U jednom postu, pre malo više od godinu dana zaključila sam da bih mogla da provedem ostatak života u Češkoj da ne maštam o tome da odem negde mnogo dalje. Danas, nakon dve godine provedene u ovoj zemlji, mogu vam reći
Dok se nisam doselila u Beograd zbog studija, stalno sam patila što ne mogu da koristim “pogodnosti” života u glavnom gradu. Znate ono, gledam TV i oni dele besplatne karte za bioskop ili neki koncert a ja ne mogu čak
Ovih dana. Na uglu, Brankove i Carice Milice, na onoj raskrsnici gde vam je zabranjeno skretanje u levo ako dolazite s Brankovog mosta. Prilaze kola iz pravca mosta i staju na semaforu. Vozač izbacuje glavu iz kola i dovikuje saobraćajcu:
Sedim u Srbiji. U blagoj depresiji. Opet čekam vizu.Verovatno sam rekorder po poseti čeških ambasada u proteklih 15 meseci. Uostalom, bar 2 vize su mi izdate u nesaglasnosti sa češkim zakonom. Naime, nije moguće boraviti na teritoriji Češke duže od
Al’ ne seljak kao čovek sa sela, nego onako kao ljigavac, čiji lik ne cenim preterano.Čisto, ako nekada bude surfovao po netu da zna šta mislim o njemu, ako ga baš bude interesovalo. 🙂
Ljudska glupost je neuništiva. Da je čovek jadno, bedno i glupo biće odavno je i milion puta već dokazano. Nego ja sam već odavno umorna od ispravljanja krivih Drina, i već godinama na neke stvari okrećem glavu. Muka mi je
Eh! Danas je baš nikakav dan. Probudila sam se s glavoboljom, i po svemu sudeći sa istom ću i zaspati.Kada čovek umre za njim ostaju brige i pitanja. Gomila praktičnih stvari o kojima neko mora da brine. Tuga se nekako
Probudi me jutros, negde malo pre sešt, hladnoća. Iz ko zna kog razloga, ostavih sinoć otvoren prozor. Dobro, lažem malo, bih lenja sinoć da ustanem i zatvorim prozor. I tako, sebično kao i obično, ne razmišljajući da ću verovatno probuditi