Uvek se iznenadim, na koliko mesta čovek mora stati da bi do neke patagoniske lepote stigao. Koliko je sve udaljeno i divlje u ovom delu sveta. I baš zbog toga toliko vanredno lepo. Za takvu lepotu se uostalom i vredi pomučiti.

Ficroj planina se nalazi na granici između Argentine i Čilea. Najbliže naseljeno mesto nalazi se na argentinskoj strani; El Čalten (El Chalten). Čak i ako do njega želite avionom, najbliži aerodrom će biti Punta Arenas u Čileu. A od njega do El Čaltena treba menjati autobus bar dva puta u Puerta Natalesu (Čile) i El Kalafateu (El Calafate, Argentina). Zbog problematičnog reda vožnje, “izgubili” smo dva dana na ovom putu. I opet upravo zbog tog reda vožnje izabrali smo Kalafate za bazu. U hotelu smo ostavili sve stvari koje nam na samoj pešačkoj turi neće trebati. Na leđima smo nosili samo minimum neophodan za predstojeća 3-4 dana.

Uhvatili smo prvi jutarnji autobus za El Čalten. Autobus staje na ulazu u nacionalni park gde vas upoznaju sa lokalnom florom i faunom, vremenskom prognozom u narednih par dana i stanju na treking stazama. Malo razočarano napustismo centar jer smo shvatili da ćemo morati da modifikujemo prvobitan plan zbog lošeg stanja severnog dela parka. Ovaj nacionalni park, za razliku od većine u Patagoniji, ne naplaćuje ulaz. U njemu takođe ne postoje nikakvi servisirani objekti. Na par mesta postoje proširenja uređena za kampovanje u šatorima, ali čak ni kraj njih ne postoje nikakvi uslužni objekti. I dalje, većina staza je u odličnom stanju, prelazi preko rečica i plavnih oblasti prekriveni drvenim stazama i sama treking staza je izuzetno dobro markirana.

U El Čalten smo stigli baš na vreme za doručak. S obzirom da su nas čekali instant obroci u narednih par dana, odlučili smo da sednemo na doručak u lokalni kafić iako zapravo i nismo bili gladni. Zabavljali smo se upoređujući Čileance sa Argentincima. Tu oko granice, u toj dalekoj Patagoniji, čak su i oni odlučili da se uklope u sve stereotipe koje prate njihove narode. Argentinci su poznati po tome da su otvoreniji, neposredniji i srdačniji od Čileanaca. A zapravo je razlika samo u prvom kontaktu, Čileanci su malo rezervisaniji. Taj argentinski je tako sličan balkanskom mentalitetu. Pre nego što stignete da nešto zatražite ili primetite da vam nedostaje, vaši domaćini će ponuditi pomoć. Te dok smo uživali u svežem voću naša konobarica je jurcala po selu da zameni naših 50 dolara jer mi pezose nismo imali. A onda je primetila da su nam flaše prazne i ponudila da ih napuni vodom ili čajem, naglašavajući da to ne moramo da platimo. I dok mi na putu sva ta pažnja prija, pomislih kako bih od iste pizdela da živim svaki dan među njima.

El Čalten je zaista malo seoce i kao svako drugo u Patagoniji izgleda kao kakav filmski set. Sve sređeno, pod konac, sa tipičnim drvenim kućama i širokim ulicama. Nalazi se u uvali opasano brdima. Kad smo se ispeli na prvo brdo, na čijem vrhu počinje staza, okrenuh se još jednom da pogledam selo. Delovalo mi još manje sa te visine.

Čim smo zakoračili na stazu osetih silno olakšanje. Divljina je pred nama. Vreme je bilo prelepo. Planinski hladnjikavo, ali nebo plavo, sa po kojim lenjim oblakom. Patagoniski nacionalni parkovi su mi najdraži za pešačiti. Staze su lake, široke, nagibi mali, šume stare, sva voda pitka, nema muva, komaraca i ostalih letećih smarača, nema velikih divljih životinja, niti onih otrovnih. U daljini uvek predivne, večito snegom pokrivene planine, glečeri i beskrajno zelenilo. I u svemu tome možete uživati danima. Bez asfalta, bez struje, bez interneta, bez ikakvih žica i veštačke buke. Totalno odsustvo i zvučne i svetlosne zagađenosti. Do ušiju dopiru samo prirodni zvuci, do očiju samo prirodno svetlo. Nebo je noću nestvarno lepo. Južna polulopta i tako ima više zvezda, te deluje impresivnije.

Hodali smo polako. Dan je dug. Nije nam se žurilo. Daljine nisu velike. Na svakom vidikovcu bi pravili poduže pauze, bezbrižno uživajući u pogledu. Bilo je dosta šetača na stazi. Iznenađivale su me grupe sa vodičima. Još sam donekle i mogla da razumem grupu starijih pogubljenih Japanaca, u tom stranom svetu bez poznavanja jezika, ali mi grupa mlađih Amerikanaca uopšte nije bila jasna. Staze su izuzetno dobro označene, informacija na internetu i previše. Koja bi tačno bila uloga vodiča?

Staza je najvećim delom oivičena žbunjem. Stene prekrivene snegom, u daljini, magično uokviruju vidik. Šetali smo kroz savršenu razglednicu i prilično ujednačen reljef dok nismo stigli do prvog kampa na kojem ćemo prespavati.

Postavili smo šator, ostavili rančeve i krenuli do obližnjeg jezera Tore (Torre) i istoimenog glečera koji se prostire po njemu. Za razliku od dotadašnjeg terena, ovaj je bio potpuno go, prekriven kamenjem, sitnijim i krupnijim, dodatno ističući veličinu i lepotu glečera. Dok smo obilazili jezero, približavajući se glečeru, upoznali smo mladog Amerikanca, solo putnika. Nismo ga pozvali da nam se pridruži, ali je on to svejedno uradio. E sad, Miljan i ja smo baš teški za konverzaciju, i većina ljudi nam je potpuno neinspirativna. Ni jedno od nas ne ume da priča o glupostima, vremenu, i sličnim budalaštinama. Oboje najradije ćutimo, sem ako baš nemamo šta pametno da kažemo ili se nalazimo među ljudima koje toliko volimo da sa njima možemo da pričamo o bilo čemu. Jasno je dakle da slučajni prolaznik ima otpilike 2 minuta da nas animira i inspiriše na razgovor, koji ćemo voditi do besvesti ili zaključi da smo nastrani, previše ćutljivi, čudaci. Amerikanac nas je napustio nakon 5 minuta umoran od vođenja ispraznog razgovora sam sa sobom. Ne bih ga ni pominjala da u tih 5 minuta nije drobio o tome kako je super putovati sam, pre svega jer ga ljudi na putu smaraju, previše dave svojim ličnim pričama, itd. Uz to je uspeo i da nam ispriča sve o sebi što nas nikada nije interesovalo. Fasciniralo me je koliko je sam sebe kontradiktovao u tako kratkom vremenu. I koliko, upravo oni koji o samoći hvalospeve prave, od nje pokušavaju da pobegnu, koristeći je kao izgovor za svoju sebičnost i nemogućnost da prave kompromise sa nekim. Mislim, onaj ko u njoj zaista uživa, neće smarati slučajne prolaznike svojim ispraznim pričama.

Nakon što se nauživasmo u pogledu na glečer i sunčanju na jednoj od većih stena, krenuli smo ka šumi u podnožju. Cilj nam je bio da pijemo vode na vodopadu, koji smo mogli čuti još sa staze. Pratili smo rečicu kroz šumu, nadajući se da se s njom možemo vratiti do kampa. Međutim, sunce je već bilo nisko, rastinje previše gusto i i nije bilo nikakve staze na vidiku, te nakon nekog vremena, presekosmo nazad ka jezeru i kampu.

Nakon instant večere, spavanjca i opet, instant doručka, krenuli smo dalje. Cilj za taj dan je bio kamp Agostini. Na prvom delu puta smo uglavnom prolazili kroz šumu, da bi na kraju izbili na livadu i tri jezera Unuka, Ćerka i Majka (Nieta, Hija, Madre). Prilaz do jezera je širok i otvoren. Voda potpuno prozračna i čista. Po njoj su plivale divlje patke. Svaki kamenčić smo mogli videti. Spustili smo rance i raskomotili se u potpunosti. Voda je previše hladna za kupanje, ali idealna za umočiti stopala. Dan je predivno dug, a staza dovoljno kratka da smo mogli satima uživati u tom lenčarenju. Staza dalje prati jezera, prelazi preko plavnih površina i konačno rečice, koja nas je dovela do kampa. Postavili smo šator, ostavili rančeve i krenuli u jedini ozbiljniji uspon na celom treku.

Sreća je što se na taj uspon ide bez tereta. Meni je bilo prilično vruće u podnožju, uspon je konstantan i teži što ste bliži vrhu. Uz put je bilo delova za koji su nam trebale i ruke i noge da ih ispenjemo. Bili su kratki doduše. Ali i uski, a ljudi na treku poprilično. El Čalten je zapravo prilično blizu tom delu treka. Mi smo praktično, samo kružili naokolo, ali do njega je moguće stići i u toku istog dana. Ovaj deo treka je i najpopularniji te je zato na njemu i bilo poprilično ljudi. Mi smo krenuli dosta kasno, te je većina njih već silazila. Mora da sam u jednom momentu delovala previše izmučeno, te su majka i ćerka, koje su u tom momentu silazile, odlučile da me bodre. Dete mi, u totalnoj ekstazi reče kako nema još puno do vrha, da sam prešla najteži deo i da me na vrhu čeka najlepši pogled na svetu. Silno me nasmeja i definitivno doprinese poboljšanju raspoloženja, tj. dade neki osećaj lakoće. Najveći deo tog treka je zaista strm i zahteva oprez, te malo ostaje mesta za zveranje i pravo uživanje u momentu. No, kada smo izbili na vrh, čekao nas je manje-više ravan deo sa koga se pružao predivan pogled na Belu reku (Blanco) iz čijeg smo pravca došli, okolna brda i celu dolinu. Put pred nama je i dalje bio zaklonjen. No, kada konačno dođosmo do kraja tog blagog uspona pred nama se ukazalo Mutno jezero (Sucia) i visoke kamene kule. Jezero je mlečno gusto, te otuda ime. Po njemu su plivali komadi leda i bilo je snega na suprotnoj strani. Sedeli smo zadivljeni, gledajući očarani, u tu lepotu. Dete je bilo u pravu. Najlepši prizor bio je tu, pred nama. Čekali smo neko vreme da se oblaci sklone i otkriju vrhove. No taman kad pomislim da se razilaze skupljali su se novi. Nije ni čudo da su starosedeoci ove vrhove zvali Vrhovi koji se puše (Chaltén). Bilo je poprilično hladno, te smo šetali naokolo da bi se ugrejali. Svuda kamenjar, krupniji ili sitniji, sneg i mlečno gusta voda.

Kada smo odustali od uzaludnog čekanja da oblaci nestanu, krenuli smo nazad, bodreći one koji su se penjali ka vrhu. Spust je trajao mnogo kraće. Zbog kolena mi bi drago što sam ponela štapove, iako su mi samo smetali pri penjanju.

Nakon još jedne instant večere, ledene noći i instant doručka, krenuli smo do par obližnjih vidikovaca pre nego što smo se vratili u kamp, spakovali stvari i polako krenuli nazad. Ideja je bila da zanoćimo još jednu noć u kampu, kraj jezera Kapri (Capri), ali smo se predomislili jer je bilo previše ljudi. Vikend i savršeno vreme su ih izmamili napolje. Taj poslednji kamp je baš blizu selu, te smo odlučili da se vratimo ranije. Poslednji deo puta prvo prati jednu od rečica, a zatim se polako odvaja i izdiže, da bi nas negde, pred sam kraj, počastio još jednim predivnim vidikovcem.

Sve ove razdaljine su relativno kratke, a dani leti zaista dugi te nije nemoguće videti ove lepote praveći dnevne izlete iz El Čaltena. Kampovanje definitivno nije neophodno, ali nama pričinjava posebno zadovoljstvo.

Ovaj nacionalni park prilično podseća na čileanski Tores del Paine, ali je daleko manji, dostupniji i jednostavniji. Uz to su kampovanje i sam ulazak u park besplatni.

Više slika možete naći u mojoj galeriji.

Comments:

  • Jelena

    21/01/2019

    Zao mi Amera 😉 Uz ovaj blog o prirodnim pejzazima, koji uzgred meni izgledaju surovo uz taj teski kamenjar, tek shvatis koliko neke ljude ne zanima priroda nego neka njihova prica. Dobar vic bi bio da Amerikanac ima svoj blog na kom pise o nepricljivim planinarima.

    reply...

post a comment