodanje između kamenja i izgubih ravnotežu. Hodala sam sporo i u normalnim uslovima, pri normalnom nagibu, bilo bi dovoljno da ispravim leđa i malo se isprsim da bih održala ravnotežu. Pod tim teretom, među tim rastinjem, krenuh polako da se naginjem ka napred. Kao u kakvom usporenom filmu pokušavam da se uspravim dok me teret uporno tera da napravim kolut. Prepustila bih se trenutku da podloga nije bila prekrivena kamenjem, a šiblje sa strane toliko debelo i jako. Bilo mi je jasno kako će se sve završiti, te u nemoći da to sprečim počeh da se smejem. Miljan se okrenuo u momentu da vidi kako mi se glava sudara sa zemljom. To je bio blag i bezbolan udarac, jer to padanje i nije bilo padanje nego pre nezaustavljivo naginjanje do zemlje. U toj komičnoj, klečećoj, pozi ranac mi je bio pretežak da normalno ustanem, a staza preuska da bilo šta uradim sem da probam da se prevrnem na grmlje sa strane. Svo to vreme sam se smejala suludoj situaciji u kojoj sam se našla. I to cerekanje mi nije pomagalo u vraćanju u prvobitno stanje. Kao što sam se i pribojavala grmlje je bilo previše grubo i oštro te izgrebah celu ruku. I danas, godinu dana kasnije, imam vidljivi ožiljak na ruci.

Staza je dalje vodila kroz sličan pejzaž dok nismo došli do prve “raskrcnice” i planinske kućice Čausu-so (Chausu-sanso). Kućica kao iz kataloga. Mala, ali unutra besprekorno čista. Platforme izdignute za spavanje. Sa peći i naslaganim drvima. Ispred ogromna veranda sa klupama za sedenje.
– Kakav je ovo raj? Misliš da će ovakva biti i kućica u kojoj ćemo spavati?
– Izgleda da smo džabe nosili šator.
Šetali smo uzbuđeno. Nismo očekivali takav luksuz na planini. Ko još pravi takva planinska skloništa? Kako ostaju tako besprekorno čista? Bili smo oduševljeni.
– Eto kako nastaju priče da su Japanci sa druge planete. Da su iznad svih ostalih.
– Totalno zaslužuju te pohvale.
– Odmah čovek da im oprosti sve seksualne perverzije i sve pobijene Kineze.
– I sve pobijene NE Kineze.
– Eto da su nemačka planinarska skloništa takva, verovatno bi i njima oprostili Hitlera.
– Verovatno!

Nismo se mogli nagledati lepote oko nas. Nakon onih preuskih staza i kamenjara, pelazili smo preko manjeg brda. Nije bilo strmo i blage padine su bile prekrivene snegom. Nije bio debeo sloj i na tom delu sneg nije bio ni dubok. A dovoljno sipak da nam noge propadaju kroz njega i ne klize. Nisam očekivala sneg. Nisu to neke visine. Oko 1500m. Nakon brda dočekala nas je ogromna preplavljena livada, sa drvenim stazama. Na japanskim planinama, čovek ne može ni cipele da ukalja blatom.

Te drvene staze su nas odvele do našeg prvog prenoćišta, planinske kućice Rijon-so (Ryoun-so) koja gleda na Hačiman jezero. Trebalo nam je oko 6.5 sati da stignemo do odredišta. Mapa je sugerisala da treba nešto jače oko 5 sati. Nije mi se sviđala ta vremenska razlika, jer smo sledeći dan prema toj mapi, trebali da pešačimo dotovo 9 sati. Nisam se previše zamarala tim mislima, sve što je trebalo da uradimo je da krenemo u šetnju čim svane.

Rijon-so je bila nešto veća od prve kućice. Kao ni u prvoj, ni u njoj nije bilo nikoga sem nas. Bila je izdignuta kao sojenica. Imala je wc sa sve wc papirom. Platforme za spavanje su izdignute oko pola metra od zemlje. Ispod njih su bile cepanice za loženje. Unutar kućice je bilo i ćebadi, četki i metli, kao i upaljača i šibica. Ja sam pokušavala da zapalim vatru u peći koja je bila postavljena na sredinu prostorije. Nije mi išlo. Bilo mi je žao što nisam obraćala više pažnje na loženje kad odem kod mojih na planinu. Do sada sam mogla da naučim kako koje drvo gori. Miljan je za to vreme prečišćavao jezersku vodu i punio flaše. Već se mračilo i napolju je bilo hladno. Koliko li je tek voda ledena? Podilazila me je jeza od pomisli. I ma koliko želela da ugrejem kućicu pre nego što se vrati, nije mi polazilo za rukom da nateram cepanice da gore. Na kraju je on upalio vatru na povratku. Grejali smo se uz peć i uživali u slabašnoj svetlosti koja je iz nje dopirala. Sve to nam je delovalo veoma romantično. Nije nam se kvarila ta romantika svetlošću lampe. U krevet smo otišli rano, nadajući se da se vatra neće prebrzo ugasiti. Tu noć smo spavali na šatorskim podlogama i u vrećama za spavanje. Bilo je na početku dovoljno toplo.

Ujutru se probudih promrzla. Trebali smo da podmetnemo onu ćebad. Doručkovali smo i krenuli na stazu sa prvim suncem. Razmišljali smo da vodu dopunimo opet na jezeru, ali mapa je pokazivala da se u blizini nalazi turistički centar sa parkingom i prodavnicom, jer je na tom mestu trebalo preći preko asfaltnog puta, te smo to ostavili za kasnije. Kad smo stigli do centra bili smo neprijatno iznenađeni da nikakve vode nema i da ćemo morati da sačekamo 10h da se prodavnice i uslužni objekti otključaju. Vagali smo da li da se oboje vraćamo do jezera da punimo flaše ili da jedno ostane tu sa stvarima, a drugo ode nazad po vodu. Problem je bio što vode na stazi nema bar narednih 6-7 sati. U tom vaganju priđe nam sredovečni Japanac da pita gde idemo i što smo tako pogubljeni. Sva konverzacija se odigravala više pantomimom, nego pričom. Njegov engleski je bio jednako očajan koliko i naš japanski. Posle kratkog objašnjavanja i podizanja u vis prazne flaše, završismo u njegovim kolima, u pohodu na izvor čija je lokacija samo njemu bila poznata.

Hačimantai je poznat po mnogobrojnim banjama. Ove planine su vulkanske i na mnogim mestima izbijaju topli izvori bogati sumporom. Tako se delovi planina konstantno puše i mirišu na pokvarena jaja. Japanac nas je odvezao do jedne od lokalnih banja. Ogromna drvena kuća. Bez ikakvih pregrada. Cela unutrašnjost je jedna velika prostorija. U njoj su sedele dve japanske bakice. Učini mi se na momenat da sam uletela u neku priču iz Edo perioda. Bake su bile majušne, pognute. Sa okicama koje se od starosti gotovo nisu videle. Nasmejane i stidljive kao tinejdžerke. Tinejdžerke iz Edo perioda. Ove današnje su sve samo ne stidljive. Japanac nas je pozvao da legnemo na pod. Nije mi bilo jasno zašto bi to trebali raditi, ali ga iz nekog razloga poslušasmo. Radoznalost je čudna stvar. Pod je bio topao. Momentalno osetih, kako mi toplota greje svaki delić tela, kako rasteruje onu hladnoću koja mi se u toku noći zavukla u kosti. Provodao nas je malo po kompleksu. Pokazao jednako veliku drvenu konstrukciju u kojoj je bio bazen sa vodom. Pre je izgledalo zapravo da su konstrukciju podigli oko prirodnog jezerca, da bi mogli da koriste taj bazen za banjanje u bilo kakvim uslovima. Pored te kuće bilo je isto takvo jezerce na otvorenom. Sve je to moglo biti tu već vekovima. Samo su električna kuvala za pirinač i parkirani automobili narušavali sliku srednjevekovnog Japana. Sve ostalo je bilo zarobljeno u vremenu. Napunili smo flaše na jednoj od česmi i krenuli u pravcu iz kojeg smo i došli. Naš vozač se zaustavljao par puta da bismo mogli da uživamo u vidikovcima i slikamo okolinu. Rastali smo se kad smo stigli na parking.

Čekao nas je dug pešački dan. U zavisnosti koliko se brzo budemo kretali trebalo je da odlučimo u kojoj planinskoj kućici ćemo prespavati. Umirivala me je misao da ćemo moći da izaberemo bližu u slučaju da budemo prespori. Prvi deo staze je bio valovit. Opet među grmljem i na uskoj stazi uglavno prekrivenoj kamenjem. Na samom početku sreli smo dvojicu planinara. Prvi ljudi na stazi od kada smo krenuli. Nosili su male rančeve i objasnili da oni idu od banje do banje. Posle onog toplog poda, pomislih da to i nije loša ideja, te da bi trebali probati i taj planinsko-banjski turizam sledeći put. Stalno smo šetali po vrhovima. Pogled je bio nezaklonjen i veličanstven. Duvao je jak vetar i bilo poprilično hladno. Ali kiša nije padala, iako su se sivi oblaci uporno rogušili na nebu. Po padinama je bilo malih snežnih površina, ali je sama staza bila suva. Naizmenično smo se spuštali i penjali, ali te visinske razlike nisu bile veliki. Jedva da je jedan spust, tj. uspon nakon njega bio malo teži. Baš na početku tog uspona sretosmo još jednog planinara. Išao nam je u susret, i objašnjavao kako je to jedina teža prepreka pred nama. Bio je u pravu. Do planinske kućice Ofuka-sanso smo relativno brzo i lako stigli. Tu smo sreli grupu starijih japanki, s kojima smo razmenjivalji priče o japanskim planinama uz čaj i kolače.

Nakon kratkog predaha, odlučili smo da ipak nastavimo dalje. Pored te kućice nalazi se izvor pijaće vode. Obnovili smo zalihe i krenuli ka sledećoj kućici. Put koji je sledio bio je sličan onom koji smo već prešli. Predivne valovite zelene površine. Naokolo predivna brda. Na stazi opet potpuno sami. Šibao je jak vetar. Ali mi je prijao, jer me je rashlađivao. No čim bi stala da dođem do daha, hladnoća bi probijala do kostiju. Nestvarno mi je lep bio ceo taj predeo koji se pružao ispred mene. Uviđala sam da nisko rastinje ne pruža nikakvu zaštitu od vetra. Nadala sam se da nećemo morati da spavamo u šatoru. Uostalom nisam videla ni mesto gde bi ga mogli postaviti. Nakon par sati puta, konačno smo videli planinsku kućicu u dolini. Mapa je pokazivala da je na nekih kilometar od nas. Ali se do nje trebalo spustiti niz strmu padinu prekrivenu snegom, koji je na pojedinim delovima pretvoren u led jer se sneg konstantno otapa i voda se sliva. Spuštali smo se polako, nogu pred nogu. Od silnog napora i grča, gubila sam snagu u butnim mišićima i na momente gubila kontrolu nad nogama. Ili mi se to tako činilo. Kao da nisam imala mišiće uopšte i da bi svaka kost mogla svakog časa odleteti nekuda. Stajeli smo često da odmorimo. Da mi butine ožive. Taj kilometar spusta nam je oduzeo čitav sat te smo stigli do kućice Micuiši-so (Mitsuishi-sanso) pred mrak. Posle večere smo ispod vreća za spavanje postavili tri ćebeta. I isto toliko prebacili preko sebe, kad smo se uvukli u vreće. Umorni i iscrpljeni brzo smo utonuli u san. A tako lepo ušuškani, prespavali smo do jutra.

Ustala sam sveža i odmorna. Naspavana. Proveli smo nekih sat čisteći kućicu. Uredna je, ali prašnjava. Kao da je niko nije dugo posećivao. Dosta je i starija od ostalih. Previše je bilo hladno da peremo podove vodom, ali smo detaljno očistili metlom celo sklonište. Krenuli smo nešto kasnije nego što smo planirali, ali je bar u međuvremenu granulo sunce. Nebo je ponovo plavo. I dosadne mušice ponovo lete oko moje glave. Bilo mi je pretoplo. Zapravo bih rado menjala ovo plavetnilo za jučerašnje sivilo, dok god kiša ne pada sa neba.

Pogled na okolna brda mi se činio još impozantnijim nego prethodnih dana. Uviđam da je taj doživljaj verovatno povezan sa činjenicom da se taj dan vraćamo u civilizaciju. Udisala sam halapljivo. Ima li taj izraz uopšte smisla? Ali definitivno sam pokušavala da zarobim što više tog mira, čistoće i lepote unutar sebe. Prebrzo smo stigli do vrha žičare iznad Amihari banje. Zastali smo na vrhu, sada zelene, mladom travom prekrivene ski staze. Sa njenog vrha se videlo selo u dolini. Seli smo da se odmorimo i piknikujemo. Iskreno, seli smo da bi odložili povratak. Nismo bili gladni, ali podelili smo poslednje kriške tosta i poslednje kašike džema od višnje koji smo poneli iz Morioke. Lepota. Opuštajuća. Umirujuća. Samoća i izolovanost. Tišina i mir.

Nije nam se kretalo dalje. Nije nam se vraćalo u civilizaciju. Ali izbor je samo iluzija u ovom slučaju. Odlažemo neodloživo. Spustili smo se padinom, prateći ski stazu dok konačno nismo stigli do parkinga. Skinuli smo rančeve i premoreni legli na klupe. Bilo je tek 11 ujutru. Mapa nije pružala nikakve korisne informacije, no nekako je bilo logično da je ta zgradurina u koju smo gledali morala biti hotel. Poslednjim atomima snage smo stigli do recepcije i saznali da nam autobus za Morioku kreće za neka 2-3 sata. Taman dovoljno vremena za ručak i momenat da se nakačim na internet. Telefon je krenuo da se puši od mejlova i poruka koje su stizale. Brzo sam uvidela da sam napravila grešku. Skinula sam se sa mreže, a zatim i ugasila telefon. Nisam želela da dođem u priliku da gledam ono što je već uspeo da skine.

Povratak u civilizaciju je uvek prokleto bolan!

Ficroj (Fitz Roy) / 21.01.19

Uvek se iznenadim, na koliko mesta čovek mora stati da bi do neke patagoniske lepote stigao. Koliko je sve udaljeno i divlje u ovom delu sveta. I baš zbog toga toliko vanredno lepo. Za takvu lepotu se uostalom i vredi pomučiti.

Ficroj planina se nalazi na granici između Argentine i Čilea. Najbliže naseljeno mesto nalazi se na argentinskoj strani; El Čalten (El Chalten). Čak i ako do njega želite avionom, najbliži aerodrom će biti Punta Arenas u Čileu. A od njega do El Čaltena treba menjati autobus bar dva puta u Puerta Natalesu (Čile) i El Kalafateu (El Calafate, Argentina). Zbog problematičnog reda vožnje, “izgubili” smo dva dana na ovom putu. I opet upravo zbog tog reda vožnje izabrali smo Kalafate za bazu. U hotelu smo ostavili sve stvari koje nam na samoj pešačkoj turi neće trebati. Na leđima smo nosili samo minimum neophodan za predstojeća 3-4 dana.

Uhvatili smo prvi jutarnji autobus za El Čalten. Autobus staje na ulazu u nacionalni park gde vas upoznaju sa lokalnom florom i faunom, vremenskom prognozom u narednih par dana i stanju na treking stazama. Malo razočarano napustismo centar jer smo shvatili da ćemo morati da modifikujemo prvobitan plan zbog lošeg stanja severnog dela parka. Ovaj nacionalni park, za razliku od većine u Patagoniji, ne naplaćuje ulaz. U njemu takođe ne postoje nikakvi servisirani objekti. Na par mesta postoje proširenja uređena za kampovanje u šatorima, ali čak ni kraj njih ne postoje nikakvi uslužni objekti. I dalje, većina staza je u odličnom stanju, prelazi preko rečica i plavnih oblasti prekriveni drvenim stazama i sama treking staza je izuzetno dobro markirana.

U El Čalten smo stigli baš na vreme za doručak. S obzirom da su nas čekali instant obroci u narednih par dana, odlučili smo da sednemo na doručak u lokalni kafić iako zapravo i nismo bili gladni. Zabavljali smo se upoređujući Čileance sa Argentincima. Tu oko granice, u toj dalekoj Patagoniji, čak su i oni odlučili da se uklope u sve stereotipe koje prate njihove narode. Argentinci su poznati po tome da su otvoreniji, neposredniji i srdačniji od Čileanaca. A zapravo je razlika samo u prvom kontaktu, Čileanci su malo rezervisaniji. Taj argentinski je tako sličan balkanskom mentalitetu. Pre nego što stignete da nešto zatražite ili primetite da vam nedostaje, vaši domaćini će ponuditi pomoć. Te dok smo uživali u svežem voću naša konobarica je jurcala po selu da zameni naših 50 dolara jer mi pezose nismo imali. A onda je primetila da su nam flaše prazne i ponudila da ih napuni vodom ili čajem, naglašavajući da to ne moramo da platimo. I dok mi na putu sva ta pažnja prija, pomislih kako bih od iste pizdela da živim svaki dan među njima.

El Čalten je zaista malo seoce i kao svako drugo u Patagoniji izgleda kao kakav filmski set. Sve sređeno, pod konac, sa tipičnim drvenim kućama i širokim ulicama. Nalazi se u uvali opasano brdima. Kad smo se ispeli na prvo brdo, na čijem vrhu počinje staza, okrenuh se još jednom da pogledam selo. Delovalo mi još manje sa te visine.

Čim smo zakoračili na stazu osetih silno olakšanje. Divljina je pred nama. Vreme je bilo prelepo. Planinski hladnjikavo, ali nebo plavo, sa po kojim lenjim oblakom. Patagoniski nacionalni parkovi su mi najdraži za pešačiti. Staze su lake, široke, nagibi mali, šume stare, sva voda pitka, nema muva, komaraca i ostalih letećih smarača, nema velikih divljih životinja, niti onih otrovnih. U daljini uvek predivne, večito snegom pokrivene planine, glečeri i beskrajno zelenilo. I u svemu tome možete uživati danima. Bez asfalta, bez struje, bez interneta, bez ikakvih žica i veštačke buke. Totalno odsustvo i zvučne i svetlosne zagađenosti. Do ušiju dopiru samo prirodni zvuci, do očiju samo prirodno svetlo. Nebo je noću nestvarno lepo. Južna polulopta i tako ima više zvezda, te deluje impresivnije.

Hodali smo polako. Dan je dug. Nije nam se žurilo. Daljine nisu velike. Na svakom vidikovcu bi pravili poduže pauze, bezbrižno uživajući u pogledu. Bilo je dosta šetača na stazi. Iznenađivale su me grupe sa vodičima. Još sam donekle i mogla da razumem grupu starijih pogubljenih Japanaca, u tom stranom svetu bez poznavanja jezika, ali mi grupa mlađih Amerikanaca uopšte nije bila jasna. Staze su izuzetno dobro označene, informacija na internetu i previše. Koja bi tačno bila uloga vodiča?

Staza je najvećim delom oivičena žbunjem. Stene prekrivene snegom, u daljini, magično uokviruju vidik. Šetali smo kroz savršenu razglednicu i prilično ujednačen reljef dok nismo stigli do prvog kampa na kojem ćemo prespavati.

Postavili smo šator, ostavili rančeve i krenuli do obližnjeg jezera Tore (Torre) i istoimenog glečera koji se prostire po njemu. Za razliku od dotadašnjeg terena, ovaj je bio potpuno go, prekriven kamenjem, sitnijim i krupnijim, dodatno ističući veličinu i lepotu glečera. Dok smo obilazili jezero, približavajući se glečeru, upoznali smo mladog Amerikanca, solo putnika. Nismo ga pozvali da nam se pridruži, ali je on to svejedno uradio. E sad, Miljan i ja smo baš teški za konverzaciju, i većina ljudi nam je potpuno neinspirativna. Ni jedno od nas ne ume da priča o glupostima, vremenu, i sličnim budalaštinama. Oboje najradije ćutimo, sem ako baš nemamo šta pametno da kažemo ili se nalazimo među ljudima koje toliko volimo da sa njima možemo da pričamo o bilo čemu. Jasno je dakle da slučajni prolaznik ima otpilike 2 minuta da nas animira i inspiriše na razgovor, koji ćemo voditi do besvesti ili zaključi da smo nastrani, previše ćutljivi, čudaci. Amerikanac nas je napustio nakon 5 minuta umoran od vođenja ispraznog razgovora sam sa sobom. Ne bih ga ni pominjala da u tih 5 minuta nije drobio o tome kako je super putovati sam, pre svega jer ga ljudi na putu smaraju, previše dave svojim ličnim pričama, itd. Uz to je uspeo i da nam ispriča sve o sebi što nas nikada nije interesovalo. Fasciniralo me je koliko je sam sebe kontradiktovao u tako kratkom vremenu. I koliko, upravo oni koji o samoći hvalospeve prave, od nje pokušavaju da pobegnu, koristeći je kao izgovor za svoju sebičnost i nemogućnost da prave kompromise sa nekim. Mislim, onaj ko u njoj zaista uživa, neće smarati slučajne prolaznike svojim ispraznim pričama.

Nakon što se nauživasmo u pogledu na glečer i sunčanju na jednoj od većih stena, krenuli smo ka šumi u podnožju. Cilj nam je bio da pijemo vode na vodopadu, koji smo mogli čuti još sa staze. Pratili smo rečicu kroz šumu, nadajući se da se s njom možemo vratiti do kampa. Međutim, sunce je već bilo nisko, rastinje previše gusto i i nije bilo nikakve staze na vidiku, te nakon nekog vremena, presekosmo nazad ka jezeru i kampu.

Nakon instant večere, spavanjca i opet, instant doručka, krenuli smo dalje. Cilj za taj dan je bio kamp Agostini. Na prvom delu puta smo uglavnom prolazili kroz šumu, da bi na kraju izbili na livadu i tri jezera Unuka, Ćerka i Majka (Nieta, Hija, Madre). Prilaz do jezera je širok i otvoren. Voda potpuno prozračna i čista. Po njoj su plivale divlje patke. Svaki kamenčić smo mogli videti. Spustili smo rance i raskomotili se u potpunosti. Voda je previše hladna za kupanje, ali idealna za umočiti stopala. Dan je predivno dug, a staza dovoljno kratka da smo mogli satima uživati u tom lenčarenju. Staza dalje prati jezera, prelazi preko plavnih površina i konačno rečice, koja nas je dovela do kampa. Postavili smo šator, ostavili rančeve i krenuli u jedini ozbiljniji uspon na celom treku.

Sreća je što se na taj uspon ide bez tereta. Meni je bilo prilično vruće u podnožju, uspon je konstantan i teži što ste bliži vrhu. Uz put je bilo delova za koji su nam trebale i ruke i noge da ih ispenjemo. Bili su kratki doduše. Ali i uski, a ljudi na treku poprilično. El Čalten je zapravo prilično blizu tom delu treka. Mi smo praktično, samo kružili naokolo, ali do njega je moguće stići i u toku istog dana. Ovaj deo treka je i najpopularniji te je zato na njemu i bilo poprilično ljudi. Mi smo krenuli dosta kasno, te je većina njih već silazila. Mora da sam u jednom momentu delovala previše izmučeno, te su majka i ćerka, koje su u tom momentu silazile, odlučile da me bodre. Dete mi, u totalnoj ekstazi reče kako nema još puno do vrha, da sam prešla najteži deo i da me na vrhu čeka najlepši pogled na svetu. Silno me nasmeja i definitivno doprinese poboljšanju raspoloženja, tj. dade neki osećaj lakoće. Najveći deo tog treka je zaista strm i zahteva oprez, te malo ostaje mesta za zveranje i pravo uživanje u momentu. No, kada smo izbili na vrh, čekao nas je manje-više ravan deo sa koga se pružao predivan pogled na Belu reku (Blanco) iz čijeg smo pravca došli, okolna brda i celu dolinu. Put pred nama je i dalje bio zaklonjen. No, kada konačno dođosmo do kraja tog blagog uspona pred nama se ukazalo Mutno jezero (Sucia) i visoke kamene kule. Jezero je mlečno gusto, te otuda ime. Po njemu su plivali komadi leda i bilo je snega na suprotnoj strani. Sedeli smo zadivljeni, gledajući očarani, u tu lepotu. Dete je bilo u pravu. Najlepši prizor bio je tu, pred nama. Čekali smo neko vreme da se oblaci sklone i otkriju vrhove. No taman kad pomislim da se razilaze skupljali su se novi. Nije ni čudo da su starosedeoci ove vrhove zvali Vrhovi koji se puše (Chaltén). Bilo je poprilično hladno, te smo šetali naokolo da bi se ugrejali. Svuda kamenjar, krupniji ili sitniji, sneg i mlečno gusta voda.

Kada smo odustali od uzaludnog čekanja da oblaci nestanu, krenuli smo nazad, bodreći one koji su se penjali ka vrhu. Spust je trajao mnogo kraće. Zbog kolena mi bi drago što sam ponela štapove, iako su mi samo smetali pri penjanju.

Nakon još jedne instant večere, ledene noći i instant doručka, krenuli smo do par obližnjih vidikovaca pre nego što smo se vratili u kamp, spakovali stvari i polako krenuli nazad. Ideja je bila da zanoćimo još jednu noć u kampu, kraj jezera Kapri (Capri), ali smo se predomislili jer je bilo previše ljudi. Vikend i savršeno vreme su ih izmamili napolje. Taj poslednji kamp je baš blizu selu, te smo odlučili da se vratimo ranije. Poslednji deo puta prvo prati jednu od rečica, a zatim se polako odvaja i izdiže, da bi nas negde, pred sam kraj, počastio još jednim predivnim vidikovcem.

Sve ove razdaljine su relativno kratke, a dani leti zaista dugi te nije nemoguće videti ove lepote praveći dnevne izlete iz El Čaltena. Kampovanje definitivno nije neophodno, ali nama pričinjava posebno zadovoljstvo.

Ovaj nacionalni park prilično podseća na čileanski Tores del Paine, ali je daleko manji, dostupniji i jednostavniji. Uz to su kampovanje i sam ulazak u park besplatni.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Seoraksan / 02.11.15

Prošle nedelje, pročitah članak na B92: Sedam destinacija idealnih za posetu u jesen. I jedna od tih sedam beše Seoraksan. Grohotom se nasmejah, jer jesen je upravo vreme kad na ovu planinu ne treba da idete. Taj me je članak podstakao na razmišljanje o tome koliko je putovanje, tj. celokupno organizovanje odmora postalo komplikovano. Informacije su sada lako dostupne. Problem je samo što su one, marketinški doterane i besmislene, lišene ličnog iskustva i konstruktivne kritike, dominantne.

Jedan od najvećih izazova u Južnoj Koreji je jezik, tj. pismo. Vrlo malo stvari je ispisano alfabetom, što putnika koji ne razume pismo, često stavlja u nezgodnu poziciju. S druge strane, ljudi su otuđeni poput bilo kog mesta u Evropi, neće vam niko bez razloga prići čisto da bi proćaskao. Takođe, engleski jedva ko da govori. Nisam sigurna kako stoje sa drugim stranim jezicima, moguće da je znanje japanskog ili kineskog rasprostranjenije. Zbog svega toga, vrlo često sam se osećala kao da smo stigli do kraja puta i moramo nazad, pre nego što je sam put i počeo. Nije nas preterano ni sreća poterala. A taj faktor lutrijske sreće je često presudan kada sabiramo utiske sa nekog mesta. U Južnoj Koreji sam imala utisak, da ukoliko mrdnem sa utabane staze, nigde neću stići. Ako turistička organizacija te zemlje nije odlučila da je OK da putujemo na određeni način, ili stignemo na određena mesta, ta mesta će nam ostati nedostupna. S druge strane, konstantno sam imala utisak, kad bi se preselila tamo i naučila osnove jezika, provela dovoljno vremena da mi stvari i način na koji zemlja funkcioniše postanu familijarne, da bih uživala kao u retko kojoj zemlji. Zapravo, Južna Koreja je prva zemlja u ovom delu Azije (mislim na istok i jugo-istok) koja mi se učinila kao idealna za život. Nekako, mi se činilo da je baš skrojena po meri čoveka. U isto vreme je, izuzimajući Seul, vrlo naporna za ova instant putovanja.

Sam put u Nacionalni park Seoraksan nije bilo preterano teško organizovati, jer on spada u one delove Koreje koje turistička organizacija misli da svaki turista treba da poseti. U samom parku postoji nekoliko planinarskih domova, no informacije na zvaničnom sajtu, o njihovoj dostupnosti nisu tačne. Naime, neophodno je rezervisati krevet u njima nekoliko nedelja ranije, a u jesenjem periodu i do mesec i po ranije. Bili smo vrlo neprijatno iznenađeni činjenicom, da od spavanja na planini, tj. višednevnog boravka na njoj neće biti ništa. Šatorovanje je zabranjeno u nacionalnim parkovima, iako je Koreja generalno raj i za divlje, i za uređeno kampovanje. Nije nam drugo preostalo, nego da nađemo smeštaj u obližnjem gradu i odvojimo par dana za dnevne izlete.

Tu nastaje ogroman problem. 90% Korejaca, svih uzrasta, svoj idealno provedni dan zamišlja negde u prirodi. Ja sam verovala da, posle Čeha, neću naići na zemlju čiji je narod toliko lud za prirodom. Pogrešila sam, očigledno. Jesen je u Koreji manje kišna od proleća, dani su obično vedri, i dalje dosta topli. Kad lišće krene da menja boju, svi oni lokalni zaljubljenici u prirodu, krenu u planine. I svi su u takvoj kondiciji, da bez obzira koliko odmaknete od uređenog dela nacionalnog parka u divljiji deo šume, horda ljudi se ne smanjuje. Ja toliko ljudi, u šumi, nisam videla od fruškogorskog maratona. Ko je ikada bio na tom maratonu, može da zamisli tu gužvu. Posle šetnje šumom osećala sam se iscrpljeno, smoreno i smrvljeno, kao posle dva sata tabananja po singapurskim šoping molovima. Prvi put mi se desilo, da nekog sretnem u šumi, a da mu se ne javim. Jer to bi bilo isto kao da se zaglavite u nekom prometnom delu grada, i svima odredom krenete da nazdravljate dan.

Tek sada, kada gledam slike, uviđam koliko je sam park zaista lep. Jer, na žalost, veći deo vremena u toku šetnje sam morala da izbegavam sudare sa drugim ljudima, kukam Miljanu na nivo buke koji Korejci proizvode brbljanjem ili preglasnom muzikom koja trešti sa radio aparata. Ovo iskustvo bi se komotno moglo uvrstiti u najgore planinarsko iskustvo koje sam ikada imala. Dakle, još jednom, na Seoraksan ne idite u jesen. Možda je stanje na putevima bolje u drugim sezonama, ali jesen definitivno nije deo godine koji biste tamo voleli da provedete. Iskreno, ja mislim da ću se u budućnosti držati zemalja sa manjim brojem planinara.

U pohode nebeskim kulama / 28.03.13

Južni deo Patagonije, gledano iz autobusa s malobrojnih asfaltiranih puteva, je jedna beskrajna valovita livada obrasla niskim žbunjem i pokojim drvetom koje se pod udarom jakih vetrova u toku rasta toliko deformiše da mu grane rastu paralelno sa zemljom, umesto ka nebu kako smo mi gradski ljudi navikli. Tek ponegde uzdižu se planinski vrhovi prekriveni snegom i ledom, a između njih šire se glečeri po modrim hladnim jezerima. Patagonijskim prostranstvom duvaju vetrovi koji bi vas bez problema mogli poneti. Godišnja doba se ne smenjuju na par meseci, nego sati. Vreme u toku dana je manje-više uvek isto – nepredvidljivo i promenljivo: sunčano s mogućom kišom, snegom i jakim vetrom, sa delovima dana sa i bez oblaka. Posle nekog vremena slojevito oblačenje sigurno dojadi, ali zato je duga na nebu gotovo svakodnevna pojava. Patagonija budi osećaj slobode i širine iako svaki njen deo zapravo pripada nekome.
U sred te sulude puste zemlje s promenljivim vremenom nalazi se Nacionalni park Torres del Paine. Zvanično ovaj park pripada Čileu. No zapravo pripada samom sebi jer Patagonija je jedno od onih mesta gde će vam se čovečije postojanje i njegove sulude tvorevine, poput države, granica, kuća, činiti apsolutno besmislenim. Ne pripada to parče zemlje nikome sem Zemlji samoj. Deo je njene kože. I to onaj daleki od srca deo, ispucao i izboran poput peta stopala koja još uvek nisu otkrila čari pedikira. Torres su kule na španskom, a paine znači plavo na jeziku starosedeoca, te otuda mi ovaj romantični naziv u naslovu: Nebeske kule. I zaista jesu poput čardaka, ni na nebu, ni na zemlji, često zaklonjene oblacima i teške za osvojiti. Kao u starim bajkama hodili smo tri dana preko brda i dolina, u susret kulama, no na kraju ne nađosmo krilatog pegaza koji bi nas do vrha na svojim leđima poneo te put završismo u njihovom podnožju.
Usled suludih klimatskih uslova u nacionalnim parkovima po Patagoniji nije preporučljivo spavati van dozvoljenih kampova, paliti vatru van istih ili šetati van utabanih staza. Mala nepažnja u parku može izazvati katastrofalne posledice, te je tako ovaj park nekoliko puta bio zahvaćen katastrofalnim požarima. Vetrovi mogu biti jaki, te ako krenete sa šatorom na leđima u obilazak parka, brzo ćete uvideti prednosti postavljanja istog na mestima predviđenim za to. Ovde je divljina zaista divljina, te će vam se i šetnja van utabanih staza činiti kao bespotrebno maltretiranje za vaše i tako preumorne noge. Poslednje što ćete želeti je da zabijate noge u divlje gusto žbunje, gazite preko kamenih gromada koje lako mogu proklizati usled i najmanje nepažnje ili prelazak preko mnogobrojnih ledenih potoka i reka na dubljim mestima. U parku postoje i planinski domovi sa sobama za prespavati i restoranima, no mi smo ipak odlučili da sve svoje nosimo na leđima u dva ranca od nekih 40tak litara. Polazna stanica za park je gradić Puerto Natales gde komotno sve svoje višak stvari možete ostaviti hostelu na čuvanje. Iako smo opremljeni poslednjim čudima planinarske tehnike i planinarskog kulinarstva sa svega jedno majicom, jednim pantalonama, jednim gaćama i jednim čarapama ekstra oboje smo na leđima nosili po 7-8 kila ta četiri dana. Kako nismo imali vremena za više odlučili smo se za čuvenu M rutu. Zapravo, ona je čuvena kao W (izvrnuto M) ali kako smo mi M(iljan)&M(arica) M je za mene imalo više smisla. Staza je duga oko 70km i ima oblik pomenutog slova. Mi smo odlučili da je prošetamo idući od zapada ka istoku jer je guglanje pokazalo da je u tom smeru manje šetača. Kako smo je mi šetali u decembru ovo se pokazalo kao pomalo beskorisno u donošenju odluke jer je u tom mesecu turista ionako previše. Ono što nam je donelo prazne staze u prvih 4-5 sati svakog dana nije bio dobro izabrani smer, nego naše ranoranilačke navike jer smo šetnje počinjali već oko pola sedam.

Dan prvi: Dolazak u park i glečer Grey (mapa 1-2-1)

Kada turu počinjete s leva, najbolje je uhvatiti rani autobus (ima ih nekoliko između 7 i 7.30) iz Puerto Natalesa ka parku. Autobus vozi do jezera Pehoé, gde ga čeka brod koji prevozi putnike do prvog kampa: Paine Grande. Odmah po dolasku, postavili smo šator, oslobodili se viška tereta i krenuli u prvu šetnju ka glečeru Grey. Bilo je već između 1 i 2 popodne. Dan je izuzetno dug u decembru te je vremena za šetnju bilo na pretek. Kamp se praktično nalazi u levom donjem uglu W ture, a glečer na kraju levog kraka te smo taj prvi dan praktično šetali levim krakom u oba smera, ukupno nekih 22km. Znala sam već pre puta da je taj deo staze bio zahvaćen požarom 2011., ali ni zamisliti nisam mogla koliko tužno i nesrećno može izgledati izgorela šuma. Crni ugljenisani skeleti su pokrivali sve vidljive obronke i livade. Mlada trava je već uveliko nicala iz zemlje i šareno cveće je raslo na sve strane, no to nimalo nije uspevalo da umanji strahotu zgarišta. Bilo je oblačno, tmurno sa sitnom kišom i hladnim vetrom te je čitav predeo delovao još nesrećnije. Tek kada smo izašli iz te spaljene i opustošene doline i popeli se na obližnje brdo s kojeg je put dalje vodio uz jezero, osetih olakšanje. Po jezeru su plivale ledene gromade podsećajući nas da ćemo se uskoro sresti sa našim prvim glečerom. I zaista uskoro se ukazala, ogromna svetlo plava ledeno-snežna površina koja je prekrivaka jezero. Popeli smo se na vidikovac i bez reči zurili u tu lepotu ispred nas. Prsti su mi se ledili i promrzli nos konstantno cureo, ali mi se ta savršena pozicija nije napuštala. Bilo je previše hladno i vetrovito za stajanje u mestu, ali nismo se pomerali. Stajali smo bez daha uživajući u našem prvom pogledu na glečer. Izgledalo je kao da iz njega isijava plava svetlost. Oblaci su bili niski. Nebo sivo, bez ptica. Vetar bučan i jak. Bez ljudi, bez životinja, surovi mračni, hladni predeo. Glava bez misli, osećanja, strepnji, briga, sreće. Apsolutno ništa.
Držalo me je to spokojstvo u povratku ka kampu. Držalo me je i narednih par sati dok ne utonuh u san.

Dan drugi: Francuska dolina (mapa 1-3-4-3-5)

Probudila me je jutarnja svetlost. Pogledah na sat, bilo je malo pre 6. Ne znam da li sam ikada tako bezbrižno i udobno prespavala noć u šatoru. Trebalo nam je nekih 20tak minuta da spakujemo svoju putujuću kuću i krenemo dalje. Prvih desetak kilometara vodi do kampa Italiano, druge i središnje tačke našeg slova W. Zapravo izgled ture bi pre odgovarao izvrnutom malom m jer od te tačke postoji još jedan krak koji ćemo obići tog dana. Taj prvi deo puta je dosta valovit i prati obalu jezera Skottsberg. Usponi su mali i savladivi bez većeg napora. I dok sa naše desne strane leži duboko izduženo jezero, sa leve se uzdižu Nebeski rogovi (Cuernos del Paine) čiji su vrhovi prekriveni snegom. Ove stene dominantniraju predelom. Izgleda zaista kao rog koji se uzdiže iz obližnjeg brda jer je stena gola sa strmim ivicama do pola tamno sive boje, od pola svetlo sive. Nekako bi je ime nosorogov rog bolje opisivalo, pošto je mene upravo na to podsećala. Predeo je uglavnom prekriven žbunjem, niskim rastinjem i u jednom svom delu spaljenim drvenim kosturima. Pred sam ulazak u kamp prelazi se preko drvenog visećeg mosta i ulazi u gustu šumu. U kampu smo ostavili svoje rančeve i krenuli u šetnju francuskom dolinom. Staza vodi kroz gustu staru šumu. Posle svih onih spaljenih kilometara, duša nam je konačno uživala. Taj deo puta nije nimalo lak, treba savladati nekih 500 metara uzbrdice stazom isprepletanom korenjem drveća i ogromnim kamenjem. Na putu do vrha zastali smo kraj vodopada da se odmorimo. Priroda je ovde toliko divlja, a čovekov uticaj mali da je sva voda u parku pitka. Ako ste žedni bezbedno je zabiti glavu u bilo koji od potoka koji se spuštaju sa planine. Put vodi kraj glečera Frances koji nije ni približno impresivan kao Grey. Led je “uprljan” sitnim šljunkom i zemljom, siv i ne tako velik. Meni se iz daljine činilo da su obične stene u pitanju. Sa kraja našeg puta francuskom dolinom, pružao se fantastičan pogled. na celu dolinu i jezero u daljini. Dan je bio mnogo lepši nego prethodnog dana, i sunčani intervali sve duži. Vratili smo se istim putem ka kampu, pokupili naše rančeve i krenuli ka našem odredištu za taj dan: kampu Los Cuernos.

Bili smo već poprilično umorni, ali svaki korak je bio uživanje. Izašli smo na prostranu livadu, vreme je bilo sunčano, nebo plavo sa magičnim oblacima. Napravili smo pauzu na zaravljenom delu litice sa koje se pružao pogled ka gotovo zelenoj boji vode jezera Nordenskjold. Bili smo zaklonjeni od vetra ogromnim kamenjem, te ostadosmo neko vreme lenškareći na tom mestu. Ležali smo opruženi gledajući u oblake i slušajući vetar. Da li zbog sunca i plavog neba, zbog romantičnih reči koje su se mešale sa zvukom vetra ili njegovih poljubaca, to mesto mi se činilo najlepšim u parku. Nisam verovala u tom momentu da bolje od toga može biti.
Put je dalje vodio prvo preko plaže, a onda kroz šumu. Predeo je zaista neverovatan, i toliko drugačiji na svakih par kilometara. Od umora i silnog blejanja na sve strane u jednom momentu gadno izvrnuh desnu nogu. Isti zglob, ista povreda u samo par dana. Uplaših se u momentu da neću moći da se oslanjam na nogu, ali posle par hladnih obloga bol se povukao te nastavismo dalje. Kamp je bio na svega stotinak metara dalje te sam imala vremena na pretek do sutrašnjeg nastavka šetnje. Nogu sam nastavila da ignorišem, i prećutno se sa sobom dogovorila da čarapu s te noge ne skidam do izlaska iz parka. Činilo mi se to kao mudra odluka, ako ne vidim koliki je otok manje ću paničiti.

Dan treći: Lepo, da ne može biti lepše (mapa 5-6)

Budimo se opet zorom posle još jedne savršeno prespavane noći. Pomalo me buni činjenica da toliko lepo spavam, no još više da je bol u nozi iščezao iako je otok vidljiv čak i preko čarape. Dan je osvanuo sunčan, što smo dočekali kao vrlo dobar znak. Na jednom takvom mestu, gde se vreme toliko menja, sunčani dani su jedna od najcenjenijih pojava. Prvih 7-8 kilometara su bili laki, preko valovitih livada i delom kroz šumu. Po izlasku iz šume put se delio na dva dela. Levi je bio označen natpisom – prečica. Nismo želeli da skraćujemo šetnju nego smo znali da ćemo punom trasom ionako proći u povratku, te nam se činilo kao dobra ideja da se držimo prečice. Ubrzo nakon tog znaka je usledilo malo ozbiljnije penjanje. Ništa preterano divlje i nesavladivo, ali dovoljno visoko da blokira pogled na put ispred nas. Kada smo se ispeli na njega, usledio je priličan šok jer je teren ispred nas izgledao totalno drugačije od onog iza. Stajali smo na tom brdu, koje je praktično prestavljalo granicu između dva drugačija sveta. Ispred se pružala ogromna valovita dolina. Livade prekrivene mladom travom i cvećem. Prostrane zelene poljane. Teren valovit tek toliko da ti ne dosadi da hodaš po ravnom. Prelazeći s jednog kraja na drugi, s vremena na vreme bi stali, odložili rančeve i legli da uživamo u vlažnoj travi. Beskrajni osećaj širine, osećaj slobode. Nadražaji, misli koje se roje, miris vlažne trave. Opet spokoj, misli koje nestaju. Ostaje mir, tišina u svetu punom zvukova.

Nastavljamo dalje. Posle toliko prelepih predela ne verujem da mogu videti još jedno čudo pred sobom. Toliko preživljenih čarobnih trebutaka u tako kratkom periodu. A onda opet, posle toliko čuda, ne bi li bilo još neverovatnije da čuda prestanu? Gledam u brdo ispred nas. Ono zaklanja dalji pogled u daljinu. Već znam da predeo mora biti drugačiji jer se penjemo, a rečno korito polako prerasta u kanjon. No opet, može li baš toliko da bude drugačiji da izazove jednaki šok kao oni pre njega. I na kraju kad izbijam na vrh počinjem da se smejem, glasno iz dubine duše. Ovo jednostavno nije moguće. Koliko čarolija može da se doživi za tako kratko vreme, na tako malom prostoru. Pogled na reku Ascensio, vijugavu, brzu i usku, njenu zapadnu stranu prekrivenu šljunkom i vidljiv put kojim ćemo uskoro hoditi, i suprotnu obalu obraslu šumom, ostavlja me u blagom transu. Ipak se desilo još jedno čudo. Opijeni silnom lepotom prirode hodamo polako jer je još uvek relativno rano a znamo da nas ne čeka još dug put. Usputni kamp vidimo odatle i iako nas čeka ozbiljniji uspon kroz šumu kasnije, kad pređemo reku, znam da nema još mnogo. Konačno uviđam da nam je ostalo još manje od 24h do odlaska iz parka. Kao da će moji usporeni koraci usporiti vreme, odbijam da hodam brže, odbijam da se rastanem od ovog mesta.

Posle kratkog predaha u kampu na reci, nastavljamo put. Prvi deo puta vodi uz reku koja je prozračno čista, plitka i brza. Šuma je magična, stabla stara i visoka, mirisna i pomalo hladnjikava. Išli smo dosta uzbrdo, mada sama uzbrdica nije bila preterano strma. Put do kampa Torres je praktično proleteo. Kamp se nalazi u šumi i sem nastrešnice u kojoj je moguće pripremiti večeru praktično ničeg nema. Rano smo otišli na spavanje jer nas je sutra čekalo rano ustajanje.

Dan četvrti: Nebeske kule (mapa 6-7-6-8)

Prvo beše loše prespavana noć. Spavati u šumi, u šatoru nije nimalo zabavno. Već sam znala da će biti hladnije nego prethodnih dana, ali nisam mogla zamisliti koliko će biti hladno. Dakle, veče pred spavanje obukoh sve što sam ponela: pamučne hulahopke, pidžamu, planinarske pantalone, majicu kratkih rukava, pamučni duks, jaknu, vunene čarape i kapu. Tako natruntana spakovah se u debelu vreću koja je ležala na podloški na naduvavanje. I ništa od toga me nije moglo spasiti hladnoće, te sam se celu noć preznojavala jer mi je bilo vruće iako sam cvokotala od hladnoće. Još uvek mi nije jasno kako su ove dve radnje moguće u isto vreme. Kada je sat zazvonio u 4h osetila sam olakšanje jer sledi pentranje do nebeskih kula te ću se verovatno ugrejati. Kažu da vredi otići pre svitanja, jer kule izgledaju čarobno kad izađe sunce. Kažu i da je to najstrmiji deo staze. Ono čemu se nismo nadali je da će nam za 1km uzbrdice trebati 45min. Sva sreća pa po mraku ne vidite više od onoga što lampa osvetljava, te se uspon ne čini tako strašnim.
Same stene izgledaju impresivno s te blizine. Ogromne sive strme gromade, u podnožju jezero i svuda kamenje i stene. Bez zelene travke, drveta ili cveta. Još jednom se pred nama ukazao nestvaran teren. Očekivala bih ga u nekom naučno fantastičnom filmu sa sve vanzemaljcima koji iskaču na sve strane. Iskreno, bilo mi je previše hladno da bih uživala u potpunosti. Magla je bila gusta, te su vrhovi uskoro nestali među oblacima. Kada je dan konačno osvanuo oni više nisu bili vidljivi. Izgleda da smo jedan od magičnih slika sa razglednica morali i da propustimo.

Tek u povratku u kamp sagledasmo strminu kojom smo se peli. Silazak jedva da je trajao 10tak min. Ostalo nam je podosta kilometara do autobuskog stajališta. Čekala nas je još jedna šetlja uz čarobnu reku Ascerisio i pogled na zelene livade. Od silnog tabananja nizbrdo i želje da smanjim pritisak na povređeni zglob preopteretila dam desni butni mišić. Dobar deo puta do stajališta mi je prošao u bolu. No ipak, to mi nije smetalo da maltretiram Miljana da lenškarimo po livadama, blejimo u nebo i zaljubljeno gugučem. I pored tog bola sve mi je nekako bilo po volji.
Nakon silaska do stanice i konstatacije da smo vodili vrlo zdrav život 4 dana, odlučismo da se vratimo u civilizaciju sa stilom, te smo se počastili čipsom, čokoladnim keksom i koka-kolom. Nisam ni bila svesna koliko sam se zapravo iscrpela tih dana. Sve te grickalice nas nisu sprečile da pojedemo još četiri pice i popijemo silno pivo po povratku u Puerto Natales. No vredelo je svih istrošenih kalorija, povreda i bolova. No nešto bih ipak menjala prilikom sledeće posete – dužinu puta, četiri dana je premalo za ovaj raj.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.