postcards…
The world moves with me

Vikend u Malagi / 16.09.13

Naš život je dovoljno sulud u poslednje vreme i bez ovog neplaniranog skoka u Malagu za vikend. No, duga je to priča i zaista nebitna kao završismo tamo. Krenuli smo u petak, posle posla i ostavili iza sebe kišni Amsterdam. Putovali smo samo sa ručnim prtljagom, avionskom kompanijom za koju sam tada prvi put i čula. Ni imena joj se ne sećam, jedna od onih što nudi jeftine letove i ako se ne varam španska po svom mestu registracije. U Malagu smo sleteli oko 11 uveče i na naše oduševljenje odmah primetili da je temperatura bar 15 stepeni višlja od one koju smo ostavili za nama. Od aerodroma do centra grada postoji direktna metro linija, a od te centralne gradske stanice do apartmana u kojem smo bili smešteni svega nekih desetak minuta hoda. Već ta kratka šetnja bila je dovoljna da naslutimo lepotu Malage. Nakon kratkog predaha, krenuli smo u obilazak grada. Taj uži centar grada prepun je kafića, restorana i klubova, zaposednut lokalnom omladinom i turistima svih uzrasta. Sređene devojke u nezvaničnom takmičenju za najkraći minjić i najlepše noge paradirale su naokolo na visokim štiklama. Sedeli smo na ogradi jedne od mnogobrojnih fontana i gledali taj svet što paradira oko nas, pokazujući delove svog preplanulog tela u letnjim kracijama. U tom momentu pomislih kako je čudno da more još nismo videli, i plaža je relativno daleko a i dalje se oseća taj morski duh upravo zbog raspoloženja tih ljudi koji su nas okruživali, njihove odeće, načina na koji pričaju, hodaju, sede u kafićima. I mahom su svi bili Španci. Ne znam da li sezona kada nagrću turisti već prolazi, ili je jednostavno Malaga jedan od onih gradova za kopnene španske turiste, ali strani turisti su definitivno bili u manjini. Gledajući svu tu lepotu nismo mogli da ne primetimo da prosečna Španjolka na korzu nije uopšte izgledala stereotipno, malo, sa dupetom širim nego što je visoka, brkata. Upravo suprotno, bile su pravo uživanje za oči. O Špancima doduše ne vredi raspravljati, pošto poput ostatka ove južnije Evrope njih je naprosto nemoguće primetiti pored svog tog sređenog ženskog sveta. Postaju nebitni, neprimetni, nevidljivi.

Tek sutradan ujutru, neometani svim tim šarenišom koji potiče od ljudi, uspeli smo da vidimo grad. Zgrade su visoke sa francuskim balkonima, u svetlim bojama i u užem centru sređene i doterane. Ulice uske sa zanimljivim mozaicima, i uglavnom prekrivene pločicama, mermerom i ostalim hladnim materijalima. Saobraćaja u tom užem centru grada nema, a pojedine ulice su toliko uzane da sumnjam da bi automobili kroz njih i mogli proći. Konstantno ste u senci sem na širokim trgovima što u kombinaciji sa ovim hladnim materijalima čini šetnju gradom prijatnom čak i na +30 stepeni. Ono što je manje prijatno je količina prosjaka po ulicama. Nekako je taj deo bio poprilično šokantan, jer ih nisam očekivala, bar ne u tom broju. Svuda ih je, što onih što mirno i tiho sede u senci sa posudom ispred sebe, toliko je i onih drugih što prilaze pružajući ruku dok sedite u kafiću. Nisam sigurna da li njihova brojnost ima veze sa krizom koja drma Španiju ili je ta “kultura” ovde rasprostranjena koliko i u ostatku kapitalističkog zapada ali ja definitivno nisam očekivala toliko prosjaka. Ti ljudi što mole po ulicama da bi preživeli, je jedan od najvećih izvora problema u ovom odnosu između mene i “zapada” još od momenta kada smo se doselili u Nemačku. Neki ljudi se jednostavno naviknu na to, nalaze razna opravdanja koja im pomažu da žive sa tim, neki okreću glavu, neki ih prosto ne primećuju posle nekog vremena. Mene, posle pet godina i dalje jednako boli, i dalje mi stvara istu mučninu, i dalje mi puni oči suzama. Kada je zemlja siromašna te stvari izgledaju drugačije, ti ljudi što imaju malo spremniji su da to podele s onima koji nemaju ništa. U bogatijim i sređenijim zemljama to izgleda mnogo strašnije jer su razlike ogromne. Možda bih šetajući Barselonom ili Madridom očekivala prosjake u meri u kojoj ih ima u Berlinu ili Frankfurtu, ali iz nekog razloga njihov broj u Malagi mi se učinio nesrazmerno velik. Ne znam, biće da me je poseta nekim “manjim” a i dalje turističkim mestima u Italiji navela na to da očekujem slične stvari u Španiji. No ispalo je drugačije pa je sve to na mene ostavilo previše utisaka.

No opet, onog momenta kada se izađe iz uskog centra grada i krene po okolnm naseljima zgrade postaju kuće i već same po sebi mnogo manje šljašte nego one u samom centru, fasade ofucanije. Tu i prosjaci na ulicama nestaju, ljudi su manje sređeni, ženama naprasno pozadine rastu, lica ružne i stare, garderoba izgleda jeftinije, šminka na licu nestaje, one postaju brkatije. Sve postaje mnogo realnije i prikladnije onoj slici Španije koja je u silnim finansijskim problemima, čija deca uče nemački nebili jednog dana tamo negde kao gastabajteri zaradili dovoljno para za te “jeftine” stanove u svojoj domovini. I zamišljam ih već u berlinskom Krojcbergu (jer tamo je španski, pored turskog mnogo češći od nemačkog ili engleskog) kako okupljeni po španskim kafićima u toku onih hladnih, tmurnih zimskih dana pate za kućom, za ovim suncem i morem.

Pored uglađenog i sređenog centra, i manje šljaštećeg no ništa manje šarmantnog predgrađa, Malaga ima i divno pristanište sa usidrenim jedrenjacima i zanimljivom arkadom u obliku talasa. Istočno od nje prostire se jedna od gradskih plaža. Kažem jedna, jer je to jedina koju smo mi videli, više nabasali na nju u šetnji. A kako smo kratko bili nismo se plažama preterano ni bavili. Ova na koju smo naleteli nije bila preterano impozantna, i definitivno bi bila poslednja koju bismo izabrali za plažno letovanje. I pored toga idealna je za jutarnju šetnju ili kasno večernje piknikovanje u toku onih prevrućih letnjih dana.
Iznad te luke, nalazi se i brdo na kojem su muslimanski vladari u 11. veku sagradili zamak Alcazaba, a u njegovom nastavku spojen zidinama ostaci Gibralfara. Na žalost mi smo imali dovoljno vremena da obiđemo samo Alcazabu jer smo došli kasno a ulaz se naplaćuje i kapije zatvaraju oko 8. Zamak je kao što već spomenuh građen u 11. veku, međutim proširivan je i dograđivan i kasnije. I potpuno restauriran 1930. te je u dosta dobrom stanju. Pojedine prostorije služe kao izložbeni prostor za keramiku koja je bila karakteristična za taj period. U unutršnjosti zidina postoji nekoliko uređenih cvetnih bašta i moguće je ispeti se na same zidine sa kojih se pruža divan pogled na grad i more u daljini.

Malaga ima toliko toga da pruži i sjajna je polazna tačka za istraživanje Andaluzije. Meni je iskreno žao što lepote Španije otkrismo tako kasno, sad pred napuštanje ovog dela sveta. Još uvek pod utiscima sletesmo sinoć u Amsterdam. Bio je u istom stanju u kom smo ga ostavili mračan, hladan i kišan. Doduše gledajući obalu pred sletanje, pomislih kako ima puno lepote i u tom suludim pustim severnim plažama. Te najverovatnije sleduje vam izveštaj s jedne od njih sledećeg vikenda.

Više slika možete naći u galeriji Malaga.

Vinski Raj / 11.05.09

– Život je lep. – rekoh tiho. Zatvorih oči i utonuh u neke slatke misli o sreći, prepuštajući se milini koja mi je ispunjavala svaki delić tela. Kada sam ih ponovo otvorila ugledah Mesec kako se uzdiže iznad susednog brda. Otpih još jedan gutljaj vina. Ponovo mi slatki ukus zagolica nepce.
– Kako je dobro ovo vino. Znaš kako u knjigama uvek opisuju slatki ukus vina, a ja uvek pomislim kako preteruju jer je vino gorko. A vidi sada ovo… tako dobro… tako slatko. – reče presecajući reči kao mala deca kada pokušavaju nešto da slažu, s onim njegovim zaraznim osmehom i iskrama u očima.
– Znam. – rekoh uz osmeh i nastavih da ga milujem po kosi. – A znaš li ti da sam se ja zaljubila u tebe zbog tih tvojih cakanih šljaštećih okica i tog preslatkog osmeha? – ponovih po ko zna koliko već puta izgovorenu rečenicu.
– Jel da?
Spustih šake na njegov vrat i zagnjurih se u njegovo lice mazeći ga po nosu i obrazima, prelazeći svojim usnama preko njegovih. Ostadoh u zagrljaju, slepljena uz njega još neko vreme zagledana u mesec.
Otpih još jedan gutljaj vina. Svaka kap je prijala više od one prethodne i posle svake je Mesec postajao sve mutniji. Zatvorih ponovo oči i promrmljah:
– Život je lep.


Sutradan smo ustali rano. Čekala nas je duga šetnja mozelskom dolinom. Uputili smo se ka šumi udaljavajući se od još uvek usnulog Kohema koji smo izabrali za našu početnu stanicu. Nogu pred nogu, šetali smo polako zemljanim putem srećni bez nekog posebnog razloga. Šuma ponovo. Okružena visokim drvećem čije su se grane sklapale iznad naših glava osetih se ponovo živom. Slobodna ponovo. Daleko od one gradske gužve, pretrpanih šoping molova i supermarketa. Bez sirena, buke i lupe. Opuštena ponovo. Oko mene zelenilo sveže okupano kišom koja je padala prethodnih dana. Izmileli puževi golaći, ovde tako neobično crveni, terali su nas da pazimo na svaki korak. Raspevane ptice na sve strane. Pored šume, Mozel dubok i samo na oko miran krči svoj put dolinom. Uvrće se i uvija među visokim brdima prekrivenim šumama i vinovom lozom u čijem smo vinu toliko uživali prethodno veče. Šumu su povremeno smenjivala polja obrasla visokom travom i divljim cvećem. Potpuna milina. Tek ponegde smo usput sretali ljude. Obično u parovima. Mozelska dolina je jedna od najlepših u Nemačkoj.




Pored ogromnih polja vinove loze i čuvenog vina krase je i mnogobrojni zamci. Uzdižu se na okolnim brdima čuvajući svoje priče o prinčevima, princezama, ratovima i ljubavima. Neki još uvek stoje ponosno u punoj snazi kao i vekovima ranije, dok su se iz drugih kraljevi davno odselili ostavljajući za sobom pustoš i ruine.



Šetnju smo toga dana završavali u podnožju jednog od najlepših mozelskih zamkova – Eltz. Star preko osamsto godina jedan je od retkih orginalnih, još uvek u posedu iste one porodice koja ga je i gradila. Zamak je dograđivan i razvijan sve do sredine sedamnestog veka tako da su na njemu vidljivi stilovi od Romanskog do Baroknog. Zahvaljujući mudroj politici familije Eltz zamak je samo jednom bio umešan direktno u oružane sukobe (1331-1336) i zahvaljujući tome ostao neoštećen kroz sve protekle vekove. Ista porodica je 1736. godine kupila ogromno imanje na području današnjeg Vukovara i sagradila dvorac koji im je kasnije sa ostatkom imanja zaplenjen u toku drugog svetskog rata. Dvorac je danas sedište Gradskog muzeja i pretrpeo je ogromnu štetu u toku poslednjeg rata (1991.).
Od zamka smo se spustili do sela Moselkern prateći rečicu Eltz koja je na pojedinim mestima toliko plitka de se može pregaziti bez problema. Konačno, premoreni vratišmo se u Kohem da uživamo ostatak večeri uz najslađe nemačko vino.


Sledeće jutro još uvek mamurni i krmeljivi krenuli smo u obilazak Kohema. Grad se tek budio, sa tek po kojom otvorenom pekarom. Međutim, ispred svake znamenitosti već su se tiskale grupe turista oko lokalnih vodiča čiji su glasovi odzvanjali još uvek polupraznim selom. Selo sa jedva 5000 stanovnika i preko milion i po turista godišnje. Mi smo se uputili ka Rajhsburg zamku koji krasi obližnje brdo obraslo redovima vinove loze. Peli smo se uskim kaldrmisanim ulicama prolazeći pored već otvorenih vinskih prodavnica sa naslaganim burićima i najrazličitijim flašama napunjenih belim, rozen i crnim vinom. Ispred svake natpisi o kvalitetu i sastavu, dugoj vinskoj tradiciji i pozivima na besplatno degustiranje istog. Uživali smo neko vreme na terasi zamka, upijali jutarnje sunce i uživali u senkama koje su pravile visoke kule. Negde oko podneva pretovareni flašama lokalnog nektara krenusmo na stanicu ka surovoj realnosti. Bližio se kraj ovom bajkovitom vikendu. Čekale su nas svakodnevne frankfurtske obaveze. I dok smo se vozili ka Frankfurtu, pomislih kako me je vikend u jednom nemačkom seocetu naučio da uživam u vinu i kako je i pored svih ovih problema sa kojima uveče ležemo i ujutru se budimo život na trenutke zaista čaroban.


Eze / 14.05.08

To jutro je spadalo u ona izuzetno lenja, kada iz kreveta radije ne bih ustajala. Posle osrednjeg provoda s Miljanovim kolegom i njegovom pratiljom, zbog koje je izlazak i bio osrednji ako ne i gori od toga, i lošeg sna zbog prepunog stomaka, jedva sam smogla snage da krenem na put.


Po ustaljenom običaju autobus je kasnio nekih dvadeset minuta a onda polako krenuo ka obližnjem brdu na kojem se nalazi ovo bajkovito seoce. S mukom sam sebe zadržala na sedištu. Skoro svaka stanica je pored vidikovca kao stvorenog za slikanje. Negde oko deset smo konačno stigli. Dočekala me je stara kamena tvrđava; na moje iznenađenje pusta. Čitav grad smešten među srednjevekovnim zidinama. Krenuh polako uz stepenice da obilazim ovo staro zdanje. Prolazi i staze su bile izuzetno uske, duž njih su se stiskale male radnje sa suvenirima inspirisanim mahom morskim motivima. Sa strana, staze su bile bogato ukrašene cvećem, na pojedinim mestima i pretrpane saksijama. Svaki okov na vratima i prozorima je bio pravo umetničko delo. Na vrhu kamenog grada nalazi se bašta sa izloženim kaktusima i izložbom statua lokalnog umetnika. Kako se tvrđava nalazi na vrhu brda, iz bašte se pruža neverovatan pogled na morsku obalu.



Ceo taj kameni grad je minijaturan i moguće ga je detaljno obići sa sve ulascima u suvenirnice za otprilike dva sata. Po napuštanju zamka, odlučila sam da se vratim peške ka Nici nadajući se da ću uspeti da nađem stazu kojom se Niče šetao svojevremeno dok je boravio u ovom kraju i pisao Tako je govorio Zaratustra. Stazu našla nisam, a Ničea sam nekoliko puta spominjala sve sa onom reči na j.


Elem, jedna dama ne treba po Nici i oko Nice da šeta sama. To sam zapravo utvrdila još dan ranije šetajući promenadom ka Kanu. Taj dan gotovo da nije bilo “osamljenog” muškog prolaznika koji nije našao razlog da mi “dobaci” nešto, a to može biti jako neprijatno ako ne razumete jezik i niste navikli da vam ljudi tek tako “dobacuju”. Pomislim ja, taj dan vraćajući se iz Ezea, ovde sam jedini pešak – što znači biću mirna. Ali nije prošlo baš tako bezbolno, jer su ovog puta svi motociklisti i kamiondžije odlučile da mi “svirnu” po nešto. Koliko iritantno svirkanje toliko i tunel na koji sam naletela, nateraše me da se uputim nekim sporednim putem. Na početku mi se činilo da sam na slepom putu koji će me verovatno dovesti samo do ulaza u privatne ušuškane vile. Na sreću, nakon nekih sto metara sam naletela na putokaz koji je označavao pešačku stazu ka jednom seocetu na obali. Pomislim u trenutku, kako bi bilo sjajno preseći put kroz prirodu, do obale.


Međutim, čim sam stupila na stazu oblio me je hladan znoj… Ispred mene strme, klizave stepenice koje se oštro spuštaju niz golu, kamenu liticu, a ja sama u klizavim kožnim japankama, s ogromnim nezgrapnim suvenirom u jednoj ruci sa torbicom prebačenom preko ramena iste te ruke, fotoaparata u drugoj ruci sa torbom za aparat i propratnu mu opremu prebačenu preko grudi… hm. Po glavi su mi se rojile misli: Ajde Marice, uživaj, avantura, vidi kakav pogled, ne nema manijaka u okolnim žbunjićima i slična sranja. No, džabe… žmarci su me podilazili. Zastadoh da razmislim koliko je pametno spuštati se tako sam, pa šta ako se skrkam dole tako kilava kakva sam sva… A zatim, samo na sekund proleti mi misao: Zamisli da ovaj prizor bude poslednja slika koju ćeš videti u životu! I od te sulude misli, obuzeme me konačno spokoj, potpuno opuštena počela sam da uživam u svakom koraku zastajući na momente da bih mogla da uživam u toj osamljenosti i miru, kao da sam potpuno sama ostala na svetu. Ubrzo je i staza postala pitomija, zelenilo je zamenilo malopređašnje kamene litice, te i moj korak postade opušteniji i duži. I dok sam se lenjo protezala duž staze, razmišljajući kako se ona malopređašnja brdska koza tako lako opet pretvori u lenjog baštenskog puža, ispred nogu mi promili zmija! Ajme te naprasne panike opet: Da li tamo ima otrovnica ili ne?, Mog tatu je ujela otrovnica, da li je ta privlačnost otrovnica nasledna? a onda praktično ludačkim trkom stigoh do puta. Eh, sreći mojoj nije bilo kraja kada sam se dokopala asfalta, odšetala do stanice i konačno stigla u hotel.


Opasne avanture i sulude pešačke ture od sada izvodim isključivo u paru. Mada, moram priznati da mi nije bilo loše, bar je silan strah svario preterani ručak i stvorio mesta u stomaku za još jednu preteranu večeru u Havana restoranu, o kojoj bih mogla ispisati još jedan ceo post, ali neću ;)